Rat prijeti Balkanu i jugoistočnoj Europi?!

Politička i oružana bitka za kontrolu ključne poveznice između Europe i Bliskoga Istoka kao budućeg dijela nove integrirane geopolitičke cjeline Europe, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, dobiva na zamahu. Polako, ali sigurno, uz razorni rat u Siriji na bliskoistočnim vratima koridora između Europe i Bliskog Istoka, uz političku i vojnu nestabilnost na središnjem turskom dijelu poveznice aktivira se i krizno žarište na europskom prilazu koridoru, na Balkanu i jugoistočnoj Europi. Ruska politika preko srpskih posrednika nepovratno je ovih dana pokrenula geopolitički dinamiku balkanskih prostora i tako otvorila još jednu krizu velike bitke Zapada i Rusije za kontrolu nad kopnenim koridorom između Europe i bliskoistočnih prostora.

Ukoliko ne dođe do drastičnog zaokreta politike svjetskih sila i gospodara ratova – Europske unije, SAD-a i Rusije, krizni val sukoba i ratova za nadzor tog koridora neizbježno će se vrlo brzo proširiti cijelim koridorom – od ratom zahvaćene Sirije i Levanta, preko turskog središnjeg dijela do jugoistočne Europe. Rat u Siriji, bitka je za osiguranje bliskoistočnih vrata koridora, dramatična zbivanja u Turskoj i rat protiv Kurda, borba je za osiguranje prohodnosti središnjeg dijela koridora, a budući sukobi na prostorima jugoistoka Europe, novotvorena je bojišnica za osiguranje europskih vrata koridora.

Ništa od demokratizacije Sirije

Kontrola kopnene poveznice Europske unije s Bliskim istokom preko jugoistoka Europe i Turske preduvjet je planiranog povezivanja Europe sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Bez osiguranja efikasnog nadzora i održanja stabilne prohodnosti te poveznice, nemoguće je integrirati europski i bliskoistočni dio u buduću jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu. Pored toga, taj isti pravac je istodobno i put projekcije pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država, prije svega Njemačke, prema gospodarskim i političkim partnerima arapskoga svijeta iz Saudijske Arabije i ostalih monarhija Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC-a), Perzijskom zaljevu, Iranu i dalje prema pacifičkoj regiji.

Europska unija i američki saveznici iz geostrateških i gospodarskih razloga moraju efikasno kontrolirati pravac koji povezuje Europu s bliskoistočnim prostorima, kao što su nekada nakon pada Osmanskoga carstva, Francuska i Velika Britanija za osiguranje svojih imperijalnih interesa na Bliskom Istoku i Aziji morale uspostaviti kontrolu nad bliskoistočnim prostorima i podijeliti interesne zone prema međusobnom sporazumu “Sykes-Picot”. Britanci su tako dobili otvoreni put prema svojim kolonijalnim posjedima u Indiji i azijskim prostorima, a Francuzi su uspostavili dominaciju nad Levantom i putevima prema svojim kolonijalnim posjedima u Indokini.

Rat u Siriji, za EU i njene američke saveznike, ima za cilj osigurati stratešku geopolitičku i geoekonomsku prohodnost sirijskog bliskoistočnog ulaza na koridor prema Turskoj i dalje prema Europi. To je prava suština svega što se trenutno događa u Siriji. Ni o kakvoj demokratizaciji Sirije i zamjeni autoritativnog režima demokratskim ustrojem – nema ni govora.





mn

EU – najveći svjetski potrošač plina

Da se Assadov režim kooperativno uklapa u zapadne ciljeve i interese i da jamči sigurnost ulaza na europski koridor, bio bi u europskim prijestolnicama poštovan i nazivan “režimom u demokratskoj tranziciji”, a njegovi dužnosnici primani s počastima kao predstavnici Saudijske Arabije i ostalih diktatura iz GCC-a.





Koridor je i najbliži pravac dopreme energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema EU-u, a sirijski rat izravno je motiviran nadmetanjem u trasiranju i izgradnji plinovodnih pravaca preko koridora prema EU. Uostalom, sve ključne vojne operacije u Siriji, koja je sjecište budućih plinovodnih pravaca, vode se upravo na planiranim plinovodnim rutama ratnih aktera i njihovih vanjskih gospodara i sponzora.

Europska unija, koja će u budućnosti biti najveći svjetski potrošač plina smanjujući ovisnost o ruskom plinu, računa da će integracijom s Bliskim istokom na energetskom planu osigurati za sebe stabilni dotoka plina i drugih energenata.

SIRIJA – PLINSKI IZAZOV

Borbe na trasama budućih plinovoda

Sjecište svih mogućih pravaca plinovoda različitih ratnih aktera je Alep, grad za koji se upravo vodi najveća i najkrvavija bitka sirijskog rata. SAD i europski saveznici preko posrednika iz zaljevskih monarhija i islamističkih skupina različitih naziva na terenu, protiv kojih tobože vode antiteroristički rat, do danas nisu uspjeli svrgnuti režim Bashara al-Assada ni osigurati stabilnost svojih pozicija na bliskoistočnim vratima koridora

Sirija, na samim vratima kopnene poveznice prema Europi i na mjestu gdje prolazi svaki budući plinovodni pravac iz tog prostora prema Europi, postaje prijetnja europskim i američkim interesima i izvoznim opcijama savezničkih zaljevskih monarhija iz GCC-a, upravo u trenutku kada mijenja ranije dogovorene plinske aranžmane i u posao europske opskrbe preko svog teritorija, umjesto Katara uključuje Iran.

Damask je 2009. godine promijenio planove izgradnje plinovoda prema Europi i odustao od ranijeg dogovora s Katarom i Irakom prema kojem bi se budući plinovod gradio od katarskih plinskih polja Južni Pars preko Iraka do Sirije s priključkom na sirijska novootkrivena nalazišta i preko Sredozemlja do Turske, koja bi bila polazišna točka za daljnju distribuciju u Europi. Damask tada započinje pregovore s Iranom o gradnji plinovoda od iranskih plinskih polja, preko Iraka do Sirije i kasnije Libanona odakle bi se distribuirao u Europu, najvjerojatnije zaobilazeći Tursku.

Budući plinovod odmah je nazvan šijitski i izazvao bijes Katara i Turske, te njihovih saveznika. Poglavito, jer je Katar osuđen na izvoz plina u ukapljenom obliku što je po mogučnosti otpreme daleko ispod opsega proizvodnje. Od ugroze ekonomskih interesa i udarca po novčaniku do rata, kratki je put i ubrzo sirijski režim Bashara al-Assada biva izložen planiranoj i organiziranoj unutarnjoj pobuni islamističkih elemenata financijski i vojno podržanih upravo iz Katara i ostalih članica GCC-a, te s druge strane, Turske, koja je postala svjesna činjenice da će je Damask, uključenjem Irana u svoje planove, gotovo sigurno isključiti iz plinskog posla prema Europi.

Iran i Sirija 2012. godine u trenucima razbuktavanja sirijskog građanskog rata koji tada polako prelazi u otvorenu agresiju arapskih zaljevskih monarhija podržanih od europskih i američkih saveznika, potpisuju ugovor o gradnji plinovoda vrijednog 10 milijardi dolara koji povezuje luku Asaluju u Perzijskom zaljevu s Damaskom u Siriji preko teritorija Iraka. Sljedeće, 2013. godine ugovoru se priključio i Irak, te je osnovan konzorcij za realizaciju projekta sa 40 posto udjela francuskog “Totala”, 30 posto malezijskog “Petronasa” i 30 posto ruskog “Gasproma”.

Krajem 2013. godine ruska kompanija “Sojuznjeftegas” dobila je pravo istraživanja nafte u sirijskim teritorijalnim vodama ugovorom vrijednim 90 milijuna dolara. Prema procjeni “Oil & Gas Journal”, u sirijskim teritorijalnim vodama u 14 naftnih bazena nalaze se zalihe veće od 2,5 milijardi barela, a sirijske zalihe plina procjenjuju se na 8,5 bilijuna kubičnih metara. Nimalo slučajno se najžešće borbe danas vode upravo za lokacije i gradove kroz koje bi trebao prolaziti plinovodni pravci kroz Siriju, bilo sa iranske ili katarske strane – Alep, Idlib, Manbidž (Manbij), Rakka i Deir Al-Zor.

Sjecište svih mogućih pravaca plinovoda različitih ratnih aktera je Alep, grad za koji se upravo vodi najveća i najkrvavija bitka sirijskog rata. SAD i europski saveznici preko posrednika iz zaljevskih monarhija i islamističkih skupina različitih naziva na terenu, protiv kojih tobože vode antiteroristički rat, a koji zapravo samo stvara alibi za njihovu diplomatsku, obavještajnu i vojnu prisutnost u Siriji, do danas nisu uspjeli svrgnuti režim Bashara al-Assada ni osigurati stabilnost svojih pozicija na bliskoistočnim vratima koridora.

Dakako, Assad se održao samo zahvaljujući ruskoj i iranskoj financijskoj i materijalnoj podršci. Direktna ruska vojna intervencija učvrstila je vlast u Damasku i potpuno zatvorila bliskoistočna vrata strateškog koridora prema Europi za zapadne geoekonomske i geopolitičke interese. Dakako da će u nastavku priče SAD sa svojim europskim saveznicima, nakon preuzimanja predsjedništva Hillary Clinton, poduzeti sve, uključujući i vojnu operaciju širih razmjera kako bi deblokirali taj pristup strateškom koridoru.

OBLIKOVANJE TURSKE POLITIKE

Nemjerljiva strateška dubina Osmanskog carstva

Turska, kao obnovitelj carstva na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta

Kako bi osigurali stabilnost i prohodnost središnjeg dijela koridora kroz Tursku, SAD i europski saveznici pokušali su “mekim“ utjecajem prilagoditi tursku politiku ukusima i interesima svojih ključnih arapskih saveznika iz zaljevskih diktatura na čelu sa Saudijskom Arabijom i dakako svojim geostrateškim planovima. No, nakon svega, veliko je pitanje koliko im je taj posao donio više štete nego koristi jer su, pokušavajući oblikovati podatniju i kooperativniju tursku politiku, dobili samosvijesnijeg i agresivnijeg partnera, pri čemu je središnji dio koridora sve samo ne stabilan i siguran za američke i europske interese i pravce njihove realizacije.

Turska se tako, početkom integracijskih procesa Europe i Bliskog istoka, morala prisilno prilagođavati prema europskim i američkim interesima izraženih u imperijalnoj agendi Europske unije prema Bliskom istoku i Sjevernoj Africi i američkoj viziji “Novog Bliskog istoka” s presloženim državnim granicama i entitetima. Turska politika je radi prilagodbe zapadnim strateškim planovima postupno izvučena iz koncepcije Ataturkove sekularne države, jer je samo tako mogla postati stabilna premosnica bliskoistočnih prostora koje europski i američki saveznici namjeravaju integrirati s Europom.

Arapska javnost i NATO

Islamizacija turske politike, u početku krajnje oprezno i umjereno, a kasnije bez previše obzira prema sekularnim protivnicima, provedena je zahvaljujući zapadnoj podršci islamističkom političkom krugu okupljenom oko frakcija Recepa Tayyipa Erdogana i Fethullaha Gulena, koji je pak, od samog početka političkog djelovanja bio blisko povezan s američkim državnim agencijama. Prevlašću Erdoganovog AKP-a došlo je do raskola između dviju islamističkih struja i Gulen je bio prisiljen na emigraciju u SAD pod čiju se zaštitu i kontrolu stavio, ali je u zemlji ostala njegova mreža organizacija i ustanova.

S druge strane, ključne arapske države s kojima EU provodi integracijski proces predvođene diktaturama iz GCC-a, također su tražile prilagodbu turske unutarnje i vanjske politike kako bi mogla biti poveznica arapskoga svijeta s Europom. Što su arapske monarhije u partnerskom procesu jačanja suradnje s euroatlantskim integracijama stvarno očekivale od Turske, jasno je izrazio dr. Mustafa Alani, ravnatelj studija nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma pri „Gulf Research Centar” sa sjedištem u saudijskoj Džedi i suradnik britanskog Royal United Services Institute for Defence and Security Studies”, u članku pod naslovom “Arapske perspektive u NATO-u” za “NATO Review” još 2005. godine.

Razmatrajući percepciju arapske javnosti prema NATO-u i mogućnosti arapske integracije u NATO-u i suradnju s europskim i američkim partnerima, Alani navodi: “Još jedan faktor pridonosi negativnoj slici NATO-a na Bliskom istoku – tursko članstvo u Savezu. Iako je Turska većinski muslimanska zemlja i geografski se proteže od Europe do Bliskog istoka, njeno članstvo nimalo ne poboljšava NATO-u sliku među Arapima i to iz dva razloga. Prije svega, unatoč svom pretežno muslimanskom stanovništvu, Turska je po vlastitom priznanju – sekularna država. Drugo, kao nasljednik Osmanskog carstva, Turska ima svoje imperijalne interese prema Bliskom istoku.”

Dakle, prema Alaniju, da bi se NATO svidio arapskim partnerima, zapravo društvu iz saudijskog GCC-a, njegova članica Turska trebala bi se odreći sekularizma. I zaista, vrlo brzo stvari u Turskoj počele su se zaista odvijati u smjeru kakav je u svojem članku prizivao Alani. Turska je s vremenom, jačanjem političke pozicije Erdoganovog AKP-a postajala sve manje sekularna, a sve više prilagođena interesima ključnih arapskih partnera, EU-a i SAD-a.

Istodobno, takva Turska nipošto se nije željela odreći one druge točke iz Alanijeva članka – statusa „nasljednika Osmanskog carstva s imperijalnim interesima prema Bliskom istoku“, pa je u trenucima naraslog osjećaja nagle, na krilima zapadne podrške i u novom rasporedu snaga na Bliskom istoku, uspjela formulirati svoju vlastitu vanjskopolitičku strategiju. Turska postupno prestaje biti samo članica NATO-a na predstraži prema Rusiji i postaje samostalni geopolitički faktor na raskrižju Bliskog istoka i Europe.

Baš kako je još 2001. godine u knjizi “Strateška dubina, međunarodni položaj Turske“ (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) predvidio I definirao čelnik katedre za međunarodne odnose Beykent sveučilišta u Istanbulu, dr. Ahmet Davutoglu, kasnije ministar vanjskih poslova i turski premijer. “Strateška dubina“ postala je doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja. Davutoglu u knjizi, a turska politika u stvarnosti, repozicioniraju Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do centra zbivanja na raskrižju svjetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja I Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko, na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Turska je prema Davutoglu njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njena strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njene povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva.

Tampon zona prema Kurdima

Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije,koji bi kontrolirao ne samo Bospor, nego i Sueski kanal i njegovo povijesno nasljeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom, stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja. Turska, kao obnovitelj takvog carstva na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus, imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta.

Ubrzo je turska politika prema Europi i Bliskom istoku došla u sukob s dominirajućom američkom i europskom strategijom, posebice u odnosu na Kurde i pitanje stvaranja kurdske države predviđene u njihovim strateškim agendama. SAD i saveznici, željeli su da Turska i dalje ostane samo dobro prilagođeni i u njihovu strategiju uklopljeni most Zapada i NATO-a prema Bliskom istoku, dok su dominaciju nad bliskoistočnim prostorima, nakon preslagivanja i rušenja svih arapskih država koje se nisu uklapale u zapadne strateške kocepte i koje su mogle ugroziti saveznički Izrael, prepustili savezničkoj Saudijskoj Arabiji i ostalim monarhijama iz GCC-a.

Dakako, Turska se s takvom regionalnom konstrukcijom nije željela složiti, posebice stoga što su Amerikanci i turski europski saveznici iz NATO-a uporno ostali pri viziji stvaranja nekog oblika kurdske državnosti koja bi postala, uz Izrael, ključni europski i američki regionalni saveznik sa snažnom moralnom i interesnom obvezom prema onima koji su joj omogućili nezavisnost.

Jačanje tenzija usporedno s rasplamsavanjem rata u Siriji, preko koje su se počeli prelamati interesi svih globalnih i regionalnih moćnika, sada je postalo neizbježno i na središnjem dijelu koridora. Turska je ušla u otvoreni obračun s kurdskim frakcijama na području Sirije, Iraka, ali i na svom vlastitom teritoriju. Jugoistok Turske pretvoren je u ratnu zonu, a turska vojska sve češće i sve dublje ulazi u Siriju i Irak. Otvoreno neslaganje turske politike s američkim i europskim regionalnim opcijama, s vremenom postaju sve izraženije, a tvorac „Strateške dubine“, premijer Ahmet Davutoglu, sklon suradnji sa američkom i europskom stranom prisiljen je na ostavku.

Nedugo potom, propalim Gulenovim državnim udarom kojeg je podržao Zapad, pokušalo se zamijeniti Erdoganovu političku garnituru u Ankari s koorperativnijom i tako jednu islamističku vlast zamijeniti drugom iz političkog kruga Fethullaha Gulena, koji je zbog izbjeglištva u SAD-u, u međuvremenu postao potpuno ovisan o washingtonskoj administraciji.

Na središnjem dijelu koridora, umjesto očekivanog smirenja i stabilizacije prilika, nastavlja se bitka za ovladavanje tim dijelom poveznice Bliskog istoka prema Europi. Vode se nesmiljeni sukobi između turske vojske i kurdskih oružanih frakcija i nastavlja se direktna turska vojna intervencija u Siriji, uz američku suglasnost kao očitom kompenzacijom SAD-a Erdoganu zbog pokušanog državnog udara.

Intervencija se uz američku suglasnost provodi, navodno, protiv ISIL-a koji se, zapravo, dogovorno i kontrolirano povlači iz dijelova Sirije koje treba preuzeti turska vojska i na njima formirati svoju tampon zonu prema Kurdima. Da se naivci ne dosjete, ISIL u povlačenju uništi po koji turski tenk ili oklopno vozilo i to ponosno objavljuje na internetu, a sasvim je jasno da borbi između turskih i ISIL-ovih postrojbi gotovo i nema, o čemu svjedoče minimalni turski i ISIL-ovi gubici.

Dok traju bitke za bliskoistočna vrata koridora i središnji dio na jugoistoku Europe, ruska politika preko posrednika Srbije i BiH entiteta Republike Srpske, upravo postavlja bojišnicu za kontrolu europskih vrata koridora između Europe i Bliskog istoka. Time je pokrenula geopolitičke procese koji se više ne mogu zaustaviti i koji će promijeniti lice jugoistočne Europe.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like