Jučer je održan virtualni sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog čelnika Xi Jinpinga. To je njihov prvi razgovor nakon nedavno održanog američko-ruskog summita na vrhu u Ženevi, a zbog pogoršanja epidemiološkog stanja u Rusiji u svezi pandemije koronavirusa odgođen je planirani službeni Putinov posjet Pekingu te se odlučilo za spomenuti format sastanka. Međutim, to nikako ne umanjuje njegovu važnost kao i interes svjetskih političkih i medijskih krugova za ono o čemu su dvojica moćnih državnika jučer razgovarali. Naime, dobro je poznat uzlet rusko-kineskih odnosa posljednjih 20-ak godina, poglavito intenziviran u zadnjem desetljeću nakon početka zahladnjenja odnosa na relaciji Zapad-Rusija, a od doba Trumpove administracije i američko-kineskih odnosa koji se nastavljaju zaoštravati i u vrijeme nove američke administracije na čelu s predsjednikom Joe Bidenom.
U spomenutom kontekstu objavljujemo najvažnije dijelove analitičkog teksta Petra Akopova iz ruskog medija RIA Novosti koji se bavi ovom temom tj. istu ćemo promotriti iz ruskog kuta gledišta, što nas, naravno, itekako zanima. Onaj kineski u svojoj biti ionako od njega nije previše različit, što će se vidjeti iz same analize ali i zajedničke izjave dvojice državnika objavljene odmah nakon sastanka. Evo što smo u tom smislu iz objavljene analize za vas izdvojili:
Trenutak za najavu produljenja rusko-kineskog sporazuma o dobrosusjedstvu, prijateljstvu i suradnji Vladimir Putin i Xi Jinping nisu izabrali slučajno – 20. obljetnica sporazuma proslavit će se 15. srpnja.
Tekst uvodno podsjeća na uloge komunističkih partija Kine i bivšeg SSSR-a u odnosima dviju država koja je golema i koja je imala svoje pozitivne i negativne strane. Samo potpisivanje Ugovora o savezničkom prijateljstvu iz 1950. postalo je moguće nakon što je KPK pobijedila u građanskom ratu i ujedinila Kinu. A ideološka svađa između sovjetske i kineske KP (koja je, naravno, imala geopolitičke razloge) 60.-ih godina srušila je odnose dviju zemalja, učinivši ih neprijateljima. Komunističke partije dviju zemalja uspjele su se pomiriti – ali Moskva i Peking počeli su međusobno razgovarati prekasno za sovjetsku KP i SSSR, koji je propao, a Kina je od tada napravila veliki skok naprijed, postavši prva svjetska ekonomija, navodi se u tekstu. Kineska KP naučila je lekcije iz tužnog iskustva sovjetske KP i raspada Sovjetskog Saveza: uspjela je ne samo modernizirati zemlju, već i promijeniti sebe, zadržavajući pri tom poluge moći. I izgraditi – naravno, zajedno s Rusijom – novi model rusko-kineskih odnosa. Putin i Xi Jinping jučer su razgovarali o budućnosti dviju država.
Pošto je sastanak dvojice čelnika za javnost bio otvoren samo tijekom uvodnih govora, najvažnije formulacije istog mogu se spoznati jedino iz zajedničke izjave dviju strana o dvadesetoj godišnjici sporazuma, koju su usvojila dvojica čelnika, a odnose se kako na bilateralne odnose, tako i na zajedničke ocjene međunarodnog stanja. Međutim, oba su međusobno neodvojiva. Uostalom Moskva i Peking neprestano ističu kako vanjskopolitičku interakciju smatraju “jednom od ključnih sastavnica našeg strateškog partnerstva”, kao je to jučer rekao i sam Putin:
“U kontekstu sve većih geopolitičkih turbulencija, sloma sporazuma na polju kontrole naoružanja i povećanja sukobljenog potencijala u različitim dijelovima svijeta, rusko-kineska koordinacija igra stabilizacijsku ulogu u svjetskim poslovima.”
O tome je govorio i Xi Jinping, napominjući kako “kinesko-ruska bliska interakcija donosi pozitivnu energiju međunarodnoj zajednici, stvarajući primjer koji treba slijediti u formiranju nove vrste međunarodnih odnosa.
Jasno je o kojoj se vrsti veze govori. Ne samo o “pravednijem međunarodnom poretku”, već i o svijetu koji ne prihvaća „diktate odlazećeg hegemona“. U zajedničkoj izjavi izričito se navodi ono što ne odgovara objema zemljama:
“Svijet prolazi kroz razdoblje turbulencija, nestabilnost i neizvjesnost su se osjetno povećale. Čovječanstvo se suočava sa sve većim deficitom upravljanja i povjerenja u međunarodne poslove, rastućim neravnomjernim razvojem i sve većim sukobima. Osiguravanje globalne sigurnosti i promicanje održivog razvoja i dalje su najvažnije zadaće. Pojedine države izazivaju suparništvo i sučeljavanje glavnih sila…. U međunarodnim odnosima uloga čimbenika moći se povećava.
Među negativnim čimbenicima su i pokušaji nekih zemalja da podijele svijet po ideološkim crtama, … miješanje u unutarnje stvari suverenih država, samovoljna primjena jednostranih sankcija i potkopavanje pravnog okvira sustava međunarodnih odnosa, uključujući sferu kontrole naoružanja. Te radnje kompliciraju proces rješavanja međunarodnih sukoba i problema. Prijetnje terorizmom, ekstremizmom i separatizmom rastu, poglavito na teritorijima susjednih država i regija.”
Kina i Rusija već se dugo ne srame izravno govoriti o svom nezadovoljstvu američkom politikom, ali “drobljenje Sjedinjenih Država” ne proglašavaju zajedničkim ciljevima, navodi se dalje u autorskom tekstu ruskog medija. Jer one teže izgradnji novog multipolarnog sustava međunarodnih odnosa u kojem će Sjedinjene Države zauzeti svoje pravo mjesto kao jedno od središta moći. Ne manje – ali ni više.
Nema smisla zadržavati se na sučeljavanju država. U svakom slučaju, Sjedinjene Države neće moći zadržati svoje vodstvo: svijet više nije američki usmjeren – pa čak niti zapadnocentrično, navodi se dalje u tekstu. Atlantska era završava, težište se seli u Tihooceansku regiju. Za Rusiju i Kinu važno je graditi odnose s raznim središtima moći privlačeći ih na svoju stranu, ali ne u shemi “prijatelja ili neprijatelja”. Moskvi i Pekingu nisu potrebni vazali, oni ne žele zamijeniti američkog hegemona – korisno im je što više zemalja uključiti u zajednički rad na izgradnji nove svjetske sigurnosne arhitekture.
U kojoj neće postojati jedinstveno središte zapovijedanja i nadzora koje će služiti ambicijama hegemona (i koje se više neće poklapati čak niti s interesima Sjedinjenih Država kao nacionalne države) i uništavati one koji se ne slažu, ali bit će nova ravnoteža snaga i interesa glavnih svjetskih igrača, sila-civilizacija i regionalnih saveza.
Zbog toga Moskva i Peking ne ulaze u vojni savez – kako ne bi prestrašili tako važne igrače poput Indije (koja je već članica rusko-kineske Šangajske organizacije), kojima se atlantisti aktivno udvaraju, pokušavajući ih zastrašiti “kineskom prijetnjom”. Ali odsutnost službenog vojnog saveza između Rusije i Kine ne sprječava sve snažniju koordinaciju djelovanja dviju zemalja, uključujući vojne poslove i stratešku interakciju, navodi se dalje u tekstu. Štoviše, zajednička izjava daje sljedeću karakterizaciju rusko-kineskih odnosa:
“Budući da nisu vojno-politički savez, sličan savezima koji su se razvili tijekom hladnog rata, rusko-kineski odnosi nadmašuju ovaj oblik međudržavne interakcije. Oni nisu oportunistički, oslobođeni su od ideologizacije i pretpostavljaju sveobuhvatno razmatranje interesa i nemiješanje u međusobne unutarnje stvari, “samodostatni i koji nisu usmjereni protiv trećih zemalja, oni su međunarodni odnosi nove vrste.”
Odnosno, odnosi dviju zemalja nisu tek “dosegli najvišu razinu u svojoj povijesti” (to se govori već nekoliko godina) – sada Putin i Xi vjeruju da prelaze razinu interakcije svojstvene vojno-političkom savezu poput NATO-a, stoji dalje u tekstu spomenute analize. Čak je i Korejski rat, u kojem su se Kinezi i Rusi zajedno borili protiv Amerikanaca, bio (usprkos tome što je počeo na inicijativu sjevernokorejskog vodstva) obrambeni u geopolitičkom smislu – NR Kina i SSSR zajedno su otjerali Amerikance od njihove granice, a ne obrnuto.
Trenutni format rusko-kineskih odnosa također je usmjeren na zaštitu prava na život prema vlastitim zakonima – i premda komunistička ideologija više ne ujedinjuje Moskvu i Peking, ujedinjuju ih stvari jače od marksizma i lenjinizma: pouzdanje dvojice velikih susjeda da su ujedinjeni uistinu nepobjedivi. I što je više oluja u svijetu, to im je važnije biti zajedno, a na službenom jeziku zajedničke izjave to zvuči ovako:
“Rusija je zainteresirana za stabilnu i prosperitetnu Kinu, a Kina za snažnu i uspješnu Rusiju. … Kako se globalne turbulencije povećavaju, žurnost rusko-kineske strateške interakcije raste.”
