Zoran Meter: PRIJETNJE „ISLAMSKE DRŽAVE“ KINI, U SVJETLU AFGANISTANSKOG SUKOBA

U planovima vodećih globalnih geostrateških krojača, prema čijim se matricama budući vrli svijet morao preobući u svoje novo ruho (poredak), tzv. Islamska država imala je itekako važno mjesto i ulogu. Pritom nije tajna, kako su se njezini borci nakon „herojskih“ pobjeda na Bliskom istoku, koje međunarodna zajednica „nije mogla“ spriječiti unatoč „svim nastojanjima“, trebali prebaciti s terena koji su „doveli u red“ na područje Srednje Azije i tamo, prema identičnom obrascu posijati kaos. Nakon pretpostavljene  destabilizacije i posljedične dezintegracije Rusije, svoj konačni cilj i odredište džihadistički pokret trebao je imati na zapadu Kine, među 100 milijuna tamošnjih muslimana – Ujgura.

Međutim, „Islamska država“ je snažnim geopolitičkim tektonskim poremećajem posve neočekivano ostala bez „Iraka i Levanta“ tj. kompaktnog i velikog teritorija pod svojim nadzorom, koji je trebao postati baza tj. rasadnik džihadista i njihovog rasprostiranja po svijetu – već prema potrebama glavnih arhitekata novog globalnog ustroja svijeta. Ali i takva – okrnjena, deteritorijalizirana teroristička organizacija, ovih je dana iznova željela podsjetiti svjetsku javnost kako je ona još živa i da na nju treba računati. Njezino čelništvo, u uvjetima totalnog rasula „IS“ u Iraku i Siriji, odlučilo se za novu prijetnju – ovaj put, ni manje ni više nego velikoj i moćnoj Kini.

Radi se o prvoj javnoj prijetnji „Islamske države“ toj zemlji još od osnivanja te terorističke organizacije. U video snimci, sačinjenoj od strane džihadista, portret kineskog predsjednika Xi Jinpinga  pretvara se u plameni potok, a Kini se grozi prolijevanjem „rijeka krvi“. Vide se borci iz ujgurskog naroda kako treniraju u Siriji, ali i kod sebe doma, i pripremaju se za džihad na Kinu. Detaljnije o tom događaju možete pročitati na portalu Geopolitika.News, a sada se pozabavimo analizom njegove pozadine.

Vješto odabran tajming povezan s afganistanskim pitanjem

U toj priči najinteresantniji je odabrani tajming odašiljanja džihadističkih prijetnji Kini, koji se itekako podudara s nedavnim krvavim napadom „Islamske države“ na bolnicu u afganistanskom glavnom gradu Kabulu (o njemu nešto više kasnije). Tajming se, naravno, podudara i s teškim trenutcima koje ta t.o. danas proživljava na bojišnicama Iraka i Sirije – od Mosula do Palmire i Rakke. Također, može se govoriti i o džihadističkoj motiviranosti zbog zaoštravanja kineske politike u odnosu na sirijski sukob jer je Peking, u vrlo kratko vrijeme, već dva puta sinkronizirano s Moskvom vetom zablokirao predložene protu-Asadove rezolucije od strane Zapadnih zemalja.

Međutim, čini se kako su ISIL-ove prijetnje Kini ipak primarno povezane s Afganistanom, na čijem polju danas djeluju, uvjetno govoreći, dvije suprostavljene grupacije vanjskih igrača. Radi se o neformalnom savezu Kabul-Washington, i triu Pakistan-Iran-Kina (kojima se mora pridodati i Rusija), čije interese prva grupacija („savez“) ignorira kada je riječ o budućem unutarnjem ustroju Afganistana. Povišen stupanj kineske aktivnosti u toj zemlji nije vezan samo uz vanjski nadzor ekstremističkih kretanja prema njezinom ujgurskom stanovništvu već, još i više, razvojnim planovima i gospodarskim projektima Pekinga za koje je nužna stabilnost Afganistana i njemu susjednih zemalja, prije svega Pakistana (poput već toliko puta spominjanog projekta „Put svile“, koji bi kineske industrijske zone preko afganistanskog teritorija povezao s pakistanskim lukama na Indijskom oceanu).





I, naravno, spomenutim grupacijama vanjskih igrača treba pridodati i Katar, strateškog partnera Turske u bliskoistočnoj regiji, koji i na afganistanskom terenu igra na kartu „Islamske države“, čiju tamošnju osnovicu glavninom čine pripadnici tzv. „katarskog krila“ talibana. Naravno da se katarski interes ne sastoji od nekontroliranog razmaha terorizma i ubijanja nedužnih civila. I Katar, kao i sve druge zemlje koje se otimaju za ovaj komadić svijeta, ima svoje primarne gospodarske interese, ali pritom svoj veliki utjecaj (prije svega financijski) na radikalne islamiste itekako vješto koristi za vlastite interese diljem regije. U ovom slučaju oni se ogledaju u dva elementa: ili u nastojanjima za podrivanjem, ili za osiguranjem utjecaja na realizaciju kinesko-pakistanskih gospodarskih projekata, u koje, pored spomenutog „Puta svile“, spada i pitanje reanimacije plinovoda TAPI tj. transporta turkmenistanskog plina kroz Afganistan u Pakistan, uz sudjelovanje Kine.

U tom smislu zanimljivo je primjetiti kako se mjesta lociranja džihadističkih snaga „IS“ u Afganistanu podudaraju sa zonama kroz koje bi taj plinovod morao prolaziti.

A ni Kina ni Pakistan još ne žele sudjelovanje Katara u spomenutim prijektima, ni u političkom ni u gospodarsko-financijskom smislu. Zato se džihadistička prijetnja Kini može puno više promatrati kroz prizmu katarskog „poziva na zajednički ples“, nego što predstavlja stvarnu ugrozu po veliku Kinu. A unutar tog okvira može se promatrati i nedavna serija terorističkih napada u Pakistanu za koje je odgovornost također preuzela „Islamska država“.





Krvavi napad džihadista na bolnicu u Kabulu

Prošlotjedni krvavi napad „Islamske države“ na bolnicu u Kabulu, smještene u rezidencijalnim dijelu grada, u neposrednoj blizini američkog veleposlanstva, imao je izuzetno lukav scenarij. Naime, nakon eksplozije bombaša samoubojice, koji se raznio na ulazu u bolnicu, na mjesto događaja brzo su stigla trojica navodnih „doktora“ s „medicinskom opremom“, koji su po ulasku u zgradu strojnicama i ručnim bombama u smrt poslali čak 49 osoba – bolesnika i bolničkog osoblja. Teroristi su se zabarikadirali u zgradi, a za njihovu likvidaciju morale su biti upotrebljene afganistanske specijalne postrojbe, pričemu je međusobna borba trajala čak šest sati.

Imajući u vidu katarski „trag“ u sveukupnom djelovanju „Islamske države“ na području Afganistana, nije isključena upravo gore spomenuta politička poruka – o katarskom osjećaju njegovog ignoriranja kada je u pitanju unutarnji politički ustroj budućeg Afganistana. Jer koji bi bio interes „IS“ napasti obične civile, k tomu i bolesnike u javnoj bolnici i među većinski sunitskom stanovništvu Kabula i države u cjelini, ako iza njega ne bi stajao vrlo jak politički motiv ISIL-ovih sponzora.

Istina je kako Dohi nije omogućeno sudjelovanje u novom formatu budućih pregovora. Start tom formatu dala je sječanjska konferencija u Moskvi, na kojoj su sudjelovale gotovo sve zainteresirane strane, osim SAD-a i Katara. Pa ukoliko je odsustvo SAD-a lako protumačiti kroz ukupnu sliku sadašnjih američko-ruskih odnosa i pokušaja diplomatske izolacije Moskve sa strane Washingtona (pričemu je na moskovskoj konferenciji interese SAD-a zastupala delegacija afganistanske vlade iz Kabula), dotle je s Katarom sve potpuno drukčije.

Niti jedan od ključnih vanjskih igrača ne želi vidjeti Katar u svojim redovima. Pritom novi format uključuje i one snage koje ranije ni Kabul ni Washington nisu željeli, pogrešno računajući (u vrijeme nove strategije  Obamine administracije po pitanju Afganistana, koja je startala početkom 2016. godine i o kojoj je Geopolitika.News već više puta pisala) kako će unutarnji afganistanski sukob moći riješiti u dogovoru s oporbenim oružanim organizacijama i sebi odanim dijelovima talibanskog pokreta. Ta Obamina nova strategija doživjela je propast, o čemu praktički priznaje i sam Pentagon. On je svjestan realnosti i činjenice kako je broj američkih vojnika u toj zemlji smanjen s početnih 120 tisuća na sadašnjih 15 tisuća i da SAD i fizički ne može nadzirati stanje po svim ključnim perimetrima Afganistana.

Kineska vojna nazočnost u Afganistanu

A upravo je taj problem i dovelo do proširenja broja sudionika nužnih za riješenje sukoba u toj zemlji pa je, primjerice, u „igru“, osim tradicionalno nazočnog Pakistana otvoreno ušla i Kina. Koliko su ozbiljni pomaci u tom smjeru ukazuju i informacije pojedinih afganistanskih analitičara, o mogućoj zamjeni snaga NATO saveza upravo kineskim vojnicima (po meni je to pogrešna prosudba, što ću kasnije obrazložiti). One se nadopunjuju i informacijom o prvoj zajedničkoj vojnoj operaciji afganistanske i kineske vojske u Vahanskom koridoru – pograničnoj zoni između Tadžikistana, Kine i Pakistana. Taj koridor Kini je važan jer se preko njega prebacuju kineski Ujguri iako njihov promet nije toliko velik da bi bio zabrinjavajući. Međutim, Peking je zabrinut da će se intenzitet njihovog prolaska, i to u smjeru Kine, povećati nakon uništenja „Islamske države“ u Iraku i Siriji.

Intenzitet suradnje Kabula i Pekinga porastao je još 2015. godine nakon zauzimanja Kunduza od strane talibana, čime se uspostavila stvarna mogućnost destabilizacije stanja u toj vrlo bitnoj regiji, koja graniči s ujgurskom autonomnom regijom u Kini. Kina je, osim toga, Kabulu dodijelila 73 milijuna dolara za obuku afganistanskih snaga sigurnosti, a besplatno podučava i afganistanske policajce i dostavlja im potrebnu opremu.

Naravno da Kabul za svoj spomenuti odnos s Pekingom ima (makar i samo prešutnu) suglasnost Washingtona, kao ključnog vanjskog vojnog čimbenika u zemlji. Pritom bi bilo potpuno nerealno razmišljati kako će SAD odjednom Afganistan „isporučiti“ Kini. Tome ne teži  niti Kina jer ni u kom slučaju ne želi samostalno i u punoj mjeri biti uvučena u afganistansku konfuziju, koja bi je u konačnici mogla dovesti u sukob s čitavim islamskim svijetom – nešto slično, kako je to bilo s SSSR-om nakon njegove vojne intervencije u Afganistanu 80-tih godina prošlog stoljeća.

Ali i promatrati motiviranost kineske nazočnosti u Afganistanu isključivo kroz projekt „Put svile“ također je pogrešno. Kina, sasvim je sigurno, s tim projektom neće započeti prije stabilizacije stanja u Afganistanu i sudjelovanja u tom procesu njezinog najvećeg regionalnog saveznika – Pakistana. Peking, kao preduvjet za realizaciju tog projekta, sigurno ne namjerava ratovati u Afganistanu. On radije toj ali i svim drugim zemljama regije ukazuje na opću korist tog projekta – kako za stabilizaciju ukupnog političkog stanja tako i za sveukupni gospodarski razvoj regije, a što je itekako privlačan motiv za tamošnje političke elite.

Dakle, američko „zatvaranje očiju“ glede suradnje Kabula i Pekinga je, prije svega, jasan pokazatelj kako SAD, čak i uz NATO, nije u mogućnosti samostalno razriješiti afganistanski „gordijski čvor“. Međutim, s druge strane, to nikako ne znači kako je Washington spreman za izlazak iz te zemlje ili, još više, na puštanje vojnih snaga neke „treće“ države na afganistanski teritorij. Sve u svemu bit će nužan veliki kompromis između najvažnijih globalnih i regionalnih igrača, ukoliko se uopće i teži postizanju trajnog mira u tom dijelu svijeta, naročito od strane onih silnica kojima, zbog njihove geografske izoliranosti i ne postojanja neposredne sigurnosne ugroze po njihove države, to i ne mora biti primaran cilj.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like