Mario Stefanov: ZALJEVSKA KRIZA – POKUŠAJ UVLAČENJA SUNITA I ŠIIJITA U VELIKI RAT

Sučeljavanje bliskoistočnih regionalnih aktera okupljenih oko Irana, kao najmoćnije sile šiijitskoga bloka i Saudijske Arabije koja se nameće kao predvodnik većinskih sunitskih arapskih država prerasta u beskrajni sunitsko-šiijitski rat iscrpljivanja, za sada preko posrednika s potencijalom moguće iznenadne eskalacije. On u konačnici ima za cilj potpuno gospodarski,  a time i politički iscrpiti Iran i otvoriti vrata eventualnoj promjeni vlasti u Teheranu ili direktnom vojnom sukobu.

Svaki novi incident i kriza otvorena započetim ratom iscrpljivanja na  području Perzijskog zaljeva i šireg Bliskog istoka u kojem se razračunavaju Iran i Saudijska Arabija,  bilo direktno ili posredno,  kao što je nedavni napad na saudijska naftna postrojenja, najvjerojatnije izveden ako ne od samih iranskih snaga,  a ono  barem uz iransku asistenciju,  prijeti prerastanju u otvoreni veliki sunitsko-šiijitski rat.

Iran, dakako,  odgovara na ekonomski, vojni i diplomatski udar na svoje regionalne i vitalne državne  interese i pokušaj njegove  izolacije i opkoljavanja,  koji nakon propasti nuklearnog sporazuma s Iranom provode SAD i Velika Britanija uz pomoć Saudijske Arabije i njenih regionalnih saveznika kao posredničke sile. Incidentne situacije nizaju se kao na tekućoj vrpci iz mjeseca u mjesec i sve češće se i s jedne i s druge strane prelazi  s riječi na djela, odnosno na za sada pažljivo doziranu uporabu vojne sile.

Iran  se, zapravo, dosljedno  drži svoje riječi i čini ono što je najavio  na samom početku novog čina zaljevske krize započetog nakon američkog istupanja iz nukleranog sporazuma s Iranom, jačanja režima sankcija  i iranskog odgovora u vidu nastavka razvoja svog nuklearnog programa. Sredinom prošle godine Teheran je otvoreno ustvrdio da ukoliko on  ne bude mogao izvoziti naftu neće to moći ni bilo tko drugi u Perzijskom zaljevu.

Američka politika u to vrijeme počela je proširivati režim sankcija protiv Irana udarajući prije svega na iransku proizvodnju i prodaju nafte, najavljujući sankcije za sve tvrtke koje budu poslovale sa Iranom. Postavljeni su i zahtjevi za povlačenjem iranskih trupa iz Sirije i prekida bilo kakve pomoći libanonskom šiijitskom Hezbollahu. Odmah po objavi Washingtona i zahtjeva za blokadom iranskog izvoza nafte izvršen je udar i na samu fizičku mogućnost transporta iranske nafte, pa su  tada nimalo slučajno najveće brodarske kompanije  svijeta  prve objavile prekid poslovne suradnje sa Iranom, prije svih danski brodarski  gigant  A.P. Moller- Maersk, a odmah potom  isto je učinila  i  francuska brodarska kompanija CMA CGM.  Očito,  na vlasničku strukturu i poslovne odbore  kompanija pomorskog transporta izvršen je snažan politički pritisak,  vjerojatno uz prijetnju otkazivanja daleko unosnijih poslova nego onih sa Iranom.

Odgovor Irana bio je očekivan. Sažeto rečeno,  iranski dužnosnici upozorili su da ukoliko Iran neće moći prodavati i transportirati  svoju naftu to neće moći nitko iz Perzijskoga zaljeva, obznanivši time mogućnost blokade pomorskih putova u Zaljevu i blokade Hormuškog  tjesnaca. Iranski predsjednik Hassan Rouhani posredno je najavio tu mogućnost kazavši: “Amerikanci žele potpuno zaustaviti iranski izvoz nafte. Oni ne shvaćaju da je nemoguće spriječiti iranski izvoz nafte dok ostatak regije naftu i dalje izvozi….Izgleda da  nisu razmislili o svim posljedicama onoga što najavljuju napraviti“.  Vrhovni  zapovjednik Iranske revolucionarne garde Mohammad Ali Jafari zaobilazeći diplomatske finese bio je direktan u svom izričaju: “Ako Iran ne bude mogao prodavati naftu zbog američkog pritiska, onda neće moći niti jedna druga zemlja regije. Natjerat ćemo naše neprijatelje da spoznaju kako Hormuz mogu koristiti svi ili nitko.“ Na iranske najave mogućnosti blokade pomorskog prometa kroz Perzijski zaljev i Hormuz  glasnogovornik  američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), Bill Urban za tisak je izjavio da su “američke pomorske i zračne snage kao i regionalni američki saveznici spremni osigurati slobodu plovidbe i slobodni tijek trgovine u skladu sa odredbama međunarodnoga prava“.

Dakako, sva težina sučeljavanja sa Iranom prebačena je upravo na te američke regionalne saveznike o kojima govori Urban,  kao na posredničku silu kojoj SAD pruža diplomatsku i vojnu asistenciju.  Washington jednako kao i London i njihovi zapadni partneri  u ovoj fazi obračuna sa Iranom izbjegava direktni  vojni kontakt  i te poslove prebacuju na regionalne saveznike, prije svih Saudijsku Arabiju, uvlačeći tako sve bliskoistočne države,koje  htjele ili ne moraju odabrati stranu,u posrednički  rat iscrpljivanja sa Iranom.

Tako zbivanja na Bliskom istoku sve jasnije iscrtavaju  sukob  Saudijske Arabije i njene arapske sunitske koalicije sa Iranom i njegovim šiijitskim saveznicima kao tinjajući  sunitko-šiijitski rat koji se za sada uglavnom vodi preko državnih i paradržavnih regionalnih igrača, a kako vrijeme odmiče i kako se američka i zapadna omča steže oko Irana, tako je mogućnost prerastanja nadmetanja u otvoreni rat po sektaškim razdjelnicama sve izgledniji. Upravo se takva slika i željela postići- da je riječ o vjerskom sukobu, a ne o ratu za regionalna bogatstva i geopolitičke pozicije najvećih svjetskih sila.

Pretvaranje sukoba s Iranom u šiijitsko-sunitski sukob zapravo je jedini način na koji iranski regionalni protivnici kojima je kao posrednicima dodijeljena ta uloga od strane SAD-a i Velike Britanije mogu pokušati okupiti kvnatitativno i kvalitativno dovoljnu silu za pariranje iranskim ratnim potencijalima, a da u to ne bude uključen Izrael. Tako bi eventualni ratni sukob s Iranom ostao naizgled unutarnja stvar islamskog svijeta i prividno vjerski sukob. Medijski instrumenti kreiranja javnog mišljenja vrlo brzo bi stvorili sliku nove faze povjesnog, stoljetnog sunitsko-šiijitskog sukoba i tako pokrili stvarne geoekonomske i geopolitičke razloge sukoba i ratovanja.  Oni se pak kriju u potrebi osiguranja o Zapadu ovisnih izvora energenata nad kojima je uspostavljen efektivni nadzor i potiskivanje svih drugih koji nisu pod okriljem kontrole SAD-a, Velike Britanije i njihovih zapadnih saveznika. To je zapravo geoekonomska paradigma svih bliskoistočnih previranja. Eliminirana je sa scene tako Libija čiji naftni potencijali zbog političke prirode vlasti  Muammar al-Gaddafia nisu bili dovoljno pouzdano nadzirani kao izvor energenata za najmoćnije države Zapada. Predhodno je  direktnom vojnom intervencijom SAD-a i saveznika 2003. godine razoren je i iz igre kao samostalni nacionalni naftni izvoznik izbačen  Irak koji je također bio pod nedovoljno sigurnom kontrolom zapadnih centara moći. Na sceni je ostao još samo Iran kao jedini preostali regionalni posjednik i liferant energenata neovisan o zapadnim naftnim kompanijama i političkom utjecaju.  Njegovi potencijali trebali bi ponovo biti stavljeni pod nadzor i to je pojednostavljeno rečeno  suština sukoba sa Iranom. Njegovo unutarnje uređenje, veći ili manji stupanj autoritativnosti vlasti, represija prema političkim protivnicima, pa i obavještajno i vojno djelovanje po Bliskom istoku – ništa to za SAD i savezničke zapadne sile ne bi bio problem da iranska vlast nije nacionalizirala iransku naftnu industriju i protjerala sve i zapadne i istočne naftne kompanije iz svog energetskog poslovanja. Dovoljan dokaz takvoj tvrdnji je i sama  Saudijska Arabija koja je najvjerojatnije najopasnija i najkrvavija diktatura suvremenog svijeta u kojoj žene ne  samo da nemaju poslovnu sposobnost,  nego nemaju ni minimum građanskih prava, u kojoj i dan danas postoji robstvo i u kojoj se godinama robija za kritički  izrečeno mišljenje. Pa ipak, takva Saudijska Arabija najvažniji  je saveznik SAD-a na svijetu, a Ujedinjeno Kraljevstvo ,čini se ,odreklo bi se i Škotske i Sjeverne Irske ukoliko  bi Saudijsku Arabiju moglo uključiti pod kraljevsku  krunu .Tako  primjerice u siječnju 2015.godine kada je službeni London bio prisiljen osuditi okrutno, nečovječno i ponižavajuće kažnjavanje saudijskog blogera Raifa Badawia osuđenog na desetogodišnju kaznu zatvora i bičevanje, istovremeno su  povodom smrti kralja Abdullaha na Buckinghamskoj palači i vladinim zgradama britanske zastave bile spuštene na pola koplja. Na čuđenje i kritike vlasti su odgovorile da je to primjereno „ u trenutku smrti kralja države koja je vjerni saveznik Velike Britanije u ratu protiv islamskog terorizma“. Štoviše,tadašnji američki predsjednik Obama odmah  prekida službeni posjet Indiji i hita u Saudijsku Arabiju na sastanak sa novim kraljem Salmanom. Vjerojatno bi tako  poštovali i Iran da Teheran preda svoju naftnu industriju američkim, britanskim, francuskim i nizozemskim naftnim kompanijama i za režim koji sada opisuju kao brutalan imali bi samo riječi hvale.

U provođenju strategije pritiska na Iran putem posredničkog sunitsko-šiijitskog rata SAD i saveznici oslonac pronalaze u povijesnoj podjeli islamskog svijeta na sunite i šiijite.

Sukob bliskoistočnih aktera uz interesnu,  uistinu  ima i snažnu vjersku dimenziju i nije potrebno uložiti puno truda  transformirati  ga u  rat između sunita i šijta,  koji se oslikava kroz rivalstvo Saudijske Arabije i Irana. Korijeni ovog sukoba potiču još od vremena nakon smrti proroka Muhameda 632.godine,kada se postavilo pitanje njegova nasljednika. On sam ga nije odredio,a pitanje liderstva nad muslimanskom zajednicom nakon njegove smrti nije definirano u Kur’anu i hadisima.Zajednica je pretpostavljući što bi bila Muhamedova volja izabrala prve prorokove nasljednike,kalife.

Prva četvorica kalifa,Abu Bakir(632.-634.),Omer Ibn al-Katab(634.-644.),Osman inb Afan (644.-656.)i Ali ibn Abu Talib (656.-661.) izabrani općim konsenzusu vjernika ujedinili su  muslimansku zajednicu i doveli je do silovitog razvitka i ekspanzije kalifata pa su nazvani Rašidunima  („oni koji ispravno vode“) i u sunitskom dijelu islamskog svijeta smatraju se oglednim odrazom Alahove volje.Daljnji razvoj i napredak  kalifata predvođenog Rašidunima zaustavio je 661.godine raskol koji je nastao unutar muslimanske zajednice ubojstvom četvrtaog kalifa Alija,koji je bio Muhamedov rođak,muž njegove kćeri Fatime i otac Muhamedovih jedinih potomaka.Njegovim ubojstvom u islamski svijet unesen je razdor danas poznat kao podjela na sunite i šijite.Šijiti smatraju da je Ali,Muhamedov rođak bio jedini legitimni kalif i da su njegovi potomci punopravni nasljednici Muhamedove svjetovnei duhovne vlasti.Nastalim raskolom , jer je većina smatrala  da su svi dotadašnji kalifi bili legitimni, Alijevi  sinovi Hasan i Husein odvajanjem šijitske sljedbe postaju njihovi prvi imami.Šijiti prate slijed Alijevih potomaka od kojih je dvanaesti,imam Mahdi,941.godine nestao i smatraju da će se jednog dana opet pojaviti kako bi zavladao svijetom.Dok je za sunite jedino ispravno ono što je zapisano u  Kur´anu ,za šijite je religijski vođa Imam jedini ispravni tumač Kur´ana .Njegovo učenje je nepogrešivo i njegovo kazivanje za šijite ima isti ugled kao i Kur´an,a svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu.Šijiti čine 10-15 posto od 1,6 muslimana u svijetu,a većina su Iraku i Iranu. Vlast u  islamskoj republici Iran stvorenoj nakon islamske  revolucije 1979.godine kojom je srušen šah Reza Pahlavi utemeljena je na duhovnim, kulturološkim i pravnim vrijednostima šiijitskog islama.

Saudijska Arabija pak, je kraljevina  duboko utemeljena na vrijednostima sunitskog  radikalnog vehabijskog  vjerskog učenja. Izvor moći saudijskog dvora, dinastije Saud i njene države upravo su vehabije.  Veza Sauda s vehabističkim tumačenjem Islama počinje s vjerskim  učenjakom i reformatorom Muhammadom ibn Abd al-Wahhabom,koji je 1750. godine udružio snage s vladarem mjesta Diriyah, Muhammadom ibn Saudom, čiji su nasljednici,kasnije znani kao dinastija Sauda,do početka 19.stoljeća s masovnom potporom naroda  oduševljenog  vehabizmom osvojili većinu Arabije  i stvarali svoje države od kojih je kraljevina Saudijska Arabija treća u nizu.

U kontekstu pokrenutog  posredničkog sunitsko-šiijitskog rata iscrpljivanja za račun SAD-a, Velike Britanije i zapadnih saveznika,  jemenski rat se koristi kao katalizator ujedinjenja sunitskih snaga oko predvodnika Saudijske Arabije i kao regulator razine šiijitsko-sunitskog sukoba preko kojeg se njime upravlja. Iran je igru preko Jemena odmah shvatio . “Saudijska Arabija će  opeći prste u  Jemenu i treba znati  da se rat ne može uvijek ograničiti na jedno područje“,još  početkom 2015.godine izjavio je Alaeddin Boroujerdi ,današnji član iranskog  parlamenta ,a u  to vrijeme čelnik   Odbora za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost  parlamenta,misleći očito pritom, da će Iran račun za saudijsku vojnu avanturu ako ne u Jemenu ispostaviti na nekom drugom mjestu.Štoviše Boroujerdi upire prstom  na Amerikance i tvrdi  da američka administracija preko Saudijske Arabije i njene vojne kampanje u Jemenu „pokušava nakon Iraka Sirije i Afganistana pokrenuti još jednu krizu u muslimanskom svijetu.“

Strategija transformacije američkog i zapadnog sukoba sa Iranom u regionalni sunitsko-šiijitski rat ima višestruke učinke u  korist američkih i zapadnih interesa. Prije svega , ako netko bude ratovao sa Iranom to će biti sunitski muslimani, a ne SAD i Europljani. To je zapravo i temeljni cilj strategije, sadašnej faze pritiska na Iran- utjerati sunite u pravi rat protiv šiijita kako bi se stvorila odgovarajuća maska za rat protiv Irana, motiviran prizemnim i prljavim financijskim i gospodarskim interesima SAD-a i njegovih zapadnih saveznika i regionalnih vazala ili kako se danas nazivaju „strateških saveznika“. Očito je procjenjeno da je rat sa Iranom moguć samo ako ga se podigne na razinu sunitsko-šiijitskog rata. SAD i zapadni saveznici barem u početnoj fazi neće imati svojih gubitaka, ratovati će arapska i perzijska sirotinja, usporedno njihovu naftu će po povlaštenim cijenama izvlačiti saveznici  i  patroni SAD, Velika Britanija i EU.

Čak štoviše,  kao dodatnu nagradu američkim i zapadnim partnerima arapske države istovremeno će uplaćivati nove milijarde dolara za američko i europsko oružje, koje im je u takvoj situaciji nužno potrebno radi održanja strateške ravnoteže sa suparničkim Iranom , ili pak za vođenje rata iscrpljivanja, a moguće i rata viskog intenziteta. Nije stoga čudo što je ovih dana čak i njemačka politika koja se inače licemjerno prikazuje mirotvornom, dobrodušnom i protumilitarističkom suspendirala ranije donešenu zabranu prodaje njemačkog oružja Saudijskoj Arabiji. Kada mogu drugi zašto  se ne bi i Njemačka uključila u zahuktali posao naoružavanja Saudijske Arabije i njoj bliskih zaljevskih petromonarhija i ostalih sunitskih arapskih država. Još 2010.godine kao pripremu za velika bliskoistočna preslagivanja Saudijska Arabija sa SAD-om sklopila je dugoročni ugovor o kupnji oružja u vrijednosti od 90 milijardi dolara. Ugovor između ostalog oružja  uključuje prodaju najnaprednijih verzija borbenog zrakoplova F-15,helikoptera AH-64D „Apache Longbow Block III“  te 650 krstarećih raketa zrak-zemlja i vođenih bombi za ratno zrakoplovstvo,te protubrodske rakete“ Harpoon“.Saudijska arabija sklopila je i unosne ugovore sa proizvođačima iz EU,pa je tako samo ugovor s britanskim BAE Systemsom o prodaji 72 borbena zrakoplova“ Eurofighter Typhoon“ je vrijednosti 7,2 milijarde dolara.

Dana  20. svibnja 2017. godine američki predsjednik Donald  Trump i saudijski kraj Salman bin Abdulaziz Al Saud potpisali su pisma namjere prema kojima  Saudijska Arabija iskazuje namjeru kupnje američkog oružja i vojne opreme u vrijednosti od 110 milijardi dolara odmah i dodatnih 350 milijardi doalra kroz period od 10 godina. Pisma namjere uključuju prodaju najmodernijih tenkova i oklopnih borebenih vozila, ratnih brodova, raketnih sustava protuzračne obrane, radara, komunikacijske opreme i tehnologije za vođenje cyber rata. Budući transferi naoružanja prema izjavama potpisnika namijenjeni su“ uspostavi ravnoteže prema iranskom regionalnom utjecaju“. Samo u periodu od 2011 do 2015.godine SAD je isporučio Saudijskoj Arabiji oružja i vojne opreme u vrijednosti od 10 posto ukupnog američkog vojnog izvoza.

Tijekom 2016. godine administracija predsjednika Obame potpisala je seriju ugovora o kupnji naoružanja sa Saudijskom Arabijom u vrijednosti od 115 milijardi dolara. Nakon neuspješne sudijske kampanje u Jemenu gdje je sofisticirano i precizno američko oružje koristila neučinkovito, neselektivno i uz velike popratne civilne žrtve među stanovništvom Jemena, Obamina administracija najavila je preispitivanje ugovora o transferu američkog oružja Saudijskoj Arabiji, pa su sporazumi djelomično blokirani u prosincu 2016.godine. Američka zakonodavna tijela nametnula su blokadu sporuke naoružanja Saudijskoj Arabiji, posebice iz serije predugovora koje je potpisao predsjednik Trump 2017.godine.  Dogodilo se to u prosincu 2018.godine kada je Senat izglasao prekid vojne pomoći Saudijskoj Arabiji nakon ubojstva novinara Jamala Khashoggia u saudijskom veleposlanstvu u Turskoj. No, 24.svibnja ove godine adminsitracija predsjednika Trumpa donjela je hitnu deklaraciju o odobrenju isporuke američkog  oružja u vrijednosti od 8,1 milijardu dolara Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Jordanu, bez odobrenja Kongresa zbog iznenadne ugroze za američke strateške interese u regiji Bliskog istoka nastale iranskim djelovanjem. Iskorištena je nejasna odredba zakona o kontroli izvoza oružja koja predsjedniku omogućava hitnu isporuku oružja ako postoji opasnost za američke nacionalne interese. U svom priopćenju u kojem se opravdava deklaracija o izvanrednoj situaciji američki državni tajnik Mike Pompeo pozvao se na iransku opasnost navodeći: “Iranska zloćudna aktivnost predstavlja temeljnu prijetnju stabilnosti Bliskog istoka i američkoj sigurnosti kako u zemlji tako i u inozemstvu.“

To je za SAD i Zapad uistinu win-win situacija – win za SAD i Zapad i još jedan win za SAD i Zapad, a za uključene arapske partnere ostaje njihova pohlepa i višestruko dokazana nesposobnost samostalnog odlučivanja, izgradnje  učinkovitih nacionalnih država i posljedično samosvjesne vanjske politike.

Teško se ponovo ne prisjetiti riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju  potencijala osporiti tu hegemoniju.Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“

To se provodi u dijelo strategijom raspirivanja trajnog  sunitsko-šiijitskog sukoba kao paravana  iza kojeg se realiziraju američki i europski strateški geoekonomski i geopolitički interesi na Bliskom istoku. On će zbog svog dugotrajnog, nasilnog i isključivog karaktera biti stalni izvor nestabilnosti i potrebe za američkom i zapadnom političkom i vojnom arbitražom.

You may also like