SAYONARA PACIFIZMU!

Dalekoistočna geopolitička bojišnica ostaje u sjeni one bliskoistočne, koja danas (primarno kroz pitanje Sirije) i rješava sudbinu američke globalne dominacije. Jer, ukoliko ne ovlada Bliskim istokom (a bez Sirije to nije moguće) i s njim povezanim srednjeazijskim prostorom s dominantnom islamskom komponentom, SAD gubi potencijal za geostrateški pomak i pritisak prema Kini iz smjera zapada.

U tom slučaju Washingtonu preostaje isključivo fokusiranost na tihooceanski smjer, što nije dovoljno za blokadu Kine koja svoj utjecaj sve više širi ovladavanjem kopnenim prostorom u smjeru zapada kroz vlastite gospodarske i infrastrukturne mega-projekte.

Osim toga, SAD se na Dalekom istoku opire kudikamo drukčijim, nesrazmjerno sređenijim državama u odnosu na političko-gospodarsko-tehnološki nerazvijene i nestabilne, ili pak civilizacijsko-kulturološki potpuno različite zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Riječ je, naravno, o američkim glavnim azijskim uzdanicama – Japanu i Južnoj Koreji, kojima sigurno nije lako manipulirati i baciti ih u bilo kakav regionalni, da ne govorimo globalni sukob na račun tuđih interesa, kako se to prečesto radi na Bliskom istoku i u zemljama tzv. Trećeg svijeta kroz instalirane sebi odane režime.

Daleki istok će, u ime svemoćne geopolitike, prije ili kasnije doći na red za „sređivanje stanja“. Hoće li tamošnje regionalne sile imati dovoljno mudrosti za očuvanje mira i okretanje suradnji, ili će popustiti pod pritiskom iz vana poticanih nerazumijevanja i mržnje u krhki sklad postojeće ravnoteže, te poput Bliskog istoka zaplivati olujnim vodama nepredvidljivih sukobljavanja i dugotrajnih iscrpljivanja na vlastitu štetu, uskoro će se vidjeti.

Amerikanci podijelili uloge za svoju igru

Geopolitičar Nicholas John Spykman, koji je živio i djelovao u prvoj polovici XX. stoljeća, u svojim radovima obraća pozornost na vrlo važan element: „Ako tri osnovna dijela Starog svijeta (Europa, Azija, Afrika, op. a.) dođu pod nadzor svega nekolicine država, a dominirajuća sila bude organizirana na način da mogu pokoriti tu stranu oceana (Atlantskog oceana, op.a.), Amerika će biti okružena politički i strateški“.





Upravo su njegove riječi i teze doslovno u svoj rad ugradili autori američkog Izvješća o zajedničkom operativnom okružju – 2035 (US Joint Operating Environment) i u osnovnim kontekstima konfliktne sredine u nadolazećim desetljećima ukazali na „antagonističke napore u geopolitičkom balansiranju“, a također i na „razmrvljene i reorganizirane regije“ do kojih, prema njihovom mišljenju mora doći da bi se osigurala američka dominacija. U trima glavnim dijelovima Starog svijeta, kao dominantne države oni smatraju Japan i Južnu Koreju na Dalekom istoku, Veliku Britaniju u Europi, a u istom redu je i Turska, kojoj je namijenjena glavna uloga na Bliskom i Srednjem istoku.

Kada tako sagledamo stvari, drukčije moramo promatrati i britanski Brexit, ali i Tursku, koja upravo krči prostor za preuzimanje jedne od vodećih uloga na Bliskom istoku, iako, čini se, to radi previše samostalno ili, po Washington još gore, u suradnji s nekim drugim silnicama, dijametralno protivnim američkim strategijama i interesima.

Japanski vojni proračun najveći u povijesti





A kako se u suvremenim geopolitičkim uvjetima postavlja Japan? On, uz blagoslov Washingtona, sve snažnije iskače iz historijski zadanog okvira pacifizma (nakon poraza u Drugom svjetskom ratu) i jačajući svoje oružane snage, iznova postaje aktivan vanjsko-politički igrač uz već postojeću dominantnu financijsko-tehnološku moć.

Ovih dana japanska vlada će za 2017. godinu predložiti najveći vojni proračun u povijesti te zemlje, koji predviđa troškove za jačanje obrane od sjevernokorejskih balističkih raketa i izgradnju podmornice za suprotstavljanje Kini u područjima spornih otoka u Istočno-kineskom moru. Prema izvješćima medija, u 2017. godini obrambeni troškovi porast će za 2,3 posto i iznosit će 5,16 trilijuna jena (oko 51,6 milijardi dolara).

Porast japanskog vojnog proračuna povezuje se s raketnim testiranjima u Sjevernoj Koreji, uključno i nedavno lansiranje balističke rakete s dometom od nekoliko tisuća kilometara, koja je uspješno dosegnula japanski isključivi gospodarski pojas i to bez obzira na postojeća sredstva Tokija i Washingtona namijenjena ranom upozoravanju i presretanju raketa.

Proračun također predviđa da će Japan, po prvi put, kupiti najsuvremenije američke rakete SM-3 Block IIA, maksimalne visine leta do nekoliko tisuća kilometara, koje se planiraju postaviti na vojne brodove s ugrađenim sistemom PRO za rano upozoravanje „Aegis“.

Prema pisanju medija „Nihon Keizai Shimbun“ („Nikkei“), ujesen ove godine rakete će se testirati u blizini Havajskih otoka, a od 2017. godine rakete će se početi i proizvoditi u Japanu.

Podmornica, koju u Japanu žele usavršiti, imat će rakete dometa tristo kilometara, piše „Sankei Shimbun“. Nju će se do 2023. godine u operativnu uporabu postaviti u neposrednoj blizini spornih otoka Senkaku (kineski: Diaoyu), koji se nalaze pokraj otoka Miyako, u prefekturi Okinawa.

Time Japan namjerava ojačati svoj položaj u teritorijalnom sporu s Kinom na području tog spornog arhipelaga u Istočno-kineskom moru. Odnosi Tokio-Peking su se zaoštrili nakon 2012. godine, kada je japanska Vlada od privatnog vlasnika kupila tri od pet otoka koje Kina smatra svojim teritorijem.

Srednjoročni plan jačanja obrambene sposobnosti Japana do 2018. godine predviđa godišnji rast troškova za vojne potrebe od 0,8 posto. Troškovi za zaštitu, u Japanu su počeli rasti od 2013., nakon povratka na vlast sadašnjeg premijera Shinza Abea.

Susret ministara obrane Kine, Japana i Južne Koreje

U Japanu je 24. kolovoza održan susret ministara obrane Japana, Kine i Južne Koreje s ciljem razvoja međusobne suradnje. Temeljna značajka odnosa triju zemalja jest, da se Tokio i Seul sukobljavaju s Pekingom po pitanju pomorskih granica i naravno da se taj problem itekako osjeti u razgovorima državnih dužnosnika. Jednako tako, opterećujuće je i pitanje učvršćenja južnokorejske proturaketne obrane povezano s ugrozom od strane njezinog sjevernog komunističkog susjeda i nepredvidive vlade u Pjongjangu. Taj problem danas intenzivira suradnju Tokija i Seula.

Tijekom sastanka triju ministara, japanski ministar obrane Fumio Kisida je na zajedničkoj konferenciji za medije izjavio: „Između naših država postoje različiti neriješeni problemi. Krajnje je važno razvijati suradnju i rješavati te probleme pomoću političke mudrosti.“

Države su se ipak usuglasile jedino po pitanju suradnje u sferama, koje niti ranije nisu izazivale probleme: djelovanje u slučaju prirodnih nepogoda i katastrofa, pitanja ekologije i sl. a u oči upada, kako na kraju sastanka nije bilo niti zajedničkog priopćenja, kako je to bilo prigodom prošlogodišnjeg susreta na istoj razini u Seulu.

Drugo se nije moglo niti očekivati jer je japanski ministar još tijekom susreta sa svojim kineskim kolegom od njega zatražio potpunu promjenu stanja u Istočno-kineskom moru, a što se odnosi na približavanje kineskih brodova arhipelagu Senkaku (kin. Diaoyu). Međutim, Peking ustrajava na tome, da je sporno otočje kineski teritorij. Pa iako se broj incidenata smanjio, konačnog riješenja tog problema još uvijek nema.

Peking je također nezadovoljan pritiscima Tokija usmjerenim na potrebu kineskog priznavanja odluka Haaškog suda, koje nisu u skladu s kineskim gledištima i pretenzijama koje ta zemlja ima na najveći dio akvatorija Južno-kineskog mora. Daljnji kineski gospodarski rast omogućuje Pekingu da i dalje na Tokio „gleda s visoka“ pa je teško vjerovati kako će on pristati na bilo kakve pritiske, ne samo sa strane Japana.

S druge strane, kinesko-južnokorejski odnosi pogoršavaju se nakon nedavne odluke vlade u Seulu i američkog Pentagona, da se do kraja iduće godine u Južnoj Koreji razmjeste elementi suvremenog američkog PRO sustava THAAD namjenjenog za obranu od Sjeverne Koreje. Peking (i Moskva) taj potez smatra neposrednom ugrozom svojih nacionalnih interesa i sigurnosti koja će dovesti do poremećaja strateške ravnoteže snaga u regiji i na koje će se morati odgovoriti.

Kinezi smatraju kako će američki radari (koji će u sklopu tog sustava biti razmješteni u J. Koreji) pokrivati i kineske vojne objekte, što je po njima nedopustivo i zbog čega je kineski ministar vanjskih poslova već uložio oštar prosvjed svom južnokorejskom kolegi. A kineska državna agencija Xinhua je 23. kolovoza objavila analitički članak, „Problemi u sferi sigurnosti štete suradnji između Japana, Republike Koreje i Kine. Započeti hladni rat baca sjenu na suradnju u istočnoj Aziji“. Inače, u vrijeme „pravog“ Hladnog rata Japan i Južna Koreja zajednički su se suprotstavljali komunizmu, a Kina je tek 1992. godine uspostavila diplomatske odnose s Južnom Korejom.

U Aziji ništa nije stalno

Ali i japansko-južnokorejski odnosi imaju svoje uspone i padove, a i dalje su vrlo opterećeni sramotnom ulogom japanskih okupacijskih snaga na Korejskom poluotoku u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je posjet bivšeg južnokorejskog predsjednika Lee Myung–baka 2012. spornom otočju Takeshima u Japanskom moru, izazvao oštre reakcije službenog Tokija. Sadašnja južnokorejska predsjednica Park Geun-hye je nakon dolaska na dužnost 2013. uspostavila politički medeni mjesec s Kinom, ali se krajem prošle godine opet počela zbližavati s Japanom, a ove godine učvršćivati suradnju s SAD-om po pitanju sigurnosti.

Regionalne dalekoistočne odnose možemo promatrati kao ravnotežu snaga zasnovanu na strahu jednih od drugih, a što se ogleda kroz neformalno uspostavljene osovine Tokio-Seul-Washington i Peking-Pjongjang-Moskva. Na njih permanentno utječu snažne vanjske silnice, a jedna od njih nedvojbeno će biti i predstojeći američki predsjednički izbori.

Međutim, da se nešto dramatično događa svjedoče i prošlog tjedna iznova pokrenuti japansko-ruski politički procesi, koji zbog elemenata koje sadrže izazivaju novu zabrinutost Washingtona i potvrđuju tezu o kud i kamo većoj složenosti američkih odnosa sa svojim dalekoistočnim partnerima nego li onima na Bliskom istoku.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like