P. Zuanović: Žarišne točke pomorskog puta svile

Što SAD, Rusija i Kina imaju sa prijeporom Turske i Grčke?

Južnokinesko more predmet je previranja već dugi niz godina, a kineski intervencionizam prvi put dublje zadire u tuđe teritorije još prije osam godina, kada su, praktički, okupirali dio filipinskog ekonomskog pojasa. Barack Obama se vodio politikom popuštanja, a ona je nastavljena do dana današnjega. Kinezi su moćni, opasni, ali i pažljivi. Kina ima čak 620 000 000 vojno sposobnih muškaraca, što je preko pet puta više nego li što ih broje Sjedinjene Američke Države. U aktivnom sastavu kineske vojske je 2 183 000 vojnika, a američkom 1 400 000 vojnika. Amerikanci broje i 860 000 ljudi u pričuvi, a Kinezi 500 000. No sve te brojke o ljudstvu i nisu toliko bitne u današnje vrijeme modernog ratovanja. Ono na čemu se zasniva američka geopolitika jest talasokracija, odnosno vladavina morem, a preko mora Amerikanci dolaze u sve dijelove svijeta. To čine s 490 ratnih brodova, od čega je 20 nosača zrakoplova i 66 podmornica. Kinezi su nešto moćniji po tom pitanju, te u floti ratne mornarice imaju impresivnih 770 brodova, među kojima 74 podmornice i 2 nosača zrakoplova. Ono što je američka posebnost jest to da se služe s čak 13 513 zrakoplovnih luka diljem svijeta, a u svojem zrakoplovstvu broje 13 264 letjelice, dok ih Kina ima svega 3 210. Od 13 264 letjelice, čak je 3 000 aviona za izravnu borbu, te impresivnih 5 768 helikoptera. Usporedbe radi, Kina ima 911 helikoptera i 1 500 „fightera“. Amerikanci u svojemu vlasništvu imaju i 5800 nuklearnih glava, a Kina skromnih 300.

Izbjegavajući sveopći rat, te ne želeći se odlučno suprotstaviti Kini koja vrši ekspanziju kroz vode Južnokineskoga mora, SAD je zapravo izgubio rat bez ispaljenog metka. Kinezi su proširili svoju mrežu umjetnih otoka, te se nitko iz regije ne usudi suprotstaviti moćnom kineskom zmaju. Iako američki brodovi patroliraju južnokineskim vodama, to, praktički, ne predstavlja apsolutno nikakav problem Kinezima koji pod nazorom imaju Indijsko-Pacifičku rutu preko koje se u godini dana preveze 5,3 bilijuna (5 300 000 000 000) dolara roba. Osim izuzetno važnog plovnog puta, u Južnokineskom moru su pronađene i relativno velika ležišta fosilnih goriva, pa je to dodatno povećalo njegovu važnost, ali geopolitičku vrijednost, navodi autor teksta  na portalu Pomorac.net.

Usprkos američkoj politici popuštanja, američki pomorski vojni zapovjednici su u više navrata poručili kako su u svakom trenutku spremni braniti interese potlačenih, baš kao i američke međunarodne interese, te da im umjetni otoci i baze ne predstavljaju apsolutno nikakav problem jer američka vojska, po njihovim izjavama, ima velikog iskustva u razaranju pacifičkih otočića. Nasuprot tomu, američki poglavari i dalje drže oružje u futroli strepeći od rata katastrofalnih razmjera, te upliva diva sa sjevera, moćne Ruske Federacije.

Rusi su se u više navrata pojavili u Južnokineskom moru u punoj borbenoj spremi, pokazujući Amerikancima da su i oni spremni na sukobe globalnih razmjera, te da se važne odluke bez njih ne mogu donositi. Rusima bi zapravo odgovaralo zatvaranje južnog puta svile u ljetnim mjesecima, što bi značilo povećan protok roba sjevernim pomorskim putem. Ono što Rusima ne odgovara, to je potencijalni rat na Istočnom Sredozemlju. U slučaju oružanog sukoba, zatvorio bi se ulaz u Crno more, te bi tamošnje ruske luke itekako izgubile na značaju. Uslijed takvih napetosti, Rusi su konstantno prisutni u vodama Istočnog Mediterana, a napetost između Turske i Grčke može se, doslovno, rezati nožem.



Uslijed pronalaska najveće zalihe zemnog plina godinama unazad, svi žele svoj dio kolača u Istočnom Sredozemlju. Ono što jest problem jesu grčki otoci. Oni su u neposrednoj blizini turske obale, pa Grčka baštini pravo od dvanaest nautičkih milja teritorijalnoga mora, kao i epikontinentalni pojas koji je u izravnom sukobu s onim turskim. Grčka, pomalo, živi i u strahu, jer sama protiv Turske i ne bi uspjela. Grka je svega deset milijuna, a Turaka preko osamdeset milijuna. Osim u ljudstvu, Turska je moćnija i u naoružanju. Grčka bi možda i napala turski brod u svojim vodama, ali je gotovo stopostotno da bi Turska automatski uzvratila napadom.

Kolali su natpisi kako je njemačka kancelarka Angela Merkel jedva i na teške muke spriječila rat prije nekoliko tjedana, pa se pokazalo da Turska i nije toliko draga i umiljata koliko se pričalo kada je bilo u planu da pristupi i Europskoj Uniji. Grčka i Turska su zajedno ušle u NATO, još davne 1952. godine, pa tako već desetljećima europski vladari vide u Turskoj potencijalnog Europljanina. Je li Turska europska zemlja i može li vjera diktirati tempo kulture pitanje je za etnologe i antropologe, no jedno je sigurno – vojna moć diktira pravila ponašanja u susjedstvu. Baš zato Turska radi što joj se prohtije, ali samo onome kome smije.

Nešto južnije nalazi se Izrael, vojna sila i pomladak majke Amerike od kojega strepe zemlje u okruženju jer on za potezanjem oružja ne preže. Otvoreno braneći svoje interese, te razvojem najmodernijih vojnih tehnologija, Izrael je od umjetno stvorene države postao regionalni lider. Zahvaljujući ustrajnosti, znanju i želji Židova za napretkom, Izrael je ono o čemu su njegovi sadašnji žitelji, kao i njihovi preci, godinama sanjali. U međuzoni Turske i Izraela nalaze se Sirija i Libanon, zemlje u tehničkom rasulu koje je opustošilo loše upravljanje, no i one žele svoj dio kolača koji im je trenutno jedina slamka spasa.

Uz Tursku čvrsto stoji Libija kao prekomorski saveznik i djelitelj ideje o širokom epikontinentalnom pojasu s Turskom, a koji zadire duboko u grčko teritorijalno more. Ono za što je Kinezima važno da ne dođe do sukoba u Istočnom Mediteranu jest to što se tamo nalaze njihova europska vrata, grčka luka Pirej koja nezaustavljivo raste. Dakle pomorski put svile muče dvije ključne zone, a to su Južnokinesko more i Istočni Mediteran.

Da sve ne bi ostalo na samo dvije zone, brinu se i koalicijski partneri Sjedinjenih Američkih Država koji žare i pale po Jemenu već pet godina, pa su Bab al-Mandab i Adenski zaljev još jedna kritična točka puta svile. Da se slučajno put svile ne bi razgranao po kopnu, brine se američko brodovlje koje je konstantno prisutno u Perzijskom i Omanskom zaljevu, a destabilizaciji kopna pridonosi i Indija koja je u stalnim graničnim napetostima sa sjevernim susjedom, Kinom.

Jedini problem koji muči Sjedinjene Američke Države jest kako odgovoriti vatrom kada neprekidno zagovaraju mir i blagostanje, te pravo svih na sve. Izgleda da će se morati povući krucijalni potezi ili će Zapad nauštrb sebe sama izgubiti dio ekonomskoga kolača čiji je pretežni vlasnik već stoljećima.

Cijela priča oko Kine i ne bi pogodila toliko Europu, kada polovica njenih žitelja ne bi ovisila o proizvodima iz Narodne Republike Kine, a ono što Europljane više brine od gubljenja ekonomske moći jest gubljenje kulturnog identiteta i narušavanja izgleda kolijevke moderne civilizacije pogrešnom politikom ekspanzije. Zapad u preobraćenju bliskoistočnih naroda na svoj kulturni identitet zapravo gubi vlastiti, te je takva politika Sizifov posao. Jedino pitanje koje se nameće je hoće li kamen jednakosti, bratstva i jedinstva pregaziti zapadnoga Sizifa ili će se Sizif vješto izmaknuti na opasnoj litici ekonomije, etnologije i vlastita identiteta.

Izvor: https://pomorac.net/2020/09/14/zarisne-tocke-pomorskog-puta-svile-sto-sad-rusija-i-kina-imaju-sa-prijeporom-turske-i-grcke/

(Napomena: stavovi autora ne znače nužno i stav redakcije portala Geopolitika News)

Komentari

komentar

loading...

You may also like