Mario Stefanov: ZLI DUH VERSAILLESA I DALJE OPSJEDA EUROPU

Duh zlosretnog Versaillesa i dalje opsjeda Europu. Međunarodni sporazumi koji su iz njega proistekli stvorili su nakon 1. svjetskog rata europski mirovni poredak koji i danas gotovo neokrnjeno vlada Europom kroz Europsku uniju, kao njegovu posljednju modifikaciju. On, uporno mijenjajući forme, već cijelo stoljeće provlači kroz europsku geopolitičku stvarnost  duh nepravednih i okrutnih pogodbi saveznika nad poraženom Njemačkom i njezinim saveznicima.

No sada, u svojim novim transformacijama, i dalje održavajući pohlepu i  okrutnost nadmoćnih nad slabijima, samo mijenja aktere, gospodare i potlačene. On, danas, u ime svoje nove reinkarnacije u obliku Europske unije podjarmljuje suvremene europske nacije i njihove nacionalne države u ime stvaranja nadnacionalne paradržavne tvorevine za korist najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom, koja je u početnoj verziji Versailleskog  poretka bila žrtva.

Stvaranjem Europske unije i njenom upornom centralizacijom, Versailleski poredak doživio je neočekivani obrat u kojem su žrtve postali gospodari. „Tko bi gori sad je doli – a tko bi doli sad je gori“ – kako reče Gundulić u svome epu  „Osman“. Ništa se nije promijenilo osim podjele uloga u tom istom velikom Versailleskom cirkusu,  koji je stvorio podjele i sukobe europskih naroda. Europske granice, što je uistinu zastrašujuća spoznaja, ostale su gotovo potpuno identične  onim granicama koje su  iscrtane nakon pogodbi Versailleskih pobjednika, posebice u srednjoj i istočnoj Europi. One su, danas, koliko god to bilo naizgled nestvarno, istinski geopolitički okvir suvremene Europe. Demoni Versailleskog poretka u svim njegovim modifikacijama,  pa i u ovoj posljednjoj, uobličenoj kao Europska unija, i dalje razaraju povjerenje,  unose  sukobe u odnose  europskih naroda i vuku u novu ratnu kataklizmu.

Nesvjesni da suvremena Europa u svojoj suštini počiva na temeljima stoljeće staroga i opakog mirovnog poretka sklopljenog u Versaillesu,  koji je stvorio uvjete za pokretanje  drugog  velikog europskog  rata 20. stoljeća,  europski građani i ne slute da već  gola logika kazuje kako taj isti poredak predstavlja  iznimno veliku opasnost. To, stoga,  jer u sebi sadrži zlu  klicu novih europskih  sukoba i ukoliko se nastavi dosadašnja geoekonomska i geopolitička dinamika Europske unije, u kojoj se ponovo stvaraju nepravde i podjele na hegemone i podređene  nacije i nacionalne države,  klizanje k novoj europskoj kataklizmi biti će teško zaustaviti. Sustav koji uporno stvara Europska unija, utemeljena na tom Versailleskom poretku, evidentno vodi novim sukobima  i ratovima. Uostalom, samo politički slijepac ne vidi da u Europi ponovo sve vrije, proučavaju se stare  karte i po njima  iscrtavaju  nove crte, u tišini mnogi u Europi koji si to mogu priuštiti  pokušavaju graditi svoja mala i velika carstva, gledajući, kako ispraviti stare nepravde ili pak, ispraviti nove nepravde nastale u procesu stvaranja Europske unije kao pokušaja transformacije starog Versailleskog mirovnog poretka.

U toj preobrazbi  kroz izgradnju Europske unije poredak je, uza sve zle odlike onoga što je ugovorima nametnuto nakon 1. svjetskog rata od strane pobjednika, dobio i nove, koji posljednjih desetljeća široko otvaraju vrata novom velikom sukobu.

Nastao je, zapravo, obrat  odnosa moći unutar istog poretka i stvorila se nova struktura dominacije. Starim demonima pridružili su se tako novi. Dok je, izvorno, Njemačka stavljena u podređeni položaj i zlostavljana, stvaranjem EU nastao je obrat – Njemačka je postala hegemon. I to sve u istom vražjem mirovnom sustavu koji je samo ojačan trajnom američkom prisutnošću u Europi nakon 1945. godine, što je zapravo i poprilično logično jer su Amerikanci i njihov predsjednik Woodrov Wilson kumovali, ako ne i odigrali  ključnu ulogu  u stvaranju Versailleskog mira za Europu.Versailleski poredak u Europi iz izvornog oblika transformirao se u europske i transatlanske integracije, ojačane globalizacijskim procesima.

Povjesničar ekonomije,  Robert Skidelsky, predavač na Oxfordu i stalni profesor političke ekonomije na sveučilištu Warwick među rijetkima je koji sadašnji smijer razvoja Europske unije i strukturiranja  unutarnjih odnosa  dovodi u svezu sa stoljeće starim Versailleskim poretkom, kojeg je Europska unija samo posljednji izdanak.

On upozorava da takva Europska unija stvara isti krizni potencijal kao i izvorno sklopljeni Versailleski mirovni  sustav. Ništa se, prema njemu, suštinski nije promijenilo, iako su se karte vjerovnika i dužnika od davne 1919. godine višestruko ispremiješale – igra ostaje ista. U svome članku  „From Versailles to the Euro“ od 20. lipnja ove godine,  Skidelsky kazuje: “Sporazum koji je okončao 1. svjetski rat, potpisan u lipnju 1919. godine, nametnuo je Njemačkoj razorni teret duga. Stotinu godina kasnije Njemačka je preuzela ulogu, prema svom uvjerenju pravičnoga kreditora, koji sam stvara pravila i koji se zgraža nad kockarskim moralom svojih dužnika, ignorirajući pri tom destabilizirajuće i zarazne učinke nametnutih obveza pri povratu dugova za zemlje dužnike unutar eurozone koje postaju sve siromašnije. Ovoga mjeseca obilježava se stota obiljetnica Versailleskog ugovora, jednog od sporazuma koji je doveo do završetka 1. svjetskog rata. U određenom smislu igrači su zamijenili mjesta. Dok je ugovor nametnuo ogromne reparacije Njemačkoj, današnja Njemačka je preuzela vodeću ulogu u nametanju velikih dužničkih obveza članici eurozone Grčkoj i drugim zaduženim članica EU.“ Skidelsky dalje navodi: “Igra je ostala ista. Vjerovnici  traže povrat uloženog  i svoj profit, a dužnici žele to izbjeći. Oni žele da im se dugovi oproste dok vjerovnici o tome ne žele ni razgovarati, ignorirajući učinke takvih postupaka na države dužnike.“

Skidelsky ukazuje da “nažalost, Europska unija  nije naučila lekcije Versaillesa o dugovima, niti je osluhnula proročanska upozorenja Johna Maynarda Keynesa koje je on u doba sklapanja Versailleskog mira javno izrekao. Kada je 1. svjetski rat završio pobjednici su odlučili da Njemačka mora popraviti štetu koju je prouzročila ratom, između ostalog kako bi mogli otplaćivati dugove koje su imali jedni prema drugima. ….Iako je prema procjeni Keynesa Njemačka mogla ostvariti godišnji trovinski višak od svega 250 milijuna dolara  ili 2 posto BDP- a što  bi tijekom 30 godina otplate nametnutih dugova iznosio 7,5 milijardi dolara, saveznička Komisija za reparacije u svibnju 1921. godine utvrdila je da je Njemačka na ime ratne štete dužna nevjerojatnih tadašnjih 33 milijarde dolara. No, iznos koji je stavljen u efektivnu  otplatu smanjen je na samo 12,5 milijardi dolara, što je od Njemačke zahtievalo godišnju isplatu od 350 milijuna dolara. Trik je bio u tome što je od Njemačke zatraženo izdavanje 3 seta obveznica,  ali je bila dužna plaćati samo glavnicu i kamatu na prva dva seta (klasa A i B) , pri čemu set obveznica C nikada nije stavljen u otplatu,  iako je i dalje bio sastavni dio ukupnog  duga  na koji se je obračunavala i kamata. Održavanje velikog fiktivnog njemačkog duga dok se pokušavala izvući otplata manjeg ili realnog  nastavila se je tijekom 20.-ih godina prošlog stoljeća. Zapravo Njemačka ne samo da nije mogla nikada otplatiti ukupni dug, koji se, uostalom, stalno povećavao, nego nije mogla otplaćivati niti dug po obveznicama A i B, tkzv. realni dug pa je to činila dizanjem novih kredita i to od američkih banaka. Keynes je 1926. godine žestoko reagirao ukazujući na paradoksalnu situaciju: “Sjedinjene države posuđuju novac Njemačkoj, Njemačka taj novac predaje saveznicima pobjednicima na ime svoga duga, a oni ga na ime svojih dugova prema američkim bankama nastalih za potrebe ratovanja  vraćaju američkim bankama“. Tako, zapravo, nitko ne otplaćuje dug koji raste nego samo osigurava zaradu, u ovom slučaju američkih banaka. Skidelsky dalje u svome članku navodi slijedeće: „Uskoro je došlo do pada Wall Streeta i Velike depresije, te Njemačka više nije mogla od američkih banaka dobiti nove kredite. Njeni Versailleski vjerovnici nastavili su od nje utjerivati dug, zahtijevajući stroge mjere štednje i rezanje potrošnje, čemu je ona udovoljavala, pa je već 1931. godine njemačko gospodarstvo u odnosu na 1929. godinu palo za 25 posto, a nezaposlenost je dosegla 35 posto. Takva politika izvršavanja svih obveza pod kancelarom Heinrichom Brunningom otvorila je put za Adolfa Hitlera, koji je dug jednostavno odbio dalje otplaćivati i potpuno ga odbacio“.

Skidelsky zaključuje da „današnja igra duga u Europskoj uniji ima mnogo paralela s Europom nakon 1. svjetskog rata“ i  da takva situacija može, što je sasvim logično, dovesti do identičnih posljedica. Na kraju citira Keynesovo proročansko upozorenje iz 1919. godine: “Politika ponižavanja milijuna ljudskih bića i lišavanje cijelih nacija  bilo kakve perspektive razvoja odvratna je i izazvati će razorne posljedice“. Sve bi se to moglo ponoviti i danas.

Europska unija očito ne može savladati tu lekciju iz jednostavnog razloga što je utemeljena na tom prokletom Versailleskom poretku koji je producirao  u Skidelskyevom članku opisana  geoekonomska  i geopolitička zlostavljanja cijelih nacija i kojeg je Europska unija samo nova reinkarnacija.

Ekonomski analitičar Ratko Bošković u kolumni za Večernji list od 2. veljače 2017. godine pod naslovom „Ako njemački izvozni stroj malo ne uspori prikočit će ga Trump“, iznosi da Njemačka novac koji zaradi izvozom posuđuje zemljama u koje izvozi: “A u što Njemačka ulaže velike viškove s računa  tekućeg plaćanja s inozemstvom? Daleko najviše, lani do studenoga čak 193 milijarde eura, Njemačka je uložila u inozemne vrijednosne papire. U izravne investicije u inozemstvu uložila je vrlo skromnih 18 milijardi eura.To znači da novac koji zaradi izvozom Njemačka natrag posuđuje zemljama u koje izvozi. Osim što je najveći na svijetu izvoznik kapitalnih dobara, Njemačka tako postaje i najveći na svijetu kamatar.“ Veliki dio tog kamatskog angažmana usmjeren je prema ekonomski slabijim i novim članicama EU.

No Europska unija, odnosno najmoćnije države članice, predvođene Njemačkom, preko Bruxelleske izvršene transmisije uz asistenciju MMF-a i ECB-a bez problema bi nastavila provoditi ono što su nad poraženom Njemačkom nakon 1. svjetskog rata provodili oni koji su je vojno porazili i tako održavati tradiciju Versailleskog europskog poretka samo sa promijenjenom raspodjelom uloga.

Ali čini se, politička i finacijska elita EU vođena njemačkim i interesima uskog kruga najmočnijih  članica napravila  je  jednu pogrešku, naizgled sitnu, no s ogromnim  razornim  potencijalom. Naime,  vođena pohlepom, središta financijske i gospodarske moći svojih najsnažnijih država uključila se u američko preslagivanje Bliskog istoka, otvarajući zajedno s Amerikancima seriju okrutnih bliskoistočnih ratova. Pritom su zanemarili činjenicu da je to američko preslagivanje bliskoistočnih granica i stvaranje novih državnih entiteta po etničkim i vjerskim kriterijima, zapravo razgradnja ogranka Versailleskog mirovnog poretka stvorenog nakon 1. svjetskog rata na prostorima Bliskog istoka pod britanskim i francuskim patronatom. U suradnji s Amerikancima i Britancima, koji se sada nakon svega lukavo povlače s europskih, već poprilično zagrijanih prostora, uključili su se zapravo u rušenje onog istog Versailleskog poretka kojeg je i sama Europska unija suvremena modifikacija. Tako su se doveli u situaciju da su razarajući države Bliskog istoka rušili ogranak istog Versailleskog poretka na kojem i sami počivaju.

Europska politička elita ili nije bila svjesna ili je svjesno na to pristala, da razgradnjom mirovnog poretka na Bliskom istoku, također stvorenog Versailleskim sporazumima, zapravo otvara razgradnju i svoje Europske unije kao modifikacije istog Versailleskog poretka. I uistinu dah  promjena osjeća se u Europi, a teško prikrivani strah vladajuće elite od raspada Europske unije ima svoje porijeklo u njihovom djelovanju na bliskoistočnim zgarištima.

Jedna od bitnih  dionica  smjene povijesnih epoha i sigurnosnih poredaka odvija se na Bliskom istoku  i predstavlja uvod za ono što će u drugoj fazi smjene  zahvatiti Europu. Plameni jezici s bliskoistočnog dijela jedinstvenog velikog povijesnog  geostrateškog preokreta u vidu islamističkog terora i imigracijske opsade upozoravajuća su najava budućih događaja. Patent-zatvarač poretka počeo se otvarati na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi i nastavlja otvaranje prema Europi i EU. Europskoj javnosti posljednjih godina postalo je jasnije nego ikada ranije da je sudbina Bliskog istoka i Sjeverne Afrike neraskidivo povezana s Europom i da zajedno čine istu geopolitičku cjelinu.

Politička karta Bliskog istoka s još uvijek postojećim državnim granicama nastala je britansko-francuskom podjelom bliskoistočnih posjeda u 1. svjetskom ratu poraženog Osmanskog carstva kroz tajni sporazum Sykes-Picot i kasnije de iure potvrđena mirovnim sporazumom s Turskom 10. kolovoza 1920. u Sevresu, predgrađu Pariza. A taj sporazum iz Sevresa sastavni je dio Versailleskog mirovnog procesa i njime uspostavljenog geopolitičkog  poretka u Europi, koji se, zahvaljujući odluci saveznika u 2. svjetskom ratu da se sve države nakon rata moraju uspostaviti u granicama na dan njemačkog napada na Poljsku 1.rujna 1939., očuvao gotovo netaknut do današnjeg dana.

Toliko dugo je opstao zahvaljujući prije svega uspostavljenoj ravnoteži snaga između Istoka i Zapada na bojišnicama “hladnog rata“, jer niti jednoj strani nije padalo na pamet unositi bilo kakvu nestabilnost u svoju interesnu sferu. Pad berlinskog zida otvorio je put promjenama. Europska unija, kao modifikacija i nastavak Versailleskog mirovnog poretka, još uvijek za vodeće europske države nije postigla sposobnosti i karakter instrumenta koji može jamčiti sigurnosni sustav. Odatle toliko grozničava želja za njenom centralizacijom i pretvaranjem u federalnu državu i širenje straha od mogućeg raspada, jer raspad  ovakve Europske unije bio bi za vodeće europske države istovremeno i kolaps njihovog sigurnosnog  poretka u Europi. Nastala praznina otvorila bi  vrata međusobnim teritorijalnim prebijanjima računa iz prošlosti, jačanju separatizama u europskim državama, opasnosti otvaranja ratnih sukoba na europskom tlu, i na kraju bi rezultirala direktnom intervencijom američke politike na uspostavljanju stabilnog poretka. Američka politička intervencija bila bi  poniženje  za europsku političku elitu, a veliko pitanje je bi li Amerikanci uopće odmah i djelovali,  ili bi pustili da se Europa prethodno guši u vlastitoj nemoći.

Miris nadolazeće smjene političkih epoha, očito je, širi se  europskim prostorima iz pravca  Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, jer bliskoistočni ratovi, pokrenuti po američkoj agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“ prekrajanjem državnih granica isctanih britansko-francuskom podjelom posjeda poraženog Osmanskog carstva nakon 1.svjetskog rata,  u svojoj biti su razgradnja Versailleskog mirovnog sustava na prostorima Bliskog istoka i neizbježno  otvaraju pitanja njegovog konačnog dokidanja  na europskim prostorima. Tako su američki orijentalni ratovi za naftu, kojima se  politika velikih europskih država, gonjena pohlepom svog kapitala oportuno priključila, nakon transfera islamističkog terora i milijuna imigranata doveli Europu  i njenu Europsku uniju,  stvorenu kao suvremenu modifikaciju  starog  Versailleskog  mirovnog  poretka, pred povijesni izazov velikog geostrateškog preokreta.

0 komentara

You may also like