Nedovršeni ratovi američkih administracija u posljednjih 15 godina proizvode svoje heroje iako su prema klasičnoj definiciji pobjede i poraza, prema kojoj je pobijedila ona zaraćena strana koja na određenom teritoriju uporabom elemenata vojne sile uspostavi svoju političku volju, daleko od pobjede. Uistinu, ni rat u Afganistanu, ni drugi američki rat u Iraku započet 2003. godine, kao ni veliki razlomljeni i disperzirani globalni rat protiv terorizma, nisu ostvarili nadmoć američke političke volje na prostorima na kojima se vode. Unatoč tome, generali tih ratova u Americi se slave kao velike vojskovođe, a politički kreatori ratova kao dalekovidni državnici i za čudo – svi zajedno uživaju status kakav bi pripadao stvarnim ratnim pobjednicima.
S druge strane, potpuno je jasno da američka politika ni jedan od tih ratova ne bi vodila da američka država ima i dolar financijskog gubitka. Da na jedan utrošeni dolar ti ratovi ne donose barem deset dolara dobitka, ni jedan američki zrakoplov, ratni brod ni postrojba kopnene vojske ne bi se pomaknuli ni milimetar iz svojih baza. Jedino logično objašnjenje je da nedovršeni i beskrajni američki ratovi iz nekog razloga ipak postižu svoje ciljeve i da su, zapravo, izuzetno uspješni.
Takav zaključak potvrđuje svakim danom sve razvidnija činjenica da ti ratovi zapravo i nisu dizajnirani za klasičnu vojnu pobjedu i zatvaranje ratnih kriza nego baš suprotno, za otvaranje i držanje kriza otvorenih toliko dugo dok opći kaos i krvoproliće na terenu potpuno ne iscrpe i umrtve sve lokalne aktere i prisile ih na podvrgavanje američkoj i političkoj volji i tako omoguće stvaranje geopolitičkog poretka na ciljanom području u skladu s američkim i savezničkim geoekonomskim i geostrateškim interesima.
Sjeverna Afrika, Bliski istok i Europa
U bliskoistočnom slučaju, direktni dobitnici, osim Amerikanaca, već sada su Europska unija, Saudijska Arabija i ostale arapske zaljevske monarhije. Europska unija svojim direktnim ili posrednim djelovanjem na bliskoistočnom ratištu u potpunom suglasju s američkom politikom zaokružuje svoju geopolitičku konstrukciju i istodobno osigurava pravce dostave energenata za svoje sve veće potrebe i otvara vrata regije za nesmetan ulaz i dominaciju svojih financijskih i gospodarskih interesa.
Usporedo, Europska unija blisko uvezana s financijskim kapitalom saudijskog, katarskog i emiratskog porijekla, koji je nakon izbijanja gospodarske krize preplavio Europu i koji sada pred nju postavlja svoje političke ciljeve i dalje uporno maltretirajući svoje građane strateški programiranom imigracijom s bliskoistočnih prostora, pritišće europsku javnost na transformaciju europskog načina života i prihvaćanje daljnje centralizacije EU-a i konačno uklapanja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u jedinstvenu geopolitičku cjelinu s Europom, stvarajući tako nekakvu repliku nekadašnjeg Rimskog Carstva.
Takav pak imperij s bruxelleskim središtem bio bi ipak samo dio globalnog geoekonomskog i geopolitičkog poretka sa SAD-om u središtu. U svakom slučaju naizgled nedovršeni i neuspješni ratovi američke politike već danas ostvaruju sve planirane geostrateške ciljeve za SAD i njegove globalne i regionalne saveznike, predviđene za sadašnju fazu stvaranja novog velikog „Pax Americana“, između ostalog i osiguranje izvora i pravaca transporta energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema Europi i SAD-u.
U tom kontekstu teško se ponovno ne prisjetiti riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“
Drugi bitni razlog nastavka i beskonačnosti tih ratova je održavanje u pogonu ogromnog kompleksa vojne industrije SAD-a i Europe, koji čini masivni dio industrijske proizvodnje zapadnog svijeta i postaje nezaobilazna poluga održanja američkog i europskog gospodarstava, osiguranja radnih mjesta, tehnološkog razvoja i stvaranja novih tehnologija. I to do razine ovisnosti. Svaka uskrata redovite i sve veće doze vojnoindustrijskog „speeda“, zapadna gospodarstva, posebno američko, dovodi u stanje ovisničke krize. Ta primarna ovisnost pak, stvara novu ovisnost o stalnoj, uistinu hiperaktivnoj potrebi proizvodnje kriza, nemira, prevrata i kaosa diljem svijeta, kako bi se proizvodi i usluge vojnoindustrijskog kompleksa mogli i dalje plasirati na tržište.
Politike na trasama ratnih zgarišta i kriza
Takva stvarnost slikovito ocrtava i stvarni karakter cijelog sustava neobuzdanog gospodarskog i društvenog liberalizma koji zapravo i stoji iza globalnog imperijalnog liberalnog projekta. Pritom SAD ima apsolutni primat na geostrateškom planu realizacije liberalne agende i u neposrednom osiguranju za to potrebnog instrumenta – proizvodnje i masovne prodaje oružja, a daleko iza njega su saveznička Njemačka, Francuska i Velika Britanija.
Glavni pravci plasmana njihovog suvremenog i sofisticiranog oružja poklapaju se s pravcima projekcije njihovih geopolitičkih interesa po trasama ratnih zgarišta i kriza u koje su njihove politike direktno ili posredno umiješane.
Nesretni Bliski istok, koji sa svojim kanibaliziranim ratištima polako, ali sigurno postaje paradigma cijele međunarodne zajednice na čelu s politički i moralno deplasiranim UN-om, trenutni je tržišni hit, a nakon lukrativnog otvaranja ukrajinske krize i sukoba s Rusijom sve zahtjevnije tržište postaju države Istočne i Srednje Europe.
Mediji i spontane narodne revolucije
Bliskoistočni ratovi na veselje američke i europske vojne industrije
Američka i saveznička politika srušila je posljednje izdanke arapskog nacionalizma, panarabizma i sekularizma u korist islamističkog ekstremizma koji sada iskorištavaju za uništavanje otpora arapskih naroda projektu stvaranja ‘Novog Bliskog istoka’ pod američkom političkom i ekonomskom dominacijom i ofenzivnog prenošenja projekcije svoje moći prema Rusiji, Iranu i dalje prema Kini
Dakako, oba ključna aspekta američkih nedovršenih ratova – potreba za održavanjem krize i održavanje u punom pogonu vojno industrijskog kompleksa – koji objašnjavaju pravu suštinu tih ratova, u dubokoj su sjeni i javno se ne iskazuju.
Kroz medije se plasiraju stupidne i tragikomične formulacije o uvođenju demokratskog poretka na bliskoistočne prostore i oslobađanju bliskoistočnih naroda od okrutnih diktatora koji ih tlače, u koje više malo tko vjeruje. U posljednje vrijeme u očajničkom pokušaju prikrivanja stvarnih ciljeva i stjecanja simpatija za američko i savezničko djelovanje na Bliskom istoku, kroz vodeće zapadne medije diskretno se provlači tvrdnja da su, ako išta, rušenjem libijskog, iračkog i sirijskog režima srušili barem posljednje izdanke komunizma i socijalizma na rubnim dijelovima zone utjecaja nekadašnje sovjetske imperije.
Dakako da to nema blage veze sa stvarnošću, jer iskreno rečeno, vladavine „Baath“ partije u Iraku za Saddama Husseina i Siriji za Hafeza i Bashara al-Assada imaju više veze s tipičnom društvenom i državnom organizacijom izvornog talijanskog fašizma primjenjenog na arapske prilike, s naglašenim elementima militarizacije i uloge vođe u pokušaju stvaranja samosvjesnog nacionalnog korpusa i nekakvog oblika korporativističke državne stukture, koji se na kraju rasplinuo u korupcijskoj močvari isprepletenih plemenskih, klanovskih i obiteljskih interesnih mreža.
Likvidirani jaki režimi i vođe
Ostali su samo jaki režimi s jakim vođama, a malobrojne komuniste, jednako kao i islamističke ekstremiste, Saddam i Hafez Assad sustavno su likvidirali.
Ono što je pak Gaddafi provodio u Libiji, na granici je plagijata ideološke vizije Benita Mussolinija, nezgrapno ukomponiranog u duboko podijeljeno libijsko društveno tkivo, a ne nekakvog arapskog socijalizma. Američka i saveznička politika srušila je zapravo posljednje izdanke arapskog nacionalizma, panarabizma i sekularizma u korist islamističkog ekstremizma koji sada iskorištavaju za uništavanje otpora arapskih naroda projektu stvaranja „Novog Bliskog istoka“ pod američkom političkom i ekonomskom dominacijom i ofenzivnog prenošenja projekcije svoje moći prema Rusiji, Iranu i dalje prema Kini.
Globalni holding islamističkog terora s masom podružnica koje stalno mijenjaju nazive i glume tobožnje međusobne sukobe, samo je oružje ralizacije dugoročnih američkih i savezničkih geostrateških interesa. Pritom će na ovaj ili onaj način, s islamistima ili samim crnim vragom ako bude trebalo, zgaziti svakoga tko im bude stajao na putu, bez obzira kako se on na političkom spektru pozicionirao.
Čini se da su im trenutno veći problem političke opcije desnice koje pokušavaju sačuvati nacionalne identitete i suverenost nacionalnih država pred liberalnom navalom od, u vremenu i prostoru, izgubljenih političkih opcija ljevice.
Kako bilo, bez imalo diskriminacije po političkoj opredijeljenosti, hladno će udariti na bilo koju političku snagu koja osporava ili ima potencijala osporiti njihovu dominaciju.
Kao što su uostalom svojedobno na samom početku velike serije “spontanih narodnih revolucija”, na isti način kao što to rade danas, davne 1974. godine tzv. “Revolucijom karanfila” u Portugalu, srušili desničarski režim Antonija Salazara, odnosno njegova nasljednika Marcela Caetana i otvorili put povlačenju Portugala iz njegovih kolonija u Africi, koje su potom preuzele američke, britanske i francuske kompanije.
Revoluciju su, tobože, proveli niže rangirani portugalski časnici i ta legenda je upravo to – samo legenda da je jedan satnik uspio izvršiti vojni udar i srušiti državnu vlast. Pravi organizator i provoditelj je, kao i u svim kasnijim i današnjim “događanjima naroda” i „prodemokratskim revolucijama“ , obavještajni i sigurnosni sustav SAD-a i europskih saveznika.
Portugalske posljedice
Kao i u slučaju Portugala, kojeg su kasnije uklopili u Europsku uniju, oduzeli mu kolonije i zadužili do grla, tako danas to rade s bliskoistočnim državama. Ukoliko ih ne uspiju odmah privesti tobožnjoj demokraciji i pljački njihovih bogatstava, organiziraju se i održavaju ratne krize koje to odrađuju. U svakom slučaju, nije riječ ni o kakvoj borbi za demokraciju, nego o realizaciji golih geoekonomskih i geopolitičkih interesa kreatora ratnih zbivanja.
No, postupno obje odrednice prividno neuspješnih ratova izbijaju na površinu i sve teže se mogu prikriti, posebice nakon razornog djelovanja američkog i europskog oružja isporučenog Saudijskoj Arabiji, njihovim regionalnim saveznicima i kasnije islamističkim skupinama. Sadašnji bliskoistočni ratovi zahtijevaju enormne količine naoružanja, u prvoj fazi ruskog, kako bi se prikrili pravi izvori naoružavanja islamista, a sada već i najmodernijeg američkog i europskog porijekla, na veselje američke i europske vojne industrije.
Američki tvorničari oružja
Rat ili mir utječu na rast ili pad profita
Preko državne agencije za liferaciju oružja i vojne opreme i usluga ‘Defence Security Cooperation Agency’ tijekom 2015. Realizirana je prodaja oružja, vojne opreme i usluga u vrijednosti od 46 milijardi dolara, a 2016. realizirani ugovori o prodaju oružja vrijedit će barem 40 milijardi dolara
Kako američkim tvorničarima oružja dobro ide, svjedoči odgovor Thomasa Kennedyja, predsjednika uprave američkog “Raytheona” za “Defence News” na pitanje kako se razvijaju poslovi: “Jeste li uspijeli pronaći mjesto na tvorničkom parkiralištu…? Teško. Gdje drugdje možete pronaći tvornicu u Americi ispred koje nema slobodnog parkirnog mjesta.”
„Raytheon“ je inače glavni proizvođač oružanih sustava proturaketne obrane i sofisticiranih samonavođenih raketa zrak-zemlja i smart- bombi koje masovno ispaljuju koalicijske snage na bliskoistočnim prostorima, posebice u saudijskoj tehnološki sofisticiranoj, ali katastrofalno neuspješnoj vojnoj kampanji u Jemenu, koja zbog lošeg vođenja i neselektivne primjene oružane sile svakim danom stvara sve više civilnih žrtava. „Raytheon“ pritom hladno procjenjuje da će samo zbog povećane potražnje za svojim proizvodima na području Bliskog Istoka tijekom ove godine povećati dobit za 3-5 posto.
O aspektima trgovine oružjem rijetko se medijski progovara, osim povremenih članaka o saudijskom korištenju zabranjenih američkih kazetnih bombi u Jemenu ili sramotne liferacije američkog naoružanja ekstremnim islamističkim skupinama u Siriji. Posebice se u sirijskom ratu ističu američke protuoklopne rakete “TOW” koje su očito isporučene u tisućama komada, jer ih islamistički ekstremisti bahato koriste ne samo za uništavanje oklopnih vozila i utvrđenih otpornih točaka, nego i za gađanje grupica od nekolicine vojnika.
Povremeno se čuje i o američkim isporukama naoružanja, prilikom posjeta američkih čelnika prijateljskim državama, primjerice nedavno Vijetnamu, kojem je ukinut embargo. No, sam opseg američke trgovine oružja, politika koja ga organizira i profit koje tvrtke ostvaruju iz njega, kao i utjecaj na razorne globalne sukobe, rijetko se analiziraju.
Prema posljednjim informacijama službe američkog Kongresa Congressional Research Service, SAD je zaslužan za više od polovice ukupne svjetske vrijednosti svih sklopljenih sporazuma o transferu oružja tijekom 2014. godine, posljednje godine za koju su statistike dostupne. Udio SAD-a se uvijek kretao između jedne trećine i jedne polovine isporučenog oružja na svjetskom tržištu u posljednja dva desetljeća, s rekordnim udjelom u 2011. godini, kada su američki proizvođači isporučili 70 posto svih prodanih oružja na svjetskom tržištu. Proizvodna i prodajna ekspanzija američkog vojno-industrijskog kompleksa nastavlja se.
Tako viceadmiral Joe Rixey, čelnik američke državne agencije za liferaciju oružja i vojne opreme i usluga , poznate kao “Defence Security Cooperation Agency” izjavljuje da je tijekom 2015. godine preko te agencije realizirano poslova u prodaji oružja, vojne opreme i usluga u vrijednosti od 46 milijardi dolara, a procjenjuje da će tijekom 2016. godine realizirani ugovori o prodaju oružja vrijediti barem 40 milijardi dolara. Pritom je riječ samo o ugovorima o prodaji novoga oružja preko državnih agencija, bez vrijednosti ustupljenog oružja kroz različite programe međunarodne vojne suradnje, kao i vrijednosti pruženih usluga održavanja i isporuke pričuvnih dijelova za prodane ili ustupljene oružane sustave.
Kako je na razočarenje američke vojne industrije vojni proračun SAD-a ograničen na svega 600 milijardi dolara za 2016. godinu, vodeći vojni proizvođači kao što su, “Lockheed Martin”, “Raytheon” i “General Dynamics” prisiljeni su uz pomoć državne administracije SAD-a i lobističkih skupina znatno agresivnije nastupati na vanjskom tržištu koje postaje glavni izvor njihovih prihoda. Pritom rat ili mir direktno utječu na rast ili pad profita.
Tako je u siječnju 2015. godine izvršna ravnateljica “Lockheed Martina”, Marillyn Hewson, procjenjujući utjecaj nuklearnog sporazuma s Iranom i eventualnog smanjenja napetosti na Bliskom Istoku, koji bi mogao potkopati strategiju regionalnog izvoza oružja te tvrtke, javno zaključila da nema razloga za zabrinutnost i da će “područje Bliskog istoka i Azije i u doglednoj budućnosti biti područje rasta”.
Drugim riječima, otvoreno je javno dovela u vezu eventualno smirenje napetosti zbog sporazuma s Iranom i odsutnost rata u svezu s gubitkom tvrtke, a nastavak napetosti i sukoba s – dobiti. Prema Hewson ,”Lockheed Martin” ima za cilj podići vanjsku prodaju oružja na razinu od 30 posto ukupnog poslovanja tvrtke.
Washingtonska administracija i oružje
Politika sklapa ugovore vrijedne milijarde
Predsjednik Obama povukao je mnoga ograničenja na izvoz oružja, pa je sada moguće izvesti cijeli novi niz oružja i oružanih komponenti uz mnogo manje političkog nadzora nego ranije
Postupno, biznis s oružjem je postao način života washingtonske administracije. Od predsjednika na niže, značajni dijelovi administracije uključeni su u liferaciju američkog oružja na globalnom tržištu i praktički zastupaju interese američkih proizvođača oružja. Američka vlada je uključena u svakom koraku u tijekovima prodaje oružja. Pentagon procijenjuje potrebe savezničkih država i u skladu s tim procjenama, koje uvijek dosežu milijarde dolara predlaže isporuku nove američke opreme.
Pentagon potom pomaže u pregovaranju o uvjetima posla, obavještava Kongres o svim pojedinostima i na kraju povezuje američkog proizvođača oružja s kupcem. Sve se to odvija preko “Defence Security Cooperation Agency” koja od svakog posla zadržava 3,5 posto, što je motivira na još aktivniju ulogu u pronalaženju kupaca i pravaca isporuke američkog oružja i vojnih usluga.
Administracija predsjednika Obame pokazala se izrazito blagonaklona prema tvrtkama izvoznicama oružja. Tijekom njegovih mandata u prvih 6 godina Washington je sklopio ugovore o prodaji naoružanja diljem svijeta u vrijednosti većoj od 190 milijardi dolara, što je više od bilo koje prethodne predsjedničke administracije od 2. svjetskog rata do danas.
Predsjednik Obama povukao je mnoga ograničenja na izvoz oružja, pa je sada moguće izvesti cijeli novi niz oružja i oružanih komponenti uz mnogo manje političkog nadzora nego ranije. Tako primjerice, 36 SAD-u bliskih država, od Argentine i Bugarske do Rumunjske i Turske, više ne trebaju posebne dozvole State Departmenta za uvoz oružja, pričuvih dijelova i vojne opreme iz SAD-a.
A dobrim vijestima s Bliskog istoka za američke proizvođače oružja čini se nema kraja. Prema nedavno predloženom novom 10-godišnjem ugovoru o vojnoj pomoći SAD-a Izraelu, ta pomoć bi se trebala povećati za 25 posto, na otprilike 4 milijarde dolara godišnje. No, zauzvrat ukinula bi se odredba kojom je Izraelu bilo dopušteno jednu četvrtinu američke pomoći utrošiti na nabave iz vlastite vojne industrije.
Pojednostavljeno rečeno, svih 4 milijarde dolara godišnje Izrael će direktno za nabavu oružja isplaćivati američkim proizvođačima kao što je “Lockheed Martin”, koji je će uskoro započeti isporuku prvih borbenih zrakoplova F-35 Izraelu u sklopu ugovora vrijednog više milijardi dolara.
Nova krizna žarišta – nova tržišta oružjem
Kim Jong-Un – omiljen među američkim proizvođačima oružja
Lako se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine, preko Afrike i Bliskog istoka do Pacifika
Osim Bliskog istoka, novi primamljivi poslovi vrijedni milijarde dolara otvaraju se na svim ostalim područjima svijeta gdje se razbuktavaju krize, kao što je područje Azije, gdje raste napetost Kine i njenih susjeda oko kontrole otočnih skupina u Istočnom i Južnom kineskom moru. Posebno veselje za američke proizvođače predstavljaju vratolomije sjevernokorejskog režima, a Kim Jong-Un im je zacijelo omiljeni lik, čije fotografije bi trebali držati na radnim stolovima, jer im otvara poslove prodaje oružja u regiji od više desetaka milijardi dolara.
Južna Koreja je tako kao odgovor na ugroze iz Sjeverne Koreje započela proces implementacije “Lokcheed Martinovog” skupocjenog „THAAD“ proturaketnog sustava u svoj obrambeni kompleks. U protekle dvije godine SAD je sa saveznicima u Istočnoj Aziji , prije svega s Tajvanom, Japanom i Južnom Korejom započeo pregovore o kupnji oružja i vojne opreme vrijednih više od 15 milijardi dolara.
Prošle godine Washington i New Delhi potpisali su 10-godišnji sporazum o zajedničkom projektu razvoja zrakoplovnih motora i izgradnji novog indijskog nosača zrakoplova. Samo prodajom transportnih zrakoplova Boeing C-17 Indiji, ugovoren je posao od 5,8 milijardi dolara i još 1,4 milijarde dolara temeljem ugovora o nabavi borbenih helikoptera „Apache“.
Otvaranjem ukrajinske krize i sukoba s Rusijom porasla je vojna potrošnja u Istočnoj i Srednjoj Europi. Prema “Stockholm International Peace Research Institute”, tijekom 2014. i 2015. godine troškovi obrane u toj regiji su porasli za 13 posto, a Poljska vojna potrošnja je porasla u istom periodu za čak 22 posto.
Očito je da otvorene i nedovršene krize, započeti i nedovršeni ratovi nisu nikakav gubitak za SAD i saveznike nego upravo suprotno – naizgled beznadežni i izgubljeni ratovi kao što je Afganistan ili veliki rat protiv terorizma kojem će, kako stoje stvari, malo tko od nas živućih doživjeti trijumfalni kraj, ipak donose dvostruku korist.
S jedne strane otvorene krize i ratni sukobi osiguravaju neometano profiliranje američkih i savezničkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, a s druge strane održavaju u pogonu američki vojno-industrijski kompleks.
Tako je primjerice “General Dynamics” samo zahvaljujući bliskoistočnom ratnom kaosu i klanju uspio zadržati svoje tenkovske proizvodne kapacitete u Ohiou i Michiganu, iako američkoj vojsci novi tenkovi M-1 „Abrams“ više nisu potrebni, ali su itekako potrebni Saudijskoj Arabiji. „Boeing“ je, pak, zahvaljujući sporazumu o prodaji 40 borbenih zrakoplova F-18 Kuvajtu uspio zadržati otvorenim svoje proizvodne linije u St. Louisu.
To su samo primjeri na temelju kojih se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine, preko Afrike i Bliskog istoka, do Pacifika. Grubo rečeno da bi jedan radnik u SAD-u imao radno mjesto potrebno je da u Siriji ili Jemenu barem desetak ljudi izgubi život. U sudaru s tim činjenicama, bajka o ratovima za promicanje demokracije i ljudskih prava na bliskoistočnim prostorima je podla i licemjerna krivotvorina stvarnosti.
Neuspješni ratovi i neriješene krize zapravo su uspješne operacije američkog i savezničkog geopolitičkog pozicioniranja i održavanja stabilnosti američkog gospodarstva.
0 komentara