Različit „modus operandi“ projekata „Velike Srbije“ i „Srpskog sveta“

Ima li što apsurdnije kad se Bosanac Porfirije Prvoslav Perić, pretprošli tjedan u Banja Luci, Bosancu Miloradu Dodiku obraća rečenicom: „Ne znam kako da te oslovim – nisi predsjednik ničega ili jesi?!“ Nema, naravno – Porfirije se „sprda“ s BiH a ne s Dodikom!

Naime, „istina kroz šalu“, tabloidi i sl. su najbolji alati za kreiranje javnog mišljenja, i to pogotovo tabloidi – „jer ih ne treba čitati između redaka“, a to treći Bosanac Aleksandar Vučić i njegov Porfirije Perić kao stručnjaci za komunikaciju i medije odlično znaju. Dakle, „lucidne izjave/potezi/’navlakuše’“, tabloidi, TV kuće, društvene mreže, svi su na istom zadatku – kao vjerni i redoviti nosači aktualnih mobilizirajućih parola.

U ovom je kontekstu zanimljivo da je Porfirije prije „šale“ u Banja Luci i helikopterskog desantiranja na Cetinju, dakle ranije, uspio svojom „post- zagrebačkom aktivnošću“, tj. „samim sobom“ kompromitirati hrvatsku intelektualnu elitu lijevo od centra, osvijetlivši ih hrvatskoj javnosti kao političke naivce. Ujedno, prema boljim poznavateljima velikosrpskog projekta, riječ je bila o tome da je Porfirije upravo njih ciljao – jer se taj segment hrvatskog društva nije dao „kompleksirati“ Pavelićevim zločinima.

Ovdje podsjećamo i da je Milo Đukanović nedavno upozorio da je SPC, jedina preostala prekogranična infrastruktura srpskog nacionalizma, za razliku od 90.-tih godina prošlog stoljeća, kada je to bila Savezna vojska, Služba državne sigurnosti, Savezna policija, Carina i dr.. Izjavio je i da djelovanje SPC-a odgovara sadržaju pojma “klerikalnog fašizma”, te tu Crkvu smatra odgovornom za genocid u Srebrenici, dodavši kako je i u ratovima 1990.-ih u RH i BiH, upravo SPC išla prije vojske, gradeći agresivni nacionalizam kao destruktivnu silu u pripremi za rat.

Ujedno, upravo velikosrpska agresija na CG je izvedena putem hibridnog/specijalnog rata tj. “unutarnjim krvarenjem“, dakle uz pomoć spomenute „žute štampe“, TV kuća, aktivnosti na društvenim mrežama i sl.…

Nadalje, prema detaljnom uratku Hrvoja Pranjka iz Slobodne Dalmacije, pretežito na temu srbijanskih tabloida, uvodno se navodi kako je Aleksandar Vulin – aktualni ministar srbijanskog UP-a, ujedno i dežurni Vučićev „trbuhozborac“. Naime, zadužen je za izgovaranje onoga što Vučić zapravo misli ali što, iz čisto taktičkih razloga, ne želi ili ne može javno izreći. No, u ovoj se ulozi sve više pojavljuje (kompromitira) i premijerka Ana Branabić, s obzirom dajavnost Vulina sve manje ‘uzima za ozbiljno’“.




Uz spomenutog crkvenog velikodostojnika, spomenute političare, postoje i tabloidi bliski vlasti i to od Kurira do Informera, a tu su i Alo, Objektiv, Srpski telegraf…, te ćemo o njima sada nešto podrobnije…

Oni su – naravno, uz TV programe pod kontrolom vlasti – ključni dio Vučićevog propagandnog stroja, a iz njihovih je naslova i uređivačke politike lako prepoznati i najvažniju intenciju kad je u pitanju obraćanje domaćoj javnosti, a to je kreiranje i održavanje atmosfere permanentnog izvanrednog stanja, u kojem samo jedna osoba može spasiti Srbiju i Srbe, u “otadžbini” i izvan nje a to je Aleksandar Vučić.





Načelno, naslovi koji „vrište“ sa spomenutih tabloida mogli bi se podijeliti na više skupina. Iako više-manje svi funkcioniraju po istoj matrici – reagiranja na dnevne povode, tj. događaje i poprilično su predvidivi.

  1. Imamo naslove koji glorificiraju Vučićev lik i djelo, kroz direktne napade na opoziciju i kritičare vlasti;
  2. Zatim bi se moglo govoriti o naslovima u službi obračuna s (političkim) otpadnicima, ljudima koje je Vučić iz raznih razloga prekrižio i na njih više ne računa;
  3. Najveći broj naslova otpada na hvalisanje Vučićevim dostignućima i njegovom nesebičnom žrtvom za Srbiju i srpski narod. Tabloid Objektiv je izbrojao i kako je na račun brata aktualnog predsjednika Srbije, Andreja Vučića, u “brutalnoj kampanji interesnih grupa, točno 6357 laži, iza čega stoji dio oporbe, i sve to dok Srbija nezaustavljivo napreduje”…
  4. Posebna su cjelina naslovi zaduženi za revizionistički pogled na noviju povijest i popravljanje imidža Srbije;
  5. Posebnu maštu urednika koji rade na naslovnicama tabloida bude tekstovi na temu “raskrinkavanja” svjetskih urota protiv Srbije, SPC-a i samog Vučića;
  6. Naravno, nisu baš svi na tom svijetu protiv Vučićeve Srbije, ima i naslova koji slave – prijatelje Srbije. Naravno, to su oni koji naglašavaju bliskost i prijateljske odnose s Rusijom i jednako svemoćnim Vladimirom Putinom.

Zbog svega ovoga, društvena je mreža Twitter prije dva mjeseca označila/proskribirala navedene provladine medije, na njihovim profilima, kao i ispod svakog njihovog posta, opaskom – “Medij koji surađuje s Vladom Srbije“. Tu su “značkicu” na svojim Twitter profilima zaradili Kurir, Tanjug, Informer, Politika, Srpski telegraf, B92 , kao i RTS, Pink.rs, Televizija Happy te Prva TV

Sve se to može promatrati i kao zabrinjavajući podsjetnik na vrlo sličnu praksu demoniziranja protivnika iz ratnih devedesetih, odnosno, vremena poznate politike Slobodana Miloševića.

Na ovu je temu za tjednik NIN, poznati beogradski pisac Filip David, izjavio da je ta “sumanuta strast proglašavanja izdajnika – jedan od najbezočnijih, najprimitivnijih i najopasnijih oblika razračunavanja s neistomišljenicima”… “Po naređenju s političkog vrha, tu vrstu etiketiranja prihvaćaju vojnici vladajuće partije, a provodi ga teška artiljerija potkupljenih medija. Opravdana kritika svemoćne vlasti proglašava se antidržavnim djelovanjem, antisrpstvom, anti-patriotizmom, što je uvod u političku i medijsku izolaciju, poruka svakom nezadovoljnom ili pobunjenom pojedincu da se verbalno nasilje lako može pretvoriti i pretvara se u tjelesno”, dijagnosticirat će David, koji je, kao dugogodišnji urednik Dramskog programa TV Beograd i sam bio žrtva političkih čistki početkom devedesetih, ujedno i utemeljitelj Beogradskog kruga, udruženja nezavisnih intelektualaca koji su se protivili potezima Miloševićeve vlasti.




David u retorici Vučićeve vlasti vidi i izravnu vezu s događanjima iz devedesetih: “Bilo bi naivno vjerovati da je sintagmu ‘srpski svet’ smislio ministar Vulin i da bi on smio takvo što izgovoriti da nije dobio blagoslov s najvišeg mjesta. Svi bliski suradnici predsjednika Vučića govore isključivo ono što predsjednik misli. ‘Srpski svet’ izaziva blagu jezu kod naših susjeda, a vjerujem i u Europi jer nas vraća u devedesete i ratne zamke o Velikoj Srbiji…”…

Zato i Katarina Živanović u dnevnom listu Danas, jednom od rijetkih medija u Srbiji koji je kritički raspoložen prema Vučićevoj vlasti, konstatira: “Tabloidi postoje svuda u svijetu, ali samo u Srbiji država ima svoje tabloide. SNS, odnosno njezin predsjednik Vučić, faktički je urednik svih vodećih tabloida u zemlji, u kojima se od njegovog dolaska na vlast 2012. nije pojavio nijedan kritički tekst o njemu.

Također glede efekata spomenute propagande Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, je za Danas ustvrdila kako je revizionizam u Srbiji već doveo do toga da „ispada“ su „Srbi jedine žrtve“ na Zapadnom Balkanu. Dodala je, u tom kontekstu, i kako je ne iznenađuje što Skupština Republike Srbije nije htjela raspravljati o rezoluciji kojom bi osudila i zabranila negiranje genocida u Srebrenici.

Ujedno, Žene u crnom su na temu efekata velikosrpske propagande posebno izdvojile da je u Srbiji na djelu kontinuitet negiranja genocida uz sljedeće podsjećanje:

„Genocid u Srebrenici je najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Režim Slobodana Miloševića suučesnik je genocida pružanjem ogromne političke, vojne i logističko-financijske pomoći Vojsci Republike Srpske“. Kako dalje navode, ne iznenađuje ih odluka Skupštine Republike Srbije, “jer je poznato da apsolutnu skupštinsku većinu čine predstavnici stranaka koje su 90.-ih godina direktno sudjelovale u ratovima i u organiziranju ratnih zločina, uključujući i genocid.“

„Te stranke i dalje imaju ratnohuškačku retoriku a za njih su ratni zločinci najugledniji članovi društva. Spomenutim odbijanjem Skupština Republike Srbije je još jednom potvrdila da je u Srbiji na djelu kontinuitet negiranja genocida. Na taj način se sve građanke i građani Srbije drže u poziciji suučesnika u genocidu, što će imati dugoročne posljedice u moralnom slomu društva, otvarajući prostor za propast društva u svakom pogledu”, ukazuju Žene u crnom.

Odgovor Zapada

Oružje i nasilje je bilo pretežiti modus operandi „velike srbije“, dok se „srpski svet“ pokušava uspostaviti hibridnim/specijalnim ratom

Američki ekspert za sigurnosnu politiku, blizak CIA-i, Janus Bugajski, je u intervjuu za Al Jazeeru Balkans sumirao trenutno stanje na Zapadnom Balkanu s posebnim osvrtom na BiH.

Ustvrdio je da je Vučić oživio velikosrpski projekt i da se on više ne vrti oko otvorenog rata, etničkih ubojstva i masovnih protjerivanja. Kampanja se sada oslanja na slabljenje susjeda, dvoličnu diplomaciju i rusku pomoć. Tri mete su – Kosovo, Crna Gora i BiH.

Prema Bugajskom, Srbija ne može ponovo apsorbirati Kosovo, ali je mogućnost podjele i dalje ostvariva;

Iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika osmišljena je kako bi pokorila njen suverenitet i tome je podredila vanjsku politiku. (Po Latinki Perović, za velikosrbe je Srbija bez CG samo „jedna crna rupa od države“!);

Cilj s BiH je jasan – otcjepljenje i apsorpcija srpskog entiteta. Dakle, Vučić želi ući u historiju kao “ujedinitelj srpskih zemalja” i bit će ohrabren slabim odgovorom Zapada, na bilo koju od svojih ofanziva.

Glede Milorada Dodika koji se svojim odlukama, ponašanjem i izjavama, otvoreno ruga međunarodnoj zajednici i praktično radi što želi, dok se reakcije prema njemu uglavnom svode na verbalne osude, kazao je kako je najučinkovitiji način obračuna s njime pokazati mu tko je jači na Balkanu, a što zahtijeva trostrani pristup.

Prvo, novo vodstvo State Departmenta mora jasno dati do znanja kako Washington i Bruxelles posjeduju sve potrebne dokaze o njegovim koruptivnim aktivnostima.

Drugo, Aleksandra Vučića se mora privatno i javno upozoriti da će njegova ofanziva na susjedne države pod okriljem zaštite srpskog stanovništva naići na otpor. To se može kroz različite oblike, pomažući izgradnji efikasne vojske na Kosovu – koja toj zemlji omogućuje da se kvalificira za članstvo u NATO-u, kroz veću potporu pro-crnogorskim strankama u Podgorici, kroz oslanjanje na Zagreb kako bi se kontrolirali hrvatski nacionalisti u BiH (koje sada vjerojatno dijelom nadzire Vučić), te kroz asertivnu kampanju za prava bošnjačkih, albanskih i drugih naroda u Srbiji.

I treće, potreban je učinkovit regionalni potisak protiv destabilizirajućih utjecaja Rusije. To bi trebalo uključivati protjerivanje ruskih obavještajnih agenata prerušenih u diplomate, poslovne ljude ili aktiviste nevladinih organizacija, antikorupcijsku kampanju usmjerenu na ruske izvore i istiskivanje ruskih državnih propagandnih kanala.

No glede toga trećeg navoda Bugajskog, tj. njegovog „antiruskog“ stava, zapadne lidere ipak „jako brine“ uloga Rusije jer bi, primjerice, ona mogla – već za nekoliko dana, za početak, zadati težak diplomatski udarac Zapadu – ako ne dozvoli produženje mandata misije EUFOR-a u BiH.

*

Nadalje, u razgovoru za RSE (Radio Slobodna Europa) Charles Kupchan, član američkog Vijeća za vanjske odnose i profesor Sveučilišta Georgetown je, između ostaloga, izjavio da signal koji šalje Joe Biden na Zapadni Balkan, je da ga vidi kao sigurnosno izazovnu regiju gdje je potrebno završiti započete procese. Kazao je i   kako Balkan nije jedan od njegovih globalnih prioriteta, preciziravši da Biden ima dva glavna cilja: „Prvi, i ovo dominira njegovim predsjedništvom, je ‘popravljanje SAD-a’ kod kuće, da se Trumpova era ili nešto poput toga, više nikada ne dogodi“, dok je drugi – suočavanje s globalnim implikacijama porasta Kine. No, u svezi specifičnih regionalnih prioriteta, tu bi na vrhu liste bio Zapadni Balkan.

Kupchan je iznio i sljedeće: „Mislim da je krvavi raspad Jugoslavije stvorio niz političkih efekata koji još nisu riješeni. Ja sam osoba koja misli da će ova priča završiti s potpunom integracijom regije u atlantske institucije. Još uvijek ne znamo kada ćemo tamo stići. Mislim da će to Bidenova administracija staviti kao prioritet.“ (Bidenov mandat ističe već za tri godine!)

Ipak, glede toga Kupchanovog umjerenog optimizma EU parlamentarac i stalni izvjestitelj EP-a za CG Tonino Picula, je u svezi stanja s državama na Zapadnom Balkanu i njihovog eventualnog prijama u EU prilično rezolutno iznio da „EU blok zbog aktualnog iskustva s Poljskom i Mađarskom sigurno neće više u članstvo primati zemlje koje se manjkavo transformiraju ili očigledno odstupaju od temeljnih vrijednosti europskog projekta…”!

Dakle, moguće je rezimirati kako će Vučić imati još dovoljno vremena za tzv. igre „’palikuće i vatrogasca’ u kojoj sam diktira dinamiku i mjesto radnje“, sa svrhom postupne konsolidacije makar Male-velike Srbije, te ujedno i vlastitog održavanja na vlasti!

Mogući zaključak

Činjenica je da su ruski diplomatski specijalci već odavno na Balkanu i šire, dok, tek ovih dana, na istu scenu stupa jaka američka diplomatska ekipa koja je profesionalno stasala na raspadu bivše SFRJ: veleposlanik Hill u Beogradu, terenski “specijalac“ Michael Murphy u Sarajevu, Gabriel Escobar, posebni Bidenov izaslanik, Antony Blinken na čelu State Departmenta, Jake Sullivan, šef Vijeća za nacionalnu sigurnost (koje je ustvari ključni Savezni izvršni forum SAD-a za nacionalnu sigurnost i obavještajni rad).

S obzirom na sve te spomenute okolnosti, uz činjenicu da Jugoistok Europe odavno nije bio tako politički napet i na rubu sukoba, dok se istodobno govori o rješenju preostalih pitanja iz prošlosti i integraciji u EU, potrebno je da RH zbog vlastite sigurnosti i položaja Hrvata u susjednim državama (poglavito u BiH), izbjegne biti sudionik sljedećeg čina ove drame a u koju će je nastojati uvući i Beograd i Sarajevo.

Naime, kao najmudriji način zaštite hrvatskog nacionalnog interesa, ovoga se puta nameće kao rješenje – zauzimanje pozicije povremeno vidljivog partnera Zapada. Naravno, uz svijest da se iz Hrvatske Zapadni Balkan najbolje vidi!

Ipak, završit ćemo kao što smo i počeli s velikosrpskim „lucidnim izjavama/potezima/’navlakušama’“. Naime, kao što smo već spominjali velikosrbi su propagandno neutralizirali Albance „navlakušom“ o velikoj Albaniji, o nama Hrvatima (i Bošnjacima) smo također već sve napisali, ali kao šlag na velikosrpskoj propagandnoj torti nazire se vabljenje Gabriela Escobara „zalogajem“ – tvrdnjom da se „u Crnoj Gori velikosrbi dijele na prosrpske i proruske“, a ako u tome uspiju, to će pitanje Escobar rješavati dugo – kao što se i inače rješava problem kvadrature kruga!!!

Komentari

komentar

You may also like