Kušnje suvremene demokratske države u izgradnji civilizacije održivog razvitka
Igor Dekanić
Demokracija dolazi iz pojma antičke Grčke kojim se naziva vladavina naroda. To je politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice, narod, izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika.[1] Jezični korijen riječi je kovanica grčkih riječi „demo“ (ili demos), što znači narod i „krates“ što znači vladam, tako da demokracija označava vladavinu naroda.[2]
Poslije antičke Grčke i tadašnjih shvaćanja demokracije kao vladavine naroda, demokracija kao filozofski i društveno-politički pojam kao da je zaboravljena na dvije tisuće godina. Velika društvena, etnička, religijska, ekonomska, migracijska i politička previranja na završetku antike i tijekom Srednjeg vijeka odvijala su se bez shvaćanja demokracije kao poželjnog modela organiziranja ljudskih zajednica.
U suvremenim razumijevanjima društvenog ustroja demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine, te individualnih prava svakoga građanina i time je suprotna onim oblicima vladavine u kojima upravlja neki pojedinac ili uska skupina, tiranija, ili despocija.
Pojam demokracije mijenjao je svoje značenje tijekom povijesti. U Europi od 16. do 18. stoljeća ideju demokracije obnovili su i reafirmirali politički analitičari poput Nicole Machiavellija, John Locke-a i Ch. L. de Montesquieu-a. Premda je Francuska revolucija afirmirala pojam slobode pojedinca i počinje se govoriti o demokraciji ali se ona razlikuje od republikanizma. U to vrijeme jedino je Thomas Jefferson, jedan od osnivača SAD-a i autor Deklaracije o nezavisnosti i Ustava SAD-a, prvi državni tajnik i treći predsjednik SAD-a, svoje shvaćanje vladavine označavao sintagmom »predstavnička demokracija«, koju je razlikovao od »čiste demokracije«. U prvoj polovici 19. stoljeća, u djelima A. de Tocquevillea i Johna Stuarta Milla, demokracija je prihvaćena kao sastavnica liberalne političke kulture (liberalna ili predstavnička demokracija).
Sintagma predstavnička demokracija sadrži spoj ovih vrijednosti i načela: individualne slobode i političke jednakosti, prava manjine i vladavine većine, predstavništva i participacije, ustavnosti i narodne suverenosti. U toj tradiciji, koja će od kraja 19. stoljeća postati dominantna, demokracija se shvaća kao politički poredak u kojem odluke donose zastupnici naroda izabrani na slobodnim natjecateljskim izborima na osnovi općeg i jednakoga prava glasa. Nositelji javnih ovlasti djeluju unutar utvrđenih ustavnih i zakonskih okvira uz jamstvo individualnih i kolektivnih prava ljudi te djelotvornu zaštitu tih prava.[3]
U ekonomskoj sferi demokracija se zasniva na tržištu, tržišnim zakonitostima i konkurenciji te djelovanju kapitala kao mehanizmu za usmjeravanje gospodarskog rasta i ekonomskog razvoja. Demokratska država i upravljanje neodvojivo je od tržišta i kapitala i takav društveno-ekonomski spoj pokazao se kao najuspješniji i najučinkovitiji način upravljanja u suvremenoj civilizaciji u protekla dva stoljeća.
Demokratska država i njezin način upravljanja u ekonomskoj sferi utemeljen je na tržištu i tržišnim zakonitostima. Tržište podrazumijeva konkurenciju, ponudu i potražnju kao način za određivanje cijena te kapital i njegovo funkcioniranje kao mehanizam za ulaganje u novi gospodarski rast, ekonomski i tehnološki razvoj.
Koncept uređivanja društva na temelju državnog netržišnog usmjeravanja, centraliziranog planiranja ekonomskih odnosa, gospodarskog rasta i razvoja uz državno upravljanje gospodarstvom te uređivanje odnosa na temelju socijalne jednakosti i uz društvenu potrošnju, a ne profit kao glavni regulator ekonomskih poslova i aktivnosti, temeljna je ideja socijalističkog društvenog sustava. Nakon socijalnih prijepora i sukoba, revolucija i kontrarevolucija te enormnih ekonomskih promašaja i ljudskih žrtava, socijalizam se naposlijetku nije uspio potvrditi u praksi. Komunistički socijalizam, čija glavna ideja je bila u suspenziji tržišta i političkoj regulaciji ekonomskih odnosa i poslova nakon stoljeća i pol doživio je povijesni poraz. Utopija o socijalnoj pravdi mimo tržišta i uspješnosti takvog uređivanja ekonomskog i političkog sustava doživjela je neuspjeh i povijesni društveni poraz na početku posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.
Kao glavni regulator ekonomskih aktivnosti održalo se tržište i kapital, jer se sustav komunističkog socijalizma pokazao nesposobnim optimizirati troškove i koristi te ekonomsku učinkovitost u razvoju gospodarskih djelatnosti. Posebno je zakazalo načelo učinkovitosti u izgradnji društvenih službi, poput sigurnosne, socijalne, zdravstvene, obrazovne i drugih, koje su postale izvorište tolikih troškova koje gospodarstva skoro nijedne od zemalja koje su izgrađivale socijalizam nije uspijevalo podnijeti. Zbog toga socijalističke zemlje nisu u duljem roku ostvarite međunarodnu ekonomsku konkurentnost njihovih proizvoda ni gospodarstava kao što su to uspijevale zemlje koje su ekonomske sustave temeljile na slobodnom tržištu, konkurenciji i kapitalu.
Hoće li sličan model uređivanja ekonomskog i političkog sustava, sad motiviran ne socijalnim, nego razlozima održivog opstanka suvremene civilizacije, uz političku strategiju usmjeravanja gospodarskog rasta ne tržištem i motivima profita, nego u cilju energetske tranzicije kako bi se zaustavile klimatske promjene i uništavanje globalnog eko-sustava, imati više uspjeha?
Političko – ekonomski mehanizam tržišta, slobodne tržišne konkurencije i kapitala kao sredstva za ulaganje u razvitak, omogućuje automatizam u usklađivanju pojedinačnih ili skupnih interesa i koristi. Uz inovativni pristup u kreiranju novih proizvoda i usluga stvaraju se tržišne prednosti koje se uz pomoć mehanizma ponude i potražnje pretvaraju u prihod i dobit. Ova dobit djeluje kao nagrada te omogućuje dobitnicima daljnji tržišni uspon i opću sigurnost u ostvarivanju njihovih individualnih i skupnih potreba. Perspektiva ostvarivanja dobiti stimulativno djeluje na pojavu novih poduzetničkih inicijativa te inovativnih konkurenata u kreiranju novih proizvoda i usluga na tržištu. Mehanizam kapitalnog ulaganja u nove projekte i novi razvitak omogućuje ostvarivanje onih projekata koji imaju najveće tržišne prilike za dobit. Tako na tržištu, u uvjetima konkurencije i uz kapital kao ekonomski regulator razvitka, prosperitet postaje zaslužena nagrada za uspješne. Istodobno na tržištu oni koji nisu uspjeli stvoriti traženi proizvod ili uslugu, neuspjehom dobivaju pouku kako moraju potražiti nove, drukčije ili traženije proizvode i usluge.
Tako tržište, konkurencija i kapital automatski reguliraju ekonomske procese u gospodarstvu. Država u takvom sustavu potpomaže nesmetano odvijanje tržišta i slobodne konkurencije te regulira ali ne kreira ekonomske procese. Ona fiskalnom politikom ostvaruje egzistencijalnu i pravnu sigurnost, potiče društvene djelatnosti poput znanja, školovanja i poboljšanja zdravlja za koje kapital nije primarno zainteresiran zbog nedovoljne perspektive neposredne dobiti. Isto tako, država protumonopolskim mjerama omogućuje (relativno) slobodan pristup tržištima.
Država djelovanjem na pojedina tržišta putem fiskalnih instrumenata s jedne strane te subvencijama i poticajima s druge strane, omogućuje poticanje razvitka onih djelatnosti, proizvoda i usluga za koje još ne postoji neposredan interes kapitala jer se nisu dovoljno afirmirane na tržištu. Međutim, ovi mehanizmi oporezivanja jednih (profitabilnih) djelatnosti te subvencioniranja drugih (neprofitabilnih) djelatnosti mogu u stanovitim okolnostima imati za posljedice neracionalno djelovanje mehanizma potpore ili pojavu korupcije u pojedinim dijelovima sustava poticaja. To redovito ima negativne posljedice na etičku komponentu društva te može ugroziti i same temelje funkcioniranja društvene organizacije.
U stanovitim društvenim okolnostima, obično u recesijama, krizama ili socijalnim sukobima, težnja za što bržim i potpunijim ostvarivanjem mehanizama subvencije i poticaja društveno poželjnih ciljeva može izazvati povećanje nasilja i produbljivanje sukoba među društvenim slojevima. Na sličnom društvenom temelju dolazilo je tijekom novije povijesti do velikih društvenih sukoba, pa bi se moglo reći kako na tome počiva osnovni mehanizam političke ekonomije društvenih sukoba i nasilja.
Zbog svega toga, mehanizam fiskalnog opterećivanja, subvencija i poticanja bržeg razvitka općih korisnosti ili poželjnih gospodarskih djelatnosti mora biti vrlo pomno i pažljivo konstruiran te usklađen s ekonomskim, političkim, socijalnim, i vrijednosnim komponentama društva. U suprotnom ovaj mehanizam, unatoč najboljih namjera, na dulji rok može ugroziti i same temelje društva a time i opstanak suvremene civilizacije.
Uspjeh suvremene demokratske države zavisi o tome hoće li uspostaviti skup javnih politika koje će moći uspješno te učinkovito provesti energetsku tranziciju i sustav subvencioniranja i poticanja razvitka novih tehnologija, a bez distorzija samog državnog ili čak društvenog sustava. To do sada nije uspjelo ranijim društveno-ekonomskim sustavima koji su pokušali istodobno socijalizirati i monetizirati važne društvene ciljeve. Naposljetku je kapital ipak najučinkovitiji društveni regulator u uvjetima tržišnog gospodarstva. Govoreći jezikom socijalne psihologije, monetizacija egoizma uvijek je nadvladavala potrebu monetizacije altruizma.
U dosadašnjem iskustvu suvremene civilizacije, pojednostavljeno govoreći, tržište i kapital uvijek su prevladali etiku i solidarnost. Ili, ukoliko se to prevede na ekonomski stručni izričaj, politička ekonomija kapitalizma nadvladala je političku ekonomiju socijalizma. Istim pojednostavljenim ekonomskim izričajem, postavlja se ključno pitanje opstanka suvremene civilizacije – hoće li politička ekonomija energetske tranzicije nadvladati političku ekonomiju neoliberalističkog kapitalizma?
U iznesenim činjenicama kao da je nazočna ne mala skepsa može li suvremena civilizacija održati dosadašnju dinamiku gospodarskog rasta i dosadašnju filozofiju razvitka u sadašnjim opasnostima štetnih posljedica po okoliš i sam vlastiti opstanak?
Dosta činjenica iznesenih u ovoj knjizi kao da pruža argumente te dokaze skepse i pesimizma je li to moguće. A opet, ako se okrenemo povijesti, ona nam nudi primjere povijesnih zaokreta u skoro bezizlaznim situacijama i vrlo neizvjesnim povijesnim perspektivama.
Nisu li ljudski duh, um, inteligencija i inovacija stvorili podlogu za korjenit idejni, znanstveni, kulturni i tehnološki zaokret u Europi u srednjem vijeku, kad je europska civilizacija, poslije kraha u križarskim ratovima i bezizlaznosti pri kraju srednjeg vijeka, stvorila dovoljno umnih i kulturnih snaga za transfer antičkih znanja preko bliskoistočne tradicije i razvijenosti u Europu te time stvorila socijalne i kulturne temelje renesanse?
Nisu li ljudski um, inteligencija i inovacija stvorili slične podloge za istraživanja i velika geografska otkrića u vrijeme pada Konstantinopola i Bizanta sredinom 15. stoljeća, kad se prekidom „puta svile“ Europa našla izolirana od pristupa globalnim komunikacijama roba, tehnologije i znanja?
Nisu li ljudski duh, um, inteligencija i inovacija pružili Kineskoj civilizaciji, poslije skoro dva stoljeća Mongolske invazije, razaranja, gubitka trećine populacije i tuđinske vlasti, sposobnost organizacijske, tehnološke, trgovačke i kulturne obnove, kroz uzdizanje dinastije Ming i njezinu obnovu kineskog identiteta?
Naposljetku, nije li poslije dvaju svjetskih ratova u 20. stoljeću, milijunskih žrtava i razaranja, ljudski um pružio suvremenoj ljudskoj civilizaciji podlogu za prosperitet kroz poslijeratnu obnovu te imaginaciju za Povelju ljudskih prava i sloboda Ujedinjenih naroda i stvaranje organizacije UN-a, kao globalne organizacije za političko stvaranje razvojnih ciljeva suvremene civilizacije?
Prema tome, može se očekivati kako će se u ljudskoj civilizaciji, poslije dva stoljeća industrijalizacije i kolosalnog znanstvenog, tehnološkog i informatičkog napretka te raznorodnog društvenog iskustva ratova, revolucija i kontrarevolucija, pronaći dovoljno znanja, vizije i upravljačke spretnosti za provedbu energetske tranzicije. Takva realna tranzicija trebala bi uključivati razumno uravnoteženje političke ekonomije kapitalizma i političke ekonomije socijalizacije energetske tranzicije. Takva realna tranzicija također bi trebala uključivati mirno uravnoteženje općih potreba i budućih ciljeva te stvarnih mogućnosti i ekonomskih te društvenih interesa a bez velikih društvenih i političkih sukoba.
U ljudskoj povijesti društvene tranzicije su uglavnom uključivale primjenu sile. Ako ni zbog čeg drugog, mirna tranzicija je poželjna zbog činjenice kako današnja civilizacija raspolaže takvim kapacitetima za uništenje da bi društveni sukobi i njihovo rješavanje silom moglo imati za posljedicu ugrožavanje samog opstanka suvremene civilizacije. Sredstva sile su podjednako dostupna i državi, koja po definiciji ustroja vlasti njima raspolaže, ali u današnjim okolnostima rasprostranjenog znanja, financija i autonomnog upravljanja, sila je dostupna i marginalnim društvenim skupinama.
Stoga suvremena civilizacija skoro da i nema izbora. Ili će, u slučaju nemogućnosti promjene modela razvoja biti ugrožena nepovratno lošim djelovanjem na vlastito okruženje, ekosustav i ljudsko društvo. Ili će, u želji da silom provede radikalnu energetsku tranziciju i novi koncept razvoja, ući u spiralu teško rješivih društvenih sukoba koji također mogu imati loše posljedice na civilizaciju.
U takvim okolnostima izgledno je kako će se gospodarski, društveni i socijalni ciljevi morati korjenito mijenjati. Suvremena civilizacija u prva dva stoljeća svojeg postojanja, u stvaranju, rastu i razvitku industrijske i znanstveno-tehničke civilizacije, odlikovala se potragom za više, brže i bolje na svim poljima djelovanja. U svojem trećem stoljeću, 21. stoljeću i u postojećim okolnostima stanja raspoloživih resursa, okoliša i ekosustava, izgledno je kako će se glavni ciljevi morati fokusirati ne na rast nego na opstanak. Izgleda kako ciljevi neće biti fokusiranje na otkrivanje novog nego na očuvanje postojećeg, ne na proširenje horizonata svih vrsta nego na održavanje dostignutog opsega i oblika. To podjednako vrijedi za gospodarstvo i tržište, za društvo i organizaciju te za socijalni ustroj, a ponajviše na održavanje dostignute razine upotrebe energije uz unaprjeđenja njezine kvalitete korištenja s obzirom kapacitete okoliša. Sve izgledniji cilj 21. stoljeća postaje – ne izgradnja boljeg svijeta nego održavanje postojećeg.
U iduća dva ili tri desetljeća suvremena civilizacija kao da ulazi u svojevrsnu razvojnu zamku. Bez dovoljno energije nema joj opstanka barem u obliku razvijenosti, globalnog tržišta, protoka roba, usluga i informacija te udobnog života u kojem uživa velik dio svjetske populacije barem proteklih pet-šest desetljeća. S druge strane, ako ne uspije promijeniti strukturu primarnih izvora i način potrošnje energije, opet joj nema opstanka. Ako pak u društvenu promjenu koja bi trebala slijediti ili čak ići usporedno s energetskom tranzicijom, suvremena civilizacija uđe na društveno-ekonomskim temeljima političke ekonomije kapitalizma, koja se formirala ipak na početku 19. stoljeća, teško da će se to moći izvesti bez velikih društvenih sukoba.
Razrješavanje dosadašnjih društvenih prijepora u kojima se susreću i sukobljavaju različiti ekonomski ili socijalni interesi u društvenim uvjetima konkurencije i kapitala redovito se odvijalo uz veće ili manje korištenje društvene, političke ili vojne prisile. Rješavanje sukoba silom redovita je popratna pojava dosadašnjeg načina razrješavanja društvenih i proturječja prijepora. To se događalo u ranijim civilizacijama ali i tijekom dosadašnje povijesti suvremene industrijske civilizacije.
Paradoks koji se razvio u 20 stoljeću je u činjenici kako su tehničke, tehnološke, energetske, sirovinske i proizvodne mogućnosti industrijske civilizacije omogućile da raširena primjena sile sama po sebi postaje ugroza za opstanak civilizacije. Suvremena oružja imaju toliku učinkovitost da primjena sile u društvenim sukobima postaje pogubna, redovito za okoliš, prirodnu sredinu i ekosustave u kojima dolazi do sukoba uz primjenu sile. Poslije razvitka nuklearnih oružja svaka šira primjena sile u nekom budućem sukobu opasnost je za sam opstanak civilizacije.
Tako se suvremena industrijska ili znanstveno-tehnička civilizacija našla u položaju taoca vlastitih dostignuća. Bez intenzivne upotrebe energije ne može, a ne može niti sa strukturom izvora koji se sada većinom koriste. Ako nastavi trošiti energiju u količinama i strukturi kao proteklih dva stoljeća, sam opstanak života na Zemlji bit će ugrožen. Mora se mijenjati struktura i energetske potrošnje, a da bi to uspjelo treba mijenjati i društveno-ekonomsku strukturu. Pokušaji promjene društveno-ekonomske strukture u protekla dva stoljeća nisu uspjeli ili su te promjene bile katastrofalne, s tolikim žrtvama i cijenom da su naposljetku ljudi demokratskom voljom od toga odustali, kao u 90-im godinama 20. stoljeća.
Suvremena civilizacija našla se u položaju taoca vlastitog nasljeđa. U dostignuća znanosti, tehnologije kao i sve udobnosti suvremenog života ugrađeno je tržište kao temeljni automatizam racionalnosti društveno-ekonomskog sustava koji je opstao kao glavna tekovina naše civilizacije. Tržištu je imanentna ekonomija konkurencije, a za spas održivosti ekosustava prirodnog svijeta i održivost života suvremene civilizacije treba nam ne-tržišni mehanizam promjene. Treba nam ekonomija solidarnosti troška energetske tranzicije u pravcu održivog gospodarstva, dekarbonizirane energetike i cirkularne ekonomije utemeljene na održivosti a ne na konkurenciji pod svaku cijenu.
Sve dosadašnje promjene ili većina njih u povijesti ljudskog roda i ranijih civilizacija, provedene su silom uz velike društvene sukobe i žrtve te zaostajanje u razvoju za vrijeme dok u novo uspostavljenim odnosima nije došlo do društvene, socijalne i etičke stabilizacije. Hoće li suvremena civilizacija novu promjenu uspjeti provesti na miran način i bez društvenih ili generacijskih sukoba, veliko je pitanje. To je velika kušnja koja stoji kao glavni izazov pred ljudima, tehnološkim i ekonomskim strukturama kao i pred društvenim strukturama te etičkim stajalištima suvremenog ljudskog bića.
Pred svima, poduzetnicima, znanstvenicima i političarima, gospodarstvom, državama i međunarodnom zajednicom, stoje na prvi pogled jednostavni ali zapravo skoro nepremostivi izazovi daljnjeg razvitka i opstanka suvremene civilizacije. Ovi izazovi će za razumno i realno rješavanje zahtijevati sva intelektualna, znanstvena, tehnološka, ekonomska, organizacijska, filozofska i etička znanja, skupljena tisućgodišnjim iskustvom ili neočekivanim nadahnućem slučajnog uma. Izazovi opstanka suvremene civilizacije su vrlo kompleksni, a za tako kompleksne izazove nužna su kompleksna i komplicirana rješenja.
Jednostavno rješenje kompliciranog problema poput „gordijskog čvora“, koji je Aleksandar Veliki mačem presjekao prije dvije i pol tisuće godina, ipak je legenda a ne povijesno dokumentirana činjenica. Za realne i mirne putove opstanka naše civilizacije sa svim njezinim postignućima i blagodatima, a uz očuvanje znanstvenih i tehnoloških sposobnosti te udobnosti svakodnevnog života, izgleda da će trebati i sva znanja i umijeća ovog svijeta.
Za održavanje daljnjeg globalnog gospodarskog rasta i ekonomskog razvoja te za njihovo usklađivanje s održivošću ekosustava Zemlje, trebati će sva znanja koja je ljudska civilizacija skupila. A za postizanje održivog rasta i energetske tranzicije na miran način, bez velikih društvenih sukoba i ratova doista će trebati i sva etička umijeća te filozofska i emocionalna inteligencija ovog svijeta. Hoće li sve to zajedno biti dovoljno za tako važnu misiju poput održavanja suvremene civilizacije, doista je veliko pitanje.
(Napomena: ova analiza dio je još neobjavljene knjige „Energija i opstanak civilizacije“ autora prof.dr.sc. Igora Dekanića, dovršene i recenzirane sredinom 2021. te je objavljujemo na traženje samog autora.)
Izvori:
- Hrvatska enciklopedija: natuknica demokracija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14516 (14.12.2020.)
- Klaić, B. (1958): Rječnik stranih riječi izraza i kratica. Zagreb: Zora, str. 255-256.
- Hrvatska enciklopedija: natuknica demokracija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14516(14.12.2020.)
[1]) Hrvatska enciklopedija: natuknica demokracija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14516(14.12.2020.)
[2]) Klaić, B. (1958): Rječnik stranih riječi izraza i kratica. Zagreb: Zora, str. 255-256.
[3]) Hrvatska enciklopedija: natuknica demokracija; dostupno na: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14516 (14.12.2020.)
