Sirijski sukob iz kuta američkih analitičara

Prema mišljenju američkih analitičara, bez obzira na mnogobrojna narušavanja sirijskog primirja i usložnjavanje stanja u Aleppu, postoje svi preduvjeti za diplomatski uspjeh u rješavanju sirijske krize. Pritom se misli na uspostavu čvrstog i održivog primirja i iznalaženje strukturnih suglasnosti glede buduće sirijske državne i političke arhitekture.

U takvim projekcijama Washington se oslanja na sniženu aktivnost Moskve u vojnoj potpori akcijama sirijske vojske, a što je rezultat, prema mišljenju američkih analitičara, spoznaje ruskog državnog vrha o bezizglednosti beskonačne potpore predsjedniku Basharu Asadu i nemogućnosti izvojevanja čiste i konačne vojne pobjede, ali također i povišenjem utjecaja Teherana na Damask. Osim takvih stavova, Amerikanci i dalje smatraju kako Moskva na sirijskom tlu želi osigurati nužne uvjete koji će dovesti do smanjivanja gospodarsko-financijske izolacije Rusije od strane Zapada i ukidanja sankcija, pri čemu se Ukrajina u tom kontekstu više toliko ne spominje. Američki analitičari navode kako bi se pojačanjem ruske vojne aktivnosti na strani sirijskog režima povećao i broj izbjeglica u Europskoj uniji, a što bi zaustavilo upravo započete intenzivnije napore Bruxellessa za ukidanje sankcijskog režima uvedenog protiv Moskve nakon izbijanja ukrajinske krize i normalizaciju gospodarskih odnosa EU i Rusije.

Čini se, međutim, kako glavnina američkih analitičara opet prilično pojednostavljeno promatra sirijsku krizu i postavlja je u izolirani okvir (čije će političko riješenje onda i ukloniti sve ili bar većinu problema između vodećih vojnih velesila), ne vodeći računa o fundamentu američko-ruskog sukoba koji višestruko nadilazi izolirano poimanje pojedinih kriznih žarišta. Radi se o konceptualnom sukobu oko globalnog ustroja svijeta između Washingtona i Moskve (i Pekinga), koji je determiniran spoznajom Rusije i Kine o vlastitoj snazi, dovoljnoj za vođenje samostalne vanjske politike i ostvarenje prava na vlastite zone utjecaja (barem u svom okružju) s jedne strane, i američke težnje za uspostavom globalne dominacije, s druge strane.

Međutim, takve stavove američkih analitičara u Moskvi smatraju „drugostupanjskim“ tj. nitko ih ozbiljno ne uzima u obzir. Ruske vlasti ne računaju na „trampu“ interesa i nemaju u nju povjerenja. Takav njihov stav rezultat je (prema mišljenju Moskve), neispunjenja Zapadnih obećanja na koje je računala još „Jeljcinova“ Rusija (strukturne društvene, gospodarske i političke tranzicije uz pomoć Zapadnih financijskih i političkih stračnjaka), a što je umalo rezultiralo potpunim državnim kolapsom i raspadom postsovjetske Rusije.

Što se tiče sadašnjih političkih aktivnosti vezanih uz Siriju, puno se prije čini kako Washington namjerava Moskvu „upregnuti“ u nekakav novi savez i prinuditi je na predlaganje (njezinog) novog riješenja sirijskog „gordijskog čvora“ (nekakvog novog globalnog plana „postasadovske“ Sirije). Takvim scenarijem Washington bi zapravo preuzeo inicijativu u osmišljavanju budućeg ustroja zemlje jer bi se ostvario njegov temeljni zahtjev, a to je odlazak Asada s vlasti, što je pozicija i Ankare i Rijada.

Međutim, potezi Moskve prilično su oprezni. Ona, s jedne strane, upravo s Washingtonom dogovara tzv. zonalno učvršćenje primirja (u pojedinim djelovima tamošnjih regija, poput sjeverne Latakije i prigrada Damaska Istočna Guta, a na redu je to isto i za Aleppo), dok, s druge strane, skupa s Damaskom oštro kritizira američku odluku o slanju svojih dodatnih vojnih specijalaca na sjever Sirije pod nadzorom kurdskih postrojbi, ili „zatvaranje očiju“ SAD-a glede naoružavanja i prebacivanja novih boraca iz Turske u regiju Alepo, Idlib i sjever Latakije.





Rusija je minimizirala svoje vojne akcije i koncentrirala se na potporu obrani sirijskih oružanih snaga iz zraka, kao i dostavu ofanzivnih topničkih sustava za sirijske snage, uz paralelno povećanje propagandističke kampanje pojačavanjem svog sudjelovanja u humanitarnim aktivnostima, razminiranju Palmire i td. Na taj način Moskva sprječava otvorene intervencionističke namjere Ankare i Rijada, a Washington je od toga ionako već davno odustao. Čini se kako Rusi u Siriji pokušavaju izgraditi optimalni sustav ravnoteže svoje vojne nazočnosti i utjecaja na stanje na terenu s jedne strane, i ograničenja ulaska u otvoreni vojni sukob dugotrajnog i iscrpljujućeg karaktera s druge strane. Istodobno, na površini održavaju nastavak Ženevskog pregovaračkog procesa, uz nastavak inzistiranja na neposrednom uključivanju u isti i predstavnika kurdskih političkih snaga.

Rusija se zapravo boji da ne upadne u američku diplomatsku „zamku“ kojom bi Washington preuzeo političku i diplomatsku inicijativu u Siriji nakon njezinog tolikog vojnog i političkog „investiranja“. Upravo iz tog razloga, spomenute stavove američkih analitičara glede ruskih poteza po pitanju Sirije smatramo prilično paušalnim.

To potkrepoljuje i ruska prešutna potpora javno obznanjenoj namjeri Teherana i Damaska o potpunom vojnom oslobađanju Aleppa (o kojoj rusko MO kaže jedino kako ruske snage u tim operacijama neće sudjelovati, a upozorenja o rizičnosti tog vojnog poteza a kamo li njegove osude nema). Namjera Damaska i Teherana je osvojiti Aleppo i okružiti regiju Idlib sa svih strana, a čime bi se neutralizirale prosaudijske terorističke grupacije i snizio stupanj njihovog utjecaja na oružane postrojbe umjerene sirijske oporbe. Jer sada upravo „Jabhat al-Nusra“ predstavlja najveći problem zbog svog utjecaja na oporbene pobunjenike i miješanje s istima (o čemu je nedavno izvjestio i američki State Department), čime se otežava borba protiv te terorističke organizacije zbog rizika o uništavanju uspostavljenog primirja između vladinih i oporbenih snaga. Nešto više o tome smo pisali u jučerašnjoj analizi (poveznica: http://geopolitika.news/analize/bliski-istok-sjeverna-afrika-promjene-vojno-politickih-elemenata-od-25-4-1-5/).





Da se Saudijska Arabija, kao glavni sponzor grupacija koje sada proizlaze ili se direktno oslanjaju na „Al-Nusru“ (jer je ova izgubila mogućnost bilo kakve uspostave međunarodnog kredibiliteta te je, kao direktan produkt „Al-Qaide“ stavljena na spisak terorističkih organizacija), ne namjerava predati bilo je jasno još i u vrijeme potpisivanja primirja krajem veljače. Na to ukazuje i nekonstruktivno sudjelovanje prosaudijskog dijela sirijske oporbe na Ženevskim pregovorima, na kojima permanentno pokušava minirati dogovore postavljanjem ultimativnih zahtjeva i prije otpočinjanja razgovora, poput onog o automatskom Asadovom odlasku s vlasti. Čišćenjem Aleppa i okruženjem Idliba stvari bi po Rijad postale posve bezizgledne i on sada ulaže goleme financijske napore ne bi li održao stupanj bojeve gotovosti njemu odanih snaga na razini kojom se ove mogu oduprijeti sirijskoj vojsci.

Zbog takve Rijadove „igre“ čini se da Moskva i svoju „igru igra tuđim rukama“ i podupire sirijsko-iranske planove. Ona neće izlaziti sa svojim novim inicijativama za riješenje krize izvan okvira već poznatih ruskih pozicija (očuvanja neovisnosti i teritorijalnog integriteta Sirije i odluci o ustroju zemlje koju mora donjeti sirijski narod), svjesni da bi bilo koji njihov prijedlog bio automatski blokiran sa strane Rijada i Ankare.

Na taj način Moskva želi primorati Washington na poduzimanje aktivnije uloge, a sama će stimulirati vojne akcije Sirije i Irana za oslobađanje Aleppa. SAD će se morati usmjeriti na oslobađanje Rakke od ISIL-a, o čemu se već dugo govori ali se malo toga poduzima (da se stvar mijenja, svjedoči i ovih dana prispjeli kontingent od 250 američkih specijalaca-instruktora na kurdski teritorij). Međutim, oslobađanje Rakke u osnovi će izvršiti kurdske snage. Na taj će način dodatno ojačati kurdski vojni i politički utjecaj i u graničnim regijama s Turskom i biti olakšana njihova nazočnost na budućim Ženevskim pregovorima, a čemu se Ankara žestoko protivi.

Dakle, ključ svega je Aleppo. Kritično stanje u kojem se sada tamo nalaze islamističke postrojbe ali i umjerena oporba nerjetko povezana s „Al-Nusrom“ (uglavnom upravo na tom području), primoravaju Zapad na sve intenzivniju medijsku protuasadovu aktivnost, kroz izvješća o nehumanom bombardiranju tamošnjih bolnica i civilnih objekata od strane njegovih zrakoplova i sl. Kao izvor takvih informacija obično se koristi katarska Al Jazeera ili Sirijski opservatorij za ljudska prava u Londonu. A da je nervoza dostigla svoj vrhunac svjedoči i današnje izvanredno zasjedanje VS UN-a o kritičnom stanju u Aleppu i gdje je britanski predstavnik izjavio: „Aleppo gori!“. Čini se da je i Bruxselless svjestan povišenja opcije vojnog razrješenja stanja u drugom po veličini sirijskom gradu, a što bi onda imalo i dodatni učinak na izbjegličku ekspanziju, te se zato i odlučio na uvjetno ukidanje viza turskim državljanima koji ulaze u EU.

S druge strane američka i ruska diplomacija ovih dana intenzivno rade i na proglašavanju („zonalnog“) primirja u Aleppu. Ukoliko se u tome uspije, teško je predvidjeti daljnji razvoj stanja.

Geopolitika.news ostavlja mogućnost i za uspostavu nekekakvog međunarodnog protektorata nad tim gradom kao mogućom opcijom za smirivanje ukupnog stanja u zemlji. To bi pomoglo Zapadu za „očuvanjem obraza“, a vladi u Damasku omogućilo predah od daljnjeg ilegalnog naoružavanja islamista i njihovog prebacivanja iz Turske. S druge strane, takav scenarij ne bi bio povoljan ni za Rijad ni za Ankaru jer bi vjerojatno „zamrznuo“ Asadovu vladavinu na duže vrijeme. A „zamrzavanjem“ Aleppa otvorila bi se i mogućnost za brzo prebacivanje sirijskih vojnih snaga na središnju i istočnu bojišnicu, u borbu protiv ISIL-a, kao i njihovo oslobađanje Rakke, a što, opet, nije u interesu SAD-a koje žele da to učine Kurdi.

Zbog svega toga sirijska kriza vjerojatno će i dalje nositi epitet jedne od najzamršenijih svjetskih kriza novoga doba, ne samo u zadnjih nekoliko desetljeća već i puno duže.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like