Nakon pokretanja sekcije NATO-ova raketnog štita u Rumunjskoj i izravne prijetnje ruskog predsjednika Vladimira Putina da Rusija nema izbora nego Rumunjsku i Poljsku, koja će takvu bazu NATO-a na svome teritoriju otvoriti za dvije godine, smatrati ključnim ciljevima svog nuklernog raketnog potencijala – europska nuklearna napetost podignuta je za još jedan stupanj.
“Imamo sposobnosti za odgovor. Cijeli svijet je vidio što su sposobne učiniti naše rakete srednjeg dometa lansirane s mora u Siriji. Naše rakete Iskander također su se pokazale odličnima“ – upozorio je Putin.
Pritom namjerno naglašavanje moguće uloge nuklearno sposobnih krstarećih raketa srednjeg dometa do 4 tisuće kilometara 3M-54 „Klub“ (Kalibr) i balističkih raketa 9K720 „Iskander“ kratkog dometa do 500 kilometara šalje signal da su i Rusi u sučeljavanju sa SAD-om i saveznicima spremni na opasni ograničeni nuklearni ratni odgovor koji bi obuhvaćao samo europske prostore i u kojem se ne bi koristilo strateško nuklearno oružje koje može ugroziti američki teritorij i dovesti do globalnog nuklearnog rata. Poruka je to američkim europskim saveznicima da je moguća situacija u kojoj će se budući nuklearni rat Rusije i SAD-a voditi isključivo na europskom tlu i da su Rusi za njega spremni. Projektili „Kalibr“ i „Iskander“ oružja su upravo takvog ograničenog nuklearnog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom i samo korištenje krsterećih raketa „Kalibr“ u sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojnim glavama, bila je gola demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata, jer nije postojala nikakva vojna potreba za njihovu uporabu na koju ne bi mogli odgovoriti drugi operativno korišteni ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Svojom porukom ruski predsjednik je objavio da ruska strategija uključuje mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.
SAD i mogući ratni sukob u Europi
Usporedno, na drugoj strani Atlantika u procesu ubrzanog preustroja američkog nuklearnog arsenala kao središnje pitanje nametnula se upravo izgradnja sposobnosti za vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao je stav da se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim ograničenim nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako svaki izravni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom zaključili su da bi „kontrolirana teritorijalno ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.
Ta morbidna geostrateška logika da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklarni rat potaknula je prilagodbu američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon) za lansiranje sa zrakoplova koje su prilagođene uporabi u takvom planiranom ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-158 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile) , dometa 370 km i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojne glave ubrzano se uvode u naoružanje kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima) i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2, kao i budući B-21, ali zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna – za razliku od ranijih krstarećih raketa – mogu se koristiti i s manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM, osim u vojsci SAD-a, uvedena je i u naoružanje Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklelarnog odvraćanja, američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih sukoba otvoreno ospisuju kao ofenzivno taktičko nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika Stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno integriranje opisao njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata kada naši bombarderi koriste nuklearno oružje na regionalnoj sceni“.
Iluzorna strategija za sprječavanje širenja nuklearnog rata
Uporaba tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti izravan nuklearni rat SAD-a i Rusije i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti LRSO projektili s nuklearnim bojnim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane i otvaranje puta strateškim nuklearnim udarima, koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij.
„Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, objasnio je 2014. zapovjednik američkih strateških nuklearnih bombarderskih snaga ( Air Force Global Strike Command – AFGSC) general Stephen Wilson.
Tako su taktička nuklearna oružja LRSO bez stvarne moći nuklarnog odvraćanja uzdignuta na stratešku razinu i potvrdila aktivni status američke strategije ograničenog regionalnog nuklearnog rata čiji su instrument postala.
„Mi smo usmjerili pozornost Ministarstva obrane na planiranje i provođenje nuklarnog odvraćanja u eskalirajućim regionalnim konfliktima. Pojačane regionalne pozicije nuklearnog odvraćanja kao rezultat misija i sposobnosti naših nuklarnih snaga podigle su razinu strateške stabilnosti i osigurale dodatne opcije predsjedniku SAD-a u rješavanju regionalnih izazova nuklarnog odvraćanja“, potvrdio je Robert Scher, pomoćnik američkog ministra obrane za strategiju, planiranje i potencijal. Iza složene Scherove konstrukcije krije se jednostavno otvorena mogućnost djelovanja američkih nuklearnih snaga na ograničenom europskom području u cilju odvraćanja ruskih vojnih aktivnosti.
Ili, kako je to jednostavno izrekao višegodišnji savjetnik američkog ministra obrane, predsjednika SAD-a i kongresnih odbora za obrambena i obavještajna pitanja Elbridge Colby u svojoj studiji za utjecajni think-tank Center for a New American Security (CNAS), pod naslovom „Suprotstavljanje ruskoj nuklearnoj strategiji u Srednjoj Europi“ (Countering Russian Nuclear Strategy In Central Europe): „SAD treba osigurati odgovarajuće sposobnosti za obavljanje ograničenih nuklearnih operacija protiv Rusije“.
Europski prostori bili bi sprženi!
Colbyieva studija pritom polazi od procjene da je ruska vojna doktrina usvojila i razradila ideju ograničenog nuklearnog rata koji bi kombinirali s konvencionalnim napadnim djelovanjem i da stoga Amerikanci na takvu prijetnju moraju odgovoriti upravo strategijom svog ograničenog nuklearnog rata. Kako bilo, europski prostori bi postali pozornica obračuna i bili sprženi tim ograničenim nuklearnim ratovanjem. Prema Colbyju, „NATO savez ne smije dopustiti situaciju da ne raspolaže stredstvima za učinkovito obavljanje ograničenih nuklearnih operacija protiv Rusije, jer bi to stvorilo pukotinu u NATO-ovoj uvjerljivosti i sposobnosti nuklearnog odvraćanja. U skladu s tim Savez, posebice SAD, treba se usmeriti na stvaranje fleksibilnih nuklearnih snaga koje su sposobne voditi precizne udare s različitih platformi suočavajući se s gustom i sofisticiranom neprijateljskom obranom kakva će biti ruska u sljedećem desetljeću. SAD mora osigurati razvoj i nabavu odgovarajućeg broja novih strateških bombardera koji mogu nositi gravitacijske bombe i krstareće rakete LRSO i nove višenamjenske borbene zrakoplove F-35 da bi ispunio svoju misiju u Europi. Istovremeno drugi članovi Saveza trebaju osigurati resurse i financiranje za svoju ulogu u misiji“.
SAD i njegovi saveznici bi, dakle, u slučaju rata s Rusima trebali provesti ograničeni nuklearni napad kako bi ih prisilili na prestanak vojnog djelovanja zbog straha od eskalacije nuklearnog rata.
Simulacija rata s Rusima u Latviji
Prema analizi Geoffa Wilsona i Will Saetren za „Ploughshares Fund“, koja se bavi problematikom oružja za masovno uništenje, riječ je o čistoj iluziji. U realnoj situaciji to bi u slučaju primjerice ruskog prodora u savezničku Latviju konvencionalnim snagama, o čemu američki stratezi iz politički i vojno nedokučivih razloga neprestano raspravljaju, značilo da bi NATO u prvi mah reagirao svojim konvencionalnim snagama. No, kako bi takav sukob zaprijetio širenjem na cijelu Europu Amerikanci i saveznici bi pokrenuli strategiju ograničenog nuklearnog rata i raspalili preciznim nuklearnim oružjem po ruskim snagama na latvijskoj granici. Ruski zapovjednici bi tada, posprdno zaključuju Wilson i Saetren, trebali zastati usred razaranja i tada bi se otvorile diplomatske mogućnosti da State Departmeknt i Kremlj uglave nekakav prekid vatre. Ovakav crtić je po Wilsonu i Saetrenu za planere u Pentagonu, vjerovali ili ne, legitimna opcija. Tisuće ruskih vojnika su mrtvi ili umiru na latvijskoj granci, a Rusi bi stajali. A što bi bilo s latvijskim stanovništvom koje bi trebalo obraniti ili njihovim i savezničkim vojnicima u neposrednom borbenom dodiru s nokautiranim i ozračenim protivnikom?
Teorija ograničenog nuklernog rata oborena je davne 1983. godine za Reagonove administarcije velikom strateškom ratnom igrom „Proud Prophet“ čiji je cilj bila provjera američke nuklearne doktrine. Odvijala se u krajnje realnim uvjetima u potpunoj tajnosti tijekom sedam tjedana. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o upotrebi američki nuklarnih snaga, uključujući tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg Zajedničkog stožera američkih oružanih snaga, simuliran je nuklearni rat s tadašnjim SSSR-om. Provjerene su sve teorije, pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklearnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka proigrana varijanta nuklearnog ratovanja završila je potpunim uništenjem obiju strana. „Poginulo je 500 milijuna ljudi, cijela sjeverna hemisfera postala je nepodobna za život“. Predsjednik Reagan je simulaciju zaključio izjavama da je ideja da se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja opasna i da se nuklearni rat ne može dobiti.
I sada, 30-ak godina nakon strateške ratne igre „Proud Prophet“, stvoren je krug novih stratega koji na temelju promijenjenih okolnosti, apsolutne tehnološke dominacije američke vojne sile i tehnološkog razvoja, ponovno promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata po kojoj se malim nuklearnim ratom može spriječiti veliki nuklearni rat. Mali nuklarni rat bi se, dakako, odigrao na europskom terenu kako bi spriječio veliki nuklarni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein u povodu rasprava o financiranju novih krstarećih raketa javno je upozorila da su oružja LRSO namijenjena vođenju ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu.“
Stvorena oružja odaju namjere i strateška promišljanja njihovih tvoraca. Američki sustavi LRSO i ruski „Kalibr“ kreirani su s istom svrhom u okviru različitih varijanti koncepta ograničenih nuklearnih djelovanja na europskim prostorima. Koliko god stare teorije ograničenog nuklearnog rata bile danas sofisticirane i prilagođene modernom političkom i tehnološkom razvoju uvijek će ostati samo opasna zabluda koja Europi prijeti uništenjem.
0 komentara