N. Živanovski-Stolić: Približava li bugarski veto S. Makedoniju Srbiji?

 

dr Nenad Živanovski

U samo godinu dana, Bugarska je tri puta posezala za vetom kako bi spriječila otvaranje pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije s Europskom unijom, tražeći od Skopja da promjeni svoju nacionalnu povijest i prizna da su do 1944. Makedonci bili Bugari, da jezik kojim govore nije makedonski, već idiom zapadnobugarskog govornog područja, da nacionalne heroje koje slave nisu bili Makedonci već Bugari i da tijekom Drugog svjetskog rata Bugarska nije bila „fašistički okupator“ već oslobodilac Makedonije (kasnije su reterirali da su bili administrator).

Prvi veto je bio u prosincu 2020 godine, zbog čega je briselska diplomacija primjetljivo iskazala svoje neslaganje. Reakcija Bruxellesa na drugi veto iz svibnja 2021. godine bila je puno blaža i suzdržanija u odnosu na onu od prije šest mjeseci. Na zadnji veto iz prosinca 2021. nitko se nije ni obazirao u EU, već se samo konstatiralo da se nisu stvorili uvjeti za početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom.

Ovaj trajektorij promjene odnosa EU prema konkretnom problemu, samo ilustrira koliko se u Bruxellesu, a u pozadini njega i u najmoćnijim glavnim gradovima zemalja članica iz takozvane „stare Europe“, sa nezainteresiranošću gleda na pristupno članstvo S. Makedonije, a preko nje i na cijeli Zapadni Balkan. I u svemu tome, rijetko tko u S. Makedoniju gleda na Bugarsku kao na glavni problem, zbog koje je Bruxelles nemoćan da započne pristupne pregovore, već sasvim obrnuto: Bugarska se percipira kao marioneta, preko koje Bruxelles, Berlin i Paris blokiraju početak integracije male balkanske države u Europsku uniju.

Iako takvo ogoljivanje istine nijedan makedonski političar nije spreman ili ne smije javno iskazati, ipak se je pojavio glasnik, mada iz druge države, koji je imao hrabrosti priopćiti gorku istinu, i pored toga što ga se ona nije doticala. To je bio predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji je doslovno rekao da kada čuje kako Bugarska sprječava Makedoniju da započne pregovore s EU, samo se nasmije, jer mu je jasno da Bugarska nema moć za takvo nešto, već da iza nje stoje mnogo moćnije zemlje članice. Tradicionalno senzibilizirani Bruxelles na Srbiju, koji ne propušta reagirati na sve što dođe kao neprijatan komentar iz službenog Beograda, ovog puta je otšutio na provokativnu ocjenu Vučića o europskoj perfidnoj igri prema S. Makedoniji.

Međutim, i za površnog poznavatelja stanja u Makedoniji, nije bio potreban Vučić i njegova izjava, da bi mogao razgonetnuti rebus koji Bruxelles već godinama skicira u svome odnosu prema Skopju. Dovoljno je samo podsjetiti se na kronologiju razvoja tih odnosa i ustanoviti istinu.




Licemjerje EU i ucjena iz Bugarske

Kao što je poznato, od svog osamostaljenja, ova bivša jugoslavenska republika je naišla na problem zbog svog imena, koji je inicirala Grčka, tražeći da ime države bude promijenjeno. Ipak, tadašnja BJRM je od Europske komisije još 2009. godine dobila pozitivno izvješće da može započeti pregovore za članstvo u EU, ali ti pregovori, u godinama koje su slijedile, su bili blokirani zbog stalnog grčkog veta. Od 2011 godine, u svakom narednom godišnjem izvješću o napretku države, Europska komisija je ponavljala svoju preporuku o početku pregovora, ali i konstatirala kako je zbog neriješenog spora sa Grčkom početak pregovora blokiran. Zaključak EK u svakom izvješću je bio isti – čim se spor oko imena riješi, pregovori će odmah početi.





Spor sa imenom se riješio u ljeto 2017. godine, potpisivanjem takozvanog Prespanskog dogovora, kada se Bivša jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM) preimenovala u Sjevernu Makedoniju. Iste godine, potpisan je i Dogovor o prijateljstvu i dobrosusjedstvu s Bugarskom, u kome se Sofija obvezala kako će sa svojim iskustvom pomagati Skopju na njegovom putu prema EU. Time više nisu postojale nikakve smetnje da S. Makedonija konačno, nakon osam uzastopnih preporuka EK, počne pregovore za članstvo u EU. Međutim…

Kada se činilo da su sve kocke posložene, da nema više nikakvog bilateralnog spora koji može spriječiti početak pregovora, uslijedila je serija „gromova iz vedra neba“, kojih su koordinirano ispaljivale Njemačka, Nizozemska i Francuska. Taman što je čuvena rečenica i politika kancelarke Angele Merkel da je EU umorna od proširenja i da joj treba pauza, postala pase, u toj 2017. godini na scenu je stupila Nizozemska, koja je, nezadovoljna zbog velikog broja ilegalnih emigranata iz Albanije u Nizozemsku, posegla za vetom za početak pregovora Albanije s EU. Budući da je S. Makedonija bila stavljena u neformalnom paketu s Albanijom, ispala je kolateralna žrtva nizozemske politike prema Albaniji, te i ona nije mogla započeti pregovore.

Krajem slijedeće godine, dakle 2018-te, Nizozemska se odobrovoljila i nije više koristila veto prema Albaniji, ali onda na pozornici stupa francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji stavlja veto za početak pregovora dok se ne usuglasi nova metodologija za pristupno članstvo budućih članica. Iz Bruxellesa su dolazile utješne riječi Skopju, da „ovo nema veze s vama, vi ste sve što se od vas zahtIjevalo uradili, i sad samo pričekajte da se izradi nova metodologija“. Uz tapšanje po ramenu, ponovo je bila izgubljena još jedna godina za početak pregovora.

Nova metodologija je usvojena 2020. i sve je išlo prema tome da će konačno, na koncu godine, S. Makedonija započeti pregovore. Ali, onda, niotkud, pojavljuje se Bugarska, sa svojim povijesno-lingvističkim ucjenama koje mora ispuniti S. Makedonija da bi mogla početi pregovarati s Bruxellesom. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas, 2021. je hladno, bez mrvice empatije, izjavio da S. Makedonija ima bilateralni spor s Bugarskom i od njegovog rješenja ovisi kada će početi pristupni pregovori. Žrtve koju je S. Makedonija podnijela prije četiri godine promjenom imena države, više se nitko nije sjećao niti obazirao.




Za čudo, kontra takve višegodišnje gorke realnosti u iskustvu s EU integracijama, u predvečerju prvog bugarskog veta, makedonski sajt www.f2n2n.mk, koji implementira projekte financirane od zapadnih veleposlanstava i euro-atlanskih organizacija, te, stoga, afirmativno piše o njihovoj politici, objavio je nepotpisanu analizu s naslovom „Generalizacija – igrata koja saka da ja igra Kremelj“, u kojoj se tvrdilo kako se iza bugarskog veta krije, ni manje, ni više, već politika Moskve i da tadašnja vlada u Sofiji, u stvari, nije bila proeuropska, već marioneta Kremlja. Šizofrenost cijelog ovog teksta dodatno dobiva na jačini ako se razgonetne da akronimi imena sajta f2n2n znače Fighting false news narratives. I preko ovog primjera, jasno se očitava permanentna strategija briselskih policy makera da se za svoj stid i bestijalnost u odnosu na S. Makedoniju, osudi dežurni krivac za takozvano širenje malignog utjecaja – Rusija.

Kontinuitet submisivnog odnosa prema Velikom bratu

Postoji jedna maliciozna izreka koja se koristi u Srbiji, a to je, da ako u ratu ne znaš kome bi se priklonio, onda samo vidi gdje je Bugarska, izaberi suprotnu stranu i sigurno ćeš biti na pobjedničkoj strani. Koliko god ova izreka bila uvredljiva, ovo što sada radi Bugarska S. Makedoniji je upravo kontinuitet te njezine uloge kroz povijest – da se uvijek stavlja na usluzi velikim silama u izvršavanju nečasnih poslova.

Još u vrijeme Osmanskog carstva, u drugoj polovici 19 stoljeća, bugarska Egzarhija je ostvarivanje svojih interesa fokusirala na koketiranju sa Sultanom i Porti, a na štetu ostalih kršćansko-slavenskih naroda (Grka, Srba, Rumunja – kuco Vlaha). Tako, u Izvješću Foreign Office iz 1917 godine se notira da je bugarska Egzarhija bila priznata od Turske još 1870-te, tako da je širila svoju propagandu u Makedoniji u puno povoljnijim uvjetima u odnos na ostale pravoslavne crkve. Međutim, kako je ocjenjeno u ovom Izvješću, „Bugarska egzarhija nije donijela mir, nego mač“, koji se opisuje kao „Ozloglašeni bugarski zločini“. Bliskost tadašnjeg bugarskog Kneževstva Sultanu, u Izvješću se ilustrira primjerom da se za vrijeme grčkog ustanka za neovisnost njezinih sjevernih dijelova u 1897., Bugarska stavila na stranu Turaka tako što je presjekla željezničku liniju između Carigrada i Soluna, čime je spriječila Grčku da pošalje svoje snage u Tesaliju, koja je tada bila pod vlašću Turske.

I u Prvi i Drugi svjetski rat Bugarska se pozicionirala, kako će kasnije ispasti, na poraženoj strani, oba puta postajući satelit Njemačke. Zato i ne čudi izjava Adolfa Hitlera, dana 1943., prilikom njegovog susreta s bugarskim carom Borisom, da su za njega Bugari balkanski Prusi. Ipak, na samom kraju rata, Bugarska mijenja stranu, prilazi savezu sa SSSR, te u ta dramatična nekoliko dana u rujnu1944. godine čini nešto što nikada nije zabilježeno u povijesti međunarodnih odnosa i ratne historije. Bugarski parlament usvaja deklaraciju o pristupanju Bugarske savezu sa SSSR, ali pri tom ne poništava prethodni dogovor o savezništvu s nacističkom Njemačkom, tako da je Bugarska u tih par dana teoretski i praktično bila u isto vrijeme i saveznik i u ratu sa SSSR-om, te saveznik i u ratu s Njemačkom.

Submisivni odnos prema velikom bratu je Bugare načinio ne samo balkanskim Prusima, nego poslije rata i najlojalnijim saveznicima SSSR-a od svih država komunističkog lagera. Za vrijeme Hladnog rata, unutar zajednice Varšavskog pakta, bugarska tajna služba je bila odgovorna za izvršavanje prljavijih poslova, koje je izbjegavao i sam KGB, tako da je moćni bugarski transportni vozni park, s brojnim TIR kamionima, koji su krstarili po cestama Zapadne Europe, bio zadužen za državni šverc narkotika iz Bliskog istoka prema zapadnoeuropskim metropolama. Vjerovalo se da će do propasti kapitalizma doći i tako što će mu se mladež uništiti preko ovisnosti o drogama. Također, poznata je i umiješanost bugarske tajne službe u izvršenju atentata na Papu Ivana Pavla Drugog 1981., a iza čega je stajao kao organizator KGB.

Međutim, sve ovo nije bilo razlog, da nakon pada komunizma, Bugarska ne postane jedna od najodanijih članica euro-atlantskog saveza. U skorijoj prošlosti potvrda za takav odnos bugarske vlade je bila zabilježena tijekom NATO-ovog napada na SR Jugoslaviju 1999., kada je bugarska tajna služba, kao ekspozitura moćnije strane agenture (u ovom slučaju njemačkog BND-a) izradila „čuvenu“ Operaciju Potkovica, u kojoj su bugarski agenti izvješćivali da je na Kosovu u tijeku veliko etničko čišćenje u obliku potkovice i da se na nogometnom stadionu u Prištini izvršavaju masovna pogubljenja Albanaca. Iako, faktički je tajno cirkulirao, postojanje ovog izvješća nikada nije javno potvrđeno. General Wesley Clark negirao je da je znao nešto o Operaciji Potkovica, dok se u nezavisnom njemačkom dokumentarnom filmu “Es begann mit einer Lüge” (“Sve je počelo jednom lažju”) iz 2000. godine tvrdilo da su navodi o “Operaciji Potkovica” izmišljeni od strane bugarske službe da bi se opravdalo bombardiranje SRJ.

Ima li Makedonaca u Bugarskoj?

I u svom odnosu prema S. Makedoniji i Makedoncima Bugarska ima povjesnu varijabilu. Tako, odmah nakon Drugog svjetskog rata Bugarska je priznavala postojanje makedonske nacije, što je proizašlo iz Bledskog dogovora, kojeg su potpisali 1. kolovoza 1947. na Bledu Tito i Georgi Dimitrov. Ovim dogovorom, bugarska vlada je po prvi put priznala postojanje makedonskog jezika i makedonskog naroda, i prihvatila da unutar njezinih (bugarskih) granica (Pirinska Makedonija) postoji makedonska manjina. Na popisu stanovništva iz prosinca 1946. godine kao Makedonci se deklariralo 160.541 stanovnika, a 1956. godine 178.862 stanovnika. Sukob Jugoslavije s Infombiroom 1948., doveo je da je Bugarska, kao odani saveznik Staljina, poništila Bledski dogovor u svim njegovim dijelovima, osim dio gdje se oslobađa platiti ratnu odštetu Jugoslaviji u iznosu od 25 milijuna dolara. Dolazak Todora Živkova na vlast značio je i početak brisanje postojanja makedonske manjine u Bugarskoj, tako da se na popisu iz 1965. samo 8.750 stanovnika izjasnilo kao Makedonci, a na popisu iz 1975. nije bilo niti jednog.

Nakon pada komunizma, nova demokratska vlast, predvođena predsjednikom Željom Željevom, je nastavila taj promjenljiv odnos prema makedonskom pitanju, po načelu jedan korak naprijed, dva natrag. Tako, bugarska vlada je prva priznala neovisnost Makedonije, ali odmah nakon toga je dodala objašnjenje, da priznaje državu, ali ne i makedonski narod. Koju godinu kasnije, prihvatila je potpisati Dogovor o prijateljstvu i suradnji, ali odbila da u njemu piše kako je Dogovor napisan na makedonskom i bugarskom jeziku, već da stoji da je napisan na službenim jezicima sukladno ustavima dviju država. Tijekom svih ovih desetljeća od demokratskih promjena u 1991., dodijeljene su od 50.000 do 100.000 bugarskih putovnica makedonskim državljanima, ali uz ucjenu da se nacionalno izjašnjavaju da su Bugari iz Makedonije i da imaju bugarsko porijeklo.

S druge strane, neshvatljivo je da u 21. stoljeću Bugarska kao članica EU i NATO, ne priznaje postojanje niti jedne nacionalne manjine u svojim granicama, jer bugarski ustav ne prepoznaje postojanje takve kategorije stanovništva. Srpski slučaj je možda i najilustrativniji o neodrživosti ovakve bugarske politike prema nacionalnim manjinama, jer dio srpskog naroda živi u Rumunjskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Albaniji, S. Makedoniji, dakle u svim susjednim zemljama, ali, paradoksalno, nema ga u susjednoj Bugarskoj.

Makedonska manjina u Pirinskoj Makedoniji postoji i ona je organizirana u udruženju OMO Ilinden, ali njegovu registraciju bugarske vlasti odbijaju provesti, time ne poštujući i odluku Europskog suda za ljudska prava, koji je presudio kako ta organizacija ima pravo biti registrirana. Ustav Republike Bugarske ne dozvoljava postojanje udruženja ili političkih partija na etničkom načelu, a službena akademska i politička elita u Bugarskoj gleda na makedonsku naciju kao na inženjering Kominterne i konstrukt Tita i jugoslavenskih komunista iz 1944 godine (iako, istini za volju, postojanje makedonskog naroda jugoslavenski komunisti su priznali još na Drezdenskom kongresu u studenom 1928. godine).

Ipak, ove nelogične činjenice u odnosu na srpsku i makedonsku manjinu, nisu problem da bugarska vlada kontinuirano vrši pritisak na Srbiju i S. Makedoniju tražeći da poboljšaju prava bugarske manjine u njihovim zemljama, prijeteći, ako se to ne ispuni, da će staviti veto Srbiji kada bude trebala ući u EU. Od Skopja se zahtjeva da bugarska manjina dobije ustavni status iako procjene govore da ih u cijeloj S. Makedoniji nema više od 200-tinjak.

Otud, za poznavatelje diplomatskih prilika, iako je neprirodno, ipak je indikativno, brojno prisustvo bugarskog diplomatskog osoblja u DKP-ima u Skopju i Beogradu (ima ih po tridesetak u svakom gradu), uz veliki broj prvih, drugih i trećih tajnika, te savjetnika. Svakako da ovoliki broj nadmašuje stvarne potrebe ove sedam milijunske države ukoliko su joj namjere prema svojim prvim susjedima dobronamjerne. Za usporedbu, srpsko diplomatsko osoblje u veleposlanstvu u Sofiji je godinama svedeno na 5-6 predstavnika, a makedonsko je još i manje.

Utjecaj Srbije

S druge strane, utjecaj Srbije na S. Makedoniju bar u toj političko-diplomatsko-sigurnosnoj domeni je beznačajan, barem u onome što se može registrirati u javnoj politici. To je i razumljivo ukoliko se uzme u obzir dugotrajna fiksacija srpskih državnih kapaciteta prema Kosovu, te na područja sa značajnom srpskom populacijom kao BiH, Crna Gora i Hrvatska. Zato, ma koliko patetično zvučale, ipak ima i istine u riječima srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kada kaže da jedino što traže od Makedonaca i Makedonije je da ne mrze Srbe i Srbiju. Jer realno i kad bi željela, Srbija nema mogućnosti i snage da bude prisutna u punom kapacitetu i u S. Makedoniji, dok su joj otvorene neuralgične točke u spomenutim državama.

Međutim, odsustvo robusnog diplomatsko-političko-financijskog prisutstva Srbije u S. Makedoniji ona godinama uspješno pokriva svojom mekom moći, koja na kraju daje puno bolji rezultat, nego li bugarska hard-linerska politika. Samo u zadnjih 12 mjeseci Srbija je učinila tri poteza koji su joj uvelike povećali popularnost i simpatije kod običnih makedonskih građana. Prvi je bio prošle zime i proljeća, kada je prva donirala cjepiva S. Makedoniji protiv Covida, zatim otvorila svoje bolnice za makedonske građane da se cijepe, a tijekom ljeta i prva poslala helikoptere za gašenje požare koji su buktili u istočnom djelu zemlje. U svom tom razdoblju, bugarsko prisutstvo u makedonskim medijima, javnosti i u svijesti običnih građana se percipiralo kroz prijetnju vetom, negiranjem makedonske nacije i jezika, prisvajanjem nacionalne povijesti i proglašenjem makedonskih heroja za bugarske. Sve ono što je hrvatski predsjednik Zoran Milanović nazvao „ulazak u intimni prostor“.

Ipak, izuzmemo li ove dnevno-političke događaje, jedna dublja socio-kulturološka analiza bi vodila prema zaključku da se srpski utjecaj u S. Makedoniji, a i u široj regiji puno sistematičnije i planski provodi godinama i desetljećima, za razliku od ovih neprijateljskih ad hock poteza Bugarske, koji su u velikoj mjeri iznuđeni, kako smo ranije napisali, i zbog interesa Bruxellesa i utjecajnijih EU država. Srbija je i kroz povijest, a i danas, u mirnodobskim uvjetima, svoj smjer moći u regiji provodila kroz t.z. primjenu centripetalne sile, koja privlači sebi susjede ili ih navodi da gravitiraju prema njezinom kulturnom prostoru i vrijednostima, a samim tim i usvajajući ih za sebi bliske ili svoje.

To se na najbolji način ogleda u popularnoj kulturi, prije svega u glazbi i filmu. Tu se misli na prisustvo srpske glazbe lakih nota i turbo folka, koji predstavlja „uspješni“ miks ritma i melosa koji se ne mogu pomiješati – od world music i ethno, do gangsta rapa i R&B-ija. Svakom muzički educiranom slušatelju se diže kosa na glavi od tako uspješne mješavine „vode i ulja“, ali taj produkt nije ni namijenjen njima. Oni koji su targetirani, mladi i prosječno obrazovani slušatelji to prihvaćaju i prijatno je za njihovo uho. Zato i ne treba čuditi da su na regionalnim YouTube trending listama u svim ex Yu republikama već godinama uvjerljivo na prvim mjestima izvođači iz Srbije.

Ništa drukčije stanje nije niti sa filmskom i televizijskom produkcijom, gdje je oduvijek srpska kinematografija znala snimiti najgledanije blockbustere. Tako je bilo u bivšoj državi, tako je i danas kada su filmovi i serije poput Južnog vjetra, Toma, Montevideo, Balkanska međa, Senke nad Balkanom, Ubice moga oca, Nečista krv, Besa, Klan najgledaniji u regiji.

Srpski kulturni stvaratelji su prvi razumjeli i prihvatili načelo prema kojem funkcionira i vlada svijetom Hollywood i američka televizijska i glazbena produkcija (a, preko njih i američka kultura) i to načelo stvaralaštva uspješno prilagodili našoj regiji i senzibilitetu. Kao rezultat toga, došlo se u ovoj situaciji, da muzička, TV i filmska produkcija osrednje, loše ali, ponekad, i solidne kvalitete, uspješno promovira srpski kulturni model kao najdominantniji i najprisutniji od svih drugih na Balkanu, a srpski jezik nameće kao lingua franca od Beča do Istanbula. Koliko god zvučalo blasfemično, u popularizaciju i širenju srpskog jezika, a preko njega i kulturne dominacije Srbije na susjedne zemlje, nakon Vuka Karadžića najviše je učinio Aca Lukas, kao nova paradigma za srpskog „kulturnog reformatora“.

Dodamo li k tome i inicijativu Otvoreni Balkan, koju čine Albanija, Srbija i S. Makedonija, a koja znači carinsko i ekonomsko povezivanje ovih zemalja, poražavajuća je činjenica za bugarsku politiku da godinama nema za ponudi nikakav integrativni paket svome malom zapadnom susjedu, za koga je bivši predsjednik Bugarske Petar Stojanov govorio da predstavlja najromantičniji dio bugarske povijesti.

Je li veto promašena politika?

I dok se Bugari vesele uz srpsku glazbu i gledaju srpske filmove, za to vrijeme bugarska država se trudi da svoje prisustvo u S. Makedoniji nametne primjenom politike iz kraja devetnaestog stoljeća, koju je tada prakticirala bugarska Egzarhija – ukoliko asimilacija nije dobrovoljna, onda se primjenjuju represivne i prisilne metode. Za razliku od srpske, današnja bugarska politika prema S. Makedoniji nije se prilagodila novom duhu vremena kako bi pridobila simpatije kod svojih susjeda Makedonaca. Brojno osoblje u veleposlanstvu s opskurnim aktivnostima je još jedan relikt prošlosti, a veto na eurointegracije primjer kako se s pozicije sile ne može postići dominacija jedne države nad drugom, već se animozitet samo još više produbljuje. Zato i ne čudi postojeća nepopularnost te države u S. Makedoniji.

Otud, na bugarski veto se više nitko od običnih građana u S. Makedoniji ne obazire, a nakon ostavke nacionalno dezorijentiranog premijera Zorana Zaeva (obećavao je sve i svašta da će prihvatiti od zahtjeva Sofije – od toga da će od spomenika poginulim partizanima, na kojima piše da su ubijeni od “bugarskog fašističkog okupatora”, biti izbrisan pridjev “bugarski”, zatim prihvatio zahtjev Sofije da bugarska vojska u Drugom svjetskom ratu nije bila okupator Makedonije, već samo administrator, do toga da je komunistička Jugoslavija bila krivac što su se makedonski i bugarski narod udaljili, iako su, prema Zaevu, korijeni Makedonaca bugarski),sve je više naznaka da će sličan ignorantski odnos prema bugarskim zahtjevima zauzeti i makedonski političari. Oporbena VMRO-DPMNE već je najavila svoje crvene crte u odnosu na Bugarsku, jer je svima postalo jasno da i ukoliko bi S. Makedonija prihvatila zahtjeve Bugarske, da bi opet došli neki novi uvjeti iz Bruxellesa, koji bi ponovo odgodili početak pristupnih pregovora.

(Napomena: stavovi autora ne izražavaju nužno i stavove redakcije portala Geopolitika News)

Komentari

komentar

You may also like