Mario Stefanov: Washington traži vojničke čizme za pohod na Iran

Foto: middle-east-online.com

Nakon ubojstva iranskog generala Qasema Soleimania u Iraku i iranskoga, relativno blagog vojnog odgovora koji pothranjuje optimizam većine političkih analitičara kako slijedi deeskalacija sukoba, ipak je potpuno izvjesno – Washington je definitivno krenuo u vojni pohod na Iran.

On će se voditi specifičnom metodologijom koja će se, između ostaloga, odlikovati i brzim i iznenadnim fazama eskalacije i deeskalacije sukoba po spirali nasilja, koja će voditi do konačnog, nasilnog  obračuna. Obje sučeljene strane zauzele su nakon posljednjih događaja pozicije s kojih više nema povratka. Jedini cilj američke politike podržane od strane europskih i dijela arapskih saveznika sasvim je vidljiv, unatoč puštenim dimnim zavjesama u vidu američkih iskaza spremnosti na dijalog i tobožnjih neslaganja američke politike s ključnim igračima EU i NATO-a. Postavljeni cilj američke i savezničke politike rušenje je postojećeg režima u Teheranu. Od njega ni kratkoročno ni dugoročno neće biti odstupanja, a diplomatske ,ekonomske i vojne aktivnosti protiv Irana provodit će se sve do njegova ostvarenja. S druge strane jedini cilj iranske politike nakon američkog proglašenja dijela iranskih oružanih snaga terorističkom organizacijom (dakle, pripadnici postrojbi Islamske revolucionarne garde u slučaju oružanog sukoba i eventualnog zarobljavanja neće se tretirati ratnim zarobljenicima nego teroristima ) i likvidacije iranskoga generala biti će ono što već desetljećima jastrebovi iranske politike definiraju kao temeljni vanjskopolitički cilj Islamske Republike Iran – protjerivanje američkih snaga iz regije. U svakom slučaju, bilo to za tjedan dana, godinu dana ili za cijelo desetljeće,  vojni obračun Irana s Washingtonom i njegovim saveznicima je, nažalost, neizbježan.

Američka politika pod svim predsjednicima postupno se godinama kreće prema ratu s Iranom, a posljednji događaji, kao dio tog dugoročnog scenarija, označavaju početak direktnog pohoda na iranski utjecaj u bliskoistočnoj regiji i na sam Teheran.

Pokreće se rat protiv Irana, a američka politika pokušava od europskih i arapskih saveznika dobiti na raspolaganje što veći opseg njihovih vojnih efektiva. Washngton je, zapravo, u potrazi za vojničkim čizmama, vojnicima koji će u neizbježnom vojnom sučeljavanju s Iranom voditi borbe na tlu. Amerikanci bi htijeli zadržati lagodnu poziciju koju im osigurava njihova superiorna vojna moć djelovanja iz zraka bez pretjeranog uključivanja američkih kopnenih snaga u operacije na tlu, a bez kojih u konačnici nema vojnog riješenja. Traže se, zapravo, kandidati za topovsko meso, traže se vojničke čizme koje će umjesto američkih nastupati prema iranskim posrednicima i samim iranskim snagama. Washington računa na dva ključna izvora potrebnih kopnenih snaga. Prvi je sam NATO ili preciznije europske članice NATO-a koje do sada nisu uz američke vojnike bile neposredno uključene s većim postrojbama u  kopnene operacije na bliskoistočnim ratištima. Drugi izvor potrebnih kopnenih snaga su američki i europski arapski saveznici, prije svih Saudijska Arabija i zaljevske monarhije, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt i moguće Oman, te vojno moćni Egipat i bliski američki saveznik Jordan.

U tom kontekstu, dakle nimalo slučajno, uslijedio je izravni poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa prvom izvoru potrebnih vojnih efektiva za  kopneni rat – Europskoj uniji i NATO-u.





Od njih je ovih dana Trump zatražio  direktno uključivanje u zbivanja na Bliskom istoku. Glasnogovornik Bijele kuće potvrdio je da je predsjednik Trump razgovarao s glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom i od njega zahtijevao „jačanje uloge NATO-a u spriječavanju sukoba i očuvanju mira na Bliskom istoku“. Kako je NATO prije svega vojna organizacija, to, prevedeno na uobičajeni jezik jednostavno znači ništa drugo nego da administracija predsjednika Trumpa od europskih članica NATO-a, koje su do sada bile vojno manje-više pasivne, traži povećani i ozbiljni vojni angažman u bliskoistočnoj regiji koji može biti ostvaren samo na jedan način – slanjem vojnih postrojbi na teren kao pomoć američkim vojnicima već raspoređenim u regiji. Odgovor NATO-a je diplomatski pažljivo sročen kako se ne bi uznemirila javnost u europskim državama, pa se u priopćenju iz Bruxellesa navodi  da su se Trump i Stoltenberg „složili kako NATO uistinu može doprinjeti stabilnosti i borbi protiv međunarodnog terorizma“. U prijevodu to znači da vodstvo NATO-a ne može odbiti vodeću članicu i da će uz prigodna politička i medijska izmotavanja radi obmanivanja javnosti učiniti sve što je potrebno kako bi se u budućim zbivanjima pomoglo na vojnom planu američkom savezniku. Izjava Stoltenberga da je napad na ciljeve u Iraku „bio američka odluka, a ne odluka koju je donio NATO“ također ima za cilj prikriti potpunu usklađenost američkog i NATO djelovanja, da bi se dodatno prikrilo očito zajedničko planiranje izvršenih vojnih operacija i onih koje će tek uslijediti.

Izvršeno je stoga i demonstrativno povlačenje dijela NATO-ove vojne misije iz Iraka u Kuvajt i Jordan. Riječ je o očitoj varci usmjerenoj prema medijima kako bi se prikazalo da čelništvo NATO-a nije bilo upoznato s američkim planovima i u njih uključeno, da se savjetnička vojna misija od 500 vojnika stoga našla u vojno nepovoljnom položaju, pa se stoga mora povlačiti s terena. Dakako, sve to nema blage veze s vojnom logikom i načinom funkcioniranja NATO-a i cijele transatlantske vojne i političke integracije. Sve je unaprijed isplanirano i provedeno po planu, a većina pripadnika vojne misije i dalje je ostala u Iraku.

Američko zazivanje NATO-a u pomoć američkim snagama na Bliskom istoku sasvim izvjesno znači da će do toga u nastavku zbivanja uistinu i doći. Pri tome će se koristiti već aktivirani instrumenti  NATO djelovanja na Bliskom istoku, kao što je prije svih NATO-va  Istanbulska inicijativa (Istanbul Cooperation Initiative- ICI). Dugoročni cilj tog NATO-ovog programa je efektivno jačanje vojne suradnje NATO-a s arapskim zaljevskim monarhijama iz Vijeća za suradnju u zaljevu. Inicijativa pokrenuta 2004. godine već sada vojno veže za NATO Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjene Arapske Emirate, a posredno i regionalnu silu – Saudijsku Arabiju. Proces prerastanja Istanbulske inicijative u vojni savez uvezan s NATO-om upravo se sve snažnije zahuktava. Iako se Saudijska Arabija formalno nije priključila ICI-ju njena suradnja je faktički ravna formalnom članstvu. Krajem 2018. i početkom 2019. godine pod vodstvom američke politike pokušana je transformacija kompleksa Istanbulske inicijative u formalni vojni savez tzv. Arapski NATO, odnosno MESA (Middle East Strategic Alliance), direktno uvezan s NATO-om kao njegova bliskoistočna filijala,  ali je zbog unutarnjih međuarapskih podjela i protivljenja Turske američki pokušaj propao.





No ulaskom SAD-a u ratni sukob s Iranom planirani arapski vojni savez postat će ponovo aktualan, a Washington će poduzeti ozbiljnije korake prema njegovom formiranju. Time bi se osigurao drugi izvor vojničkih čizama za kopneni rat sa snagama iranskih regionalnih posrednika i potom samim Iranom.

Američki predsjednik Trump poziva NATO, odnosno njegove europske članice u pomoć  američkim snagama na Bliskom istoku, a zapravo, istovremeno pokušava aktivirati  i zamrlu ideju o stvaranju arapskog NATO-a.

Nominalno,  vojni savez MESA trebao bi učvrstiti sigurnost zaljevskih monarhija kao ključnog energetskog izvora za SAD i Zapad  i postati bedem protiv širenja iranskog utjecaja na arapskim prostorima. Al  Jazeera krajem 2018. godine prenosi  stav  Andrew Millera i Richarda Sokolskya, analitičara  Carnegie Endowment for International Peace, kako bi budući savez imao daleko aktivniju ulogu i mnogo veće ambicije nego što se to prikazuje. Po njima: „predsjednik Trump, čini se, ulazi u vojnu konfrontaciju s Iranom,  ali želi po mogućnosti  izbjeći takvu zadaću povjeriti američkim vojnicima,  pa su izgledi da Arapski savez bude spreman preuzeti ovu inicijativu, nešto što treba podržati“.

Novi savez MESA stvorio bi na području Bliskog istoka pod američkom kontrolom masivni vojni i politički kompleks čija bi godišnja obrambena potrošnja premašila iznos od 100 milijardi dolara, koji bi raspolagao s više od 300 tisuća vojnika, 5 tisuća tenkova i tisuću borbenih zrakoplova, ne računajući američke vojne efektive. U kontekstu pripreme stvaranja „Arapskoga NATO-a“ od 3. do16. studenoga 2018. godine na poligonima u zapadnom  Egiptu  održane su  velike vojne vježbe pod nazivom  “Arab Shield 1,”(Arapski štit 1) u kojem su sudjelovale pomorske, zrakoplovne i kopnene postrojbe Bahreina, Egipta, Jordana, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata uz vojne promatrače iz Maroka i Libanona. Zajedničke vježbe zamišljene su i održane kao simbol rađanja „Arapskog NATO-a“ jer je to prvi put da je šest arapskih država istovremeno održalo ratne igre uz korištenje bojnog streljiva prema zajedničkom operativnom planu. Washingtonski tink-tank  Middle East Institute u svojoj raščlambi ukazuje da su „vojne vježbe Arab Shield 1 konkretni poticaj američkoj inicijativi stvaranja saveza MESA i znak da ona ima potencijala“.

MESA savez trebao bi biti čvrsti oslonac za potiskivanje iranskih utjecaja iz arapskog svijeta, a kada dođe vrijeme i operativna osnovica hibridnog i direktnog vojnog djelovanja prema Iranu, ukoliko i kada SAD uspije osigurati preduvjete za ofenzivno djelovanje s konačnim ciljem svrgavanja režima u Teheranu i prilagođavanja iranske politike svojim izraelskim potrebama. Cijeli krug započet svrgavanjem šaha Reze Pahlavia u Iranu na inzistiranje britanske i francuske politike i američku suglasnost i aktivnu podršku koji je pokrenuo novu etapu zbivanja na Bliskom istoku i ratove u kojima su,  koje li slučajnosti, u ratnom  kaosu  nestale upravo one države koje su smetale američkim, izraelskim i zapadnim interesima, tako bi bio zatvoren. Već sada raspored snaga i broj igrača na regionalnom terenu drastično je smanjen i u igri su ostali uglavnom američki partneri, a američke, izraelske i europske pozicije višestruko su ojačane.

Došlo je vrijeme da se u provedbi velike američke i europske agende preslagivanja Bliskog istoka i eliminacije vlasti u Iranu stvori formalni savez američkih i zapadnih saveznika, kao svojevrsna ekspozitura NATO-a.

Savez razvijen iz ICI-a i GCC-a pod američkom i savezničkom NATO kontrolom ojačao bi američke i zapadne pozicije prema Iranu, pomogao potisnuti iranske utjecaje iz arapskog svijeta, ograničio nastavak projekcije ruskih i kineskih interesa na bliskoistočnim prostorima. Istovremeno ograničio bi samostalno i sa zapadom neusklađeno djelovanje NATO članice Turske i na neki način disciplinirao Istanbul i pod kontrolu stavilo njegove ambicije širenja utjecaja na prostore nad kojima se nekad prostiralo Osmansko carstvo. Stoga savez nikako ne odgovara turskoj politici koja poduzima sve što je u njenoj moći kako bi onemogućila ili barem aktivno nadzirala promjene koje sa sobom u regiju donosi proces stvaranja MESA. Afera s ubojstvom Jamal  Khashoggia u saudijskom konzulatu u Istanbulu također je  od strane turske politike iskorištena za ometanje i usporavanje stvaranje MESA-e, iznošenjem na vidjelo prave naravi i načina djelovanja države koja bi trebala biti vodeći član novog „Arapskog NATO-a“.

Nije zanemariva ni činjenica da bi novi vojni savez MESA povukao nove narudžbe naoružanja i vojne opreme iz SAD-a i Europe, posebice skupocjene pomorske i zrakoplovne opreme i oružnih sustava koji bi bili potrebni za jačanje kapaciteta pomorske kontrole država članica. To bi američkom i europskom vojno industrijskom kompleksu osiguralo dugoročne poslove u vrijednosti koje bi se mjerile u milijardama dolara.

No, s druge strane postoji i izvjesna mogućnost da stvaranje MESA-e ponovo ne uspije zbog sukoba između država budućih članica i međusobno suprostavljenih interesa na regionalnoj bliskoistočnoj sceni. A i Turska, kojoj ekskluzivitet članstva u NATO-u daje prednost pri nadmetanju za utjecaj na bliskoistočnim prostorima u odnosu na saudijske konkurente, zacijelo će učiniti sve što je u njenoj moći kako bi onemogućila jačanje veza Saudijske Arabije s NATO-om i moguće stvaranje „Arapskog   NATO-a“. No u konačnici sve ipak ovisi o volji Washingtona, jer ukoliko on svoje arapske partnere pritisne da stupe u zajednički vojni savez oni će to morati učiniti pa makar plakali od muke. Za Amerikance ni turski prigovori nisu realni  problem jer koliko god daleko išla u svom vanjsko-političkom soliranju  turska politika nikada neće napustiti okrilje američkog savezništva.

Početak oružanog sukoba SAD-a i saveznika s Iranom, obilježen likvidacijom iranskog generala Qasema Soleimania, označava trenutak kada će Washington početi snažnije pritiskati  i europske članice NATO-a i arapske saveznike iz NATO-ove ekspoziture MESA, kako bi osigurao  neposrednu prisutnost njihovih vojnih snaga za kopneno ratovanje na bliskoistočnim prostorima kao pomoć američkim snagama u sučeljavanju s Iranom.

Na riječima je uvijek puno američkih saveznika, ali u stvarnosti američki zahtjevi izrečeni kroz nastupe američkog predsjednika Trumpa dižu  kosu na glavama čelnika njegovih europskih savezničkih država. Još veći užas može se vidjeti u očima američkih regionalnih saveznika koje američka politika namjerava ponovo pokušava ugurati u NATO intergacijske procese i potom to, dakako, iskoristiti na terenu. Ta arapska skupina, predvođena Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama, koja unatoč  američkom i europskom oružju posljednje generacije s kojima raspolaže ne uspijeva poraziti niti iranske posrednike Houtije u Jemenu, teško da je sposobna sukobiti se s ozbiljnim vojnim formacijama koje bi pred njih mogla gurnuti iranska strana.

Posljedica ili pak ukalkulirani kolateralni učinak pohoda prema Iranu biti će ponovno jačanje sunitskih ekstremističnih snaga i reafirmacija ISIL-a u regiji. To je neizbježno kada je ugrožen ili kada slabi iranski utjecaj jača utjecaj sunitskog ekstremizma i obrnuto, to su spojene posude. Nažalost, to je zapravo i podredni cilj strategije nastupanja prema Iranu pokrenut direktnim američkim vojnim djelovanjem prema iranskom cilju, koji, istina, ne narušava bitno iransku regionalnu vojnu moć, ali koji ima snažnu simboliku kakvu može imati samo atentat na iranskog nacionalnog heroja od strane regularnih američkih vojnih snaga.

Ponovimo, po svemu što se može isčitati iz aktualnih zbivanja cilj SAD-a i saveznika nije samo potiskivanje Irana s arapskih bliskoistočnih prostora nego i konačno svrgavanje vlasti u Teheranu, a to je pak nemoguće bez dugoročnog poticanja i raspirivanja stoljetnog sunitko-šijitskog raskola. Stoga će se i po toj geopolitičkoj odrednici kretati buduće američke i savezničke obavještajne i vojne aktivnosti.

U tijeku je priprema za okupljanje potrebnih kopnenih vojnih snaga za oružano sučeljavanje s Iranom. Američka politika pod predsjednikom Trumpom posegnula je za očitim neiskorištenim izvorima – europskim članicama NATO-a koji bi se trebali pridružiti vojnim aktivnostima vodeće sile saveza na bliskoistočnim prostorima i arapskim saveznicima. Traže se „vojničke čizme“ koje će uz Amerikance ratovati pod geslom obrane Zapada od Irana i islamskog ekstremizma, što bi, teoretski, moglo imati nekakvu logiku da Amerikancima pri tom najveći saveznik nisu Saudijska Arabija i zaljevske petromonarhije, notorni izvoznici islamskog ekstremizma i ugledni osnivači i financijeri ISIL-a i njegova propalog kalifata. S takvima bi NATO trupe trebale stajati rame uz rame prema iranskim političkim i vojnim pozicijama. Ta perverzija je i najveći problem američkog skupljanja „vojničkih čizama“ za  sučeljevanje s Iranom.

 

Komentari

komentar

You may also like