Foto: otvoreno.hr
O Aji Sofiji trebalo je brinuti pred osmanlijskom najezdom, ostalo je sve licemjerje
Zamjerati se jedino može onima koji odlučuju o našim nacionalnim interesima ali ih za njihovu provedbu i osiguranje nije previše briga. Njma su najvažniji osobni užici i to odmah, sada, a što će s narodom, njegovom vjerom ili golom egzistencijom biti sutra – posve je drugorazredno pitanje. Sveopće kriza morala, i s njim usko povezanih vrijednosti, ono je što će na kraju uništiti Zapad, a ne neki novovjeki „sultan“ Erdogan, novovjeke arapske kalife ili iranske mule
Preinaka crkve Svete Sofije u Istanbulu iz muzeja u džamiju je unutarnja stvar Turske, u koju se nitko ne smije miješati, izjavio je u ponedjeljak, 13. srpnja, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Vershinin.
„Mi u cijelosti polazimo od toga, da se tu radi o unutarnjim stvarima Turske, u koje se ni mi, niti bilo tko drugi ne smjemo miješati. Zajedno s tim obraćamo pozornost na važnost takvoga objekta s gledišta svjetske kulture i civilizacije“, naglasio je ruski diplomat.
S druge pak strane, prije dva dana Ruska pravoslavna crkva kritizirala je ovaj potez službene Ankare, nazvavši ga bacanjem izazova čitavom kršćanskom svijetu, prije svega pravoslavnim crkvama kojima je crkva Svete Sofije nešto slično onome što je za Katoličku crkvu bazilika Svetog Petra u Rimu.
Erdoganovu je odluku osudio i američki državni tajnik Mike Pompeo, a UNESCO je ranije Tursku pozvao da taj potez ne učini. Papa Franjo u Vatikanu je izrazio žaljenje ovom turskom odlukom. Također je jalovo „žaljenje“ izrazio i carigradski patrijarh Bartolomej, čiji se ured i dio za bogosluženje nalazi u sklopu same, sada već, opet, džamije Aje Sofije. Više od toga on niti može niti smije učiniti. Funkcija carigradskog patrijarha, koji upravlja s par stotina istambulskih kršćana, već je stoljećima posve simbolička, bez bilo kakvog stvarnog utjecaja na bilo što, uključno i na druge pravoslavne crkve. Bartolomej, kao i njegovi prethodnici, u potpunosti ovise o milosti turskih vlasti da budu to što jesu i tu gdje jesu. Štoviše, Turskoj u političkom smislu i odgovara da upravo ona odlučuje o sudbini čovjeka koji formalno predstavlja čitavo jedno veliko krilo Kršćanske crkve. I to je čitava stvarnost.
Za nešto više od toga trebalo se brinuti davno ranije – u stoljećima, kada je europskim prostorima, prije svega Bizantinskom carstvu (kao istočnom dijelu u međuvremenu propalog Rimskog carstva), počela prijetiti nadiruća osmanlijska sila sa strane srednjoazijskih prostranstava.
A kukati, skoro tisuću godina poslije pada Konstantinopola (Carigrada, danas Istanbula), što i zašto neka muslimanska zemlja danas čini na svojim prostorima je najblaže rečeno tragikomično. Zapadu se bolje okrenuti stvarnosti i brinuti o načinima na koji on kod sebe doma shvaća i u praksi provodi vjerski suživot, u kontekstu izostanka njegovog traženja bilo kakvog reciprociteta od strane islamskih zemalja kada su kršćanski vjernici u pitanju. Davanje prava „šakom i kapom“ drugim, manjinskim vjerskim zjednicama u svom dvorištu, dok se, istodobno, u njihovim matičnim zemljama krše i najosnovnija vjerska prava tamošnjih manjina, sve više bode oči običnih građana trulog Zapada. Štoviše, jedna Saudijska Arabija, velika partnerica tog istog Zapada i u vojnom i u političkom i u poslovnom smislu, i dan danas ima tzv. vjersku policiju koja revno lovi i brutalno se razračunava s pripadnicima svih drugih religija, osim islamske, ako bi samo pokušali prakticirati svoju vjeru, makar i u dubokoj intimi, iza četiri zida. Koliko je samo nesretnih stranaca završilo u tamošnjim kazamatima samo zato što je kod njih, primjerice, pronađena Biblija?
Dakle, licemjerni zapadnjaci rado „vide trunku u tuđim očima a ne vide balvan u svojim“ (Kristove riječi iz Evanđelja). Naše europske političke vođe odavno su se odrekle kršćanstva iako sve ono što Europa u kulturnom i bilo kojem drugom smisu već stoljećima predstavlja proizlazi upravo iz njega. Još preciznije i žalosnije rečeno: europski su narodi stoljećima okruženi kršćanstvom, međutim, Isus Krist još uvijek nije prodro u njihova srca. I odatle svi problemi, a ne u ovim ili onim svjetskim državama, ovim ili onim svjetskim religijama.
I da se vratim na predmetnu temu. Jasno je kako je crkva Svete Sofije već stoljećima na teritoriju turske države i da jedino i ta država ima pravo odlučivati o njezinoj namjeni. Ako je itko mislio drukčije, kao što sam gore već rekao, o tome je trebao voditi računa davno prije. Osim toga, svo vrijeme, od pada Konstantinopola do 30.-ih godina prošloga stoljeća, taj je objekt i bio džamija, a odluku o njezinom pretvaranju u muzej također je donijela sama Turska, odlukom vlade tadašnjeg čelnika i utemeljitelja moderne turske Republike Mustafe Kemala Ataturka. Dakle, ako je sama Turska tu odluku donijela, ona ju jedino i može poništiti ili preinačiti.
Naravno, kako ne bi bilo zabune, i ja se osobno s ovom turskom odlukom teško mirim iz emocionalnih razloga, ali na išta više od toga jednostavno nemam pravo. Srce i želje su jedno, a razum i stvarnost nešto posve drugo. Jer sve se, u ovom, konkretnom smislu, zapravo svodi na pitanje prosudbe sadašnje turske vlade, o tome, što ta njezina odluka u političkom, međuvjerskom, psihološkom i drugom smislu može značiti – tj. hoće li ili ne ona produbiti nesuglasja i povećati dubioze između Turske i Zapada (u njegovom širem smislu, koji uključuje i pravoslavne zemlje Istočne Europe) ili će pridonijeti njihovoj većoj harmoniji?
Sudeći prema svemu Erdogana za tu harmoniju i nije pretjerano briga, kao što za nju, budimo iskreni, nije pretjerano briga niti suprotnu stranu. Zato je turski vođa i postupio isključivo s pozicije turskih interesa te je, opet, po tko zna koji put dobro procijenio: shvatio je kako službeni Zapad za kršćansto već odavno nije briga – niti na svojim a kamoli na tuđim prostorima. O tome najbolje svjedoči i nijemo promatranje političkih moćnika ovoga svijeta klanja i brisanja s lica zemlje čitavih kršćanskih zajednica na tlu Iraka, Sirije, Egipta, od strane džihadista iz tzv. islamske države od 2014.g. pa do slamanja toga tzv. kalifata nekoliko godina kasnije.
Erdogan jednostavno radi ono što misli da je najbolje za ostvarenje turskih nacionalnih interesa unutar usvojenih strategija vizija turske države nakon aktualnih globalnih geopolitičkih sukoba i previranja. I to će činiti dokle mu god bude dozvoljeno. I zašto bi mu se onda zamjeralo?
Zamjerati se jedino može onima koji odlučuju o našim nacionalnim interesima ali ih za njihovu provedbu i osiguranje nije previše briga. Njma su najvažniji osobni užici i to odmah, sada, a što će s narodom, njegovom vjerom ili golom egzistencijom biti sutra – posve je drugorazredno pitanje. Sveopće kriza morala, i s njim usko povezanih vrijednosti, ono je što će na kraju uništiti Zapad, a ne neki novovjeki „sultan“ Erdogan, novovjeke arapske kalife ili iranske mule. To bi već odavno svima trebalo biti jasno.
Turska odobrila promjenu statusa istanbulske „Svete Sofije“ u džamiju!
