Europska liberalna i ljevičarska samozvana aristokracija koja je u potpunosti ovladala političkim životom najmoćnijih europskih država i bruxelleskom administracijom, nakon pobjede Donalda Trumpa u SAD-u posvetila se kroz europske strogo kontrolirane korporacijske medije, s jedne strane lovu na neprijatelje europskog liberalnog poretka koji su, dakako, po njima usko povezani s ruskom politikom, a s druge strane, upustila se u medijsko plasiranje vlastitih predskazanja i otkrivenja koja najavljuju apokaliptički kraj Europe kakvu poznajemo.
Politička i financijska elita, uobličena u novom patvorenom plemstvu, užasnuta je već iskazanim mogućnostima da kroz izborne procese, njima mrska narodna masa, često neobrazovana i bezuba, može poljuljati njihove upravo učvršćene pozicije moći i društvenog utjecaja. Kroz predskazanja u kojima je uvijek preduvjet uništenje Europe, odbijanje poslušnosti njihovim vizijama, europsku javnost plaše da će, ukoliko oni nestanu s političke scene u Europi, nastati kaos i rat. Prema njima je dosadašnji mir njihova zasluga, a zli nacionalisti svih vrsta i kalibara, fašisti i populisti pokušavaju srušiti taj mirovni poredak koji su, tobože, oni stvorili.
Dakako, osim unutarnjeg neprijatelja u svim nadnacionalnim tvorevinama koje se održavaju silom, bilo primjenom meke ili tvrde moći, potreban je i vanjski neprijatelj, a to je ruska politika koja preko svoje propagande okreće europske građane protiv svoje plemenite elite koja, očito, zamišlja da su im građani zahvaćeni pandemskim idiotizmom i slušaju sve što dolazi iz Moskve. Daleko od toga da ruska propaganda uistinu ne djeluje na europskim prostorima i da se maksimalno ne trudi razdrmati europski poredak s kojim je u sukobu i narušiti stabilnost europskih društava. No, njihov utjecaj na javno mišljenje, uistinu je minimalan; oni mogu dijeliti novac pojedinim političkim strankama u europskim državama, korumpirati političare i političke skupine, plaćati lobiste i internetske portale, ali na razini običnog građana, oni ne postižu ništa.
Pravi razlozi nezadovoljstva građana i gubljenja utjecaja europske političke i financijske elite, njihovo je pretvaranje u otuđeno tragikomično lažno plemstvo odvojeno od građana svojih država, s imperijalnim vizijama stvaranja velike Europske unije koja bi obuhvaćala i dijelove Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, s nadnacionalnom strukturom upravljanja uklopljenom u angloameričke geopolitičke konstrukcije. Problem elite je, što zahvaljujući isključivo internetu, europska javnost shvaća što oni rade, a nemoć da kroz tradicionalne kontrolirane medije oblikuju javno mišljenje, duboko ih frustrira, pa širenjima apokaliptičkih vizija pokušavaju prestrašiti tu istu javnost i dati sebi na značaju.
Tako je u posljednje vrijeme aktualna teza da će se američka administracija pod novim izabranim predsjednikom Trumpom, povući iz europskih poslova i prepustiti Europu samoj sebi i velikom ruskom neprijatelju, a da je jedini jamac sigurnosti u takvoj situaciji, nitko drugo do ta ista europska politička elita, lažna aristokracija okupljena oko političkog kruga njemačke kancelarke Angele Merkel, koja se pokušava prikazati kao budući spasitelj Europe nakon tobožnjeg američkog povlačenja.
Dakako da je to daleko od stvarnosti, jer se američka politika, baš nikada, ni u bilo kakvom snu, neće povući iz utjecaja na europskim prostorima jer bi to, između ostalog, izazvalo toliki geopolitički potres od kojeg ne bi bili pošteđeni ni američki globalni geoekonomski i geopolitički interesi. Stoga je sva panika i strka u organizaciji europskih vlastodržaca i bruxelleske administracije, zasnovana na tvrdnjama da je izabrani američki predsjednik Donald Trump izolacionist koji će ih sada u najgorem trenutku napustiti, najobičnija predstava kao podloga zastrašujućih ”otkrivenja” s najavama smaka Europe.
Takva Europska unija, nastavili se dosadašnji slijed političkih poteza, na pragu je novog ciklusa ratovanja, najvjerojatnije, čemu skrivati, s Rusijom, koji će u skladu s nastavkom europskog sindroma beskrajnog dana, raščistiti europsku političku scenu, eliminirati davitelje u obliku “bezube sirotinje”njihovim jednostavnim uniformiranjem i otvoriti novi krug gospodarskog razvoja kroz cikluse vojnih investicija.
Potpuno je jasno da sadašnje profesionalne europske vojske za takav rat neće biti dovoljne u kvantitativnom smislu i da će biti neizbježna masovna mobilizacija europskih građana u vojnu službu i pretvaranje mirnodopskog statusa europskih vojski u puni ratni sastav. Rezultat će, dakako, biti takav da će se angloamerička vojna sila opet nužno morati pojaviti kao arbitar i pokretač razrješenja na europskom ratištu, a moguće je, opet po sindromu europskog beskrajnog dana, da će ponovnom podjelom sfera utjecaja i moći stvoriti novi mirovni poredak prema svojoj mjeri.
Nova europska kataklizma značila bi i veliko globalno preslagivanje koje bi istodobno razriješilo beskonačnu gospodarsku krizu, konačno preformuliralo Bliski istok i zaustavilo kineski gospodarski prodor prema Europi. Ono bi odredilo nove granice podjele Euroazije na dva dijela, kako Mackinderov “Heartland“, svojom ujedinjenom moći ne bi mogao prevladati moć zemalja Rimlanda, SAD-a i Velike Britanije. Na kraju bi se dugoročno osigurao angloamerički interes na europskim prostorima.
Europska politička elita neizbježno vodi EU i cijelu Europu u tom smjeru. Samo rijetki među njima, svjesni su da će to značiti kraj njihove političke moći i njihove uloge vladajuće liberalne aristokracije, a dio njih to instinktivno osjeća, iako ne može ili ne želi definirati. Odatle i tolika panika zbog, očito u ovom trenutku, nimalo slučajnog Brexita i još veća histerija zbog izbornih pobjeda političkih snaga koje ne odgovaraju liberalno-ljevičarskim jahačima europske apokalipse.
Paradoksalno, Europu od ovakvog razvoja događaja, više ne može spasiti uplašena i histerična vladajuća liberalna aristokracija, nego samo oni koji ih ovih dana na izborima ruše, a to su zastupnici ideje Europe kao zajednice suverenih naroda i njihovih nacionalnih država.
Izvor straha europskih političkih elita
Što, zapravo, donosi Donald Trump?
Buduća američka politika će od europske politike, umjesto propisivanja dužine i oblika kobasica, tražiti veće sudjelovanje i financijski aganžman u transatlantskom partnerstvu, uključujući veću političku podršku i materijalna i financijska ulaganja u zajednički NATO, barem na razini dogovorenog izdvajanja od 2 posto BDP-a država članica
Europski političari su nevjerojatno maštoviti i uporni, pa tako francuski premijer Manuel Valls, tijekom posjeta Berlinu neposredno nakon američkih izbora, po tko zna koji put ponovo dramatično vrišti: “Europa će umrijeti!” međutim, tijekom ekonomskog foruma u organizaciji lista “Sueddeutsche Zeitunga”, Valls je pozivao na drukčiji odnos političke elite prema običnih pučanima: “Saslušajmo gnjev naroda”. Racionalno i logično je pitanje, kome se on to zapravo obraća, jer je on jedan od onih koji bi trebali slušati narod i koji kreira politiku. Obraćanje građanima, koji su žrtve te iste politike, sa zahtjevom za promjenom politike, u najmanju je ruku bizarno, a u svakom slučaju krajnje cinički ispad.
Visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini, pak, odmah nakon američkih izbora, sazvala je hitne, dramatične sastanke ministara vanjskih poslova i ministara obrane država članica EU-a, kako bi razmotrila situaciju nakon, za elitu neočekivane Trumpove pobjede, na koje se dio ozbiljnih članica EU-a sagledavši svu neozbiljnost inicijative, nije ni odazvao. Uplašena europska elita ne boji se da će izgubiti SAD kao saveznika, oni dramatiziraju radi sebe.
Jako dobro znaju da će i buduća američka politika čvrsto ostati na transatlantskim pozicijama, ali je gotovo opipljiva činjenica da će tražiti mijenjanje njihovog lika i djela, da će od europske politike, umjesto propisivanja dužine i oblika kobasica, tražiti veće sudjelovanje i financijski aganžman u transatlantskom partnerstvu, uključujući veću političku podršku i konkretna materijalna i financijska ulaganja u zajednički NATO, barem na razini dogovorenog izdvajanja od 2 posto BDP-a država članica.
Dok europska službena politika sastanči i raspravlja kako se ponašati zbog dolaska Donalda Trumpa na vlast, u najmanju ruku kao da je riječ o Basharu Al Assadu ili sličnom liku, a ne legalno izabranom američkom predsjedniku, drugi ešalon političara okupljen oko liberalnih think-tankova, direktno udara po novom američkom predsjedniku. Sotoniziraju ga po istom obrascu koji su primjenjivali na Hosnija Mubaraka, Ben Alija, Bashara al-Assada ili Gaddafija – kojem je, usput rečeno, tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy privatno ostao dužan 75 milijuna eura – dok su razarali njihove države. To što već tjednima organizirano rade, uključujući i prijeteća organiziranja prikaza revolucija arapskog proljeća po ulicama američkih gradova, na samoj je granici napada na suverenitet i ugled američke države.
Tako Philippe Legrain, bivši ekonomski savjetnik predsjednika Europske komisije u članku “Trump`s New World Disorder” za Sorosev „Project Syndicate“ paničari: “Toliko o kraju povijesti; 27 godina od pada berlinskog zida koji je označio pad komunizma u Europi, izbor Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a, ugrožava liberalni međunarodni poredak. Trumpova teza o Americi na prvom mjestu i njegov antiglobalistički program, prijeti otvaranju serije protecionističkih trgovinskih ratova širom svijeta, vodi prema sukobu civilizacija, ugrožava mir u Europi i Istočnoj Aziji i omogućava nastavak nasilja na Bliskom istoku. Njegovi autoritativni pogledi potkopat će zajedničke vrijednosti, vjeru u demokraciju i srušiti dobroćudnu američku hegemoniju na kojoj se temelji međunarodni sustav i o čijim pravilima ovisi.”
Sve je to gospodin Legrain izrekao dok izabrani američki predsjednik nije još ni preuzeo dužnost, niti je potpisao i jedan dokument. Očito vidoviti Legrain unaprijed zna da: “Trumpova pobjeda ugrožava sigurnost u Europi. Možda najveća šteta će biti za samu Ameriku, za njenu meku moć i privlačnost liberalne demokracije, jer je izbor rasističkog predsjednika s fašističkim tendencijama, optužnica za sam američki politički sustav. U svijetu financijske krize i ekonomskih promjena, populistički pobunjenici imaju vjetar u svojim jedrima, jer su mnogi birači izgubili vjeru u zapadne elite koje izgledaju nesposobne i korumpirane, što je potpuno pogrešno, a također je pogrešno kriviti imigrante za svoje probleme.
Već sada ankete sugeriraju da bi u Francuskoj, Marine Le Pen iz krajnje desne Nacionalne fronte, mogla osvojiti predsjedničke izbore iduće godine. To bi bilo zabijanje posljednjeg čavla u lijes eura, Europske unije i Zapada. Liberalni internacionalisti ne mogu si priuštiti pasivnost. Trumpova pobjeda je katastrofa. Moramo braniti otvorena liberalna društva i ponudom novih političkih promjena ponovno osvojiti povjerenje tjeskobnih birača.”
U svojim otkrivenjima i predviđanjima buduće Europe, ipak nisu sasvim u krivu. Politički instinkt im govori da su Europu dovele pred sam rub provalije, iako to još uvijek ne žele racionalno prihvatiti i priznati. Europa, unatoč svemu, neće umrijeti, ali će se vrlo vjerojatno slomiti megalomanski imperijalni projekt otuđene bruxelleske birokracije i nove liberalno-ljevičarske aristokracije najmoćnijih država Europske unije. Pitanje je samo, uz koliku cijenu i tko će je sve morati platiti…
Protagonisti liberalnog projekta i agresivnog liberalnog ekspanzionizma koji se pritom nisu suzdržavali ni od organiziranja državnih udara kroz liberalne revolucije, pa ni od direktne uporabe vojne sile, svojim su djelovanjem Europu i europske narode na kraju postavili pred vrata novoga kruga pakla.
Europsko vrijeme mira i ratova
Povratak kobne 1914. godine…
Ista pozornica kao pred 1. i 2. svjetski rat postavljena je na europskim prostorima – veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti. Istodobno, Velika Britanija i SAD, baš kao i nekada, svjesno su blago distancirani…
Sudbina je Europe da se njena povijest ponavlja u pravilnim ciklusima, jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njenim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovno pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe, pak, vječnom okidaču europskih kataklizmi, to vrijeme koje je potrebno za nagomilavanja sukoba interesa i raspada mirnog života, jednako je nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog, sada već stoljetnog rata, koji je u svakom trenutku spreman aktivirati se, ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat.
Cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan” („Groundhog Day“), kada se cinični televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja, čega je samo on svjestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promijenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se prilagodio događajima. Europska povijest , nažalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instinkt ponavljanja uvijek istih povijesnih obrazaca vodi uvijek u isti začarani krug pohlepe, stvaranja europskih carstava, imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj hohštaplerskoj aristokraciji u što se pretvorila europska politička elita.
Europski građani shvaćaju da su ponovo zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema istoku Europe. Na vanjsko-političkom planu, sve miriši na davnu 1914. godinu pred sukob velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu, sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Europa nije na samrti, kako govore Valls i ostali, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari kao što je on, njegov predsjednik Hollande, Juncker i cijeli politički krug oko kancelarke Angele Merkel.
Na žalost Europe i njenih građana, ni oni, ni Europa više nemaju izlaza iz kruga u koji su ušli, a europske narode samo mogu, kupujući vrijeme, nastaviti zavaravati iza svoje političke deluzije i za promašaje sada infantilno, kao u doba komunizma, kriviti vanjske i unutarnje neprijatelje, među kojima glavnu riječ vodi ruska propaganda. Pa stoga bivši češki predsjednik, Vaclav Klaus, i nije daleko od istine kada kaže da je, zapravo, riječ o – preodjevenim komunistima.
Ista pozornica kao pred 1. i 2. svjetski rat postavljena je na europskim prostorima – veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti, upravo onakva kakva sada postoji unutar najmoćnijih europskih država i njihove nadnacionalne paradržavne tvorevine Europske unije. Istodobno Velika Britanija i SAD, baš kao i nekada, svjesno su blago distancirani i spremni na skok dok u središtu europskog kontinenta kuha. Zaista, prevelika je šansa da će centar euroazijskoga prostora ponovno eksplodirati na neki morbidno modificirani način kao krajem 30-ih godina prošloga stoljeća.
Događanja u Njemačkoj i politički utjecaj kancelarke Angele Merkel, mjera su svega što se događa na europskim prostorima. Nastala je nelogična i geopolitički opasna situacija da se kompletna njemačka politička situacija preslikava na cijelu Europsku uniju, u kojoj se ništa ne može dogoditi bez volje i suglasnosti Angele Merkel, a njemačka unutarnja politika i gospodarska situacija svakim danom se sve više komplicira.
Temeljna je istina da je poslijeratna Njemačka, možda više od bilo koje druge moderne države, navikla na stabilnost i red. Od 1982. godine, Njemačka je imala samo tri kancelara, za to vrijeme SAD su imao pet predsjednika, Velika Britanija šest premijera, a Italija čak 15 premijera. Od kraja Drugog svjetskog rata, Njemačka je imala samo devet kancelara, što je u prosjeku osam godina po kancelaru. SAD je u to vrijeme imao 12 predsjednika ili šest godina po predsjedništvu, Velika Britanija 15 premijera s prosječnih pet godina po premijeru, a Italija čak 45 premijera s prosječnim trajanjem mandata od 1,5 godina.
Njemački poslijeratni politički i državni ustroj izgrađen je kako bi osigurao stabilnost državne vlasti i spriječio scenarij koji se odvijao za trajanja Weimarske Republike između 1919. i 1933. godine, koji je obilježio razdoblje nestabilnosti i nereda. Dok su jačale ekstremističke stranke, tadašnje njemačke vlade su bile pod stalnom prijetnjom kolapsa, pa je u 14 godina trajanja Republike bilo 14 izbora na nacionalnoj razini. Do 1933. godine, politički sustav Weimarske Republike bio je toliko oslabljen i sustavno destabiliziran da je Nacionalsocijalistička stranka, kada se na to odlučila, bez problema u redovnom izbornom procesu preuzela vlast.
Njemački politički sustav nakon 2. svjetskog rata s razvijenim demokratskim institucijama, njemačko gospodarstvo, njemačka diplomacija i dosljedna vanjska politika, unutarnja politička stabilnost i pravni red, pretvorili su SR Njemačku u uzor i izlog Zapadnog svijeta. Ona je takvim unutarnjim političkim sustavom, uravnoteženom i kristalno jasnom vanjskom politikom i moćnim gospodarstvom zasnovanom na radu, isključivo na radu i razvijanju koncepata budućnosti, stekla beskrajni međunarodni ugled.
Njemačkoj politici su sva vrata globalnih odnosa uvijek bila otvorena, iako se ona nikad formalno nije ubrajala u svjetske sile. Nametnuta ograničenja, kao što je nemogućnost zauzimanja pozicije stalne članice Vijeća sigurnosti, nije nimalo umanjila njen međunarodni utjecaj.
Rasipanje nasljedstva poslijeratne Njemačke
Njemačka je u krizi!
Umjesto instrumentima meke moći, poštovanjem i ugledom, Njemačka u zadnjih desetak godina, svoj utjecaj u Europi i na globalnoj razini ostvaruje sve više golom ekonomskom i gospodarskom prisilom u stilu reketara velikog kalibra
Nažalost, sve ono što u posljednja tri mandata, njemačka kancelarka Angela Merkel i politički krug oko nje čini i namjerava činiti u svom novom četvrtom mandatu za koji ima ozbiljne ambicije, nije ništa drugo nego rasipanje nasljedstva poslijeratne Njemačke. Koliko god se činilo da Njemačka postaje sve moćnija na regionalnom i globalnom planu, njen autoritet i ugled rapidno opada.
Koliko god njemačka kancelarka i njen ministar financija, Wolfgang Schäuble, tvrdili da je Njemačka sve utjecajnija, oslanjajući se na gole ekonomske pokazatelje, opako se varaju. Umjesto instrumentima meke moći, poštovanjem i ugledom, Njemačka koju su stvorili u zadnjih desetak godina, svoj utjecaj u Europi i na globalnoj razini ostvaruje sve više golom ekonomskom i gospodarskom prisilom u stilu reketara velikog kalibra, prema obrascu koji je nametnuo računovođa Schäuble. Takva Njemačka nameće se sada kao predvodnica Europske unije, iako nitko, nigdje i nikada nije Europsku uniju zamišljao kao tvorevinu na čijem bi čelu trebala biti jedna država.
A sama Njemačka je, htjeli to priznati ili ne – u krizi. Najočitiji je problem potpuno neregulirana imigracija i sada je već sve očitije, pogrešna procjena njemačkog krupnog kapitala i političkog vodstva o njenoj korisnosti. Gotovo 1,3 milijuna sa svih strana skupljenih imigranata, među kojima je ukorijenjen islamistički ekstremizam, prenosi nasilje na njemačke ulice, izaziva polarizaciju njemačkog političkog prostora, odbojnost prema vodećoj politici i enormne ekonomske troškove.
Njemački gospodarski izgledu su neizvjesni i nesigurni nakon najavljenih opoziva pregovora o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnertvu (TTIP). Arapski kapital iz ekstremnih diktatura Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih država, duboko je prodro u njemačko ekonomsko tkivo i na temelju svojih udjela traži udjel i u političkoj moći, istodobno ucjenjujući njemačku politiku, kojoj je projekcija gospodarske moći, preko Bliskog istoka prema Aziji, povijesno logični i lukrativni pravac. Deutsche Bank, kao najveća financijska institucija, na rubu je propasti, a privremeno je spašena nedavnom intervencijom tog istog arapskog kapitala.
Drugi logički pravac realizacije političkog i gospodarskog utjecaja Njemačke, prema Rusiji, je zatvoren ukrajinskom krizom. O stanju gospodarstva, koliko god se Schäuble i njegova šefica skrivali iza financijskih i ekonomskih statistika, rječito govore nedavno objavljeni podaci “Eurostata” da se u Njemačkoj udvostručio broj zaposlenih kojima prijeti – siromaštvo. Dok je tijekom 2005. godine siromaštvom bilo ugroženo 5,5 posto svih radnika, danas ih je ugroženo 10 posto. Govorimo o ljudima koji rade, a ne nezaposlenima i onima koji ne žele raditi.
Siromaštvu su izloženi ljudi koji rade samo zato što je liberalna politika svojim eksperimentima na tržištu rada, uvela do sada neviđene i perverzne oblike radnih odnosa – na jednu trećinu radnog vremena, na pola radnog vremena, a većina zaposlenih, posebice na niskotarifnim poslovima, zapošljava se potpuno neopravdano na određeno vrijeme. Njihova kreditna sposobnost je ravna nuli, nisu potrošači i nisu subjekti gospodarskoga života, nego osobe isključene iz radnog i socijalnog okružja.
Nastave li daljnju tzv. liberalizaciju tržišta rada, a svi su izgledi da hoće, jer iz tog luciferskog kruga više ne mogu izaći ni politika, ni poslodavci, ni radništvo, cijeli razvoj će krenuti retrogradno prema oblicima feudalnih odnosa, s posljedicom uništenja temelja kapitalističkog društvenog i gospodarskog sustava. Zlouporaba instituta rada na određeno vrijeme, razara socijalno tkivo i demokratski poredak, jer se velika masa građana koji rade, isključuje iz ekonomskog života, a time i političkog. Razumno rješenje, kakvo se uvijek primjenjivalo u Europi, posebice za vrijeme hladnoga rata, kada je trebalo pokazati komunističkom Istoku gospodarsku i socijalnu moć, bilo je sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme koji, dakako, poslodavac uvijek može raskinuti; i ako nešto treba modificirati, onda je to isključivo liberalizacija načina raskida radnoga odnosa.
Riječ je o najobičnijoj prijevari usmjerenoj na rušenje socijalne strukture društva i demokratskog poretka iza koje stoji nitko drugi do europska ljevica koja je, izgubivši se vremenu i prostoru, prišla liberalnoj agendi i postupno, kako bi prikazala da se bori za radnička prava, ishodila ograničenja prava poslodavaca na otkazivanje ugovora o radu. Učinak na radništvo bio je upravo suprotan od proklamiranog, ali ljevica se na štetu radništva uspjela priključiti vladajućoj liberalnoj matici.
Kako bi rekao Viktor Orban, riječ je o tipičnom izrazu “nedemokratskog liberalizma”. Istu svrhu imala je i organizirana imigracija koju je organizirao njemački, europski i arapski kapital iz zaljevskih despocija preko kancelarke Angele Merkel i njene poltičke transmisije prema vrhovima Europske unije.
Spašavanja vojnikinje Merkel
EU – platforma njemačke hegemonije
Prenošenjem vodstva nove europske aristokracije na njemačku političku strukturu, uz istodobno pretvaranje EU-a u centraliziranu nadnacionalnu tvorevinu, nužno prenosi probleme Njemačke na cijelu Europsku uniju koja postaje – nova Weimarska Republika
Cijelo njemačko vodstvo i sama kancelarka Angela Merkel, u sadašnjoj situaciji se pokazuje kao neadekvatna, a problem je što na vidiku nema nikoga tko bi je mogao zamijeniti. Od 2005. godine, Merkel je bila školski primjer teutonske dosljednosti, ali sada već postoje jasni znakovi njene slabosti i ranjivosti. Problem nije u tome da Merkel nema rješenja ili vodstva, nego u tome što raste broj Nijemaca koji se ne slažu s njenim rješenjima i postaju frustrirani, obespravljeni i ljuti zbog njezine upornosti da i dalje progurava iste projekte.
U trenucima kada je gotovo uništena srednja klasa u Njemačkoj i Europi, kada je radništvo na rubu siromaštva, a pred njihovim pragovima divlja imigracijska masa s učinkom od prosječnih 32 teška kaznena djela na sat i zahtjevima za novim socijalnim transferima – Njemačka je u dubokoj krizi koja zastrašujuće podsjeća na krizu Weimarske Republike, za koju se zna kako je završila. Iako je povijesni kontekst sasvim drukčiji i akteri su drugi, opaki sindrom europskog beskrajnog dana neizbježno vodi prema istom tragičnom raspletu, ukoliko se ne promijene silnice geopolitičkog i geoekonomskog kauzalnog lanca događaja.
Prenošenjem vodstva nove europske aristokracije na njemačku političku strukturu, uz istodobno pretvaranje EU-a u centraliziranu nadnacionalnu tvorevinu, nužno prenosi probleme Njemačke na cijelu Europsku uniju koja postaje – nova Weimarska Republika. Europska elita je toga potpuno svjesna, ali pod udarom izbornih procesa na kojima uporno gubi od “bezube sirotinje”, kako ju je nadahnuto nazvao francuski socijalistički premijer Francois Hollande, jedini spas vidi u potpunoj predaji vodstva njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.
Pokrenuta je, stoga, opsežna operacija spašavanja vojnikinje Merkel, koja će biti, najvjerojatnije, posljednji preživjeli europski političar iz kruga liberalne aristokracije nakon izbornih tsunamija. Da su svjesni opasnosti njemačkog vodstva, svjedoči autorski članak Ane Palacio, bivše španjolske ministrice vanjskih poslova i bivše potpredsjednice Svjetske banke, te članice španjolskog Državnog vijeća, od 17. studenoga 2016. godine, u kojem navodi da „nastala strateška praznina (misli na eventualno povlačenje američke politike iz Europe), stvara očajničku potrebu da neki drugi globalni akter preuzme vodstvo… Najvjerojatnija alternativa je da Europska unija postane platforma njemačke hegemonije, jer je na neki način EU to već sada.“
Palacio nastavlja: “Istina je da se u Bruxellesu više ništa ne radi bez inicijative njemačke vlade. Kancelarka Merkel jednostrano je odlučila prihvatiti imigrante i potom jednostrano preuzela pregovore u ime cijele EU s Turskom, kako bi se regulirali izbjeglički tokovi. Ovo naglašava svu stvarnost Europske unije. Takav ishod će biti vrlo problematičan. Čak i tragičan. EU je trebala biti nadnacionalni poduhvat u obliku zajedničkog kolektivnog djelovanja za opće dobro. Njemačka dobroćudna hegemonija mononacionalne dominacije u Europi, protivi se samim temeljima stvaranja Europske unije, no na praktičkoj razini stavljanje Europske unije pod de facto njemačko vodstvo, iako nije optimalno rješenje s obzirom na okolnosti, možda je najbolji mogući ishod.”
Ono što Ana Palacio i cijeli drugi ešalon europske politike javno govore u okviru europskih i američkih think-tankova, ono je što vodstvo europske politike stvarno misli i namjerava učiniti, pa njihove analize i izjave treba ozbiljno shvaćati i uzimati kao realne najave budućih poteza. Toliko o viziji demokratske Europske unije suverenih nacionalnih država.
0 komentara