Matija Šerić: SAD i Kuba: Povijest jednog sukoba

Washington i Havana od Kubanske revolucije do Kubanske raketne krize

Otkako je 1902. Kuba formalno postala nominalno neovisna država a zapravo američki protektorat, ovaj karipski otok počeo je zauzimati posebno mjesto u američkoj vanjskoj politici što je konstanta koja je ostala na snazi do danas. Specijalni položaj Republike Kube u vanjskoj politici SAD-a uvjetovan je spletom specifičnih okolnosti. Najvažnije od svega, Kuba je za Ameriku važna zbog svoje geografske lokacije i gospodarskih potencijala koje posjeduje.

Nakon što se početkom 20. st. oslobodila španjolske vlasti, Kuba je postala važna komponenta američke hegemonije u Srednjoj Americi i na Karibima. Dvije države bile su povezane međunarodnim sporazumima i ustavnim vezama koje su ograničile suverenitet novonastale države te od nje napravile američki kvazi-protektorat. Kreirana je američka vojna baza u zaljevu Guantanamo koja i danas postoji. Kuba je najveći otok u karipskom bazenu što je čini zonom posebne osjetljivosti za vitalne nacionalne interese SAD-a.[1]

Slika 1: Karipska regija

Važnost Kube dramatično je povećana u vrijeme Hladnog rata. Radikalizam i sadržaj Kubanske revolucije koja je bila prožeta marksizmom, socijalizmom i nacionalizmom promijenili su sve. Nativistička revolucija, koju je do pobjede 1959. predvodio karizmatični vođa Fidel Castro, uskoro je rezultirala pogoršanjem odnosa sa SAD-om i nametanjem trgovinskog embarga. U svjedočenju pred američkim Senatom, bivši američki veleposlanik na Kubi Earl E. T. Smith izjavio je rečenicu koja je objasnila promjenu: „Do Castra, SAD su bile toliko nadmoćne na Kubi da je američki veleposlanik bio druga najvažnija osoba, ponekad čak važnija od kubanskog predsjednika.“ Tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov službeno je 1959. priznao novu kubansku vladu koja je svrgnula dotadašnjeg korumpiranog diktatora Fulgencija Batistu, međutim odnosi sa SAD-om su rapidno kretali nizbrdo. Američku vladu je zabrinula agrarna reforma i nacionalizacija kompanija koje su bile u vlasništvu američkih državljana. U travnju 1959. Castro je posjetio SAD i proveo 11 dana u državi koja će mu uskoro postati zakleti neprijatelj. Sastao i s potpredsjednikom Richardom Nixonom gdje mu je tumačio svoje buduće planove reformi. Međutim, upravo Castrova iskrenost ubrzala je nametanje američkih trgovinskih sankcija.[2]




U ožujku 1960. francuski je teretni brod „La Coubre“ eksplodirao u havanskoj luci te je smrtno stradalo 75 ljudi. Taj događaj je, naravno, pogoršao bilateralne odnose. Istog mjeseca Eisenhower je dao ovlasti CIA-i da pripremi invaziju na Kubu koju će predvoditi kubanski emigranti. U listopadu su SAD zabranile sav izvoz na otok. Posljedično, Kuba je počela jačati svoje veze sa Sovjetskim Savezom a Washington je ubrzo prekinuo sve diplomatske veze s Havanom. U travnju 1961., u trenutku kad je u Bijeloj kući već stolovao novi američki predsjednik J. F. Kennedy, izvršena je invazija u Zaljevu svinja koju su organizirali CIA i kubanski emigranti kako bi svrgnuli Castra i ponovno vratili kapitalizam na Kubu. Invazija je katastrofalno završila a entuzijastični kubanski narod koji je tada bio vrlo privržen revoluciji odbio je napad. Američka vlada tu se nije zaustavila pa je pokrenula „Kubanski projekt“ iliti „Operaciju Mongoose“ koja je predstavljala koordinirani program sabotaža, atentata, sankcija… Američki Senat je kasnije potvrdio da je između 1960. i 1965. bilo čak 8 pokušaja atentata na Fidela Castra.[3] Početkom 21. st. bit će objavljeno od kubanskih obavještajaca da je CIA pokušala više od 600 atentata na Castra.[4]





Slika 2: Fidel Castro

Godina 1962. je godina vrhunca napetosti u odnosima Havane i Washingtona. Tada se odigrala poznata Kubanska raketna kriza. Kuba i SSSR su upravo te godine drastično unaprijedili vojnu suradnju. SSSR, kako bi prkosio SAD-u u globalnoj areni i zadobio bolji globalni odnos snaga, a Kuba kako bi se zaštitila od nove američke invazije koja je bila izgledna. Sovjeti su Kubancima slali najnaprednije oružje, a kulminaciju su predstavljale isporuke balističkih raketa s nuklearnim bojevima glavama srednjeg i intermedijarnog dometa. Kubanska kriza trajala je od 16. do 28. listopada. To je bio vrhunac Hladnog rata i samo su trenuci dijelili svijet od Trećeg svjetskog rata koji bi, prema svemu sudeći, bio nuklearni i s milijunskim žrtvama. Zahvaljujući ponajviše izvrsnim analitičkim procjenama Kennedyja i njegovog tima rat je izbjegnut. Nikita Hruščov je pristao ukloniti rakete u zamjenu za obećanje kako SAD neće napasti Kubu i da će maknuti slične rakete iz Italije i Turske. I jedno i drugo je ispoštovano.[5]

Intervencije Kube u Trećem svijetu

Razočaranje kubanskog vodstva svojevrsnom sovjetskom kapitulacijom tijekom raketne krize (bez obzira na činjenicu što se činilo kako je jedina alternativa nuklearni rat), navelo je Havanu na potragu novih smjerova u vanjskoj politici. Sredinom 1960.-ih Kuba je već razvila asertivnu politiku pružanja pomoći ostalim zemljama Trećega svijeta što je bio način obrane vlastitog poretka. Ernesto Che Guevara bio je glavni nositelj širenje revolucija u inozemstvu sve do svoje pogibije u Boliviji 1967. S obzirom kako je Castro smatrao da se SSSR u prekomorskim aferama ponaša neodlučno (Castro je tako ponašanje povezivao sa sovjetskim europeizmom), kubanska potpora revolucijama ostalih naroda Trećega svijeta bila je prva crta obrane od mogućih američkih napada na Kubu. Kako je plimni val revolucija počeo zaplavljivati svijet, vjerovao je kubanski vođa, Sjedinjene Države će se morati osloboditi svojih opsesija njegovim malim karipskim otokom. U međuvremenu, „Kuba će ispuniti svoju veliku povijesnu misiju i posijati sjeme marksističkih anti-imperijalnih revolucija i po ostalim dijelovima svijeta.“[6]




Obrnutu doktrinu intervencije Kubanci su polako počeli provoditi od 1963. nadalje. U početku su se usredotočili na Latinsku Ameriku i Karibe, područje na kojemu je Kuba do 1964. izvježbala barem 1500 boraca. No, strategija Kube s obzirom na Latinsku Ameriku od samog je početka zapala u teškoće. Sovjeti su upozoravali na oprez. Latinskoameričke komunističke partije odbijale su kubansko upletanje i „popovanje“. Uz to, neposredni izgledi za započinjanje uspješnoga gerilskog rata, kakav je zamišljao Castro, u većini su se tih zemalja činili slabima. Iznimka je bila Nikaragva. Sandinistička pobuna u Nikaragvi 1979. koja je dovela do sloma režima Anastasia Somoze i uspostave marksističko-lenjinističke vlasti bila je javno potpomognuta od strane Kube.[7]

Poslije tajnog zasjedanja latinskoameričkih komunističkih partija, održanog u Havani u studenome 1964., na kojemu se Fidela Castra kritiziralo zbog prevelikog uplitanja u strategije ostalih partija, Kuba svoju pozornost skreće na Afriku. Premda je bila zemlja u nastajanju i razvoju, Kuba je pomagala brojne pokrete u Aziji, Africi i Latinskoj Americi koji su se borili za oslobođenje od kolonizatora i barem nominalnu uspostavu socijalizma. Zbog toga je Kuba dolazila do sukoba s Washingtonom a ponekad i s Moskvom. Još važnije, Kuba i njezin vođa Castro bili su izuzetno važan geopolitički čimbenik. Kuba je bila prava mala sila. Na području Afrike aktivno je podržavala 17 pokreta za nacionalno oslobođenje ili ljevičarske revolucionare u zemljama kao što su Angola, Ekvatorijalna Gvineja, Etiopija, Kongo, Gvineja Bisau i Mozambik. Kubanska intervencija u Angoli je bila najintenzivnija i najjača. Tamo su Kubanci podržavali Narodni pokret za oslobođenje Angole (MPLA) protiv oporbe koju je podržavao SAD.[8] Kuba će u vojnim misijama u Africi na neki način biti nazočna sve do 1991.

Američko-kubanski odnosi od kasnih 1960.-ih do kraja 1980.-ih

Nakon što nisu uspjeli nasilni pokušaji svrgavanja Castrovog režima, Amerikanci su poduzeli diplomatske ofenzive pa su tako izbacili Kubu iz Organizacije američkih država (OAS). SAD su zatražile isključenje Kubanaca zato što su instalirali marksističko-lenjinističku vladu što je bilo suprotno međuameričkim načelima. Kao posljedica toga, većina latinskoameričkih država prekinula je diplomatske odnose s Kubom, dok je Kuba, istovremeno, pojačala potporu gerilskim ljevičarskim skupinama diljem Latinske Amerike. 1967. OAS je donijela nekoliko protukubanskih rezolucija. Jedina država koja se nikad nije pridružila antikubanskom bloku bio je Meksiko. Ipak, tijekom 1970.-ih u Latinskoj Americi na vlast su dolazili političari koji su preispitivali protukubansku američku politiku. Odnosi Kube s ostalim državama Srednje i Južne Amerike postali su bolji. Kasne šezdesete i početak sedamdesetih obilježile su otmice zrakoplova koji su letjeli između Kube i SAD-a od strane državljana obiju zemalja.[9]

Slika 3: Srednja Amerika

Za vrijeme predsjednikovanja Jimmyja Cartera krajem sedamdesetih činilo se da bi čak i moglo doći do normalizacije odnosa sa SAD-om  kroz tzv. „bejzbol diplomaciju“. To se ipak nije dogodilo. Razlozi su nastavak Hladnog rata, kubanska potpora sovjetskoj intervenciji u Afganistanu i kubanske intervencije u Africi. Godine 1980. oko 10 000 Kubanaca pobjeglo je u veleposlanstvo Perua u Havani tražeći politički azil. Castro je rekao da tko god želi napustiti Kubu može otići pa je tako tijekom te godine oko 125 000 Kubanaca emigriralo u SAD. Za vrijeme vladavine Ronalda Reagana odnosi su se ponovo zaoštrili. Godine 1982. je američki Senat ovlastio Predsjednika da koristi silu kako bi suzbio kubanski utjecaj u Latinskoj a poglavito Srednjoj Americi. Glavno područje američko-kubanskog sukoba (putem posrednika) bilo je u Nikaragvi, El Salvadoru, Gvatemali i Grenadi. Godine 1984. je tzv. Kissingerova „Komisija za Srednju Ameriku“ utvrdila kako sovjetsko-kubanski utjecaj utječe na globalnu ravnotežu snaga te da tamošnje sukobe treba sagledavati u širem hladnoratovskom kontekstu. SAD je pokrenuo promidžbenu djelatnost: osnovana je radio i televizijska postaja Marti koja i danas djeluje a prenosi vijesti i informacije iz SAD-a na Kubu.[10]

Američka blokada Kube ne prestaje: 1990-e i 2000-e

Za vrijeme Hladnog rata američki policymakeri doživljavali su Kubu kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti iz više razloga: a) vjeran partner Moskve – otok se pretvorio u vojnu utvrdu koju su opremili Rusi; b) Kuba je vjerno izvozila socijalističku revoluciju. Međutim, Hladni rat se završio ali Kuba nije prestala biti američki neprijatelj. Trgovinski embargo i sankcije nisu ukinuti već su s vremenom postroženi. Amerikanci su Kubu nastavili izolirati jer je primala članove baskijske separatističke organizacije ETA-e, surađivala s Hezbollahom, podržavala komunističke gerilce u Kolumbiji (FARC), itd. Npr. Amerikanci su tvrdili kako Kuba posjeduje biološko i kemijsko oružje, a partner je državama, koje, prema američkom mišljenju, promoviraju terorizam (Libija, Irak i Iran). U novom dobu SAD su se obvezale globalno štititi i promovirati demokraciju i ljudska prava a upravo je tu Kuba imala problema kao jednopartijska država što je dalo prostora za ucjene.[11]1990.-ih su u američkom Kongresu donesena dva dva zakona koja su bila osobita oštra prema Kubi. 1992. je donesen „Kubanski demokratski zakon“ (tzv. „Torricelli Act“) a 1996. „Zakon o kubanskoj slobodi i demokratskoj solidarnosti“ (tzv. „Helms Burton Act“). Potonji zakon je bio usmjeren protiv trećih država koje su namjeravale nastaviti održavanje poslovnih odnosa s Kubom.[12]

U veljači 1996. kubanska protuzračna obrana oborila je dva nenaoružana zrakoplova kojima su upravljali članovi emigrantske skupine „Braća spasenja“ te je pritom smrtno stradalo troje osoba. Kubanska vlada je tvrdila da su zrakoplovi neovlašteno ušli u kubanski zračni prostor. Incident je izazvao međunarodnu osudu, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a. Godine 1999. Clintova je administracija odobrila održavanje dvije egzibicijske utakmice između američkog i kubanskog bejzbol tima. To su prve utakmice odigrane nakon 1959. Godine 2000. Castro i Clinton su kratko razgovarali na milenijskom summitu UN-a.[13] Nakon terorističkog napada u New Yorku 11. rujna 2001. neki članovi Bushove administracije i kubanske dijaspore u Miamiju tvrdili su da je Kuba dio međunarodne terorističke mreže. Usprkos tim tvrdnjama, američka vlada nije stavila Kubu na listu država koje su predstavljale „osovinu zla“. Fidel Castro se jasno distancirao od bile kakve veze s teroristima i jasno kazao da „teritorij Kube nikada neće koristiti za napad na Amerikance i da će Kuba učiniti sve kako bi spriječila takve radnje.“[14]

Sljedeće godine vojska SAD-a stavila je Kubu pod Sjeverno zapovjedništvo koje je pokrilo i teritorij Meksika i dio Kariba za razliku od ostatka Latinske Amerike koje je potpalo pod Južno zapovjedništvo. Ova odluka je potvrdila važnost prostora Kube za nacionalnu sigurnost Amerike. Iste godine kubanska vlada je ratificirala Sporazum iz Tlatelolcoa koji zabranjuje posjedovanje nuklearnog naoružanja u Latinskoj Americi i na Karibima. Tako je cijela Latinska Amerika postala zona bez nuklearnog oružja. Godine 2004. je predsjednik George W. Bush dodatno ograničio politiku transfera novca od kubanskih emigranata iz SAD-a na Kubu. Države Latinske Amerike sve su se više protivile takvim američkim odlukama i pozivale na postupno uključivanje Kube u međuameričke institucije, no i dalje su nastavile kritizirati stanje ljudskih prava. Iako je Kuba s vremenom normalizirala odnose sa svim državama Latinske Amerike, još uvijek nije sudjelovala u sustavu multilateralnih organizacija američkih država. Iste godine Bush je proglasio Kubu „predstražom tiranije“ kao jedan od rijetkih totalitarnih režima. Nakon što je 2008. Fidel Castro potvrdio svoje povlačenje s pozicije predsjednika, iz američke vlade su potvrdili kako sankcije i dalje vrijede te je promjena režima na Kubi poticana javno.[15]

Epilog

Dolaskom na vlast Baracka Obame 2009. krenuli su lagani koraci za normalizaciju američko-kubanskih odnosa. Međutim, to će postati vidljivo tek 17. prosinca 2014. kad su novi kubanski lider Raul Castro i Obama objavili početak normalizacije odnosa što je postalo poznato pod nazivom eng. „cuban thaw“ iliti „kubansko zatopljenje“. Započet je težak proces normalizacije odnosa koji zaslužuje poseban osvrt. Međutim, do danas kubansko-američki odnosi nisu do kraja normalizirani i još će proći mnogo vremena prije nego ove dvije zemlje postanu neneprijatelji a još više prije nego što postanu prijatelji.

[1]Lacinski, P.: Normalization of US-Cuban relations: Obama Doctrine and International Security in the Western Hemisphere, Warsaw, 2015., p. 6.

[2]Reid, M.: Forgotten Continent: A History of The New Latin America, Yale University Press New Haven and London, 2017., p. 96.

[3]http://www.aarclibrary.org/publib/church/reports/ir/html/ChurchIR_0043a.htm (30.9.2021.)

[4]https://www.abc.net.au/triplej/programs/hack/how-castro-survived-638-assassination-attempts/8064788 (1.10.2021.)

[5]https://www.britannica.com/event/Cuban-missile-crisis  (1.10.2021.)

[6]Westad, O. A.: Globalni Hladni rat: Velike sile i Treći svijet, 2009., Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, p. 201.

[7]Ibidem, p. 202.

[8]Ibidem, p. 202.

[9]Lacinski, P.: Normalization of US-Cuban relations: Obama Doctrine and International Security in the Western Hemisphere, Warsaw, 2015., p. 7.

[10]Reid, M.: Forgotten Continent: A History of The New Latin America, Yale University Press New Haven and London, 2017., p. 104.

[11]Lacinski, P.: Normalization of US-Cuban relations: Obama Doctrine and International Security in the Western Hemisphere, Warsaw, 2015., p. 8.

[12]Ibidem

[13]https://www.nytimes.com/2000/09/08/world/summit-new-york-cuban-moment-it-s-handshake-small-talk-for-clinton-castro.html (4.10.2021.)

[14]Lacinski, P.: Normalization of US-Cuban relations: Obama Doctrine and International Security in the Western Hemisphere, Warsaw, 2015, p. 9.

[15]Ibidem

Komentari

komentar

You may also like