Matija Šerić
Krajem 2022. godine rusko-ukrajinski rat ušao je u stanje pat-pozicije u kojem niti jedna strana ne može u bliskoj budućnosti napraviti značajne pomake. Sportskim rječnikom, radi se o neriješenom rezultatu koji će još dugo biti neodlučen jer niti jedna ni druga strana na obzoru nemaju rješenja za brzu pobjedu. Iako su tijekom prošlog kasnog ljeta i jeseni Ukrajinci uspjeli ostvariti određene značajne teritorijalne dobitke na sjeveru bojišnice u Harkovskoj oblasti i na jugu u oblasti Hersona, ruske oružane snage i dalje imaju čvrsto uporište na jugu i istoku Ukrajine. Ruske trupe nemaju namjeru povlačiti se dalje na istok, a detaljnije analize pokazuju kako su i spomenuti ukrajinski dobici dijelom rezultat ruske taktike povlačenja na sigurnije i lakše branjive položaje.
U posljednje vrijeme ratno kolo sreće ipak se okreće na rusku stranu. Ruski raketni napadi na ukrajinsku energetsku mrežu pokazali su se vrlo uspješnim jer prekidaju dotok električne energije, opskrbu vodom i druge javne usluge diljem zemlje. Pokazatelj su kako su bili u pravu oni analitičari koji su tvrdili da se Rusija suzdržavala provodeći svoju specijalnu vojnu operaciju sve do ove jeseni kada je „ubacila u višu brzinu“. Osim razornih raketa i dronova Rusi imaju još pregršt vojnih rješenja na raspolaganju ne uzevši u obzir nuklearno oružje.
Tako je npr. krajem studenog primijećeno 11 ruskih brodova na borbenoj dužnosti u Crnom moru, od kojih je jedan nosač krstarećih raketa Kalibr, s ukupno osam projektila na brodu. Istovremeno u Azovskom moru nalazila su se dva ratna ruska broda na borbenoj dužnosti, pomoću kojih Ruska Federacija nastavlja kontrolirati tamošnje pomorske putove. U Sredozemnom moru nalazilo se devet ruskih ratnih brodova, uključujući pet nosača krstarećih projektila tipa Kalibr s ukupno 76 projektila. Uza sve to, postoji i naoružanje koje Rusi posjeduju a do sad skoro nisu koristili. Jedno od njih su i aerosolne bombe koje imaju snagu manje nuklearne bombe i uništavaju sve u radijusu od 1 do 2 km. Tu je i arsenal kemijskog naoružanja (bojni otrovi) kao i napredni hiperzvučni sustavi. Istovremeno, NATO-u nedostaje sve više oružja i opreme za slanje Ukrajini. Pokazalo se kako čak i NATO ima ograničene resurse što je donedavno bilo nezamislivo. Naposljetku, ne treba smetnuti s uma da je stigla zima koja umrtvljuje ratne operacije.
Uzimajući u obzir takvu perspektivu, prema kojoj bi rat u Ukrajini mogao potrajati još nekoliko godina, pregovori se nameću kao jedino racionalno rješenje za okončanje rata. To javno priznaju i zapadni državnici poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. U posljednjih nešto više od devet mjeseci rata mnoge su se države pokušale nametnuti kao mirovni posrednici od kojih su najistaknutije Kina, Turska i Izrael.
Kao mogući uspješni mirovni posrednik nameće se Vatikan s papom Franjom koji je vrlo aktivan na polju diplomacije. Sveta Stolica je otpočetka ruske invazije u mnogim prilikama ponudila svoje posredovanje želeći biti strana koja prekida rusko-ukrajinski rat poglavito iz humanističkih razloga iako vatikanski diplomati znaju da mirovno rješenje uključuje i ono političko.
Ruski predstavnici su u više navrata, ponajviše Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, pozdravili ponudu Vatikana da osigura i pripremi platformu za mirovne pregovore. „Naravno, mi podržavamo takvu političku volju, ali s obzirom na de facto i de jure situaciju koju imamo na ukrajinskoj strani, takve platforme nisu u potražnji“, izjavio je Peskov krajem studenog.
Rusi su u više navrata optužili Ukrajince da miniraju svaki pokušaj mirovnih pregovora, a kao argument navodili bi da ne žele voditi pregovore s predsjednikom Vladimirom Putinom.
Najblaže rečeno, početne postavke za pregovore nisu idealne zbog zahtjeva zainteresiranih strana. Službeni Kijev odbija svaku pomisao na predaju dijelova ukrajinskog teritorija Moskvi koje su Rusi zauzeli ili anektirali. Zapad, jednako kao i Ukrajinci, gleda na rusku aneksiju četiri ukrajinske regije, Luhansk, Donjeck, Zaporižje i Herson, kao nelegalnu, točnije, smatraju je činom imperijalne krađe teritorija. Ukrajinci kao preduvjet pregovora žele povlačenje ruskih trupa na granice iz 1991., što uključuje i Krim u sastavu zemlje. S druge strane, Rusi nemaju namjeru odustati od aneksije ukrajinskih regija kao i dobivanja sigurnosnih jamstava da Ukrajina nikada neće postati članica NATO saveza. Pitanje je kako pronaći kompromis?
Sredinom studenog papa Franjo je izjavio kako je Vatikan spreman učiniti apsolutno sve kako bi se vodili pregovori i zaustavio rat. Uostalom papa vrlo često spominje Ukrajinu u svojim javnim nastupima bilo da se radi o propovijedima tijekom mise ili u raznim obraćanjima javnosti posredstvom medija. U mnogo navrata upozorio je na rizik korištenja nuklearnog oružja i na moguće katastrofalne globalne posljedice ako ga uistinu netko upotrijebi. Javno je zamolio ruskog lidera da zaustavi „spiralu nasilja i smrti“.
Početkom prosinca vatikanski tajnik za odnose s državama i nadbiskup Paul Gallagher obratio se delegatima na 29. ministarskom vijeću Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Lódzu u Poljskoj. Na tom vijeću uz ostale bile su nazočne američka, ukrajinska i ruska delegacija. Inače, Sveta Stolica je jedna od 57 država članica OESS-a. Nadbiskup Gallagher pozvao je diplomate da daju prednost ukrajinsko-ruskim pregovorima usprkos neprijateljstvima. Izjavio je da „dijalog traži žrtvu od svih“. U svom govoru iznio je diplomatske prioritete na kojima treba raditi: uspostava mira u svijetu, osiguranje sigurnih migracijskih tokova i sprečavanje vjerske diskriminacije.
Ističući posredničku ulogu Vatikana u pregovorima o Završnom aktu iz Helsinkija iz 1975. iz kojeg je nastao OESS, nadbiskup Gallagher rekao je da je cilj akta „mir, sigurnost i pravda i kontinuirani razvoj prijateljskih odnosa“. Dodao je kako je „naša nevjera prema Helsinkiju počela davno prije prošle veljače“ zanemarivanjem dijaloga između država „odvojenih radikalnim razlikama ili nepomirljivostima njihovih sustava“ – dijaloga koji je bio temelj za dogovore u Helsinkiju između SAD-a i SSSR-a 1975. Tekst Završnog akta ugovora iz Helsinkija obvezao je države članice da jamče suverenitet i ljudska prava prema dogovorenim načelima „bez obzira na političke, ekonomske ili društvene sustave (država) kao i njihovu veličinu, geografski položaj ili stupanj gospodarskog razvoja.“ Nadbiskup Gallagher izjavio je da su države OESS-a izdale taj duh. “Što duže međunarodna zajednica odgađa odgovoriti na svoje sveukupne odgovornosti, to će više gubiti kredibilitet. Ne možemo pristati i prihvatiti da prevladava zakon jačeg”. Dodao je da „čak i ako se dijalog čini manje veličanstvenim od borbe na bojnom polju, njegovi su rezultati daleko korisniji za svaku pojedinu stranu” jer se temelje na konsenzusu.
Spomenuti stavovi prvog čovjeka vatikanske diplomacije nisu slučajni i nisu djelo jednog diplomata nego se zapravo radi o službenim stavovima Svete Stolice. Oni su se pojavili u trenutku kad su Rusija i Amerika javno izrazile interes za pregovorima o okončanju ukrajinskog rata. Predsjednik Biden izjavio je da će se sastati s Putinom „ako uistinu postoji interes da on odluči da traži način za okončanje rata“, dok je Kremlj odgovorio da je otvoren za razgovore „kako bi se osigurali naši interesi.“
S ukrajinske strane izgleda kako nema iskrene želje za konkretnim pregovorima. Predsjednik Volodimir Zelenski nedavno je najavio mjere za osiguranje „duhovne neovisnosti“ Ukrajine kojima bi se zabranilo djelovanje crkava povezanih s Ruskom pravoslavnom crkvom. Na to je stigao odgovor ruske strane, sam patrijarh Kiril ustvrdio da je „Donbas prva linija obrane ruskog svijeta” koji se proteže „posvuda gdje žive ljudi koji su odgajani na tradicijama pravoslavlja i ruskog morala.“
Krajem studenog papa Franjo je na Trgu Sv. Petra u Rimu opet javno govorio o potrebi zaustavljanja rata te se obratio i Putinu i Zelenskom. To nije bilo još jedno obično obraćanje jer ono sadrži obrise potencijalnog mirovnog plana za Ukrajinu. „Ponavljam svoj apel za trenutni prekid vatre. Neka oružje utihne i neka se traže uvjeti za početak pregovora koji mogu dovesti do rješenja koja nisu nametnuta silom, već dogovorena, pravedna i stabilna… utemeljena na poštovanju svetih vrijednosti ljudskog života, kao i suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake zemlje, prava manjina”, izjavio je papa u svojoj poruci.
Papina poruka može se tumačiti kao osporavanje ruskih referenduma i aneksije četiri ukrajinske regije što je mišljenje koje je prihvatila većina država. Nadalje, papa je zamolio oba predsjednika da zaustave nasilje i budu otvoreni za razgovor o miru. „Moj apel je prije svega upućen predsjedniku Ruske Federacije, moleći ga da zaustavi, također za ljubav svog naroda, ovu spiralu nasilja i smrti. S druge strane … jednako pouzdano pozivam predsjednika Ukrajine da bude otvoren za ozbiljne prijedloge za mir.“ Izjavio je da ukrajinski vođe moraju biti dalekovidni kako bi osigurali mir što znači da moraju biti spremni na neke ustupke ruskim predstavnicima.
Od početka eskalacije u Ukrajini, posljednje izjave pape Franje najsnažnije su poruke koje idu u prilog mira i istovremeno stvaraju minimalno polazište za otpočinjanje rusko-ukrajinskih pregovora. Općenito gledano, isko su Vatikan kao država i papa Franjo osobno cijelo vrijeme osuđivali rusku invaziju i pokazivali veliku zabrinutost za civile uključene u rat, istina je i da Sveta Stolica nikad nije stala na stranu ni Rusije ni Ukrajine, uvijek ostavljajući otvorena vrata za obavljanje uloge medijatora. Papa je iznenadio svijet kad je prekršio protokol i na samom početku ruske invazije, 25. veljače posjetio rusko veleposlanstvo u Vatikanu i ondje proveo oko 40 minuta protiveći se invaziji. Nezamislivo je da papa ide posjetiti veleposlanstvo zaraćene države u vrijeme rata. Ipak, papa je to učinio kako bi, po riječima ruskog veleposlanika Aleksandra Avdejeva „pozvao na zaštitu djece, zaštitu bolesnih i paćenika i zaštitu ljudi.“
Ne bi bilo prvi put da se Vatikan pod vodstvom pape Franje angažira kao mirovni posrednik. Iako je posredništvo Svete Stolice bilo tajno, 17. prosinca 2014. spektakularno je odjeknula vijest kad su kubanski lider Raul Castro i Barack Obama objavili početak normalizacije odnosa. Papa Franjo je imao ključnu ulogu u pomirenju Amerikanaca i Kubanaca. To je dobro oslikao naslov „Most do Kube preko Vatikana“ u američkim novinama The Los Angeles Times. „U rijetkoj i ključnoj ulozi, Franjo je pomogao održati pregovore SAD-a s Havanom na pravom putu i rukovodio je konačnim dogovorom.“
Uloga Vatikana, zajedno s Kanadom, bila je presudna za otopljenje više od pola stoljeća hladnih američko-kubanskih odnosa. Također, tijekom posljednjih godina Vatikan je bio ključni čimbenik koji je sačuvao mir u krizom pogođenoj Venezueli što je također grandiozni diplomatski uspjeh. Sveta Stolica postavila se kao važan posrednik između chavističke vlasti na čelu s Nicolásom Madurom i ujedinjene oporbe. Iako politička kriza u Venezueli nije okončana, izgleda kako je mir očuvan i da tamni oblici rata više nisu izgledni.
U poprilično uspješne vatikanske diplomatske inicijative za mir mogu se navesti angažman pape Franje prema izraelsko-palestinskom sukobu, ratu u Nagorno-Karabahu i odnos prema nestabilnoj Bosni i Hercegovini. U svim tim kriznim žarištima papa je zadržao neutralni stav ostavljajući političarima da nađu adekvatna rješenja, ali je ipak priznao postojanje Države Palestine ili pravo na ravnopravnost tri konstitutivna naroda u BIH.
Uzimajući u obzir sve te uspješne mirovne inicijative, nesumnjivo je kako bi upravo Sveta Stolica mogla biti ključni posrednik koji bi mogao organizirati platformu za mir, bilo javnu ili tajnu, koja bi mogla polučiti značajne dobrobiti prvo za obične ljude pogođene ratom, a potom i za države Ukrajinu i Rusiju. Zaustavljanje ratnih okršaja donijelo bi normalizaciju i olakšavanje života i Ukrajincima i Rusima. To je, zapravo, lakše ostvariv cilj od rješavanja političke „ukrajinske zagonetke“. Tko god riješio geopolitičko pitanje Ukrajine zaslužit će sve nagrade. Papa Franjo možda ne mora osmisliti konkretan politički lijek za Ukrajinu ali može omogućiti platformu da bistri umovi iznesu održiva rješenja.
