Mario Stefanov: WASHINGTON I BERLIN – NOVI SPORAZUM ILI SUKOB (2)

Posljednjih tjedana uočavaju se naznake mogućnosti da je između Washingtona i Berlina postignut tihi „deal“ o podjeli utjecaja na europskim prostorima. Tko je koliko dobio, a koliko izgubio, što su bili ulozi i kuda se proteže demarkacijska crta utjecaja još je teško spoznati. U svakom slučaju, u odnosima Washingtona i Berlina nešto se dogodilo jer, primjerice, američka strana, nakon početnog tvrdog stava, ovih dana objavljuje kako neće uvoditi sankcije tvrtkama uključenim u projekt njemačko-ruskog plinovoda „Sjeverni tok- 2“, a njemačka podržava nastavak projekta izgradnje europskih terminala za uvoz američkog ukapljenog plina(LNG).

Dok su američka i britanska mornarica vladale morima, njihova politika geostreteški je manipulirala po sastavnim dijelovima Europe i Heartlanda – zapadnoj, srednjoj i istočnoj Europi. Umjesto od saveznika predlaganih opcija gušenja poražene Njemačke, kao što je učinjeno nakon 1. svjetskog rata, američka politika je napravila još jedan genijalni potez i pomogla obnovi SR Njemačke. Privlačeći Njemačku sebi privukla je i cijelu srednju Europu i tako je pomirila sa zapadnom, otklonivši opasnost mogućeg novog sukoba sila zapadne i srednje Europe, Francuske i Velike Britanije s Njemačkom. Taj mir pod američkim pokroviteljstvom i nadzorom bio je, s jedne strane, preduvjet američke dominacije europskom politikom, a s druge strane bez njega bi bila nemoguća današnja Europska unija. Tim „Pax Americana “ uspostavljen je i atlantski most savezništva prema kojem je, uostalom, i novostvoreni vojni savez NATO i nazvan. Za Europu je nastupilo doba atlantizma i angloameričke supremacije nad sada pod njom ujedinjenom zapadnom i srednjom Europom. Hladni rat odvojio je istočnu Europu od ostatka kontinenta i omogućio potpunu američku dominaciju na Zapadnom i Srednjom Europom.

Padom zida i završetkom hladnog rata pred SAD je ponovo uskrsnuo problem treće sastavnice Europe i središta Haertlanda, koji je prijetio uspostavljenoj ravnoteži snaga. Postsovjetska Rusija krenula je logičnim putom prema vječnoj saveznici i vječnom neprijatelju, zemlji svojih carica – ujedinjenoj Njemačkoj i Zapadu. Takve veze omogućile bi i teritorijalno neprekinuto povezivanje EU sa cijelom Azijom i mogućnost kontrole Heartlanda. Veza Njemačke i Rusije i nekakvo eurazijsko povezivanje ugrozilo bi američku i britansku dominaciju. Stoga, bilo kakvo povezivanje Njemačke i Rusije, Europe i Azije koje bi obuhvatalo cijeli Heartland i centralnu svjetsku kopnenu masu Euroazije za američku i britansku politiku bilo je neprihvatljivo, a bivša američka državna tajnica Hillary Clinton jasno je upozorila kako “euroazijska povezivanja predstavljaju  novu sovjetizaciju.“ Američka politika u Europi nakon hladnog rata pod svim predsjednicima ,uključujući i Obamu, slijedila je Mackinderove postavke kroz doktrinu i praksu ravnoteže politike moći, najzornije opisane u djelu „Velika šahovska ploča“ jednog od bitnih kretatora američke vanjske politike, nakadašnjeg Carterova savjetnika za vanjsku politiku, geostratega Zbigniewa Brzezinskog. Održavanje američke dominacije nad Euroazijom  i spriječavanje  euroazijskog povezivanja i pojave bilo kakvog suparnika na tim prostorima kodificirano je u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD, objavljenoj u rujnu 2002. godine, a kasnije joj se pridružuje i razrada plana „Novog američkog stoljeća“(PNAC).

Svjetska velesila je, kao i uvijek u svojoj povijesti točno znala što radi u svome intresu. Njoj su na europskim prostorima trebali pouzdani izvršitelji, a ne kreatori politike, što je najbolje izrazila  zamjenica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland u glasovitoj telefonskoj poruci američkom veleposlaniku u Ukrajini, Geoffreyu Pyattu, povodom događaja na Majdanu: “Je….EU“. I nije bila daleko od istine. Njen opis pozicije europolitke u odnosu na u Washington i danas je savšeno točan.

Nekadašnji zastupnik u njemačkom Bundestagu i ministar u vladi njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Andreas von Bulow, naglašava kako je „preko četiri stoljeća Velika Britanija, kao izdvojeni otok od europskog kopna i pomorska sila, uvijek vodila borbu protiv one države koja je u tom trenutku bila najjača u kontinentalnoj Europi. Od vremena ratovanja protiv španjolskog kralja Filipa II., ratova protiv Napoleona i Francuske do rata protiv Njemačke i cara Wilhelma II., uvijek je udarala na najjaču kontinentalnu silu.” U ovome povijesnom trenutku to je opet Njemačka i, posredno, Europska unija preko koje Njemačka projicira svoju moć. Bulow kaže da je “pri tome Velika Britanija uvijek spretno sklapala savez sa drugom i trećom najvećom državom u kontinentalnoj Europi protiv one prve i najjače. Britanci, a kasnije i SAD su se u svojim ratovima oslanjali na svoju pomorsku moć, kojom su uvijek pa i tijekom I. i II. svj. rata vršili kontinentalnu blokadu protiv Njemačke.“ Ginulo se na bojištima izvan SAD-a i Velike Britanije, dok je njihov teritorij uvijek bio pošteđen ratnih operacija i razaranja. Prema Bulowu “najveći geopolitički užas za anglosaksonske sile, SAD i Veliku Britaniju, uvijek je bio, a to je i danas, ujednjeni euroazijski kontinent koji uključuje i Njemačku i Rusiju i zato se to uvijek moralo spriječiti,  jer samo takav, ujedinjeni Heartland, može ugroziti angloameričke pomorske sile koje kontroliraju svjetska mora i brodske putove. Kada se shvati ovo načelo onda se mogu shvatiti i mnogi današnji geopolitički sukobi”- zaključuje Bulow. Njemačku je uvijek trebalo izolirati, ne samo kao vodeću gospodarsku silu Europe nego i u cilju spriječavanja njezinog prodora prema izvorima energenata na Bliskom Istoku i azijskim prostorima. I Bulow i poznati geopolitičar William Engdahl uvijek se u svojim razmatranjima vraćaju na glasovit slučaj izgradnje željeznice Berlin-Bagdad, neposredno pred I. svj. rat, u suradnji s Turskom, koja je zbog toga što bi Njemačku povezala sa energetskim bazenom Bliskog Istoka za Veliku Britaniju postala crvena krpa. Oduvijek je trebalo spriječiti bilo kakav pokušaj projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Aziji, kako u smijeru Ukrajine i Rusije tako i preko Turske i Bliskog Istoka. Blokiranje istočnog pravca pred I. svj. rat izvršeno je savezništvom sa carskom Rusijom, a prema istoku uz pomoć britanske, francuske i ruske saveznice Srbije preko čijeg teritorija je pruga trebala prolaziti. Ostalo je povijest. U današnjem vremenu na istočnom smijeru to se je obavilo aktiviranjem ukrajinske krize, a smijer preko Bliskog Istoka, jedini preostali slobodan pravac projekcije njemačkih interesa, već je sada djelomično zatvoren iračkim i sirijskim ratom, a bude li potrebno otvoriti će se kriza i na europskom kraku poveznice Europe i Bliskog Istoka, u eksplozivnoj jugoistočnoj Europi. Srbija bi opet mogla odigrati sličnu ulogu kao i pred I. svj. rat i, ne budimo naivni, ne samo za rusku politiku kojoj također koristi ograničavanje moći Njemačke i EU, nego u korist Velike Britanije i ojačalog anglosaksonskoga bloka. Otvaranjem takve krize Europska unija i njemačka geostrateška pozicija, koja se na njoj zasniva, bili bi pretvoreni u prah i pepeo.

Posljednjih tjedana uočavaju se naznake mogućnosti da je između Washingtona i Berlina postignut tihi „deal“ o podjeli utjecaja na europskim prostorima. Tko je koliko dobio, a koliko izgubio, što su bili ulozi i kuda se proteže demarkacijska crta utjecaja još je teško spoznati. U svakom slučaju, u odnosima Washingtona i Berlina nešto se dogodilo jer, primjerice, američka strana, nakon početnog tvrdog stava, ovih dana objavljuje kako neće uvoditi sankcije tvrtkama uključenim u projekt njemačko-ruskog plinovoda „Sjeverni tok- 2“, a njemačka podržava nastavak projekta izgradnje europskih terminala za uvoz američkog ukapljenog plina (LNG). Njemačka je, potom, na summit Inicijative tri mora u Bukureštu, nakon višegodišnjeg otpora  tom projektu koji je držala američkim instrumentom podjele Europe, implemetacije američkih i blokade njemačkih interesa, neočekivano poslala jako izaslanstvo i iskazala interes vlastitog pridruživanja. Na ovogodšnjem summitu uz veliki broj prestavnika njemačkih tvrtki našao se i njemački minstar  vanjskih poslova Heiko Mass i, kao predstavnik EU sam predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Američka administacija na summit je uputila samo ministra trgovine, za razliku od prošlogodišnjeg u Varšavi na kojem je nazočio sam američki predsjednik Donald Trump.

Zasad je riječ samo o naznakama kako je između ključnih igrača za utjecaj na europskim prostoroma – SAD-a i Njemačke –  posignut ili barem pokrenut  pregovarački proces oko novog međusobnog sporazuma   o podjeli utjecaja na europskim prostorima. To nikako ne znači da će Europom zavladati mir jer još uvijek ostaje nepoznanica, kome i za što treba poslužiti  kaos, koji se uz pomoć programirane  imigrantske krize i predvidivih podjela i sukoba koje ona stvara polako i očito kontrolirano širi Europom. Da li iza njega stoji njemačka ili američka i britanska strana, ili pak treba poslužiti svima njima ostaje za vidjeti. Pogrešno je, pritom, pristrano ili povodeći se emocijama  eskulpirati Njemačku i strukturu Europske unije koju ona kontrolira, jer je neosporna činjenica kako vrata imigraciji u Europu nije otvorio Obama ili Trump nego osobno njemačka kancelarka Merkel, čak i svojim jasno izrečenim otvorenim pozivom  u ime njemačke gospodarske i političke elite. Krajnje je naivno vjerovati kako njemačka i politika najmoćnijih europskih država koje stoje iza imigracijske agende nisu znali kakve će ona posljedice izazvati. Mnogo je realnije pretpostaviti da su takve posljedice, koje sada gledamo i koje prijete Europu pretvoriti u kaos međusobnih sukoba, zapravo i željeli postići. S kojom nakanom su to učinili, europski građani će vrlo brzo osjetiti na svojoj koži. U svakom slučaju nadmetanje za kontrolu nad  europskim krakom transatlantske integracije će se nastaviti jer SAD i Velika Britanija nikada neće mirno dozvoliti njemačku dominaciju Europom, a Njemačka pak više nema mogućnosti povratka na stare pozicije i prisiljena je nastaviti putem ekspanzije svoje gospodarske i u skoroj budućnosti vojne moći.

Mario Stefanov: WASHINGTON I BERLIN – NOVI SPORAZUM ILI SUKOB (1)

 

 

0 komentara

You may also like