Otvaranje krize na Kavkazu i u Srednjoj Aziji

Turska kriza samo je dio nove geopolitičke dinamike ponovnog otvaranja zamrznutog kriznog žarišta na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Pokušaj pacifikacije turske vanjske politike predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i političkog kruga oko njega najprije utjecajem na moćnog premijera Davutoglua, a kasnije nakon njegove iznuđene ostavke i pokretanjem propalog državnog udara, za sada nije uspio.

Prilagođavanje i pokušaj nasilnog usklađivanja turskih vanjskopolitičkih opcija s američkom i savezničkom strategijom za Bliski istok ključno je za daljnju projekciju moći i utjecaja prema Aziji. Samo lojalna i s američkim interesima usklađena turska vanjska politika pretpostavka je nastavka planiranog geopolitičkog napredovanja prema Kavkazu i Srednjoj Aziji. Cilj američke i savezničke regionalne strategije, koja u ovim napetim trenucima turske krize sve jasnije iskazuje svoje zlokobne okvire, je aktiviranje sukoba na južnim ruskim granicama proširenjem islamističke radikalizacije s bliskoistočnog ratišta na Kavkaz i cijeli kaspijski bazen – i potom na pretežito muslimansko stanovništvo južnih djelova Rusije.

Svi putovi vode preko Turske…

To se može postići isključivo preko Turske kao strateške osnovice djelovanja i preko vječno nemirnog područja Kavkaza i Srednje Azije. Turska je u svakom slučaju zbog svoje uloge u muslimanskom svijetu i povijesnih i etničkih veza sa stanovništvom na pravcima američke strategije posrednog napredovanja, kao dijela vizije “Novog Bliskog istoka”, prema jugu Rusije polazna točka. Bez suradnje turske politike nemoguće je postići planirane ciljeve i stoga je ona nezamjenjiva za projekciju utjecaja na Kavkaz i Središnju Aziju. No sukob oko budućeg Kurdistana i uporno provođenje turske doktrine “strateške dubine” u svim njenim aspektima bez ozbiljnog uvažavanja američkih interesa truje međusobne odnose. Za nikakav Kurdistan Turska ne želi čuti, niti prihvatiti išta što bi davalo bilo kakav poticaj stvaranju elemenata kurdske državnosti na području Iraka ili Sirije, a najmanje same Turske.

S druge strane turska vanjskopolitička doktrina “strateške dubine”, iako i sama sadrži imperijalne elemente jer na prostorima nekadašnjem Osmanskog carstva projektira geopolitičku konstrukciju u kojoj bi turski utjecaj bio dominantan, ipak se bitno razlikuje od temeljne američke strategije svaranja “Novog Bliskog istoka”. Suglasnost turske, američke i savezničke politike, koje zajedno razaraju bliskoistočne države i stvaraju nove državnopravne entitete prema etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, grubo se razdvaja na pitanju Kurda. Osim toga, “strateška dubina” od koje Erdogan ne odustaje i nakon smjene njenog tvorca Ahmeta Davutoglua ograničava američki utjecaj i njegove učinke na samom terenu, jer Turska bi htjela bliskoistočne države uništene zajedničkim djelovanjem svoje i američke politike okupiti pod nekakvom replikom Osmanskog carstva, što je u biti integracijski proces u cilju stvaranja novog mirovnog i državnopravnog poretka na Bliskom istoku pod turskom dominacijom ili barem odlučnim turskim gospodarskim, političkim i vojnim utjecajem.

Kontrolirani kaos zasad daje izvrsne rezultate





Dok tako “Strateška dubina” na razvalinama američkog “Novog Bliskog istoka” želi stvoriti novi poredak, američka politika za sada, u ovoj fazi, nasuprot tome ne želi nikakvu integraciju i mirovni sustav, jer je njen cilj kaos i disolucija, koja će se širiti dalje preko Kavkaza i Srednje Azije na Rusku Federaciju. Taj kontrolirani kaos za sada daje izvrsne rezultate, a turske pokušaje stvaranja integrirajućih konstrukcija američka politika stoga mora jako pažljivo potisnuti, a pritom je prisiljena zadržati bliske savezničke odnose s turskim geopolitičkim divom i važnim saveznikom u NATO-u.

Njihov adut koji bi istovremeno prilagodio tursku politiku i omogućio djelovanje dalje prema Aziji stoga je upravo famozni Fethullah Gulen koji se nalazi pod američkom zaštitom i kontrolom.

Taj milijarder je zapravo muslimanski Soros pod identičnom maskom filantropa nepovratno kontroliran od stane američke administracije i njenih sigurnosnih agencija, kao uostalom i Soros. Gulen je islamist, ali istovremeno zagovornik potpuno slobodnog tržišta i apsolutnog gospodarskog liberalizma, pa je potpuno je uklopljen u američki i europski liberalni mainstream. Njegov pokret Hizmet i s njim povezano poslovno carstvo, uglavnom rašireno u državama s većinskim muslimanskim stanovništvom, vrijedno više od 250 milijardi dolara – uključuje banke, financijske fondove, škole, fakultete, i po uzoru na Sorosa tzv. organizacije civilnog društva prilagođene djelovanju na prostorima Turske, Kavkaza i Srednje Azije. Ta mreža liberalnih organizacija civilnog društva i neograničenih financijskih izvora treba otvoriti putove kaosa koji će se preko Kavkaza i kaspijskog bazena postupno proširiti na djelove Ruske Federacije naseljene muslimanskim stanovništvom. Dakako, u agendu novog posrednog napredovanja uključen je i sam Soros i njegove organizacije civilnog društva koje će dodatno omogućiti djelovanje tamo gdje Gulen ne prodire, u nemuslimanskim dijelovima Kavkaza i Srednje Azije.





Gulenove i Sorosove liberalne snage – udarna šaka

Gulenove i Sorosove liberalne snage ujedinjene s islamističkih ekstremistima, koji se polako prebacuju na taj pravac, udarna su šaka budućeg razaranja.

To će valjda biti četvrti ili čak peti ciklus zlouporabe islamističkog ekstremizma sve dok se jednoga dana on uistinu ne otrgne kontroli gospodara i kreatora imerijalnih ratova pod krinkom promicanja liberalne demokracije.

Upravo taj neobuzdani gospodarski i društveni liberalizam, zaogrnut plaštem novokomponiranog pojma tobože nedodirljive i nezaustavljive globalizacije, u pozadini je svih ratova posljednja dva desetljeća. Ta liberalna zmija u njedrima Europe i EU-a hranjena od američke politike ista je ona koja je svojevremeno navela Mussolinija da imperijalno širenje opravdava tezom o narasloj gospodarskoj i vojnoj moći Italije koja će “eksplodirati ako se ne bude širila”. Izrekao je iskreno i izravno potpunu istinu bez današnjih prodemokratskih i liberalnih izmotavanja i licemjernog skrivanja iza promicanja demokratskih procesa na tobože diktatorskim režimima potlačene narode. U istoj fazi imperijalnog niskog starta jednako kao Italija 30-ih godina prošlog stoljeća sada je EU i cijela transatlantska saveznička konstrukcija na čelu sa SAD-om.

Režim aposlutnog gospodarskog i društvenog liberalizma ne može opstati bez imperijalnog širenja jer bi implodirao. Pedale se moraju okretati, jer u protivnom bicikl istoga trenutka pada.

Pravci ekspanzije isti su kao i nekada

Pravac ekspanzije, kao i nekada, je samo jedan, prema središtu Euroazije, prema Mackinderovom Heartlandu, prostranstvima Ukrajine i Rusije. On jednim krakom vodi preko Sjeverne Afrike i Bliskog istoka od Tunisa do Sirije i dalje prema Kavkazu i Kaspijskom energetskom bazenu, a drugim krakom preko istočne Europe. Nije slučajno da se smjerovi tzv. arapskog proljeća i ratovi proistekli iz njega vode na istim cestama na kojima je ratovao Rommelov Afrički korpus (Deutsches Afrikakorps ili DAK), koji je u konačnici nakon stabilizacije talijanskih pozicija, popune i dovlačenja novih snaga trebao iz Tunisa i Libije preko britanskog Egipta, Palestine, Iraka i Sirije prodrijeti prema Kavkazu, spojiti se s njemačkim snagama grupe armija Jug koje su u istom smjeru prodirale iz Ukrajine i ovladati naftonosnim Kaspijskim bazenom. Feldmaršal Erwin Rommel je zapeo na pragu Egipta, a europski pravac prodora na Staljingradu. Bizarno, ali sigurno ne slučajno, i danas se ratuje upravo na tim prostorima – Ukrajina, koja je samo središte istočne Europe i time Heartlanda, i Bliski istok sada su plamenu. Geopolitika je neumoljiva u demistifikaciji velikih strategija širenja ideologija – od komunizma do liberalizma postmoderne – i svodi ih na ono što su oduvijek jedino bili – imperijalna osvajanja prostora i bitka za bogatstva. Danas silom objedinjeni geopolitički prostor Europe i Bliskog istoka namjerava se dalje kombiniranom primjenom tvrde sile i meke moći američke i savezničke politike preko Turske kao vječne poveznice Europe i Azije efektivno spojiti s Kavkazom i Srednjom Azijom i time zaokružiti Heartland.

Zato suvremeni američki i europski planeri trebaju Gulena i zato moraju eliminirati Erdoganove apetite i redefinirati njegovu “Stratešku dubinu”, kako ne bi ometala savezničke planove. Odatle i tihi signali ruske pomirljivosti prema Erdogonovoj vlasti, jer je u ovom trenutku za Rusiju manje opasan od Gulena. Erdogan je ipak predsjednik jedne ozbiljne države s odgovornošću pred svojim narodom, svojim saveznicima i međunarodnom zajednicom. Gulenova urotnička mreža, kao i Sorosova, nema takvih ograničenja. Ona je monstruozni, naddržavni, nasilno nametnuti subjekt međunarodnih odnosa koji nema granica djelovanja i može raditi što želi za interes svojih tvoraca i gospodara. Može korumpirati političku elitu ciljanih država, organizirati tobože spontane prosvjede i liberalne revolucije.

Sva ta gadljiva kombinacija islamista i liberala kotrlja se sada prema Kavkazu i Srednjoj Aziji. Turska je bila samo usputna postaja koju su pokušali preurediti u svoju bazu zaklanjajući se iza prozirne maske sekularista i kemalista kojima tobože smeta islamizacija Turske. Na turskom terenu zasad su dobili težak udarac za koji je zaslužna turska vlast, ali je isto tako moguće da je vojni udar bio samo upozorenje Erdoganu i da su neki pijuni namjerno žrtvovani. U svakom slučaju, američka i saveznička politika moraju Tursku imati isključivo kao pouzdanog saveznika, a ne usputnog partnera ili čak konkurenta u velikom geopolitičkom pohodu na Kavkaz i Srednju Aziju i kaspijski energetski bazen, pa će se pritisak na Tursku zacijelo nastaviti.

Gulen je neraskidivo vezan s – Hillary Clinton

Pravi uzlet geopolitičke dinamike treba se očekivati nakon predsjedničkih izbora u SAD-u, posebice bude li kao predsjednica inagurirana Hillary Clinton s kojom je, gle čuda, Gulen neraskidivo vezan, kao ustalom i s cijelim liberalnim krugom stvarnih kreatora aktualne američke vanjske politike. Da bi Gulen uopće mogao igrati bilo kakvu ulogu u američkoj vanjskoj politici njegova mreža je korumpirala i samu američku političku elitu i duboko se penetrirala u tkivo američkog političkog života i po njemu se, pod zaštitom obavještajnih agencija američke vlade, maligno širi. Kako raste njegov utjecaj tako mu politika osigurava dodatnu zaštitu i čini ga neovisnijim od prvotnih kontrola iz američkih obavještajnih službi.

Prema dr. Arielu Cohenu, ravnatelju “Center for Energy, Natural Resources and Geopolitics“ (CENRG), think- tanka “Institute for Analysis of Global Security” (IAGS) Fethullah Gulen uspio je svojom mrežom koja sadrži mješavinu politike, novca i vjere ugurati se u procese američkog političkog odlučivanja.

Cohen ukazuje da je Gulenova mreža platila više od 200 putovanja diljem svijeta američkim kongresnicima i osoblju Kongresa. Predsjednička kampanja Hillary Cinton i zaklada Clinton primili su stotine tisuća dolara od organizacija iz Gulenovog carstva, koje isplate su uglavnom išle preko Recepa Ozkana, bivšeg predsjednika Turskog kulturnog centra (Turkish Cultural Center – TCC). Ozkan je identificiran kao ključni Gulenov posrednik između njegove mreže i američke politike. Prema internetskoj stranici same Clinton Foundation vidljivo je da je su isplate od Gulenovih fondova i organizacijama prema zakladi Clinton dosegle gotovo milijun dolara. Stoga ne čudi da se bivši predsjednik Bill Clinton pojavio na jednom okupljanju Gulenova pokreta i Gulena pohvalio kao osobu koja doprinosi svjetskom miru i demokraciji. Posredništvom Ozkana preko umreženih organizacija Gulenova pokreta kao što su Sema Education, Apple Education Services, Turkish-American Business Network, Peace Islands Institute, Istanbul Center sa sjedištem u Atlanti, Global Spectrum Foundation i Turkish American Business Council isplaćene su stotine tisuća dolara kampanjama Hillary Clinton, ali i Jeba Busha i drugih republikanaca. Jedino je republikanska senatorica Kelly Ayotte odbila 43 tisuće dolara donacije Geulenove mreže – i to nakon što su je donatori u svojim pismima oslovili s „mister“, vjerujući da je riječ o muškarcu. Taj detalj samo pokazuje razmetljivost i bahatost mreže koja novac dijeli političarima za koje ne zna ni kojega su spola, a kamoli političke orijentacije.

“Na žalost, Gulenova organizacija, kao kombinacija kulta i korporacije, izvlači godišnje više od 150 milijuna dolara iz ruku američkih poreznih obveznika na ime poreznih olakšica i subvencija. Najviše ipak zabrinjava očito kupovanje političkog utjecaja i zloupotreba političke moći. Turska koja zahtijeva Gulenovo izručenje važan je američki saveznik na poveznici Europe i Azije, Bliskog istoka, Crnog mora i Kavkaza… i krajnje je vrijeme da američki Kongres razjasni ovu vezu novca, moći i utjecaja i obasja ga svjetlom pravosuđa jednom zauvijek“, apelira Ariel Cohen. No, izgleda da je promašio temu jer Gulen ima čvrsto određenu ulogu u američkoj politici prema Bliskom istoku, Turskoj, Kavkazu i Srednjoj Aziji. Kakvo izručenje Ankari je moguće nakon miljunskih novčanih transfera i podijeljenih zadaća na pravcima projekcije američke moći preko Turske na Kavkaz? On u Tursku može ući samo kao novi jaki čovjek politike ili pak s nogama ispruženima prema naprijed.

Pokušaji destabilizacije Armenije, Kazahstana…

U međuvremenu islamističko-liberalna strategija nekako neobično vremenski koindicirano s turskim vojnim udarom pojačava svoje djelovanje prema Kavkazu, Srednjoj Aziji i cijelom kaspijskim naftonosnom bazenu.

Istovremeno je udareno i po Kavkazu, gdje je očito mimo izričite volje državnog vrha Armenije i Azerbajdžana pokušano ponovno otvaranje oružanog sukoba oko spornog Gorskog Karabaha, nakon čega je u Armeniji uslijedilo zauzimanje policijske postaje u glavnom gradu sa svim elementima oružane pobune, ako ne i puzajućeg državnog udara koji još traje, i po srednjoazijskom Kazahstanu, čiji je predsjednik Nursultan Nazarbajev, koje li slučajnosti, odigrao ključnu ulogu u ponovnom približavanju turske i ruske politike nakon razlaza zbog obaranja ruskog borbenog zrakoplova.

Početkom lipnja islamistički militanti napali su kazahstansku vojnu bazu kod grada Aktobea kojom prigodom su ubili šest kazahstanskih vojnika, a samo tjedan kasnije u istom gradu otvorili su vatru na dječji ljetni kamp. Sredinom srpnja islamistički ekstremisti napali su policijsku postaju u najvećem kazahstanskom gradu Almati i ubili tri policajca. Predsjednik Nazarbajev odmah je poručio da su napadi „orkestrirani izvana“. Armenija, pak, održava bliske odnose s Rusijom i na svom teritoriju ima rusku vojnu bazu, a njezin politički vrh predvođen predsjednikom Serzhom Sargsyanom 2013. godine odustao je od pregovora s Europskom unijom i državu uveo u rusku Euroazijsku ekonomsku uniju. Oporba pod vodstvom Jirayra Sefilyana, veterana iz libanonskog rata i armenskog rata za Gorski Karabah, protivi se takvom smjeru državne politike. Njegovih 20-ak pristaša nedavno je ubivši policajca zauzelo policijsku postaju u Erevanu, a razvoj situacije je u ovim trenucima još neizvjestan. U Armeniji, dakako, islamističke snage ne igraju ključnu ulogu, ali je država već godinama na crti izravne razmjene geopolitičke vatre s ruskih i zapadnih pozicija. Ipak čak i tamo Gulenov pokret aktivno djeluje, posebice u zapadnoj regiji Adjara s pretežito muslimanskim stanovništvom gdje se nalaze Gulenove škole i financijske ustanove. Pod islamističkim pritiskom je i Azerbajdžan, koji je 19. srpnja, očito nakon preciznog lociranja izvora prijetnje, odlukom svog Vijeća za elektroničke medije privremeno uskratio koncesiju ANS televizijskom kanalu koji je namjeravo objaviti intervju s Fethullahom Gulenom, radi „sprječavanja promocije terorizma i nanošenja štete odnosima Azerbajdžana i Turske“. Tadžikistan je, pak, još sredinom prošle godine zabranio rad Gulenovih organizacija na svome teritoriju. Unatoč svim zabranama ostala je mreža tisuća sljedbenika koji na području Kavkaza i Srednje Azije služe istovremeno kao osnovica operativnog djelovanja islamističkih ekstremista i američkih i savezničkih obavještajnih agencija.

Ruska reakcija na prijenos kaosa s Bliskog istoka

Ruska javna reakcija na prijenos kaosa s Bliskog istoka prema Kavkazu i Središnjoj Aziji uslijedila je također sredinom srpnja. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu izjavio je da bi „sukobi slični sirijskom mogli početi izbijati na prostorima Srednje Azije i Kavkaza. Rusija bi u takvim slučajevima bila primorana vojno intervenirati“. Prema podacima ruskih obavještajnih službi, barem 4500 državljana Rusije i bivših sovjetskih azijskih republika priključilo se ISIL-u. Ruske službe raspolažu spoznajama da je veći broj grupa sastavljenih od 15-20 islamističkih ekstremista već prikriveno ubačen na područje Kavkaza i Srednje Azije. To potvrđuju i turski obavještajni izvori prema kojima je nakon napada na istanbulsku zračnu luku 28. lipnja prekinut transfer islamističkih terorista i njihove logistike preko Turske i da se sada odvija preko Azerbajdžana, Gruzije i Cipra. Na prostorima Azerbajdžana i Gruzije uspostavlja se islamistička operacijska infrastuktura za djelovanja u toj regiji. Takav očito pripremljeni i ranije planirani razvoj događaja, u čiji kontekst ulazi i nespjeli tuski vojni udar, otvorio je vrata obavještajnoj suradnji svih država na ugroženim pravcima, pa i rusko-turskoj i rusko-izraelskoj. Tako je 1. srpnja u Jasenovu, sjedištu ruske vanjske obavještajne službe SVR održan sastanak njenog ravnatelja Mihaila Fradkova s Yossijem Cohenom, šefom izraelskog Mossada.

Njihovu sve veću pozornost u kontekstu eskalacije islamističkog ekstremizma privlači samozatajna i uporno aktivna mreža pokreta Hizmet Fethullaha Gulena, kao američkog trojanskog konja u Turskoj, na Kavkazu i Srednjoj Aziji.

Na kraju, ustinu najočitiji indikator Gulenova utjecaja i značaja za američku i zapadnu politiku je šutnja svih vodećih medija o njemu. Primjerice vijest da je u Turskoj zatvoreno više tisuća škola i organizacija namjerno je modificirana izbacivanjem podatka da su te obrazovne ustanove, investicijski fondovi i tzv. organizacije civilnog društva upravo Gulenovi. Tako se stvara dojam o nesrazmernoj represiji u Tuskoj prema prema bezopasnim i za društvo korisnim ustanovama, a prikriva da su dio zlokobne Gulenove mreže.

Korištenje Gulena kao aduta u turskim zbivanjima koja se odvijaju usporedno s nizom dramatičnih događaja i puzajućih državnih udara na prostoru Kavkaza i Središnje Azije ukazuje na smjer geopolitičkih procesa i na postupno prebacivanje islamističkog divljanja s bliskoistočnih prostora na južne ruske granice, čime se istovremeno otkrivaju stvarne dugoročne namjere i ciljevi kreatora bliskoistočnog kaosa.

Pitanje je samo koliko puta će još moći koristiti islamistički ekstremizam prije nego se potpuno otrgne njihovoj kontroli. To, unatoč svemu, još nije slučaj, ali je činjenica da nakon svakog ciklusa zloupotrebe postaje zloćudniji, neobuzdaniji i samosvjesniji. Dok se američka politika štreberski ponavlja po istom obrascu od „islamisti protiv ruske intervencije u Afganistanu“ do „islamisti protiv ruskog utjecaja u regiji Kavkaza i Srednje Azije“ – sam islamistički holding terora je daleko maštovitiji i teže predvidljiv.

Ponovno otvaranje zamrznutih sukoba na Kavkazu i u Srednjoj Aziji usmjereno je prema neprijateljskoj Rusiji, ali je pravo pitanje koliko će se i kako novo korištenje islamističkog ekstremizma povratno odraziti na američke i europske kontrolore tog geopolipolitički radikoaktivnog postupka.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like