SIRIJA: Analiza najnovijeg stanja! Težak ulazak u zonu mira

Nakon nedavnog napada američkog zrakoplovstva (uz zrakoplove V. Britanije, Australije i Danske) na postrojbe sirijske vojske u gradu Deir ez-Zouru, kao i naknadnog napada na međunarodni humanitarni konvoj pokraj Aleppa, sa sigurnošću možemo konstatirati kako je američko-ruski sporazum o primirju dogovoren 10. rujna u Ženevi – propao.

               Isto tako sa sigurnošću možemo konstatirati, kako je glavni uzrok njegovog sloma američka „greška“ pri bombardiranju vladinih snaga umjesto ISIL-ovih, uzrokovana „netočnim“ američkim obavještajnim podatcima, pri čemu su, navodno (prema izvješćima pojedinih turskih medija), poginula i trojica visokopozicioniranih ruskih obavještajaca u Deir ez-Zouru.

              Nakon tog napada, već istu večer otpočeo je snažan napad snaga terorističke organizacije Jabhat al-Nusre (nedavno preimenovane u Jabhat Fath ash-Sham) na sirijsku vojsku u središtu Aleppa iz smjera jugoistoka, nakon čega je službeni Damask objavio završetak primirja koje to, zapravo, nije niti bilo. Naime, većina tzv. umjerenih oporbenih snaga nije prihvatila američko-ruski sporazum, između njih i one najveće islamističke organizacije poput Ahrar ash-Shama i Jaish al-islama, zbog čega je tijekom sedmodnevnog primirja, kojeg su se pridržavale samo vladine snage, poginulo čak 80-ak sirijskih vojnika (bez onih 62 poginulih i 100-tinjak ranjenih u spomenutom američkom bombardiranju na istoku Sirije)

                  Osim toga, američka strana nije uspjela (a vjerojatno, sve da je i htjela, to nije u stanju učiniti jer nad njima i nema nadzor) izvršiti svoju ključnu preuzetu obvezu iz postignutog sporazuma – brzo razlučivanje i razdvajanje umjerenih oporbenih snaga od terorističkih organizacija. U tu svrhu bilo je planirano (samo dva dana nakon američkog „prijateljskog bombardiranja“ sirijskih snaga) otvaranje zajedničkog američko-ruskog koordinacijskog središta, u koje bi ušli njihovi vojni i obavještajni stručnjaci.

                Naknadni napad (bilo zračni, kako tvrdi Zapad, bilo   islamističkih snaga na terenu, koju mogućnost ostavlja Rusija) na humanitarni konvoj UN-a kraj Aleppa, a za koji Washington posredstvom svojih nižih službenika neposredno optužuje Rusiju, SAD-u sada dobro dođe za prebacivanje pozornosti s njegove „greške“ u napadu na sirijsku vojsku, na ruske snage, koje eto, napadaju i humanitarne konvoje UN-a, te će zato sva odgovornost za propast primirja morati biti i prebačena na  Moskvu.

                Naravno, takva politička logika, pravim znalcima stanja na sirijskom terenu i ukupne trenutačne geopolitičke slike svijeta, „ne drži vodu“, jer je njima dobro poznato kakva je strategija svake od pojedinih strana uključenih u sirijski sukob i kome u suštini, u ovom trenutku, ne odgovara mir na tim prostorima.





                 Nastojanja boraca Jabhat al-Nusre da napadima odsijeku stratešku prometnicu „Costello“ pokraj Aleppa, pokazuju kako se američko-ruskom primirju nije priključio niti službeni Rijad, koji je glavni kurator i sponzor  te terorističke organizacije. Gubitkom Al-Nusre, Rijad gubi glavnu polugu utjecaja na sirijske vojne, a onda i političke procese, a što bi, uz glib u koji je upala arapska vojna koalicija u jemenskom sukobu, vjerojatno bilo pogubno za očuvanje vodeće uloge unutar vladajućih struktura Saudijske Arabije prjestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda ben-Salmana.

              S druge strane, jedini i glavni uvjet (uz već siguran poraz Islamske države koja je iscrpila i do krajnosti iskompromitirala smisao svog daljnjeg postojanja) za postizanje mira i političkog dogovora u Siriji je potpuni poraz snaga  Jabhat al-Nusre i njezinih saveznika.

Glavni problem Amerikanaca





                      Zbog svega ovog se stječe dojam, kako je postignuti američko-ruski sporazum koristio svakoj od strana za njihove praktične ciljeve koji imaju malo toga zajedničkog s ukupnim izlaskom sirijskog sukoba iz „zone sumraka“ u zonu mira. Washington je želio očuvati sunitsku vojnu glavninu koja se suprotstavlja predsjedniku Asadu blokiranjem ili smanjivanjem dinamike napada vladinih snaga na islamističke postrojbe u Aleppu.

                     Moskva je ostvarila cilj javne demonstracije američke nemoći u upravljanju „umjerenim“ postrojbama sirijske oporbe,  što praktički znači nulti stupanj američkog utjecaja na tamošnje procese, o čemu svjedoči i vrlo brza reakcija  ruskog Ministarstva obrane koje je, nedugo nakon američkog napada na sirijsku vojsku u Deir az-Zouru, objavilo kako „primirje u Siriji više nema nikakvog smisla“. Ubrzo je  stigla i izjava iz Damaska, da sirijska vojska primirje prekida, a prošle nedjelje je isto objavila i tzv. umjerena oporba.

                   SAD-u i dalje, kao glavni problem, ostaje nepostojanje realne vojne snage na sirijskom terenu koja je pod njegovim nadzorom, što položaj Washingtona postojano čini statičnim i ovisnim o regionalnim igračima. Nerijetko takav razvoj stanja dovodi Amerikance u poziciju „prošnje“ ili „molenja“ za poduzimanje ili nepoduzimanje određenih koraka   regionalnih sila. Onako kako je to bilo i u slučaju Turske nakon njezine „post-pučističke“ vanjsko-političke i vojno-regionalne tranzicije koja je dovela do samostalnog odlučivanja Ankare o vlastitim nacionalnim interesima, uz vješto balansiranje svojih poteza na relaciji „Istok-Zapad“.

                   A to je stanje koje Washington nikako ne može zadovoljiti i on će nedvojbeno činiti sve što može da iz njega što prije izađe i svijetu ipak  pokaže tko je tko, ne samo na prostorima Bliskog istoka. Iz toga danas i proizlazi sva opasnost iracionalne američke politike u posljednje četiri godine, koja je i sebe i druge  dovela u ovakvo opasno i neodrživo stanje.

                Sve ovo, naravno, još uvijek ne znači da će u Siriji već danas otpočeti totalni rat svih protiv svih i da se na kraju opet neće sjesti za pregovarački stol. Ovo još uvijek puno više sliči za zauzimanje konačnih startnih pozicija za pregovore koji, prema nekim procjenama, otpočinju već u listopadu.

             Naravno, u uvjetima sve većih napetosti na relaciji Moskva – Washington i svođenja njihovih odnosa na one hladnoratovske, bliski vojni susreti njihovih snaga na terenu mogu dovesti do neželjenih incidenata i nepredvidljivih posljedica.

Upozorenje iz  Pekinga

                O tome svjedoči i prošlotjedni (upozoravajući) poziv Pekinga Washingtonu, da nastavi s uspostavom primirja sukladno spomenutom američko-ruskom sporazumu. Jer kada jednom „kola krenu nizbrdo“, teško ih je zaustaviti,  što znači da se određena razina diplomatskih i vojnih kontakata ipak mora zadržati,  što i je  za sada slučaj.

                 A jesu li i regionalne elite, neovisno o njihovim nedvojbenim željama za strateškom suradnjom sa Zapadom, uistinu spremne ginuti za sumnjive tuđe projekcije i geopolitičke planove? Ne bih se složio. U takvim okolnostima, elite, kojima je stalo do interesa svojih naroda i zemalja, teško da te interese mogu povezati s krvlju i prašinom koja se izdiže iz ruševina njihovih gradova, ma kolika im se sponzorstva i beneficije iz svjetskih središta moći nakon toga nudila.

 Zbog američke potpore kurdskim postrojbama

Američki komandosi izbačeni iz sjevernog Aleppa

                  Da je stanje krajnje ozbiljno potvrđuje i informacija od prije desetak dana, prema kojoj su se američki komandosi po prvi put htjeli prebaciti na sjever Aleppa s ciljem obučavanja snaga koje nisu unutar Sirijskih demokratskih snaga („SDS“ – čiji kostur čine kurdske postrojbe i koje Amerikanci već od ranije obučavaju i opskrbljuju).

          Riječ je o proturskoj oporbenoj organizaciji Slobodni ljudi Istoka u obližnjem gradu Al-Rai, kojima je 40-ak američkih vojnika željelo pružiti obuku u sklopu dogovora s turskim partnerima unutar nove zajedničke akcije  „Blagorodno koplje“.

                     Međutim, umjesto dobrodošlice, Amerikance je dočekala opstrukcija, te su uz pogrde izbačeni iz grada, a njihovu evakuaciju obavile su turske vojne snage. O tome je osobno izvjestio predsjednik Erdogan, kazavši, kako su „naši vojnici spasili Amerikance“. To je još više znakovito s obzirom da turska vojska ima potpuni nadzor nad spomenutom organizacijom.

                  Povod turskoj opstrukciji prethodnog dogovora bila je američka potpora kurdskim postrojbama unutar spomenutog SDS-a, a sve prema onoj narodnoj – sjediti na dvije stolice je vrlo opasno. Amerikanci će na kraju morati shvatiti da s Turskom mogu računati isključivo u slučaju odricanja svoje daljnje potpore kurdskim snagama u Siriji – barem onom njezinom dijelu koji Ankara želi pretvoriti u svojevrsnu „sigurnosnu zonu“ dužine 90-ak i širine 40-ak kilometara uz svoju granicu, zapadno od rijeke Eufrat.

                    A da se SAD ipak odlučuje na ulog na Tursku, ukazuje i neprotivljenje napadačkoj akciji Turskoj odanih lokalnih  snaga na grad Al-Bab, čije zauzeće znači i konačan kraj kurdskih nadanja za formiranje jedinstvenog teritorija pod svojim nadzorom, od Afriana i Qamshlija do Kobanija. Osim toga, turska vojska će se priključiti američkoj akciji oslobađanja grada Rakke.

                  Glavni motiv Ankare kojim se ona rukovodi u svom savezu s Washingtonom na prostoru Sirije, jest traženje dodatnih američkih jamstava da neće doći do ruskih zračnih napada na proturske snage u slučaju proširenja njihove zone utjecaja na spomenuti teritorij (između Džarablusa i Aazaza)  koji već praktički i drže.

                  Ovdje treba naglasiti, kako su američki analitičari  uvjereni da su sukobi ruske i turske vojske praktično isključeni i kako Rusija i Iran mogu koristiti druge načine za obuzdavanje eventualnih neplaniranih turskih ambicija, za razliku od neposrednih vojnih.

 Erdogan pojačava protuameričku retoriku

Ankara   ništa neće činiti na silu i jednostrano

                             Turski predsjednik Erdogan, koji je održao govor na Glavnoj skupštini UN-a, na vijest  da SAD neće prije okončanja sudskog procesa izručiti  Turskoj oporbenog čelnika i disidenta Fetullaha Gulena (kojeg turske vlasti optužuju za organizaciju propalog vojnog udara  15. srpnja), izjavio je prošloga tjedna kako će takva odluka imati ozbiljne posljedice u odnosima dviju zemalja.

                  Slučajno ili ne, predsjednik Erdogan je na prijamu koji je organizirao  fond „Turken“ u New Yorku, izjavio: „Tri dana ranije u sirijskom Kobaniju prizemljila su se tri zrakoplova s američkim naoružanjem za snage sirijskih Kurda. Polovica tog oružja prešla je u ruke terorista Islamske države. Mi smo o tome upozorili Baraka Obamu, ali ga nismo mogli uvjeriti. Sada, nažalost, oni igraju te iste igre. To neće dovesti do konkretnih rezultata, već će samo produžiti krvoproliće u Siriji“.

                  Turski vođa je još izjavio, kako je Ankari teško razumijeti razloge zbog kojih Washington podupire Stranku demokratskog saveza sirijskih Kurda, koju Turska smatra terorističkom organizacijom, povezanom sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana. Za američki Bloomberg,  Erdogan je kazao, kako SAD „pred očima čitavog svijeta čini veliku grešku“ i da je „u koaliciji 65 država dogovorena zajednička pobjeda nad Islamskom državom, a ako vi počinjete činiti razliku između terorista, nanosite štetu Turskoj“.

                          Sa sigurnošću možemo reći   sljedeće: Turskoj, i ne samo njoj, ne odgovara pretvaranje Bliskog istoka u totalno kaotično i krvavo bojno polje svih sa svima (kako je to predviđeno u toliko spominjanim američkim strateškim projekcijama), uz opasno rivalstvo u regiju vojno penetriranih SAD-a i Rusije. Turskoj u tom slučaju prijeti i teritorijalna dezintegracija zbog regionalnog kurdskog čimbenika koji bi se u scenariju sveopćeg kaosa nedvojbeno homogenizirao.

                 On danas ukupno broji i više nego respektabilnih 30-ak milijuna stanovnika, već sada dobro naoružanih i što je još važnije, nikad motiviranijih za uspostavu vlastite kompaktne teritorijalne jedinice s elementima državnosti. Ankara će zato djelovati oprezno i polako, a svoje interese će prethodno pokušavati uskladiti i s Amerikancima i Rusima, i ništa neće činiti na silu i jednostrano.

Početak oslobođenja istočnog Aleppa

Nosač zrakoplova ‘Admiral Kuznecov’ plovi prema istočnom Sredozemlju

                   Sirijsko ministarstvo obrane objavilo je 22. rujna informaciju o početku vojne operacije sirijske vojske za oslobođenje istočnog Aleppa, u kojem su blokirani borci nekoliko islamističkih postrojbi. Vojno zapovjedništvo pozvalo je tamošnje stanovništvo da, po mogućnosti, napusti zonu bojevih operacija u tom dijelu grada.

                   Ovim vijestima svakako treba pridodati i onu o kretanju ruskog nosača zrakoplova „Admiral Kuznecov“ prema istočnom Sredozemlju i njegov planirani ulazak u sirijske teritorijalne vode do početka listopada. Na njemu se nalazi 20-ak zrakoplova, od kojih 10 lovaca Su-33 i četiri lovca MiG-29KR.

               Iako je njegov dolazak planiran već znatno ranije (Geopolitika.news je o tom izvjestila još u lipnju o.g.), očekuje se da zrakoplovi s tog nosača sudjeluju u zračnim operacijama na sirijskom nebu, jer je sadašnji ruski zračni kontingent na bazi „Hmeymim“, ograničen u slučaju sve snažnijih vojnih operacija na tlu, kojima upravo svjedočimo.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like