Mario Stefanov: Zatvara se stari, a otvara novi rat

Svi potpisnici mirovnih ugovora na Bliskom istoku na koncu su ubijeni

Na Bliskom istoku mir ne znači samo mir nego istovremeno i novi ratni potencijal. Ne postoji bliskoistočni crno-bijeli svijet – sve je ondje u bezbroj nijansi sivoga. Svi su u pravu i svi su u krivu, a nepovjerenje je temeljna regionalna odrednica. Upravo kako je i sam izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao ruskom predsjedniku Putinu prigodom njegova posjeta Izraelu: Dobro došli u regiju u kojoj nitko nikomu ništa ne vjeruje

Sporazum o normalizaciji odnosa Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela novo je poglavlje u postupnom zatvaranju staroga arapsko-izraelskog  sukoba, ali je istovremeno i nova etapa eskalacije sunitsko-šijitskog sukoba i arapsko-iranskog nadmetanja. Dugogodišnji arapsko-izraelski ratni sukob, u skladu s novim strateškim interesima globalnih aktera i Izraela, koji je unatoč svojoj izuzetnoj moći već uistinu umoran od ratovanja na više fronti, na duge se staze postupno zatvara, ali se jednakim tempom postupno otvara drugo ratište. To je bliskoistočni zakon spojenih posuda koji se ogleda u kontinuitetu ratova i prelijevanju sukoba s jednog mjesta na drugo. Na Bliskom istoku mir ne znači samo mir nego istovremeno i novi ratni potencijal. Ne postoji bliskoistočni crno-bijeli svijet – sve je ondje u bezbroj nijansi sivoga. Svi su u pravu i svi su u krivu, a nepovjerenje je temeljna regionalna odrednica. Upravo kako je i sam izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao ruskom predsjedniku Putinu prigodom njegova posjeta Izraelu: Dobro došli u regiju u kojoj nitko nikomu ništa ne vjeruje. Na tim prostorima, kao i na Balkanu, prema procjenama većine geopolitičara, jednostavno ne postoji mogućnost uspostave stabilnog mirovnog poretka jer uz racionalne geoekonomske i geopolitičke čimbenike, na ponašanje aktera usporedno snažno djeluju potpuno iracionalni motivi utemeljeni na negativnim emocijama, vjerskim, etničkim, sektaškim, klanovskim, pa i plemenskim razlikama. I kada politika u nekim lucidnim trenucima u općem ludilu oportuno ponudi razumno rješenje, tijek povijesti na kraju ipak određuje stara okorjela mržnja. Nakon egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma koji su potpisali egipatski predsjednik Anwar el-Sadat  i izraelski  premijer Menahem Begin u Washingtonu 17. rujna 1978., kao rezultat  pregovora u Camp Davidu pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmyja Cartera, egipatski predsjednik glavom je platio svoj mirovni iskorak. Anwara el-Sadata, ratnog veterana svih egipatskih ratova s Izraelom i stratega najuspješnijeg arapskog rata – listopadskog rata iz 1973., ubili su 6. listopada 1981. na vojnom mimohodu islamistički ekstremisti predvođeni poručnikom Khalidom Islamboulijem. Izraelski premijer Yitzhak Rabin, koji je podržavao mirovne procese i s palestinskim vodstvom 1994. sklopio poznati Sporazum iz Osla, ubijen je u atentatu židovskog ekstremista Yigala Amira, inače pripadnika elitne brigade Golani, a kasnije i izraelske unutarnje obavještajne službe Shin Bet. Yitzhak Rabin također je bio veteran svih izraelskih ratova s ratnim putem od običnog vojnika do generala izraelske vojske.

Uspješni ratovi

U najuspješnijem izraelskom ratu, onome iz 1967., kada su potpuno devastirane egipatske, sirijske i jordanske oružane snage i kad je Izrael osvojio Jeruzalem, bio je načelnik Glavnog stožera izraelske vojske. Vojnike koji su u međusobnim ratovima prošli sve, od bojišnice do vođenja ratnih vojski svojih država, kao pse su bez imalo poštovanja prema njihovim zaslugama likvidirali ekstremistički mladunci. Nemoguće je na Bliskom istoku postići razdoblje mira od 50 godina ili jednog stoljeća koje bi obuhvatilo nekoliko generacija jer bi tek to mogao biti preduvjet izgradnje mirovnog sustava. No, i to je na kraju krajeva upitno, jer bez obzira na prolaznost ratova i mira, sveti grad Jeruzalem, izvorište svih triju abrahamskih religija, tisućama godina je kontinuirano podijeljen grad, kojim vlada redovito ona vjerska i politička snaga koja trenutno u regiji ima nadmoć. Stoga uopće ne treba vjerovati da će na Bliskom istoku u bliskoj budućnosti nastati bilo kakav stabilan mirovni poredak. Sklapanje mira uvijek će istovremeno značiti otvaranje novih ratnih sukoba pa će tako biti i nakon ove posljednje arapsko-izraelske mirovne epizode. Sporazum o normalizaciji odnosa Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Izraela uklapa se u stratešku orijentaciju oslanjanja američke politike i nove “globalne” Velike Britanije nakon izlaska iz EU-a na zaljevske petromonarhije okupljene u Vijeću za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC). Uz Saudijsku Arabiju, članice GCC-a su redom bivše britanske kolonije Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati. Za potrebe nove britanske strategije povrata na stare kolonijalne pozicije “istočno od Sueza” i projekcije britanskih geopolitičkih interesa prema Indo-pacifičkoj regiji i američke strategije prema Indijskom oceanu i Pacifiku u cilju pariranja Kini, Vijeće za suradnju u Zaljevu pretvara se u ključnu stratešku osnovicu za američko i britansko djelovanje. Stoga države GCC-a treba dodatno ojačati i osloboditi opterećenja odnosa s Izraelom, kako bi im se otvorio širi manevarski prostor za sučeljavanje s Iranom na arapskim prostorima. Ujedinjeni Arapski Emirati nakon Saudijske Arabije najmoćnija su država GCC-a pa je u tom geopolitičkom okviru izuzetno važno ojačati njihove pozicije. U državama GCC-a već su bazirani američki i britanski flotni sastavi i zrakoplovne postrojbe i cijeli GCC se pretvara u čvrstog i pouzdanog saveznika za sučeljavanje s Iranom i realizaciju američke i britanske strategije u Indo-pacifičkoj regiji. Uz to, države GCC-a na ključnoj su strateškoj poziciji koja osigurava kontrolu pomorskih komunikacija u Perzijskom zaljevu i tjesnacu Hormuz te nadzor iranskih aktivnosti na tom prostoru, a SAD-u, Velikoj Britaniji i saveznicima osigurava polaznu točku za nadzor ključnih pomorskih komunikacija u Indijskom oceanu i Pacifiku. Koliki je značaj GCC-a i prostora koji se uz njihovu pomoć može kontrolirati, svjedoči i najava Londona da će početkom sljedeće godine u područje Perzijskog zaljeva i Indijskog oceana uputiti operativnu grupu predvođenu novim nosačem zrakoplova “Queen Elizabeth” s ukrcanim borbenim avionima posljednje generacije F-35B. Oslonac djelovanja operativne grupe u kojoj će, uz nosač zrakoplova, biti i prateće fregate i razarači te flotni tanker i opskrbni brodovi bit će upravo države GCC-a, uključujući i UAE. Postoje i planovi pretvaranje GCC-a u tzv. arapski NATO pod nazivom “Middle East Strategic Alliance” (MESA) preko NATO-ova programa Istanbulske inicijative. To dakako nailazi na višestruke probleme jer je nemoguće uključiti u projekt najmoćnijeg aktera toga prostora, Saudijsku Arabiju, zbog spornog pitanja kršenja ljudskih prava, a unutar GCC-a postoji i unutarnji sukob s Katarom koji je blizak turskoj politici i u sukobu je sa saudijskim interesima.



Borba za Sredozemlje

Sporazumom UAE-a i Izraela, a time i jačanjem pozicija zaljevskih država koje su, predvođene Saudijskom Arabijom, većinom podržale sporazum, na uzdama se drže i turske regionalne geopolitičke ambicije koje su s doktrinarnih postavki već ušle u fazu operacionalizacije na terenu. Na temelju vizije jačanja utjecaja na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko Carstvo, već sada se turske vojne snage nalaze na krajnje istočnim granicama toga prostora, u Siriji i Iraku, i na krajnje zapadnoj odrednici – Libiji. Osmansko Carstvo prostiralo se, naime, na zapadu Sjeverne Afrike sve do današnjeg Maroka, koji nikada nije bio u njegovu sastavu, a pod svojom je vlašću imalo današnji Tunis, na čijim se granicama sada nalaze turske trupe. Turska ratna mornarica preplavila je istočno Sredozemlje, a povremeno je prisutna na cijelom Sredozemlju. Jačanjem pozicija zaljevskih država, posebice Ujedinjenih Arapskih Emirata kao izrazitog turskog protivnika i normalizacijom njihovih odnosa s drugim turskim regionalnim suparnikom, Izraelom, slabe se turske pozicije i umanjuje mogućnost djelovanja turske politike. O tome svjedoči to što su dogovor Emirata s Izraelom odmah podržali egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi, vladari Bahreina i Omana te Saudijske Arabije, dok su ga Turska i Iran oštro osudili. Turski predsjednik Erdogan odmah nakon sklapanja sporazuma izjavio je da razmišlja o zatvaranju turskog veleposlanstva u Abu Dhabiju.

Izraelski dobici od sporazuma s UAE-om i otvaranja mirovnih procesa s ostalim najmoćnijim arapskim državama okupljenima u GCC-u ulaze u geopolitički okvir onoga što se već prije nekoliko godina, nakon revolucija tzv. arapskog proljeća i serije međuarapskih ratnih sukoba, moglo zaključiti – Izrael je jedini pobjednik posljednjih bliskoistočnih ratova. Sve arapske države koje su mu bile najveći i najopasniji protivnici raspale su se u krvavim građanskim ratovima. Izrael nije ni metka ispalio, a pred njegovim nogama našli su se uništeni Irak, Sirija i Libija. Jednako je značajno i to što je u međusobnim arapskim obračunima potpuno uništena ideja arapskoga nacionalizma i panarabizma, koja nakon svega što se dogodilo teško više može oživjeti.

Nova žarišta

Uništenjem izraelskih arapskih protivnika koji su odbijali bilo kakve mirovne pregovore s izraelskom državom pokrenuta je posljednja etapa zatvaranja arapsko-izraelskog sukoba i širenje kruga arapskih država koje s Izraelom imaju mirovne sporazume i diplomatske odnose. Počelo je s Camp Davidom i mirovnim sporazumom s Egiptom, nastavilo se s Jordanom i sada s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Najveća prepreka nastavku tog procesa je neriješeno palestinsko pitanje i pravilo arapskog svijeta da nije dopuštena normalizacija odnosa s Izraelom prije nego što bude postignuta palestinska državnost unutar granica koje su postojale prije rata iz 1967. No i to je nepisano pravilo sporazum UAE-a i Izraela od 13. kolovoza poništio. Sporazum je podržao cijeli sunitski blok i većina arapskih država i ta činjenica jasno proklamira da staro pravilo kako nema pregovora s Izraelom dok se ne povuče s palestinskih teritorija zauzetih u ratu 1967. godine više ne vrijedi. Izraelski odnosi sa sunitskim arapskim blokom u interesu i jedne i druge strane, ali i ključnih globalnih igrača, prije svih SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva,  normaliziraju se polako, ali sigurno. Izrael je u tom kontekstu odigrao dobar potez poboljšanja odnosa s Rusijom koja ima utjecaja na Bliskom istoku. Za razliku od doba kada se Moskva kao saveznik Egipta našla prevarenom i izdanom egipatsko-izraelskim mirom, sada zbog izraelske spremnosti na suradnju s Rusijom ne stvara smetnje normalizaciji odnosa arapskih država s Izraelom jer njezini interesi tim procesima nisu pod neposrednim udarom. Nastavak procesa zatvaranja arapsko-izraelskog sukoba koji je dio i sporazum UAE – Izrael nažalost ne znači dolazak mira na bliskoistočne prostore. Kako je to već pravilo na tim prostorima, okončanje jednog sukoba otvara vrata novome. Arapsko-izraelska normalizacija ubrizgat će novi kisik u vatru već započetog sunitsko-šijitskog sukoba. Normalizacija odnosa iranskih žestokih protivnika iz arapskog sunitskog bloka i Izraela dovest će u nepovoljan položaj Teheran i ugroziti realizaciju iranskih geopolitičkih planova na tzv. šijitskom polumjesecu na arapskim prostorima od Libanona na sjeveru preko Sirije i Iraka do Jemena na jugu. Već sada Iran trpi teške udarce. Njegove posredničke snage, prije svih libanonski Hezbollah, iscrpljene su dugotrajnim ratovanjem u Siriji i Iraku i stalnim sukobima s Izraelom na jugu Libanona. Izraelski zrakoplovi sve češće i sve intenzivnije djeluju po ciljevima Hezbollaha u Libanonu, a do eskalacije sukoba došlo je i 26. kolovoza, kada su izraelski borbeni zrakoplovi neposredno borbeno djelovali po postrojbama Hezbollaha na jugu Libanona nakon prekogranične razmjene vatre.

Neizbježni sukobi

Izraelski borbeni avioni F-35 nesumnjivo krstare i djeluju cijelim Bliskim istokom, ali ih nitko ne može locirati, a najmanje iranska protuzračna obrana, pa se uništenje logističkih objekata i borbenih položaja iranskih saveznika u Libanonu, Siriji i Iranu, ali i tajnovite eksplozije važnih postrojenja u samome Iranu i brodova u iranskim lukama mogu pripisati izraelskim stealth zrakoplovima F-35, za što dakako nema nikakvih dokaza. No, Izrael ih u svoje zrakoplovstvo nije uveo radi izvođenja aeromitinga, nego zato da bi skupocjene strojeve što prije mogao koristiti u sukobu sa svojim protivnicima. Izraelski F-35, potpuno je sigurno, intenzivno borbeno djeluju. Uz to, uvedene sankcije tresu iransku ekonomiju i unutarnju političku scenu. To nikako ne znači da je Iran slab, štoviše, može se očekivati da će pojačati svoje obavještajno i vojno djelovanje u regiji kako bi barem očuvao dosad stečene pozicije. Eskalacija sukoba je neizbježna, a novi arapsko-izraelski mir započet sporazumom o normalizaciji UAE – Izrael, osim navještenja mira, stvara i preduvjete za rasplamsavanje novoga rata po razdjelnicama sunitsko-šijitskog i arapsko-iranskog sukoba.

Komentari

komentar

loading...

You may also like