Austrija:
„ Austrijski Trump“, kako još nazivaju Norberta Hofera, kandidata austrijske Slobodarske stranke za predsjednika Republike, za razliku od svog nesuđenog kolege iz Sjedinjenih Američkih Država nije uspio pobijediti. Možda se tajna njegovog neuspjeha ipak krije u snažnoj austrijskoj privlačnosti za emigrante, kako iz siromašnih dijelova Europe tako i ostalih dijelova svijeta. Austrijski medij Profil tako navodi, kako u glavnom gradu Beču trenutačno 70 posto djece uzrasta do 10 godina ima najmanje jednog roditelja – imigranta, a u desetak bečkih škola muslimanska djeca čine više od polovice učenika. Pribrojimo li tu imigrante s područja Balkana, Srednje i Istočne Europe, od kojih već mnogi imaju austrijsko državljanstvo, jasno je kako prevaga na izbornoj vagi u tako tijesnoj utrci i nije mogla otići na stranu austrijske desnice, a to je nešto oko čega bi se domicilni Austrijanci itekako trebali zamisliti. Poglavito ukoliko se ima u vidu da je, proporcionalno, njihova zemlja prošle godine primila više izbjeglica nego Njemačka, a da će se slična migrantska politika nakon ovog izbornog rezultata vjerojatno nastaviti (naravno, to je primarno pitanje tamošnje vlade ali ovi predsjednički izbori jasno ukazuju na minimalnu ali ipak većinsku želju tamošnje javnosti za nastavak trenda dosadašnje politike). Jer izbori su se znatnim dijelom upravo i temeljili na oštroj protuemigrantskoj retorici poraženog kandidata, i, suprotno, politici „još više Europe“ i njezinih vrijednosti – na čemu je inzistirao pobjednik iz ljevičarskog političkog spektra (stranke Zalenih) Van der Belen.
Francuska:
Francois Fillon, pobjednik republikanskih predizbora u Francuskoj, glatko je pomeo svoje favorizirane političke suparnike usprkos svim predviđanjima. Zato njegovu pobjedu možemo proglasiti i mini-Brexitom. Međutim, glavno pitanje koje se sada postavlja je, može li Fillon pobijediti Marine Le Pen, čelnicu krajnje desne stranke Nacionalni front i pobornice francuskog izlaska iz EU, jer je Fillonova politička retorika po pojedinim pitanjima vrlo slična stavovima NF-a što može uzrokovati apstinenciju lijevih birača. Fillon otvoreno zagovara ukidanje sankcija Rusiji, pružio je potporu ruskoj intervenciji u Siriji i založio se za suradnju s Moskvom, Teheranom i Damaskom protiv islamističkog terorizma. Štoviše, bez problema je prihvatio i argumentaciju Moskve koja izjednačava svoje pripajanje Krima s nezavisnošću Kosova. Pritom se zalaže za jačanje francuskog nacionalizma. Međutim, on to sve želi postići ne izlaskom iz EU već jačanjem utjecaja Pariza u najvažnijim upravljačkim polugama unutar EU institucija. Naravno da će upravo pitanje EU biti prijelomno u završnom ogledu unutar drugog kruga predsjedničkih izbora koji će se održati u svibnju iduće godine, gotovo sigurno između dvoje spomenutih desnih političara. Jer teško je očekivati kako ljevica (socijalisti) nakon kraha politike aktualnog predsjednika Francoisa Hollandea i njegovog posljedičnog odustajanja od nove predsjedničke utrke može brzo konsolidirati redove. U pravilu, kad bi god prijetila pobjeda Nacionalnog fronta, birači ljevice solidarno bi izlazili na birališta i glasovali za republikanskog kandidata. A to je upravo bila politička platforma i za predstojeće predsjedničke izbore koju, međutim, Fillonova pobjeda sada ozbiljno dovodi u pitanje. Jer neovisno o rezultatima istraživanja provedenim neposredno nakon Fillonove unutarstranačke pobjede (prema kojima Fillon ima potporu 26%, a Le Pen 24% birača, a u drugom krugu predsjedničkih izbora u međusobnom srazu Fillon bi dobio 67 posto glasova), ništa još nije sigurno. Fillon je uvjereni katolik, a katolička crkva u Francuskoj već bi dugo željela „izaći iz skuta“ NF i htjela da njezine stavove i interese zastupa jedna nova struja francuskih konzervativaca, a to bi mogla biti upravo ona pod vodstvom F. Fillona. On je poznat i kao protivnik homoseksualnih brakova i u mnogome je blizak stavovima Crkve. A kada je tako, opasnost po pobornike ostanka Francuske u EU ogleda se u tome, da tradicionalni ljevičarski birači budu nezainteresirani za pružanje potpore Fillonu i da na dan izbora jednostavno ostanu kod kuće. S druge strane Fillonu će biti prilično teško agitirati za sve manje popularnu EU i to u uvjetima britanskog Brexita i najnovijeg talijanskog referenduma nakon kojeg bi mogli usljediti i izvanredni parlamentarni izbori koji bi na vlast lako mogli donjeti izrazito euroskeptičnu Stranku pet zvjezda. Imajući, k tome, u vidu kako su se mnoge važne ankete i istraživanja posljednjih mjeseci pokazali nesigurnima pa i totalno promašenima, i u Francuskoj su još moguća različita iznenađenja.
Njemačka
Nakon neuspjeha Hillary Clinton na američkim predsjedničkim izborima, čini se kako je nedavni dolazak predsjednika Obame u Berlin utjecao na prije nekoliko dana objavljenu odluku kancelarke Angele Merkel o svojoj novoj kandidaturi na najvažniju političku funkciju Njemačke. Time gđa. Merkel, prema mišljnju brojnih demokrata, od (nesuđene predsjednice) Hillary Clinton preuzima ulogu posljednjeg obrambenog bedema globalne liberalne demokracije na Zapadu. A znajući kako je kancelarkina popularnost ozbiljno ugrožena provedbom politike „otvorenih vrata“ za islamske izbjeglice, njezin CDU ovih dana je zaigrao na oštru proturusku politiku u ime očuvanja Europe kao „kontinenta slobode“. Tako se iznose najnovije optužbe protiv Moskve vezane uz navodne hakerske napade na njemačke političke institucije s ciljem destabilizacije zemlje, a ovih dana je aktualan i navodni hakerski napad na Deutche Telecom. Pa iako ga kancelarka Merkel javno još nije povezala s Rusijom, potpuno je jasna intencija u smislu adresanta za potencijalnu krivicu.
Pa iako je gđi. Merkel popularnost pala, ona i dalje ima dobre izglede za pobjedu jer na njemačkom političkom horizontu ni s lijeva ni s desna još na vidiku nema jasnih i profiliranih političkih figura koje bi joj se uspješno suprostavile. Međutim, nade pojedinih demokratskih krugova kako će kancelarka Merkel preuzeti Zapadno vodstvo i očuvati liberalne vrijednosti pred ruskim i turskim konzervativnim nasrtajima teško će biti ostvarive. Osim što njemačka javnost sama za to nije spremna i neovisno o gospodarskoj snazi same Njemačke, ta država nikada neće biti u stanju postati supstitut za SAD na europskim prostorima zbog mnoštva sadašnjih i još više povijesnih proturječja. Također, tu je važno naglasiti kako nije niti za očekivati nikakvi američki izolacionizam od strane budućeg predsjednika Trumpa već, eventualno, samo promjene pojedinih prioriteta u američkoj vanjskoj politici u odnosu na odlazeću administraciju. To se ogleda i u Trumpovoj kadrovskoj kombinatorici gdje on naizgled čudno miješa osobe odane svojoj predizbornoj retorici s ratobornim kadrom iz trenutačne strukture vlasti. Na taj način namjerava lakše upravljati sustavom prebacujući težište međusobnog konzervativno-liberalnog sukoba na njih same i primoravajući ih na „podizanje ručnih“ i postizanje kompromisa, što će g. Trumpu olakšati suradnju s Kongresom koji ga tek treba prihvatiti (neovisno o njegovom većinskom republikanskom sastavu. Sjetimo se samo koliko je Trumo imao protivnika unutar vlastite stranke čiji su pojedini istaknuti članovi otvoreno izjavljivali kako će glasati za H. Clinton). Uostalom, htjeli to Zapadni demokrati priznati ili ne, glavna ugroza liberalne demokracije ne dolazi od Rusije već upravo od islamskog radikalizma i baš će zato oči cijelog svijeta biti uperene u SAD i Trumpa, a ne u Njemačku i moguću ponovoizabranu kancelarku Merkel.
Italija
Propast jučerašnjeg referenduma u Italiji, uz čiji je rezultat g. Matteo Renzi vezao svoju političku sudbinu kao premijera talijanske države, do krajnosti je zakomplicirao talijanske unutarnje političke prilike i osnažio ionako velike ambicije protueuropske Stranke pet zvijezda. Međutim, on je zadao i do sada najveći udarac zajedničkoj europskoj monetarnoj politici, kudikamo snažnije nego li je to bilo tijekom ne tako davne grčke dužničke krize. Naime, državni dug Italije iznosi golema 2 trilijuna eura, što nije samo „mlinski kamen“ oko vrata Rima već i velika opasnost po samu Eurozonu za koju je Grčka u usporedbi s Italijom zapravo „mačiji kašalj“.
Renzi je referendumom htio potporu za provedbu reforme državne i zakonodavne vlasti kao preduvjet stvaranja političke stabilnosti, a koja je opet preduvjet za ostvarenje planiranih reformi sukladno strategiji financijskih institucija EU. Međutim, doživjevši težak poraz, jer je oko 60% Talijana na referendumu glasovalo protiv, od reformi na kojima su ustrajavale europske monetarne vlasti neće biti ništa.
Europski mediji posljedice talijanskog referenduma uspoređuju s britanskim „Brexitom“ jer oba predstavljaju ugrozu financijske stabilnosti EU. Protiv preambicioznog Renzia (koji je, poput ex britanskog premijera Camerona, grubo podcijenio mišljenje talijanske javnosti vežući svoju premijersku funkciju uz rezultat referenduma) glasovale su najvažnije političke snage: „Sjeverna liga“, „5 zvijezda“, pristalice Silvia Berlusconia, pa čak i mnogi iz Renzieve Demokratske stranke.
Bilo bi neozbiljno reći kako talijanski politički sustav nije potrebno reformirati (o tome svjedoči i više od 60 vlada u posljednjih 70-ak godina posljeratne talijanske države) ali je Renzi o tome ipak trebao povesti širu političku i javnu raspravu, a ne je uvoditi ad hoc, gotovo na silu, čime ju je posredno povezao s vlastitom političkom (ne)popularnošću i time osudio na propast ili, u najboljem slučaju, na dulje čekanje.
Pa iako pojedini EU političari pokušavaju „neutralizirati“ značaj talijanskog izjašnjavanja stavljajući ga u okvire unutarnjih talijanskih poslova, tržište reagira po zakonu logike. Jer početak dugotrajne političke nestabilnosti u ionako teškom gospodarskom krizom već uzdrmanoj Italiji, ne može ostati bez efekta i po samu EU. O tome svjedoči i pad eura za 1 posto odmah nakon objave referendumskog rezultata, a u nadolazećim mjesecima euro se čak može izjednačiti s američkim dolarom (info: Goldman Sachs). Talijanski bankarski sustav je „slaba karika“ eurozone, a upravo sada ga zahvaća razdoblje turbulencije. Samo tijekom listopada iz Italije je „iscurilo“ 360 milijardi eura.
Talijanski referendum za posljedicu će kao minimum imati gubitak vremena. Najopasniji scenarij po zemlju bio bi uvlačenje u izvanredne parlamentarne izbore, nove političke sukobe i daljnje otezanje s reformama, ali do redovitih izbora bit će teško preživjeti jer se oni održavaju tek 2018. godine. Možda najbezbolnija opcija je davanje barem privremenog povjerenja nekom kandidatu od strane najstabilnijeg čimbenika talijanskog političkog ustroja – predsjednika države (Sergio Mattarella) kako je to često i bivalo u političkoj praksi te države. U tom smislu se spominje mogućnost korjenite promjene vlade ili stvaranja neke tehničke vlade kojoj bi Mattarello na čelo mogao staviti sadašnjeg predsjednika Senata Pietra Grassa. Međutim, ukoliko do toga i dođe, on neće imati političke snage i autoriteta za provedbu nužnih dubinskih reformi tako da će svi problemi koji su Italiju opterećivali i dalje ostati. Predsjednik Republike može se odlučiti i na davanje novog mandata samom Matteu Renziu ali za to je ipak mala mogućnost jer bi izazvalo ozbiljne potrese i nezadovoljstvo ostalih političkih snaga, a veliko je pitanje i bi li i sam Renzi na tako nešto pristao jer bi time javno pogazio svoju riječ.
Prijevremene izbore parlament će svakako nastojati izbjeći. U tom slučaju on bi se morao samoraspustiti, što je malo vjerojatno zbog straha zastupnika od rastuće snage „5 zvjezda“ i njezinog vođe Beppa Grilla, kao i novog jačanja separatističkih težnji od strane „Sjeverne lige“. Njezin čelnik Matteo Salvini nakon referenduma je uskliknuo: „Živio Trump! Živio Putin! Živjela Le Pen! I živjela Liga!“ („Lega Nord“, hrv.pr. „Sjeverna liga“). A takve i po sebe neugodne scenarije vjerojatno će svim silama nastojati spriječiti i sam Bruxelless vršenjem pritiska na talijanski parlament da se ne odluči na izvanredne izbore. Hoće li u tome uspjeti teško je reći jer su birači na referendumu odaslali neočekivano snažnu protueuropsku poruku.
0 komentara