U općoj medijskoj histeriji nastaloj objavom rezultata britanskog referenduma o Brexitu dominiraju šok, nevjerica, neizvjesnost, strah za budućnost EU-a i Velike Britanije. Brojni analitičari u zemlji i svijetu gotovo jednodušno nabrajaju greške britanske i briselske političke elite, koje su, eto, dovele do ovakve reakcije građana Ujedinjenog Kraljevstva.
Ali u sveopćoj medijsko-analitičkoj dezorijentiranosti neočekivanošću ishoda britanskog referenduma, već je sada jasno kako od britanske političke elite puno više nariču i suze liju one briselske i elite iz glavnih europskih prijestolnica. Jadikovke EU političara, pomiješane s pozivima svojim građanima na jedinstvo, nužnost potrebe da Unija ostane čvrsta i odlučna u očuvanju dosegnutih vrjednota, i da je upravo EU najbolji i jedini politički okvir za narode Europe, podsjećaju na izjave partijskih funkcionera SFRJ nakon vijesti o smrti „vječnog vođe“ Josipa Broza Tita. Tada se „bratske narode i narodnosti“, predosjećajući krah neodržive i na nepravednim i neravnopravnim temeljima uspostavljene državne tvorevine, pozivalo na očuvanje dosegnutih „vrednota“ rigidnog komunističkog društva koje je u ime ideologije desetljećima zatiralo prava i slobode svojih građana kad bi pokušali izraziti vlastito mišljenje suprotno dogmama nepogrješive partije. Analogija s Bruxellessom nije slučajna.
Strategija američko-britanskog establismenta
Današnje tlapnje uvaženih analitičara možemo gledati i kao čisto omalovažavanje američke i britanske sveukupne elite, zaboravljajući kako se politika tih dviju država ne zasniva na rezultatima ovih ili onih izbora, ili ovog ili onog referenduma. Britanska i američka politika rezultat su dugogodišnjih pa i višedesetljetnih strateških promišljanja, projekcija i, konačno, operacionalizacija usvojenih planova, uz povremene nužne modifikacije, već prema potrebi (jer se ipak baš sve ne može sa sigurnošću predvidjeti). Osim toga, američka i britanska politika i njihov establishment do te su mjere integrirani i interesno povezani, da govoriti o nekakvom njihovom razdjelu i zasebnim političkim ili gospodarskim putovima najblaže rečeno nije ozbiljno.
U političko-financijsko-tehnološkim uvjetima i resursima kojima danas raspolažu državne elite dvaju najvećih svjetskih saveznika (SAD-a i Velike Britanije), uz totalni nadzor medijskog prostora (zbog kojeg današnji građani Zapada ne žive u realnom već informacijskom svijetu, u prividu potpunih sloboda, a u stvarnosti mutiranih vrijednosnih sustava kojima su nesvjesno ukalupljeni u interesne struje društvenih elita, kojima tako omogućuju beskonačnu vlast, bogaćenje i potpunu kontrolu sveukupnih procesa), teško je povjerovati kako one nisu imale na raspolaganju spremne instrumente kojima bi utjecale na rezultat britanskog referenduma u za sebe povoljnom ishodu.
Dakle, treba poštovati inteligenciju zapadnih stratega, a ne je svoditi na nemoćne promatrače događaja koji ni o čemu ne odlučuju – tipa „stratega“ banana-država. U današnjem svijetu i sadašnjim okolnostima to jednostavno nije moguće.
Ono što je ovdje potrebno razjasniti je sljedeće: koja je pozadina takvog poteza američko-britanskih stratega i što se nakon njega mora očekivati?
Kao prvo, treba imati na umu da Velika Britanija još dvije godine može ostati u Uniji kao njezin punopravni član i sukreator u donošenju odluka i zakona. Kao drugo, Velika Britanija, sukladno čl. 49 TEU (Lisabonskog ugovora), može nakon izlaska iz Unije ponovno zatražiti prijam u njezino članstvo. To su formalno-pravni instrumenti koji su na raspolaganju Britancima i njihovim političkim vođama. Međutim, sada nije vrijeme za bavljenje pravnim mogućnostima jer je posve jasno kako britanski politički vrh neće ignorirati većinsku volju svojih građana, ne isključivo zato što bi time potkopao same temelje demokratskog ustroja društva.
Ono što je konstanta i temelj britanske i američke strategije jest zamjenjivost političkih elita i kontinuitet strateških prioriteta. U tom smislu, prvo što treba očekivati jest smjena vodećih političkih garnitura u UK do koje će neminovno doći. Ali strategija ide dalje i ona ne podlježe promjenama. Pritom odmah valja naglasiti kako se London ne namjerava odreći Škotske – upravo suprotno. Učinit će sve nužne korake koji će dovesti do još povoljnijeg položaja škotskih političkih predstavnika i njihovih institucija u „saveznim“ političkim i financijskim strukturama, pri čemu će vješto iskorištavati „pakao“ koji očekuje „ostatak“ EU-a u svjetlu nadolazećeg višemilijunskog izbjegličkog vala, međukonfesionalnih sukoba, permanentnog povišenja razine terorističkih opasnosti, socijalne nestabilnosti, porasta napetosti na istoku kontinenta i potencijalnog sukoba s Rusijom i sl. To bi trebalo biti dovoljno za tupljenje oštrice škotskih nacionalista koji na temelju rezultata britanskog referenduma već najavljuju svoj novi referendum o izlasku iz UK i priključenje EU.
Jednako tako, britanske bankarske i financijske institucije, prije svega Britanska središnja banka, raspolažu dovoljnom količinom novca kojom mogu spriječiti sve eventualne štetne posljedice referenduma po britansko gospodarstvo, za što su se već ranije pripremili. Samo spomenuta Središnja banka UK danas raspolaže s deset puta većom količinom novca negoli je to bilo u krizi 2009. godine. Njezin direktor već danas najavljuje kako će, ako bi bilo nužno (a neće) ona bez problema „ubrizgati“ 250 milijardi funti u britanske banke i tamošnje financijske institucije.
Plašenje u medijima
Direktor japanske središnje banke također odmah po objavi rezultata referenduma umiruje financijsko tržište riječima kako i njegova banka može bez problema plasirati dodatna velika novčarska sredstva ali da to neće biti potrebno jer se ništa drastično neće dogoditi. Dakle, za britanski biznis i standard njezinih građana ne treba se previše zabrinjavati, a kako se to sada čini putem medija.
Potpuno su bezvrijedni i prijezira vrijedni pokušaji omalovažavanja intelekta britanskih glasača od strane europskih (i hrvatskih) političara i medija, koji, kao po direktivi, navode kako su za izlazak iz EU glasale stare osobe koje nisu svjesne realnosti već još žive u blještavilu propalog britanskog imperija, socijalni slučajevi, „primitivci“ iz ruralnih krajeva – gotovo pa maloumnici – koje su lako izmanipulirali pokvareni i nedobronamjerni nacionalisti. Naravno kako ništa od toga nije istina i kako i na jednoj i drugoj strani glasačkog tijela podjednako ima i intelektualaca i „seljaka“, uključno i glavni grad London. Pojedini vrli hrvatski novinari daju si za pravo tvrditi kako su za Brexit umnogome krive i britanske vlasti koje nisu dobro objasnile svom narodu koje su sve prednosti ostanka u EU i koje su nove beneficije od strane Bruxellessa stavljene V. Britaniji na raspolaganje ukoliko ostane u EU zagrljaju. Još samo treba da naši novinari i političari, oni isti koji se kod kuće boje narodu reći istinu ukoliko ona nije u skladu s interesima vladajućih elita, počmu učiti Britance demokraciji.
„Političko sljepilo“ – konstanta političara briselskoga kova
Međutim, nešto nas drugo mora zabrinjavati. Radi se o naivnoj politici briselskih elita i odnarođenih političara-eurofila u strukturama vlasti članica EU. Oni manje-više svjesno i predugo zatvaraju oči nad realnošću ugroze koja se poput tamne sjene nadvila nad europski kontinent. Prije razjašnjenja te teze želim napomenuti, kako sam još 1999. godine u rukama imao analitičku projekciju američke obavještajne agencije CIA-e za narednih 20-ak godina. Nije se radilo ni o kakvom super-tajnom dokumentu već javno objavljenim podatcima američkih državnih institucija. A oni su, između ostalog, govorili upravo o ovome čemu se danas kroz mainstream medije svi čudimo. Spominjao se tada i škotski referendum o izdvajanju iz V.B. i britanski referendum o izlasku iz EU. Štoviše, „pogođeni“ su i njegovi rezultati. To napominjem samo zato, kako bih potvrdio tezu o kontinuitetu anglo-američkih strategija i odbacio naivna promišljanja raznih pseudo-analitičara koji pune prostore naših medija i zaglupljuju narod, o političkim iznenađenjima, neočekivanim potezima i rezultatima koji iz temelja potresaju pojedina društva – u ovom slučaju UK i EU. Slučajnosti u geopolitici nema, a ovdje je upravo o geopolitici i riječ.
Američkim obavještajnim strukturama blizak Stratfor (čija izvješća, poput i onih iz drugih sjedišta svjetske moći Geopolitika.news postojano prati i prema njima se, po potrebi, kritički odnosi), nazivan još i „CIA u sjeni“, kroz riječi svog utemeljitelja Georgea Friedmana iz 2014. godine, predvidio je „crni scenarij“ Europske unije koja će biti izložena imigrantskoj krizi i islamizaciji koja će prouzročiti dugoročne unutarnje konflikte, nestabilnost, porast terorizma. Ono što je još gore, bile su Friedmanove javno izgovorene riječi o tome, da „Europa mora krvariti“ ako želi da joj SAD jamči sigurnost! Ono što je želio reći (a što je tada javno i rekao) jest to da europski narodi moraju biti gurnuti u sukob s Rusijom koju bi se na taj način spriječilo da preraste u globalnu velesilu, a čime bi se osigurala dugoročna američka globalna dominacija (i onda, valjda, iznova jamčila europska sigurnost – samo je pitanje od čije ugroze ako bi već ruska prijetnja bila anulirana?).
I tu se ne radi ni o kakvim tajnim sastancima „masona, trilateralaca, bilderberga“ – radi se o javno iznesenoj sadašnjoj američkoj strategiji koju su jasno, nedvosmisleno i kompromisno usuglasile tamošnje dvije vladajuće političke stranke i ukupni establishment.
Kada se tako sagledaju stvari, a sa strane Europe i političkih vođa njezinih naroda bi se tako sagledavati morale, onda bi se trebale izvući i neke pouke i nešto poduzeti. Možda – barem javno postaviti pitanje njezinim narodima: jesu li se oni sada spremni žrtvovati i krvariti, a da ih zauzvrat kasnije netko štiti, ili nisu? Ako narodi EU-a na to pristanu, objasnivši im prije toga sve posljedice koje iz toga mogu proizići, tada nitko ne bi mogao bilo što prigovoriti. Ali dokle god se europskim građanima pod prividom demokracije i dosegnutih vrijednosti (koje za mnoge od njih to nisu) turaju milijuni muslimanskih izbjeglica koje se mora integrirati (a da mnogi Europljani i sami žive na rubu egzistencije), nudi perspektiva sukoba s Rusijom, obligatorno im se uvode ideološke i seksualne nastranosti kao prihvatljive norme ponašanja i obrazovanja njihove djece, a uništava obitelj kao temeljna društvena zajednica (o izbacivanju Boga i kršćanstva iz društva da i ne govorimo), dotle EU elite ne mogu očekivati da će se njihovi narodi s time i miriti, o čemu svjedoče i najave novih referenduma diljem EU-a. Međutim, cilj britanskog establishmenta (koji sukreira dominantnu svjetsku politiku) i jest unijeti nemir i kaos među narode i države kontinentalne Europe, da bi se poslje njihovog krvarenja upravo oni s SAD-om iznova pojavili kao novi-stari osloboditelji i spasitelji.
Što nam je činiti?
Jedan od mogućih izlaza iz europske crne perspektive je izgradnja EU-a na potpuno novim temeljima, a ne na kuknjavi zbog izlaska Velike Britanije jer je ta zemlja ionako bila vječni kočničar europskog napretka u korist svojih geopolitičkih interesa. Osobno sam čvrsti euroskeptik kada je u pitanju EU kakva je danas – elitizirana i odnarođena politička tvorevina koja pod prividom sloboda i demokracije ustvari sputava razvoj i čovjeka i društva i gura ih u moderni totalitarizam kroz sustav potpune kontrole svih segmenata ljudskog djelovanja.
Međutim, suvremene političke ili gospodarske integracije, ako su zasnovane na načelu pravde, slobode, uvažavanja i zajedničkih interesa, najbolji su način za osiguranje napredka čovječanstva, naroda i pojedinaca. Iz tog razloga jedna nova i širokim nacionalnim konsenzusima dogovorena konstrukcija Europske unije bila bi vrlo poželjna i većini prihvatljiva opcija, koja bi time već u startu osigurala nužnu unutarnju snagu.
Radilo bi se o integraciji europskih naroda, a ne njihovih odnarođenih elita. Istinski predstavnici interesa svake zemlje članice EU-a, bez ideoloških primjesa i svjetonazorskih naturanja jednih drugima načina na koji će uređivati odnose unutar svake od njih, bila bi novi temelj i integracijski impuls potreban sada urušavajućoj konstrukciji EU-a. Nove europske političke snage morale bi jasno raskinuti sve podaničke spone prema bilo kojoj vanjskoj silnici i uspostavljati međunarodne odnose zasnovane na uzajamnoj suradnji i općim interesima sa svima koji to iskreno žele, neovisno bio to Washington, Moskva ili Peking. Takva, unutar sebe snažna Unija, bila bi svima privlačan partner ali i dovoljno snažan suparnik za sve one koji bi iskazali vojne ili druge pretenzije na njezin teritorij. Europska unija se mora i može sama brinuti o svojoj sigurnosti, inače će uvijek biti u podređenom položaju.
Međutim, sadašnja garnitura političara koja dominira unutar Bruxellesa (i većine članica EU-a) to nikada neće biti u stanju učiniti. Ona nema snage pred svoje narode staviti na referendum niti takva ozbiljna pitanja kakav je ugovor o transatlantskom trgovinskom partnerstvu. Ona će danas, poput sada u Francuskoj, radije policijskom represijom smirivati gnjevno radništvo koje se opravdano protivi novom zakonu o radu kojim se drastično smanjuju njegova prava u korist krupnog kapitala, nego da i to pitanje stavi na referendum. Današnje EU elite u stvarnosti zaziru od demokracije, koje su joj puna usta samo kada to njima ide u prilog.
A ono čemu bi EU elite nakon izlaska UK, ne daj Bože, mogle pribjeći, jest brza kompenzacija i supstitucija gubitka metodom „kvantiteta na kvalitetu“: žuran prijam država kojima u EU još (bolje rečeno nikada) i nije mjesto – poput Srbije i Turske. Srbiju, i ne samo nju, treba ostaviti u krugu pravoslavnih zemalja i utjecaja Rusije jer im je, objektivno, tamo i mjesto i što njihov narod većinski i priželjkuje i što ne mora ni za koga biti problem – naprotiv. Tursku treba ostaviti u svom turkofonskom svijetu i islamskom vjersko-civilizacijskom krugu i s njom surađivati, a ne inzistirati na njezinom protuprirodnom pridruženju europskoj zajednici naroda.
Riješenje EU problema sada je u rukama njezinih velikih članica, prije svih Njemačke, Francuske i Italije, i pokušaju da njihovi narodi demokratskim metodama iznjedre naraštaj novih političara – jasnih svjetonazorskih i moralnih pogleda, s istinskim osjećajem i brigom za budućnost svojih građana. Oni će puno lakše iznaći kohezione i integracijske spone s istim takvim političarima ostalih europskih zemalja, koji će svojim narodima služiti a ne ih iskorištavati, a na kraju i žrtvovati za svoje uske probitke i tuđe geopolitičke interese kojima ionako ništa nije sveto.
0 komentara