Prof. dr. Igor Dekanić: Epidemija “koronavirusa”, recesija i energetska geopolitika

Može li ekonomska panika zbog koronavirusa promijeniti energetsku geopolitiku?

Energetska geopolitika spada među discipline koje imaju izrazito racionalne podloge i fenomenologiju. Ona ovisi o tehničkim čimbenicima poput tehnologija, energetskih sustava i trošila, ekonomskim obilježjima potrošnje energije, geografskom rasporedu resursa i transportnih putova za energente te o potrebama i navikama potrošača kao i njihovim mogućnostima za promjenu načina korištenja energije. Svi ti elementi spadaju među racionalne čimbenike. Međutim, tržišta se ponekad ponašaju i izrazito neracionalno, poput psihološki izazvanih iznenadnih poremećaja. Može li takav, neočekivani, iznenadni, vanjski te na prvi pogled nespojivi uzrok, poput neočekivane epidemije nepoznate bolesti promijeniti kvantitativno određen, egzaktni racionalni sustav i mehanizam, poput energetske geopolitike?

Povijest nas uči kako su epidemije zaraznih bolesti ponekad i presudno utjecale na pojedine klasične civilizacije. One su znale imati dalekosežnih i dugotrajnih posljedica na gospodarstvo, društvenu strukturu i kulturu, osobito u Europi. Primjerice, tzv. „Atenska kuga“ (epidemija bubonske kuge ili velikih boginja) u 5. stoljeću prije Krista označila je početak regresije antičke grčke Atene, „Justinijanova kuga“ u 6. stoljeću označila je početak opadanja tadašnje globalne moći istočnog Rimskog ili Bizantskog carstva. Epidemija bubonske kuge u 14. stoljeću ili tzv, „Crna smrt“ odnijela je živote oko 1/3 populacije Europe i odgodila za dva stoljeća znanstvenu, ekonomsku i kulturnu obnovu Europe poslije ztv. „mračnog doba“ u Srednjem vijeku, itd.

Bez obzira na iskustva iz daleke povijesti, na prvi prvi pogled, razumni analitički odgovor na pitanje iz uvodnog odlomka bi trebao biti negativan. Međutim, ukoliko bi se napravila makar i brza raščlamba pozitivnih i negativnih elemenata te posljedica za najveće proizvođače i potrošače energije, a osobito ako bi se u analizu uključila vremenska komponenta gospodarske dibnamike, odgovori nipošto ne bi bili jednoznačni ni jednostavni.

No, krenimo redoslijedom jedne takve moguće ili čak vrlo vjerojatne analize.



Prije svega treba uzeti u obzir činjenice koje određuju i utječu na polazno stanje, a bitne činjenice koje determiniraju stanje na globalnim energetskim tržištima su slijedeće: Globalna ekonomska situacija početkom 2020. godine, koliko god imala obilježja gospodarskog rasta, sadržavala je i neke uznemirujuće elemente čak s recesijskim naznakama. Rast se usporavao, osobito u azijskim zemljama u razvoju koje su tijekom proteklih godina djelovale kao generatori globalnog rasta, tako da su sve projekcije za 2020. predviđale usporavanje rasta s oko 3% na 2% ili čak 1% u Europskoj uniji. Financijaka situacija u Europi još nije sasvim stabilizirana, a potražnja za energijom na međunarodnim tržštima te osobito u projekcijama budućih trendova, ukazivala je na opadanje potražnje za fosilnim izvorima energije usporedno s energetskom tranzicijom, kao posljedicom klimatske politike.

Sve je to imalo za posljedice nagovještaj globalne stagnacije potrošnje energije te smanjivanje cijena nafte na međunarodnim energetskim tržištima sa 65-70 dolara po barelu u 2018. godini na 50-60 dolara po barelu u veljači 2020. godine. U takvoj situaciji, uzimajući u obzir porast proizvodnje nafte u Sjedinjenim Američkim Državama i ostalim zemljama izvan OPEC-a, zemlje OPEC-a na inicijativu Saudijske Arabije, predlažu dodatno smanjivanje proizvodnje kako bi se izbjegao daljnji pad cijena nafte i što više odgodilo očekivano smanjenje njezine buduće potražnje, do čega bi došlo s ubrzavanjem energetske tranzicije. Takav prijedlog nije prihvatila Ruska Federacija, uz OPEC drugi najveći izvoznik nafte, izbjegavajući neposredni daljnji pad vlasitih prihoda od nafte, a možda i ne želeći olako prihvatiti prijedlog Saudijske Arabije, s kojom nipošto nema iste interese u krizi na Bliskom istoku.

Inače, Saudijska Arabija je najveći izvoznik nafte u svijetu, zemlja koja je 2017. godine izvezla ukupnih blizu 350 milijuna tona neto izvoza sirove nafte i 2018. blizu 370 milijuna tona sirove nafte i još oko 60 milijuna tona naftnih derivata u 2018. godini. Rusija je 2017. imala oko 250 milijuna tona neto izvoza sirove nafte, dok je 2018. godine izvezla oko 275 milijuna tona sirove nafte i još oko 170 milijuna tona naftnih derivata. (1)

Saudijska Arabija je pribjegla na prvi pogled neočekivanom odgovoru, povećanju vastite proizvodnje i ponude nafte za izvoz, što je utjecalo na smanjivanje cijena nafte na oko 40-ak dolara po barelu početkom ožujka 2020. godine. Koliko god to bilo neočekivano, Saudijska Arabija time je pribjegla svojoj staroj “va banque” politici iz 80-ih godina 20. stoljeća, koju je tada koristila u “discipliniranju” ostalih članica OPEC-a zbog nepoštivanja izvoznih kvota, a u odupiranju tadašnjim pritiscima na cijene nafte izvan OPEC-a. Približna logika je slijedeća: saudijska nafta ima daleko najniže proizvodne troškove i Saudijska Arabija, koliko god to štetilo njezinim prihodima, može najdulje izdržati niske cijene nafte među proizvođačima i zvoznicima nafte. To je ujedno i naznaka činjenice kako je namjera ovog poteza zapravo bila taktičko nadigravanje s Rusijom u postizanju kakvog-takvog kompromisa o smanjivanju ponude i održavanju cijena nafte.

Međutim, u vremenskom nizu na to se “nadovezao” iznenadan i snažan poticaj destabilizacije tržišta – epidemija koronavirusa, koja je inicirala najave zaustavljanja gospodarskih aktivnosti posvuda u svijetu, osobito u područjima glavne potrošnje i uvoza nafte, Kini i Europi. To je skoro momentalno prouzročilo panične reakcije svih svjetskih burzi, od burzi kapitala do robnih burzi. Rezultanta tih, matematički govoreći, utjecajnih vektora, je potonuće cijena nafte na međunarodnim naftnim tržštima s oko 40-ak dolara po barelu početkom ožujka na ispod 30 dolara po barelu oko 18. ožujka 2020. godine.

Tzv. košara cijena OPEC-ovih nafti (OPEC Basket price) smanjila se u prosječnom tjednom iznosu s 67,68 USD/bbl u tjednu koji završava s 20.12.2019. na 51,28 USD/bbl u tjednu koji završava s 6.03.2020. i konačno na 29,42 USD/bbl 20.03.2020. Tijekom protekla 2 tjedna panika prouzročena koronavirusom potisnula je cijene nafte skoro na polovicu ranijeg iznosa, kad se već znalo za prijepore OPEC-a i Rusije oko cijena nafte. (2)

To je označilo pad cijena na manje od 1/3 razine od prije godinu i pol, i ta su zbivanja doista poprimila obilježja cjenovnog “šoka” iz 1986., kad su cijena nafte prvo pale na 1/3 razine, i kasnije se ustalile na oko polovice razine cijena od pređašnjeg razdoblja. Uzme li se u obzir inflacija, sadašnje cijene nafte, osim što su na polovici razine pred poremećaj, realno su najniže u proteklih 20-ak godina i približno su na 1/3 cijena iz 2000. godine.

I što sad?! što bi se moglo dogoditi u potrošnji energije, na energetskim tržištima i kakve energetsko-geopolitičke posljedice bi mogao imati ovaj poremećaj?

Prije svega, usporavanje gospodarskih aktivnosti i zaustavljanje rasta dovest će ubrzo do smanjivanja potrošnje energije što će biti dodatni poticaj za pojeftinjenje nafte te time posljedično i utjecati na pojeftinjenje svih ostalih izvora energije. Trajnija gospodarska stagnacija dovodi do gospodarske recesije koja će smanjenje potražnje energije produljiti za dulje razdoblje.

Iskustva iz 1973., 1979., 1986. i 2008. godine pokazala su kako su poremećaji na energetskim tržištima uz velika kolebanja cijena nafte rezultirali recesijom i smanjenjem potrošnje energije barem na godinu ili dvije poslije poremećaja. Recesija je imala za posljedicu trajniju odgodu porasta ili stagnaciju potražnje za energijom u trajanju od 2-3 godine. U tom razdoblju smanjena su ulaganja u istraživanja novih nalazišta primarne energije, što je imalo za posljedicu smanjivanje rezervi ugljikovodika u ležištu raspoloživih za eksploataciju. No, to je nakon ciklusa od 3 do 5 godina dovelo do privlačenja kapitala u energetske djelatnosti koje bi nakon nekog vremena opet postajale atraktivnim za ulagače.

Pri kraju ili po završetku recesije, cijene nafte i ostalih izvora energije su porasle, ulaganja kapitala u eksploataciju ugljika rastu i ove industrijske djelatnosti bi nakon nekoliko godina ušle u novi investicijski ciklus. Kako su ulaganja u istraživanja i eksploataciju ugljikovodika investicije s dugim razdobljem ulaganja i povrata investicija, prvi investitori bi pobrali najveće profite, a tijekom prvih godina oporavka i novog prosperiteta ove djelatnosti bi postale iznimno profitabilnim.

Na dulji vremenski rok ovakva obilježja ulaganja i povrata kapitala u djelatnostima vezanim za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika dovela bi do trajnijih odlaganja investicijskih pothvata i projekata razvitka drugih novih energetskih tehnologija ili novih načina korištenja energije. Tako je većina projekata za razvoj novih tehnologija i izvora energije u drugoj polovici 80-ih i u 90-im godinama 20. stoljeća odgođena za najmanje 2 do 3 desetljeća i počela se realizirati tek u novom ciklusu prosperiteta i visokih cijena energije oko 2005. godine. Slično se dogodilo i prilikom globalne gospodarske krize 2008.-2009. godine, kad je pad potrošnje i cijena nafte te ostalih fosilnih izvora energije doveo do velikog rasta korištenja jeftinijih fosilnih izvora energije, poput domaćeg ugljena, osobito u Kini, Indiji i ostalim azijskim i južno-američkim zemljama u razvoju.

Cijene energije i posebno nafte, najnovijim pojeftinjenjem poslije panike na robnim burzama, prouzročene epidemijom koronavirusa, posve se približila povijesno niskim razinama cijena, još iz razdoblja prije energetskih kriza 70-ih godina 20 stoljeća, što se vidi i iz slike 1.

Ovo veliko smanjenje cijena, ukoliko bi potrajalo, znatno utječe na smanjenje prihoda glavnih izvoznika nafte, Saudijske Arabije i Rusije. U tom sklopu, Saudijska Arabija, s obzirom na nisku proizodnu cijenu i najveću izdašnost saudijskih naftnih ležišta, ipak ima najviše manevarskog prostora. Rusija, s obzirom na veće proizvodne troškove na ležištima koja se eksploatiraju uz primjenu tzv. sekundarnih metoda eksploatacije u zapadnom a posebno i znatno više transportne troškove nafte dobivene iz ležišta u sjeveroistočnom Sibiru, ima manje manevarskog prostora za pregovore. Međutim, kako Rusija izvozi uglavnom u Europu i dosta naftnih derivata, to donekle kompenzira daleko višu profitabilnost proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji.

Smanjenje cijena nafte dovodi u opasnost profitabilnost poslovanja američkih proizvođača nafte, čiji su proizvodni troškovi još veći, osobito u ležištima u kojima se nafta eksploatira uz primjenu hidrauličkog frakturiranja te ostalih tzv. tercijarnih metoda eksploatacije, što rezultira još skupljom proizvodnjom. U svakom slučaju sve su to argumenti u prilog očekivanja međusobnog dogovora velikih izvoznika nakon više ili manje diplomatskih natezanja iza scene.

Iskustvo uči kako se u razdobljima skupe energije, uz ulaganja u razvitak nalazišta ugljikovodika, relativno jednostavno razvijaju i novi energetski izvori te nove i skuplje energetske tehnologije te raste proizvodnja energije iz obnovljivih izvora. Poskupljenje energije u razdoblju 2010.-2015. godine, uz sve veću zabrinutost klimatskim promjenama, rezultiralo je postizanjem Pariškog sporazuma o klimi 2015. i globalnom prihvaćanju politike energetske tranzicije. No, praktična provedba ove strategije ozbiljno je počela samo u Europskoj uniji, koja nema dovoljno vlastitih izvora ugljikovodika. U razdobljima jeftine energije stanje je obratno, troškovi novih istraživanja i ulaganja se smanjuju, a razvitak novih tehnologija i izvora zastaje.

Tijekom protekla tri desetljeća globalna struktura korištenja i trošenja energije se potpuno promijenila. Od 2010. godine nadalje najviše primarne energije koristi NR Kina, čija potrošnja danas čini blizu ¼ potrošnje primarne energije u svijetu. Istobno Kina troši sve više nafte, u 2018. potrošnja nafte iznosila je blizu 650 milijuna tona nafte, od čega je uvezeno oko 460 milijuna tona sirove nafte i oko 80 milijuna tona naftnih derivata. Istodobno, sve više nafte, danas već oko 150 milijuna tona, naftovodima ide s Bliskog istoka u Indiju te još blizu 20-ak milijuna tona naftnih derivata pomorskim putovima 2018. godine. (4)

Najveći proizvođač nafte u svijetu, poslije više od 4 desetljeća ponovno je postao SAD. Oko ½ milijarde tona nafte godišnje, koja se pred 15-ak godina izvozila pomorskim putovima iz Perzijskog ili Arapskog zaljeva na Bliskom istoku u SAD i EU, danas ide u Kinu. Uz to, još oko 150 milijuna tona nafte ide u Indiju i 200-njak milijuna tona u ostale zemlje istočne Azije. EU najveći dio potrebne nafte danas uvozi kopnenim putem, tj. naftovodima iz Rusije.

Kad ove globalne naftne tokove prevedemo u cjenovne odnose, postaje razvidno kako uz cijene od primjerice 30-ak dolara po barelu u odnosu na 60-ak dolara po barelu, Saudijska Arabija bi ostvarila preko 200 milijardi dolara manji godišnji prihod za svakih 100 milijuna tona sirove nafte godišnje. Hipotetički godišnji gubitak prihoda, uz izvoz sirove nafte, kakav je bio 2018. godine, kod Saudijske Arabije bi prelazio preko 750 milijardi dolara godišnje. Kod Rusije hipotetički gubitak bio bi znatno manji ali bi svejedno dostizao oko 550 milijardi dolara.

Međutim, kad bismo ove hipotetičke brojke preslikali na kineski uvoz nafte dolazimo do sasvim obratnih cifri. Za svakih 100 milijuna tona uvezene nafte Kina bi uz cijene simulirane u gornjoj računici (60 odnosno 30 dolara po barelu) plaćala oko 200 milijardi dolara manje. To bi značilo i manji „out-put“ za kinesko gospodarstvo te manji ukupni financijski trošak za energiju u kineskoj proizvodnji roba. Uz kineski uvoz nafte u 2018. godini, u slučaju zadržavanja niskih cijena godinu dana, to bi smanjilo ukupni utrošak kineskog gospodarstva za blizu 1000 milijardi ili 1 bilijuna dolara (!)

Uvedemo li u analizu vremensku komponentu globalne dinamike krize izazvane epidemijom koronavirusa, rast, kulminaciju i slabljenje epidemije, dolazi se do vrlo zanimljivih te intrigantnih činjenica. Situacija oko 20. ožujka 2020. pokazuje kako, s obzirom na malen broj novo oboljelih, epidemija u Kini polako prolazi. Uzimajući u obzir porast broja oboljelih u europskim zemljama, kao i mjere koje provodi Europska unija i njezine članice, izgleda da glavni zamah epidemije u Europi tek predstoji.

Prema tome, ako epidemija koronavirusa doista prolazi u Kini, i tek se razvija u Europi, i ako cijene nafte ostanu niske dulje vrijeme, kinesko gospodarstvo bi, s obzirom na radikalno smanjenje troškova ulazne energije moglo imati povoljni gospodarski polazni položaj na novi prosperitet i novi globalni konkuretni uzlet u razdoblju poslije epidemije koronavirusa.

Istodobno, europska gospodarstva bi, uz dulju recesiju, unatoč povoljnom utjecaju smanjenih cijena uvozne energije, ipak mogla imati dugoročnije negativne posljedice. Ako ništa drugo, niske cijene fosilne energije ugrozit će energetsku tranziciju, u koju su europska gospodarstva toliko uložila političkih napora, sredstava i tehnoloških kapaciteta.

Uz intenzivnije djelovanje epidemije koronavirusa i niske cijene energije, SAD bi također mogao imati snažan recesijski pritisak idućih mjeseci i godina. Uz to, zadržavanje niskih cijena nafte smanjilo bi profitabilnost zamaha domaće industrije ugljikovodika te ugrozilo opstanak projekata novorazvijenih ležišta koja se eksploatiraju uz primjenu hidrauličkog frakturiranja, kojom je SAD nedavno ponovno postao vodeći svjetski proizvođač nafte.

U takvim okolnostima za očekivati je postizanje relativno brzog dogovora glavnih izvoznika nafte, OPEC-a i Rusije. Ali prijetnja globalne recesije uslijed epidemije koronavirusa ostaje ne samo prijetnja globalnom gospodarskom stanju nego i kao uzrokom mogućnosti velikih promjena. Naime, ukoliko se epidemija u Kini doista relativno brzo smiri, to bi mogao biti poticaj novom usponu kineskog gospodarstva.

Prema tome, uz to što je uzrokom globalne gospodarske recesije, epidemija koronavirusa mogla bi pridonijeti bitnoj promjeni stanja na budućim energetskim tržištima i u energetskoj geopolitici.

Ne bi to bilo prvi put u povijesti da epidemije zaraznih bolesti utječu na globalne gospodarske i političke odnose, ali bi bilo prvi put da epidemija izazove poremećaj energetskih tržišta te promijenom energetskih tržišta utječe i na širu geopolitičku sliku globalnog gospodarstva u trećem desetljeću 21. stoljeća.

Produbljivanje gospodarske krize u recesiju, uz održavanje sadašnjih niskih cijena nafte, snažno bi pogodovalo gospodarstvima koja bi se brže izvukla iz recesije, a od vodećih svjetskih gospodarstava izgleda da najpovoljniju priliku za to ima NR Kina. Tako Kina poslije prolaska epidemije koronavirusa možda po prvi put poslije više stoljeća ima povijesnu priliku postati globalnom političkom velesilom.

Njemački klasični filozof Hegel u knjizi „Filozofija povijesti“, pred skoro dva stoljeća, napisao je: „S Kitajskim carstvom započinje povijest, jer je to najstarije carstvo koliko nas povijest obavješćuje, a princip mu je od takvog supstancijaliteta, da je on za to carstvo ujedno najstariji i najnoviji“. (5)

Hoće li ove Hegelove riječi s početka 19. stoljeća postati proročanske i za sredinu 21. stoljeća?

Zaključak

Hoće li epidemija koronavirusa 2020. godine označiti prvi „povijesni susret“ epidemije zarazne bolesti i energetske geopolitike, ubrzo ćemo saznati. No, ukoliko ovu epidemiju poprati i znatnija gospodarska recesija, cijene energije će vjerojatno trajnije ostati niske, a to će onda usporiti ulaganja u promjenu energetske strukture.

Što se vremenske dinamike epidemije tiče, ako se epidemija koronavirusa relativno brzo smiri i prestane u Kini, a potraje još koji mjesec u Europi i SAD-u, i u međuvremenu cijene nafte ostanu niske kao što su u drugoj polovici ožujka 2020., kineski uvoz nafte u 2020. bio bi blizu 1000 milijardi dolara jeftiniji nego godinu ili dvije priije toga. To će samo još više povećati globalne kineske konkurentne prednosti, a u strateškom smislu kinesko gospodarstvo može učiniti snažan uzlet prema položaju NR Kine kao vodeće gospodarske sile.

Kako geopoliitička logika prati ekonomske odnose, uslijedit će i porast kineskih političkih ambicija i neumoljivo jačanje kineske globalne političke moći. Stoga, ne bi trebalo biti neočekivano ako bi Kina u idućim godinama nastojala postati značajnim čimbenikom u političkom arbitriranju sadašnjih kroničnih i nekih budućih akutnih kriza u svijetu i na Bliskom istoku. Ne bi trebalo biti iznenađenje čak ni ako bi Kina za nekoliko godina ponudila svoj prijedlog plana rješavanja Izraelsko-Palestinske krize, poput plana Američkog predsjednika iz 2019. godine…

 

Izvori:

1)      IEA Key World Energy Statistics 2019., dostupno na: http://www.iea.org/statistics_pdf  (27.09.2019.) i BP Statistical  Review of World  Energy, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

2)      OPEC, dostupno na: https://www.opec.org/opec_web/en/data_graphs/40.htm (20.03.2020.)

3)      Macrotrends, dostupno na: https://www.macrotrends.net/1369/crude-oil-price-history-chart (20.03.2020.)

4)      BP Statistical  Review of World  Energy, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)

5)      Georg Wilhelm Friedrich Hegel (2017): Filozofija povijesti (u prijevodu Viktora Sonnenfelda). Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, str. 99 (prijevod drugog izdanja tiskanog u Stuttgartu 1939 u nakladi: Fr. Frommanns Verlag).

Komentari

komentar

loading...

You may also like