Kontroverzni američki političar John Bolton, od Trumpa svojedobno protjerani savjetnik za nacionalnu sigurnost (koje je, usput rečeno, Trump tijekom svog predsjedničkog mandata mijenjao „kao čarape“), ponovo je u središtu pozornosti zbog svojih zvučnih izjava. Međutim, za razliku od svojih prošlogodišnjih (u znatnoj mjeri degutantnih) izjava o Donaldu Trumpu i njegovim političkim potezima u vrijeme dok je Bolton s njim još blisko surađivao i kada su ga za svoje predizborne potrebe znalački koristili američki demokrati, ovoga se puta Bolton oštro okomio na aktualnog američkog predsjednika Joe Bidena. Je li to iz razloga što je i pri novoj – demokratskoj administraciji Biden ostao „kratkih rukava“ po pitanju dobivanja neke značajnije uloge u istoj, ili se radi o Boltonovoj istinskoj zabrinutosti za SAD pod Bidenovim kormilom ne znamo. Odgovor na to pitanje prepuštamo vama, nakon objave najznačajnijih dijelova Boltonovih najnovijih izljeva nezadovoljstva u američkim utjecajnom mediju The Wall Street Journal, koje ćemo odmah potom i proanalizirati jer to itekako zahtijevaju.
Tako Bolton kaže kako se ruski predsjednik Vladimir Putin široko se smiješi nedostatku bilo kakvih naznaka da su Sjedinjene Države sposobne suprotstaviti se njegovim interesima u Istočnoj i Srednjoj Europi, na Bliskom istoku, a sada, nakon afganistanskog fijaska Joea Bidena, također i u Srednjoj Aziji.
Bolton naglašava kako afganistanski fijasko SAD-a “predstavlja veliku i duboko žalosnu stratešku reorganizaciju Sjedinjenih Država“, koju Rusija i Kina, glavni globalni protivnici Sjedinjenih Država, već pokušavaju kapitalizirati “, sa zadovoljstvom promatrajući povlačenje SAD-a sa svjetske arene i ne sumnjajući da” Europska unija nikada neće moći postati globalni geostrateški igrač.”
“Kratkoročno, Kina će, odgovarajući i na prijetnje koje proizlaze iz Afganistana, i na mogućnosti koje pruža, nastojati povećati svoj već značajan utjecaj u Pakistanu. Isto će učiniti i Rusija u bivšim sovjetskim republikama Srednje Azije. Obje će zemlje proširiti svoje inicijative na Bliskom istoku, često zajedno s Iranom. I nema znakova da je Bijela kuća spremna odgovoriti na bilo koju od ovih prijetnji”, navodi John Bolton.
Prema njegovom mišljenju, Moskva i Peking će koristiti tri različite scene: „Kina – na dugom luku svoje periferije od Japana preko jugoistočne Azije do Indije i Pakistana; Rusija u Istočnoj i Srednjoj Europi; i rusko-iransko-kinesko partnerstvo na Bliskom istoku.”
“Ruski predsjednik Vladimir Putin nesumnjivo je bio oduševljen što je na svom summitu u lipnju vidio slabog, oronulog Bidena. Bidenova kasnija predaja po pitanju Sjevernog toka 2 i Afganistana sada nesumnjivo tjera Vladimira Putina na široki osmijeh. U srednjoj Aziji djelovat će agresivno kako bi zaustavio bilo kakav ponovni islamski terorizam, ali njegov strateški fokus, dugoročno, ostaje usredotočen na ruske europske susjede”, izjavio je Bolton.
Prema njegovim riječima, “Putin vidi kaos u Europi, koja se boji da će se SAD kolebati, pa čak i praktički odbiti sudjelovati u svjetskim poslovima“.
“… neuspjeh Bidena da upozori saveznike NATO-a na njegovo povlačenje iz Afganistana umanjio je ionako nisku razinu povjerenja“ , naglašava Bolton.
Peking također, nastavlja dalje, “ima nove mogućnosti – jačanje svojih interesa u Afganistanu i Pakistanu, zaštita od širenja islamskog terorizma na Kinu i intenziviranje napora da se uspostavi hegemonija na njezinoj periferiji, osobito nad Tajvanom, Južnokineskim morem i Indijom“.
Bolton nudi i rješenja – koja previše ne odudaraju od njegovih stavova prethodnih godina prema Americi nepoćudnim državama. Tako poziva Bidenovu administraciju da “odmah zauzme nekoliko važnih političkih pozicija”.
“Na primjer, da bismo uklonili nejasnoće oko naše predanosti obrani Tajvana, moramo rasporediti snage tamo. Na ovoj sceni potrebna su nam proračunska povećanja kako bismo ojačali svoju pomorsku prisutnost u Istočnom i Južnom kineskom moru, čime ćemo zadržati Kinu i suprotstaviti se njezinim zahtjevima za suverenitetom (nad Tajvanom, op.GN)”, kazao je bivši privremeni djelatnik Bijele kuće iz doba Trumpove administracije.
Dalje navodi kako je “potrebno intenzivirati odnose SAD-a s Indijom, Vijetnamom i drugim zemljama u području obrane” (kao da to Bidenov tim već ne radi, a druga je stvar koliko te zemlje zbog američkih interesa žele ulaziti u sukobe s Kinom, op.GN.).
Raspon zadataka četverostranog vojno-političkog saveza QUAD (SAD, Indija, Japan, Australija) „mora se drastično proširiti na zadatke zajedničke obrane, a sam kvartet mora uzeti u obzir mogućnost proširenja članstva “. SAD također “mora sve više držati Kinu odgovornom za njezino opasno širenje balističkih projektila i nuklearne tehnologije među zemljama poput Pakistana i Sjeverne Koreje”, dodao je Bolton.
Kazao je i kako je Biden dozvolio NATO savezu „da se ponovno opusti”.
“Europa mora odlučiti cijeni li ozbiljno zajedničku samoobranu u NATO-u ili jednostavno cijeni svoju formalnu prisutnost u savezu. Stavovi Njemačke i drugih zemalja bit će važni kada svoje obrambene sposobnosti usklade s veličinom svojih gospodarstava. Dok se to ne dogodi, Sjedinjene Države trebale bi surađivati s koalicijama zemalja koje nisu članice NATO-a, uglavnom iz Srednje Istočne Europe, i zemalja koje nisu članice NATO-a i izložene su prijetnjama…, kako bi se suprotstavile imperijalnim instinktima Putina ”, kazao je Bolton.
Analitički komentar:
Čini se kako Bolton, koji, zapravo, nikada i nije pokušavao izići iz okvira hladnoratovskih odnosa Istoka i Zapada (koji, sada je to već svima jasno, u stvarnosti nikada nije niti završio) i čiji je on bio važan „kotačić“ u vrijeme Reganove administracije kada su „demontirani“ SSSR i Varšavski sporazum – sada nastoji nuditi identičnu recepturu za ostvarenje američkih globalnih ciljeva i interesa. Međutim, kao i mnogi drugi analitičari danas, Bolton ne uspijeva uvidjeti nešto bitno: Bidenova administracija (kao, uostalom, i ona Trumpova), nesumnjivo čini najviše moguće što Washington ima na raspolaganju – uključujući diplomatske, vojne, obavještajne, analitičke, ekonomske, financijske i svake druge resurse i kapacitete za ostvarenje američkih interesa.
Ali, jednostavno rečeno, to ne ide lako, a kako vrijeme bude odmicalo bit će i sve teže. Jer ključni suparnici SAD-a, koje Bolton, naravno, pravilno imenuje i definira, nikada nisu predstavljali veću opasnost po američku globalnu hegemoniju uspostavljenu nakon urušavanja komunističkog bloka na tlu Europe – kako svojom snagom tako i uspostavljenom međusobnom suradnjom ali još više i odlučnosti u obrani svojih interesa. Ta suradnja (Kina-Rusija, pa i spomenuti Iran), bez obzira kako ju karakterizirali – kao partnerstvo ili savezništvo – dramatično smanjuje manevarski prostor SAD-a na koji je Washington desetljećima bio naviknut i koji se oslanjao na projekciju vojne moći i njenu kombinatoriku s moćnom diplomacijom po onoj poznatoj sintagmi – mrkve i batine.
Nova vremena traže i nove, a ne zastarjele metode iz hladnoratovskih odnosa prošloga stoljeća. Kako stvari budu odmicale – vrlo je izgledno kako će se te metode sve više morati okretati prema nužnoj snošljivosti i smanjivanju ratobornosti iako će hladni rat trajati još dugo. Osim u slučaju da se želi samouništenje, u što je teško vjerovati.
Ondje gdje bi, prije svega EU trebala biti oprezna, je da se, s vremenom, ne formira svojevrsni globalni „sudski trio“ – SAD-Kina-Rusija, koji bi međusobno dogovarao odnose budućega svijeta, bez previše potreba za „intervencijama sa strane“. EU, u takvoj konstelaciji snaga i odnosa – zapravo bi preuzela ulogu drugorazredne američke poluge u razračunavanju s njena dva glavna globalna suparnika. Teško je vjerovati kako ključne europske zemlje takvu ulogu za sebe i priželjkuju.
