Neovisna Armenija: propast imperija i kratkotrajna uspostava nacionalnih država na Kavkazu nakon Prvog svjetskog rata

Na području južnog Kavkaza kroz 19. stoljeće prelamali su se utjecaji dvaju velikih imperija (puno drugačije nije ni danas!) – Osmanskog Carstva i Rusije, nakon što je treći imperij (Perzijsko Carstvo) izgubio svoju nekadašnju važnost te je praktički izbačen s Kavkaza. Rusko i Osmansko Carstvo, dva imperija koja su vodila brojne ratove prethodnih više od 200 godina, naći će se na suprotstavljenim stranama i u Prvom svjetskom ratu. Rusko Carstvo pobjeđuje u tim borbama i stječe kontrolu nad značajnim dijelom Istočne Anatolije. U ratu na strani Ruskog Carstva svesrdno se bore Armenci, nadajući se da će živjeti u istoj državi sa svojim sunarodnjacima u Osmanskom Carstvu.

Ministar rata Enver Paša će za devastirajući osmanski poraz kod Sarikamiša (južno od Karsa) početkom 1915. okriviti Armence, nakon čega kreće kampanja etničkog čišćenja, ubijanja i protjerivanja Armenaca, odnosno Genocid nad Armencima, tijekom kojega je ubijeno između 800 tisuća i 1, 5 milijuna Armenaca. Početkom genocida smatra se 24. travnja 1915. (Dan sjećanja na armenski genocid), kada je uhićeno oko 250 najuglednijih Armenaca u osmanskoj prijestolnici. Oni su zatvoreni, depotirani ili smaknuti. Deportacije i ubojstva Armenaca nastavit će se do 1923. Kako navodi Thomas de Waal u knjizi Kavkaz: uvod u Istočnoj Anatoliji, u kojoj se nalazi i sveta planina za Armence, Ararat, „do 1921., nije bilo ljudi koji su se nazivali Armencima jer su bili ili ubijeni, deportirani, ili asimilirani“.

Za prostor južnog Kavkaza (Transkavkazija) iznimno je važno da će obje imperijalne sile, koje su se cijelo 19. stoljeće sukobljavale oko tog prostora, biti gubitnice u Prvom svjetskom ratu, iako su se našle na različitim stranama. Sovjetska Rusija 3. ožujka 1918. potpisat će Sporazum u Brest-Litovsku kojim je efektivno priznala poraz u ratu sa Središnjim silama uz velike teritorijalne koncesije (gubitak Ukrajine, Bjelorusije, baltičkih zemalja itd.). Turska je pak stekla kontrolu nad Ardahanom, Karsom i Batumijem, što je izgubila u ratu 1877-1878. Oblasti Ardahan i Kars tada su efektivno kontrolirale armenske snage (danas se ta područja nalze u Turskoj), a Batumi gruzijske snage (Batumi je danas drugi najveći gruzijski grad). Naime, uz velika previranja u središtu Rusije, dvije revolucije u godinu dana, poraze na bojištu, na površinu izbijaju nacionalne aspiracije neruskih naroda koji pokušavaju steći neovisnost, uslijed disfunkcionalne vlasti u središtu imperija. U rujnu pak Osmansko Carstvo potpisuje primirje s Antantom i izlazi iz rata kao gubitnik, ali je  prethodno osmanska vojska uspjela zauzeti Ardahan i Kars te je zaustavljena blizu Erevana.

Propast dvaju imperija pratio je i uspon triju nacionalnih država na južnom Kavkazu – Gruzije, Armenije i Azerbajdžana. Prvo je 22. travnja 1918. proglašena Transkavkaska demokratska federativna republika, koja je obuhvaćala teritorij današnje Gruzije, Armenije i Azerbajdžana, a već za nešto više od mjesec dana ta će se provizorna tvorevina raspasti i nastaju tri nacionalne države, budući da su Armenci, Gruzijci i Azerbajdžanci imali različite, često i sukobljene nacionalne interese. Osnovana je tako prva samostalna armenska država, nakon 1375. i pada Armenskog Kraljevstva Kilikije pod egipatske mameluke.

Wilsonijanska Armenija – neuspjeli pokušaj spašavanja Armenije




Transkavkazija, porazom dvaju imperijalnih sila, ostaje na određeni način u vakuumu. Kada nema jedne velike sile, druga sila uobičajeno ulazi u prostor, no kratkotrajno nitko nije mogao „ispuniti“ prostor. U području su ostale britanske snage, poznate pod nazivom „Dunsterforce“, po zapovjedniku generalu Lionelu Dunstervilleu. Odred je imao samo 350 pripadnika, a završio je u južnokavkaskom području u prosincu 1917., kako bi se održala saveznička linija protiv osmanskih snaga na Kavkazu, nakon kolapsa carske Rusije. Uz to, jedinice su kasnije mogle biti iskorištene za čuvanje naftovoda Baku-Batumi, koji je izgrađen još 1906. Nove su države, u teoriji, mogle poslužiti silama pobjednicama kao „sanitarni kordon“ protiv boljševičke opasnosti. Međutim, jednostavno su bile preslabe, pa je i gorljivi antikomunist Winston Churchill rekao da je, korištenje tih novostvorenih država protiv boljševika, kao da „koristite komad ljepila da zaustavite potres“. Konačno će britanske snage biti povučene s južnog Kavkaza u proljeće 1939., usprkos činjenici da je visoki savjetnik britanskog premijera Maurice Hankey poručio Lloydu Georgeu: „U mnogim krugovima u Britanskom Carstvu vlada velika sklonost prema Armencima i prirodna odbojnost prema svakoj odluci da prepustimo naciju čiju smo borbu tako često podržavali u prošlosti njezinoj sudbini. Ne može se poreći da je povlačenje naših snaga iz Transkavkazije upravo u trenutku kada izvještaji govore o pokoljima bešćutno“. London će priznati južnokavkaske republike tek siječnju 1920., kada je bilo jasno da su Bijeli poraženi. Naime, nisu htjeli pokvariti odnose s generalom Antonom Denikinom, glavnim zapovjednikom protukomunističkih bjelogardejaca na jugu Rusije, a kada su boljševici dobili prevlast, važnije je postalo spriječiti komunističku prijetnju.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919.-1920., na kojoj se dogovaralo uređenje svijeta nakon poraza Središnjih sila, glavnu su riječ imali britanski premijer David Lloyd George, francuski premijer Georges Clemenceau te američki predsjednik Woodrow Wilson – sporedniju ulogu imao je talijanski premijer Vittorio Orlando. Velike sile su za određena područja, koja su izgubile Središnje sile, predvidjeli tzv. „mandate“ pobjedničkih sila, odnosno privremenu upravu za bivša područja poraženih carstava, za koja se smatralo da ne mogu samostalno vladati. Tako su, primjerice, Francuzi dobili mandat za današnju Siriju i Libanon, a Britanci za Irak.

Armenija je uživala velike simpatije sila pobjednica – prvensveno kao žrtva genocida, ali i kao kršćanska država kojom se potencijalno, uz prvenstveno Grčku, moglo suzbiti jačanje Osmanskog Carstva nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Zapadna javnost bila je prestravljena Genocidom nad Armencima. Orlando će kazati: „Recite Armencima da ja njihovo pitanje smatram i svojim pitanjem“, dok će Lloyd George reći da Armenija neće završiti ponovno pod „pogubnom tiranijom“ Turaka.





Armenska delegacija, na čelu s Boghosom Nubarom Pashom, koja je stigla na konferenciju 26. veljače 1920., nadala se da će ju zaštititi Sjedinjene Američke Države, odnosno njezin predsjednik Woodrow Wilson, autor Četrnaest točaka, koje su garantirale narodima pravo na samoodređenje. „Rijetko bi koji dan prošao da tužni bradati Armenci, u crnim odijelima, ne opsjednu američku delegaciju ili, nešto rjeđe, samoga Predsjednika i ne iznose joj zaista strašne uvjete u svojoj domovini“, prisjetit će se jedan član američke delegacije, navodi u svojoj knjizi Mirotvorci: Šest mjeseci koji su promijenili svijet, britanska povjesničarka Margaret MacMillan. Wilson je još u predizbornoj kampanji u listopadu 1916. govorio o narodima, poput Armenaca i Poljaka koji nemaju svoju državu, koji su „zarobljeni među snagama ove strašne borbe i čini se vjerojatnim da će biti zgnječeni skoro do nestanka“. Vijeće četvorice (Wilson, Lloyd George, Clemenceau i Orlando) predlagalo je da SAD preuzme mandat nad Armenijom, ali se Wilson nećkao zbog sigurnog protivljenja američke javnosti, iako je „mržnja prema Turcima nevjerojatno u Americi“, kako je rekao Lloydu Georgeu. Senat je naime 19. studenog 1919. odbio Versajski sporazum (sporazum s Njemačkom) kao i osnivanje Lige naroda. Ipak, Wilson je zatražio krajem svibnja 1920. od Kongresa uspostavu mandata nad Armenijom, ali je to Senat odbio.

Usprkos odbijanju Senata, Wilson je nastojao pomoći Armeniji na drugi način. Naime, prilikom sklapanja Sporazuma u Sevresu, koji su sile pobjednice sklopile s poraženim Osmanskim Carstvom, Armeniji je dao velik dio teritorija Osmanskog Carstva. Zato se ta Armenija, koja je uvelike u tom teritorijalnom opsegu postojala samo na papiru, često naziva „Wilsonijanskom Armenijom“.

Sporazum iz Sevresa (https://en.wikipedia.org/wiki/Treaty_of_Lausanne#/media/File:Treaty_of_S%C3%A8vres_1920.svg). U historiografiji i politologiji postoji termin „sindrom iz Sevresa“, koji se odnosi na uvjerenje da vanjske snage kuju urotu kako bi oslabile i podijelile Tursku kao 1920. sporazumom iz Sevresa. Oko obilježavanja Mirovnog ugovora u Sevresu (pariško predgrađe) ove je godine u kolovozu izbio diplomatski skandal. Naime, armenski premijer Nikol Pashinyan je, u govoru na 100 obljetnicu sporazuma, lamentirao o gubitku teritorija koji su Armeniji obećani tim sporazumom. Na taj je govor oštro reagirala Ankara.




 

Sporazumom u Sevresu (10. kolovoza 1920.) najviše je dobila Grčka, čiji je premijer Elefterios Venizelos šarmirao uspješno najveće državnike u Parizu, pa ga je Lloyd George nazvao „najvećim grčkim državnikom nakon Perikla“. Ipak Francuska je davala ograničeniju podršku Grčkoj, pošto je Osmansko Carstvo čak 60 posto, od svog ukupnog duga, bilo dužno Francuskoj. Stoga nije bilo razborito dopustiti potpuni kolaps Osmanskog Carstva.

Povratak velikih sila/imperija; tursko-sovjetski dogovor i povratak na staro

Armenci su dakle dobili sporazumom u Sevresu 10. kolovoza 1920. velik teritorij, ali nisu imali sredstva za uspostavu (dugotrajne vlasti) na tom teritoriju. Kako navodi Thomas de Waal Armenija je, od tri južnokavkaske zemlje bila, „najbjednija“. Do 300 tisuća armenskih izbjeglica pristiglo je u zemlju koja je imala problem s nedovoljnim količinama osnovnim živežnih namirnica. Budući američki predsjednik Herbert Hoover vodio je američki program osprkbe Armenije ključnim živežnim namirnicama. Britanski novinar C. E. Bechhofer putovao je Armenijom i opisao stanje u travnju 1920.: „Svugdje je pustoš osim tamo gdje su, među ruševinama, novi stanovnici pronašli utočište u bijedi“. Iako je Armenija dobila kontrolu nad bivšim osmanskim vilajetima Erzurumom, Bitlisom i Vanom, uključujući čak i grad Trabzon, ta kontrola neće biti dugog vijeka zbog povrata Turske u „igru“.

 

https://en.wikipedia.org/wiki/Western_Armenia#/media/File:United_Armenia.png

Karta „Ujedinjene Armenije“, prema zamisli Armenske revolucionarne federacije (Dašnak), glavne armenske nacionalističke stranke u tom razdoblju, koja je osnovana 1890. Područje označeno kao Zapadna Armenija (na karti Western Armenia) danas se nalazi u Turskoj te otprilike odgovara području Istočne Anatolije. Armensko-američki povjesničar Gerard Libaridian, koji je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Armenije 1993.-1994., dakle u ratnim godinama, istaknuo je u članku objavljenom početkom rujna ove godine, kako su Armenci tada (kao i sada, prema Libaridianu) bili fokusirani na „ispunjavanje snova“ – odnosno pokušaj ostvarenja kontrole nad teritorijem koji su dobili Sporazumom u Sevresu – umjesto da su se fokusirali na „moguće“.

 

Premda je sporazum potpisao predstavnik osmanske vlade Damad Ferid, saveznici su bili jasni da nemaju dostatne snage za implementaciju toga sporazuma, a i ovako su velik dio privremenih okupacijskih snaga (izvan samog područja koje je pripojeno Grčkoj) činili Grci koji su oštrim postupcima često izazivali pobune turskog pučanstva. Stvarna vlast u ostatku Osmanskog Carstva tada nije bio sultan, već general Mustafa Kemal Ataturk, koji će za nešto više od dvije godine ukinuti Osmansko Carstvo i proglasiti Republiku Tursku. Nacionalisti na čelu s Ataturkom nisu prihvatili, za Turke ponižavajući, sporazum, koji su smatrali izdajom i imperijalističkim diktatom.

Ataturk sklapa savez s boljševicima protiv zajedničkog neprijatelja – neobični privremeni savez dvaju gubitnika Prvog svjetskog rata, iako su bili na drugim stranama, poput Pakta Ribbentrop-Molotov – naravno, na štetu južnokavkaskih republika. Imperijalne sile vratile su se na Kavkaz s drugim imenom. Sudbina mladih nacionalnih država bila je zapečaćena. Kako je pojasnila Margaret MacMillan:

Nove države – nesigurne, siromašne, prepune izbjeglica – bile bi možda preživjele razbojnike, dezertere iz turske vojske, bjelogardijske snage, bolest i glad, možda bi mogle riješiti probleme zbog kojih su se međusobno zaratile; možda bi se mogle oduprijeti bjelogardijskom generalu Denikinu, budući da je on imao dovoljno problema s boljševicima; mogle su se, posebno Armenija, proširiti na jug u Tursku. No ono što nisu mogle izdržati bila je kombinacija odlučnog ruskog napada sa sjevera i preporođene Turske s juga.

U rujnu 1920. manje od mjesec dana nakon potpisivanja Sporazuma u Sevresu, Ataturk napada Armeniju koja, uz žestoki otpor puno jačim turskim snagama, potpisuje 17. studenog primirje, da bi Sporazumom u Aleksandropolu 2. prosinca Armenija prihvatila gubitak teritorija u korist Turske. Ubrzo, 4. prosinca, Crvena armija ulazi u Erevan, uz sporadičan otpor Armenaca. „Armencima je preostalo odabrati manje od dva zla“, reći će tadašnji armenski premijer. Sadašnji premijer Nikol Pashinyan reći će kako je Armenija nestala „urotom Staljina, Lenjina i Ataturka“.

Sovjetska Rusija (tada još nije formiran SSSR) potpisat će konačno 21. ožujka 1921. sporazum s Ataturkovom Velikom narodnom skupštinom Turske (još nije formalno ukinuto Osmansko Carstvo), kojim je utvrđena granica. Ista granica danas čini granicu između Armenije i Turske.

Turski nacionalisti, odnosno Ataturk lako su se odrekli Azerbajdžanaca, u sklopu spomenutog dogovora sa Sovjetima, te je „bratski“ Azerbajdžan također prepušten Moskvi. Crvena armija ući će 27. travnja 1920. na teritorij Azerbajdžana i bez velikog otpora zauzeti zemlju.

Armensko-azerbajdžanski rat

Za vrijeme kratkotrajne neovisnosti (prve u modernosti), Baku i Erevan ratovali su za Zangezur, Nahičevan – koji je Staljin zbog graničenja s Turskom i Perzijom nazvao „najopasnijom točkom na cijelom južnom Kavkazu“ – te naravno za Nagorno Karabah.

Azerbajdžanci i Armenci živjeli su stoljećima jedni s drugima (ili točnije jedni pored drugih!), uz periodična razdoblja etničkog nasilja. Primjerice, u razdoblju od 1905-1907 je do 10 tisuća ljudi izgubilo život u sukobima Armenaca i Azerbajdžanaca širom južnog Kavkaza.

Azerbajdžanci su, od tri najveća naroda na Kavkazu (Armenci, Gruzijci, Azerbajdžanci) bili posljednji kod kojih je započeo nacionalno-integracijski proces, čemu je ponajviše pridonijela razmjerno malobrojnija azerbajdžanska urbana elita, kao i niže stope pismenosti kod pripadnika tog naroda. Samo 4, 7 posto Azerbajdžanaca (tada ih se zvalo Transkavkaskim Tatarima) znalo je čitati ili pisati 1897., prema popisu stanovništva. Povjesničar i kavkazolog Tadeusz Swietochowski napisat će da je „1905. Azerbajdžan bio samo geografski naziv“, dok su stanovnici tog područja imali identitet samo kao vjerska zajednica (muslimani). Takva ocjena nije nipošto neuobičajena za prednacionalno razdoblje – hasburški kancelar Klemens von Metternich tvrdio je kako je Italija 1796. bila samo „geografski izraz“. No, kako ističe Thomas de Waal do 1920. i osnutka neovisnog Azerbajdžana formirat će se posebna nacija Azerbajdžanaca, šijitskog turkijskog naroda teritorijalno odvojenog od Turaka koji su suniti. Već 1911., 21 godinu nakon što je osnovan armensko nacionalistički Dašnak (aktivan i danas!), koji će vladati neovisnom Armenijom, osnovana je azerbajdžanska nacionalistička stranka Musavat (Jednakost). Musavat i lider stranke Mammad Amin Rasulzadeh vladat će Demokratskom Republikom Azaerbajdžan. Ta će država biti prva parlamentarna demokracija u islamskoj svijetu, a žene su imale pravo glasa, što je iznimno progresivna odredba za to razdoblje, i u odnosu na mnoge zapadne zemlje.

Najveća bitka u sukobu vođena je za prijestolnicu Azerbajdžana Baku, u kojemu su Armenci činili oko petinu stanovništva. Općenito su u najvećim gradovima na Kavkazu Armenci bili nadproporcionalno zastupljeni – 1899. Armenci su činili oko trećinu stanovnika Tbilisija, najvećeg grada na južnom Kavkazu. U azerbajdžanskoj prijestolnici Bakuu jaki su bili i boljševici, uz Dašnak i Musavat. U ožujku 1918. pripadnici Dašnakovih milicija i boljševici (njihov vođa u Bakuu bio je „kavkaski Lenjin“, Armenac, Stepan Shaumian po kojemu je nazvan Stepanakert) poubijat će oko 12 tisuća Azera i 3 tisuće Židova u gradu. Otprilike pola godine kasnije grad će zauzeti osmanska vojska, zajedno s azerbajdžanskim milicijama, a nakon zauzeća grada poubijat će oko 10 tisuća Armenaca.

Zbog kaotičnog stanja, često bez centralne vlasti, uz brojne milicije, teško je znati koji je dio „spornih“ teritorija kontrolirala koja strana. Oštre borbe vodile su se i u Nagorno Karabahu, a u ožujku 1920. azerbajdžanske su snage zauzele Šuši, kulturno i povijesno središte pokrajine, te su izvršile pogrom nad lokalnim Armencima. Armenski je dio tog drevnog rada porušen.

Ruševine armenskog dijela grada nakon pogroma u Šuši u ožujku 1920. https://en.wikipedia.org/wiki/Shusha_massacre#/media/File:Ruins_of_the_Armenian_part_of_the_city_of_Shusha_after_the_March_1920_pogrom_by_Azerbaijani_armed_units._In_the_center_-_church_of_the_Holy_Savior.jpg

 

Bilo kako bilo, posebna boljševička komisija odlučivala je o pokrajinama za koje su se vodile borbe. Na njenom je čelu bio Gruzijac Josif Visarionovič Staljin, tada komesar (ministar) za nacionalnosti. Staljin je bio svojevrsni „stručnjak“ boljševika za nacije, a još je 1913. objavio spis „Marksizam i nacionalno pitanje“, koji će dugo vremena biti jedan od dogmatskih tekstova komunističkog pokreta.  Vodeći se prvenstveno ekonomsko-geografskom logikom njegov „Kavkaski biro“ u srpnju 1921. je odlučio da Zangezur (graniči i s Nahičevanom i s Nagorno Karabahom) pripadne Armeniji, a Nahičevan i Nagorno Karabah, kao autonomne pokrajine, Azerbajdžanu. Najveći predmet sporenja, što traje i danas, je dakako pokrajina Nagorno Karabah, budući da je imala veliku armensku većinu (85-90 posto). Boljševici su iz marksističke, ekonomsko determinističke perspektive, odlučili da je smislenije pripojiti Nagorno Karabah Azerbajdžanu, usprkos armenskoj većini, budući da je okružen azerbajdžanskim područjima te da će Azerbajdžan, integrirati to područje, zbog gravitacije stanovnika. Naime, Nagorno Karabah nije imao tada niti jednu cestu koja bi povezivala pokrajinu s Armenijom – i danas je jedina autocesta koridor Lachin. Naravno, boljševici su smatrali da će nacionalni identitet protok vremena izgubiti na snazi te da će klasna pripadnost prevladati. Staljin u spisu iz 1913. Marksizam i nacionalno pitanje piše da su „Kavkažani uspjeli prevladati nacionalni antagonizam između armenskih i tatarskih radnika“. Koliko su se „prevarili“ dobro svjedoči recentni rat. Povijest je i dalje važna u tom sukobu, a tu činjenicu dobro ilustrira rasprava Nikola Pashinyana i azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Aliyeva na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači ove godine. Aliyev je većinu svog solilokvija potrošio kako bi pokazao da Azeri imaju i povijesno pravo na Nagorno Karabah – npr. Karabahski je kanat potpisao međunarodni ugovor s Ruskim Carstvom, Stepanakert se prethodno (Azeri ga i danas tako zovu) zvao Khankendi (kanovo selo). „Molio bih gospodina da ne ide daleko u povijest jer kad je armenski kralj Tigran sklapao mir s Pompejom Azerbajdžana nije ni bilo“, odgovorio mu je Pashinyan.

Gruzijac Staljin će po uspostavi svoje osobne vladavine vlast nad Kavkazom svom sunarodnjaku Lavrentiju Beriji, zloglasnom šefu NKVD-a, koji će čeličnom rukom kontrolirati prostor triju sovjetskih republika – Armenije, Azerbajdžana i Gruzije (do 1936. postojala je zajednička Transkavkaska/južnokavkaska socijalistička federativna sovjetska republika). Kurijozitet je da je Berija bio prethodno član azerbajdžansko nacionalističkog Musavata, ali ga ta, potencijalno kobna anti-boljševička epizoda, neće kostati života jer su gruzijski drugovi (Orjonikidze i dr.) službeno ustvrdili da je radio kao dvostruki agent za Musavat.

Komentari

komentar

You may also like