Sjeverna Koreja danas je lansirala balističku raketu sa svoje podmornice u zoni akvatorija ispred svoje istočne regije. O tome je 9. srpnja izvjestilo Zajedničko vijeće zapovjednika stožera OS Južne Koreje, istodobno izjavivši, kako je lansiranje bilo neuspješno jer se raketa vrlo brzo raspala nakon dosega visine od 10-ak kilometara.
Slučajno ili ne, taj se događaj poklopio s prekjučerašnjom objavom američkog Pentagona i južnokorejskog MO, o uspješnom dogovoru Washingtona i Seula o dozvoli instaliranja najmodernijeg američkog proturaketnog obrambenog (PRO) sustava THAAD namjenjenog za obaranje neprijateljskih balističkih raketa, na teritoriju Južne Koreje. Istodobno, obje su zemlje izjavile kako se radi o defanzivnom sustavu, usmjerenom isključivo obrani protiv raketne i nuklearne ugroze od strane Sjeverne Koreje. Međutim, takvo opravdanje postignutog dogovora nije spriječilo žestoku osudu sa strane Moskve i Pekinga, koje se već dugo snažno protive takvim američkim namjerama, intenziviranim nakon obnove sjevernokorejskog termonuklearnog testiranja u siječnju i lansiranja balističke rakete i satelita u veljači o.g. O prvim reakcijama Rusije i Kine nešto više malo kasije u tekstu.
PRO štit THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) navodno bi u Južnoj Koreji trebao biti razmješten već do kraja 2017. godine, a još se samo razmatra mjesto njegovog instaliranja između tri ponuđene lokacije. THAAD je namjenjen za uništavanje raketa malog i srednjeg radijusa djelovanja na velikim visinama. Cijena jednog kompleksa iznosi oko 1,25 milijardi dolara. Jedna samostalna jedinica sastojat će se od proturaketnog radara TPY-2 TM, šest lansirnih postrojenja, 48 raketa-presretača, upravljačkog središta i generatora električne struje.
Geostrateški analitičari razmještaj američkog PRO u Južnoj Koreji odavno smatraju dijelom „istočnog segmenta“ američkog globalnog PRO sustava koji bi se, u svojoj konačnici, trebao protezati od krajnjeg europskog sjevera (preciznije, moćne radarske postaje na krajnjem sjeveru Norveške preko koje bi se locirale ruske rakete ispaljene preko Arktika na Sjevernu Ameriku); preko brodova-razarača opremljenim PRO sustavom „Aegis“ stacioniranim u španjolskoj pomorskoj bazi Rota; nedavno u operativnu funkciju postavljenog NATO-ovog PRO sustava „Aegis Ashore“ (kopnena inačica spomenutog pomorskog) u rumunjskom Deveselu, čiju glavnu komponentu čini radar AN/SPY-1D koji locira neprijateljske ciljeve za američke rakete SM-3; iste takve baze koja se gradi u poljskom Redzikowu, na Baltičkom moru, a trebala bi postati operativna 2018. g.; radara uTurskoj, a još je upitno što će biti s Gruzijom gdje SAD upravo radi na dobivanju suglasnosti o otvaranju NATO baze na njezinom teritoriju. U ovoj priči je svima jasno, iako se s visokih Zapadnih političkih i vojnih instanci naglašava defanzivnost postavljenih sustava i njihova obrambena zadaća (prije svega u odnosu na EU), kako se oni vrlo brzo mogu pretvoriti u učinkovite ofanzivne sustave (npr. u Rumunjskoj se, uz jednostavnu programsku modifikaciju i tihi razmještaj raketa srednjeg dometa Tomahowk, iz tamošnje baze može dosegnuti Moskvu). Upravo zato Rusija takve PRO sustave i tretira kao neposrednu ugrozu svojoj nacionalnoj sigurnosti i prema njima se tako i postavlja, otvoreno najavljujući kako će sva mjesta njihove lokacije biti cilj ruskog strateškog raketnog napada u slučaju izbijanja sukoba.
Potpuno identična stvar je i s predstojećim instaliranjem THAAD sustava u Južnoj Koreji, samo što je u ovom slučaju, osim Rusije, zahvaćena i Kina.
Geopolitički ples „Medvjeda“ i „Zmaja“
Kinesko i rusko ministarstvo vanjskih poslova odmah su reagirali na ovu vijest. Kinezi kažu kako će razmještaj sustava THAAD usložniti stanje u regiji, poremetiti tamošnju stratešku ravnotežu snaga i da je on direktno usmjeren protiv strateških interesa nacionalne sigurnosti NR Kine. Istodobno, ta odluka neće riješiti problem denuklearizacije Korejskog poluotoka niti dovesti do učvršćenja mira. Kina zato izražava odlučan prosvijed i poziva obje države da odmah obustave daljnje poteze glede razmještaja THAAD sustava.
Gotovo identičan stav ima i rusko MVP koje navodi kako razmještaj američkog PRO u J. Koreji može dovesti do destabilizacije čitave regije. SAD, kaže se dalje, uz potporu svojih saveznika nastavlja povećavati potencijal tihooceanskog segmenta globalnog PRO sustava, što će dovesti do urušavanja strateške ravnoteže u regiji i izvan nje.
Rusi sigurno dobro znaju da, osim vojnog značaja, američki potez za cilj ima i destabilizirati inače vrlo dobre političke i još bolje gospodarske odnose između Rusije i Južne Koreje. Primjera radi, Seul je još početkom 2014. godine odbacio mogućnost svog priključenja Zapadnim sankcijama protiv Rusije, a u čemu Tokio nije uspio usprkos ne manjoj želji da to ne učini. Zbog takvog stava Seula, Južna Koreja je polučila brojne benefite u poslovanju s ruskim tvrtkama i investicijama u samoj Rusiji. Sve to sada može doći u pitanje ukoliko se vojna problematika izdigne izvan političke i gospodarske suradnje. A da bi se upravo to moglo i dogoditi svjedoči sljedeće:
Ruski general Leonid Ivašov, predsjednik Akademije za geopolitičku problematiku, jučer je izjavio kako ruski odgovor na novonastali problem s američkim PRO može biti razmještaj novih ofanzivnih sustava na Dalekom istoku. U sklopu toga „mogu se na brodove Tihooceanske flote instalirati rakete srednjeg dometa „Kalibr“ (uspješno primjenjene na sirijskom bojištu), dodatni raketni kompleksi na teritoriju Istočnog vojnog okruga, uključno i Kurilske otoke, o čemu treba upozoriti i Japan“. Pritom je naglasio kako će Moskva primarno izvršiti političko-diplomatski pritisak na Seul i upoznati njezino državno vodstvo o potencijalnom scenariju vojnog reagiranja jer će u slučaju pojave američkog PRO na njezinom tlu, ta država nužno postati meta ruskih strateških snaga. Nešto slično onome što se upravo događa u Istočnoj Europi.
Iz gotovo pa usuglašene rusko-kineske reakcije (koju je Washington sigurno i očekivao) da se isčitati nešto vrlo važno: rusko-kinesko geopolitičko zbližavanje (koje oni zajedno nazivaju „euroazijska integracija“) razvija se ubrzanom dinamikom i čini se da je taj proces postao nezaustavljiv. Dok se EU još nalazio u fazi šoka zbog britanskog Brexit, ruski i kineski predsjednici susreli su se čak tri puta. Na samitu Šangajske organizacije za suradnju – tipično euroazijske organizacije kojoj se do završetka ove godine i formalno punopravno priključuju Indija i Pakistan, a Iranu je odobrena procedura prijama u članstvo; na samitu ruskog, kineskog i mongolskog predsjednika koji će vrlo brzo završiti i formalnim „usisavanjem“ te zemlje u rusko-kineske integracije čemu se 90.-ih godina državno vodstvo u Ulambatoru, pod utjecajem SAD-a pokušalo oduprijeti pronalaženjem nekakvog „trećeg puta“ (koji se negdje usput svih ovih godina „zagubio“ u dubokoj geopolitičkoj „magli“); i kao finale, na samitu u Pekingu ali tada bez ičije druge nazočnosti.
Euroazijska integracija, kao pojam, odavno je zamišljen sa strane dviju država kao odgovor na pomorsku dominaciju Zapadnih zemalja na glavnim pomorskim trgovačkim putovima. Pa iako se na Zapadu pri spominjanju kinesko-ruske euroazijske integracije govori kao o svojevrsnom mitu, stvari stoje potpuno drukčije, o čemu svjedoči i sadašnja geopolitička nervoza, gotovo bez presedana u dosadašnjoj povijesti.
Kineski odgovor na taj „mit“ je strateški plan „Jedan pojas, jedan put“ (poznatiji kao „Put svile“), a što je kineski model euroazijskog integriranja. Njega će financijski pratiti i nedavno osnovane međunarodne banke pod više-manje kineskom dominacijom – poput AIIB i banke BRIKS (prije nekoliko dana poznati kineski top-menadžer postao je zamjenik pradsjednika MMF-a). Veliki broj zemalja (60), uključno i mnoge iz EU, već je i formalno uključen u te kineske gospodarsko-infrastrukturne i financijske projekte. Kineski predsjednik Xi Jinping često odlazi u posjet Europi, prije svih njezinim „istočnim rubovima“, poput Češke ili prije dva tjedna Srbije. Upravo Srbija sada izdiže stratešku suradnju s Kinom čak i iznad razine one tradicionalne s Rusijom. O tome može posvjedočiti i izjava srbijanskog državnog vrha o potpori kineskim stavovima po pitanju krize u Južno-kineskom moru iako je se to baš nikako ne tiče (Srbija je na pragu ulaska u euro-atlantske integracije i čini se da vodi vrlo pametnu i pragmatičnu politiku koja, kako vidimo, daje konkretne rezultate).
A čini se kako sve to to Rusiji ni malo ne smeta iako je Istočna Europa uvjek bila njezin glavni strateški interes.
Rusija „preko Kine“ ide na Zapad
Ne treba uopće odbaciti mogućnost dogovora dviju mega-država kada je u pitanju puna sloboda kineskih interesa na području EU, uključno i Srbije, slično kako je to postignuto i njihovim „paktom“ u odnosu na Srednjeazijske države. Istočnu Europu danas se može promatrati, koliko god to čudno zvučalo, upravo kao i Srednjeazijske države. U potonjim su se do prije nekoliko godina sudarali interesi Kine i Rusije. Te su zemlje, s jedne strane priželjkivale kineske investicije, a s druge strane su se bojale nekontroliranog jačanja njezinog utjecaja i ostajale sigurnosno privržene ruskoj regionalnoj sigurnosnoj politici i vojnom savezu ODKB pod vodstvom Moskve. Ali Moskva i Peking, ponajviše kroz ŠOS, uspjele su dogovoriti za svih povoljnu formulu po kojoj se daje sloboda kineskim projektima, a zadržava ruski sigurnosni „kišobran“. Po pitanju zemalja Istočne Europe događa se nešto slično. Njih itekako privlače kineske investicije kao i izlazak na golemo kinesko tržište, ali ih sputava vojna stega NATO saveza i krutost Bruxellessa koji elastičnost po tom pitanju ostavlja samo svojim glavnim članicama, a ostale su podvrgnute njegovim limitirajućim centraliziranim odlukama. I članice EU, poput srednjeazijskih država, izložene su brojnim prijetnjama, od terorizma, izbjeglica, gospodarskih i socijalnih tenzija i sl.
Današnje kinesko-rusko savezništvo (iako se formalno tako ne naziva) većna i ne samo Zapadnih analitičara smatra korisnim za Peking, pričemu Moskva ostaje sporedni igrač i služi kao svojevrsna „zaštitarska agencija“ kineskom kapitalu. Pa iako na prvi pogled može tako izgledati, to nije istina. Glavni, možda i jedini kineski potencijal u globalnoj geopolitičkoj utakmici, prije svega na njegovom euroazijskom prostoru jest kapital, dok Rusija u tom prostoru ima tradicionalne saveznike i bliske i čvrste odnose, prije svega u azijskim zemljama ex SSSR-a. Ona im, zapravo, jedina pruža sigurnosnu zaštitu od vanjskih ugroza kao i sve agresivnijeg islamističkog terorizma. A upravo je prije nekoliko godina osnovan EAES (Euro-azijski ekonomski savez,pod neformalnim vodstvom Rusije) koji obuhvaća pojedine zemlje ex SSSR-a poput Kazahstana, Armenije i Bjelorusije, ruska inačica „mita“ o euroazijskoj integraciji i ruski adut u pregovorima s Kinom za njene integracije sa Zapadom. Kina i Rusija danas su jednostavno jedna drugoj potrebne više nego ikad u njihovoj dugoj povijesti.
Sada aktualni proces integracije ŠOS i EAES predstavlja okosnicu buduće euroazijske integracije, a njezina os bit će Peking i Moskva s kolateralnim južnim silnicama u vidu New Delhija i Teherana. Ta snažna gospodarska i politička integracija koju više ništa ne može spriječiti (izuzev globalne vojne kataklizme) i koja ima golemi prirodni, gospodarski i ljudski potencijal, nezaustavljivo će se širiti na Zapad i na svoju i na njegovu korist. Tko će se s europske (EU) strane priključiti glavnoj osi Peking-Moskva još ostaje nepoznanica, iako se sada čini da bi to mogao biti Berlin.
Naravno, američke prijetnje globalnim ratom, a koje se u stvarnosti prikrivaju frazama o „potrebi očuvanja globalne sigurnosti i sloboda“ i „zainteresiranosti Zapada za suradnju s Rusijom ukoliko ova odustane od svoje agresivne politike“, nitko sa sigurnošću ne može odbaciti. Ali Geopolitika.news ipak i dalje umiruje javnost i ustraje u svojoj tvrdnji, da nikakvog vojnog sukoba Zapada i Rusije neće biti, ali da će još dugo na snazi ostati pokušaj američke izolacije Rusije i blokade njezinog gospodarskog prodora u EU, što će se uglavnom činiti „strašilom Putinom“ i dovlačenjem vojski na ruske zapadne granice. Međutim, geopolitički ples „medvjeda“ i „zmaja“ koji je upravo započeo takva nastojanja će prije ili kasnije svesti pod „Sizifov posao“, a tek nakon toga će i Istok i Zapad (uključno i SAD) prodisati punim plućima.
Poveznice:
Južnokorejski mediji: RUSIJA I KINA IZGRADILE SAVEZ PROTIV ZAPADA I SAD-A
Kim Jong-unov režim je živ i zdrav jer veliki igrači ne žele ujedinjenu Koreju!
0 komentara