Sjeverna Makedonija pred novom identitetskom preprekom – zašto Bugarska blokira Skoplje?

Bugarska je u utorak, nakon dužeg “verbalnog rata”, službeno blokirala početak pristupnih pregovora Skoplja i Sjeverne Makedonije. Bugarska traži od Sjeverne Makedonije razne ustupke u identitetskoj sferi. Sofija, primjerice, traži od Sjeverne Makedonije da se odrekne teze o etničkim Makedoncima u Bugarskoj, traže da se iz udžbenika povijesti u Sjevernoj Makedoniji izbaci da su određene povijesne ličnosti Makedonci (Sofija tvrdi da su Bugari) te se traži od Sjeverne Makedonije da odustane od upotrebe terminologije o “bugarskoj fašističkoj okupaciji” Makedonije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ministrica vanjskih poslova Ekaterina Zaharjeva izjavila je nedavno kako Sjeverna Makedonija ima pravo zvati svoj jezik kako želi, ali da “pravo na samoodređenje ne smije biti utemeljeno na mržnji, prekrajanju povijesti te negiranju Bugarske i bugarskog jezika”. “Trideset godina nakon demokratskih promjena ne možeš, s jedne strane, željeti biti član europske obitelji, a s druge strane, slaviti jednog od najsvirepijih diktatora dvadesetog stoljeća – Josipa Broza Tita.”, poručila je Zaharjeva. Krajem listopada je pak Zaharjeva izjavila kako Skoplje, za početak pristupnih pregovora, mora priznati da “makedonski identitet i jezik imaju bugarske korijene”.

Sofija je poslala svim državama članicama dokument pod nazivom “Memorandum kojim se objašnjava odnos Republike Bugarske i Republike Sjeverne Makedonije u kontekstu procesa proširenja i pridruživanja i stabilizacije”. U njemu se navodi kako se u socijalističkoj Jugoslaviji provodio “etnički i jezični inženjering u Makedoniji”. Neki su političari, poput potpredsjednika parlamenta Veselina Mareškog, čelnika desno populističke stranke Volja, otišli korak dalje. On je ustvrdio da bi se Bugarska i Sjeverna Makedonija, pošto je riječ o jednom narodu, trebali ujediniti pa će “naša braća automatski postati europski građani”. Blokiranje Sjeverne Makedonije konsenzus je među bugarskim strankama pa je i glavna opozicijska Bugarska socijalistička partija (BSP) bila za blokiranje pristupnih pregovora. Prema anketi čak 83, 8 posto Bugara podupire blokiranje Sjeverne Makedonije dok se ne postigne dogovor o povijesti, odnosno dok Sjeverna Makedonija ne pristane na zahtjeve Sofije.

Grčka, Makedonija i Bugarska

Nakon što je, Prespanskim sporazumom, Zoran Zaev pristao promijeniti ime države u Sjeverna Makedonija, zbog grčkog blokiranja euroatlantskih integracija, Skoplje se suočilo s novom velikom preprekom koju joj postavlja susjedna zemlja. Bugarski premijer Bojko Borisov prvotno je, davne 2012., bio protiv imena Sjeverna Makedonija jer, kako je smatrao, taj naziv obuhvaća I bugarske krajeve. Naime, sama povijesna pokrajina Makedonija veća je od države Sjeverne Makedonije, što je i jedan od razloga zbog kojega je Grčka blokirala euroatlantski put Makedonije, dok država nije promijenila ime. Naime, tzv. Vardarska Makedonija obuhvaća teritorij današnje Sjeverne Makedonije, Pirinska Makedonija nalazi se u Bugarskoj, a Egejska Makedonija, s povijesnim glavnim gradom pokrajine Solunom, nalazi se u Grčkoj.




https://en.wikipedia.org/wiki/Vardar_Macedonia#/media/File:Greater_Macedonia.png

 

Dok je Grčka blokirala Sjevernu Makedoniju zbog naziva zemlje, smatrajući to udarom na naslijeđe antičke Grčke i sl., Bugarska nema toliko problem s imenom, koliko negira postojanje posebne makedonske nacije. Ukratko, ponekad implicitno, a ponekad eksplicitno, Sofija smatra da su Makedonci nacija koju su izmisili jugoslavenski komunisti provođenjem anti-bugarske politike.

Bugarska etničkim Makedoncima iz Sjeverne Makedonije daje mogućnost dobivanja bugarskog državljanstva, što je iskoristilo više od 100 tisuća Makedonaca. Makedonci se dakako za to odlučuju iz primarno ekonomskih razloga jer time dobivaju mogućnost lakšeg zaposlenja u zemljama Europske unije. Iako je Bugarska bila prva zemlja koja je priznala Makedoniju u siječnju 1992. ona je, kako navodi britanski povjesničar Richard J. Crampton u knjizi Bugarska (Oxford University Press, 2007) priznala makedonsku državu, ali ne i naciju, dijelom kako bi i spriječila Miloševićev plan podjele Makedonije s Grčkom.

Bugarsko-makedonski spor – refleks sukoba bugarskih i jugoslavenskih komunista

Trenutni verbalni rat Sjeverne Makedonije i Bugarske po mnogočemu podsjeća na polemike jugoslavenskih i bugarskih komunista. Iako bi komunistima načelno nacija trebala biti sporedna, praksa pokazuje da su komunisti često upotrebljavali nacionalizam kao sredstvo legitimiranja svoje vlasti (pa tako i Tito Jugoslavenski). Pritom su, legitimirajući se nacionalizmom ulazili u sukobe sa svojim “drugovima” preko granice, a ponekad su i ratovali (primjerice komunistički Vijetnam i Kina te Vijetnam i Crveni Kmeri Pola Pota). Benigniji oblik sukoba vodio se u suprotstavljenim politikama povijesti te u povijesnim udžbenicima. Tako je Ceaucescuova Rumunjska tvrdila da cijela Moldavija povijesno pripada Rumunjskoj, dok su se Bugarska i Titova Jugoslavija sukobljavale oko Makedonije. Jugoslavenska je strana dakako tvrdila da Makedonci imaju poseban nacionalni identitet – različit i od Bugara i od Srba (u Kraljevini Jugoslaviji Makedoniju se zvalo “Južnom Srbijom).

Po slomu Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu i bugarskoj okupaciji Makedonije, Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije za Makedoniju, na čelu s Metodijem Šatorovom odvojio se od KPJ i pristupio Bugarskoj radničkoj partiji (BRP). Za vrijeme rata neće u potpunosti biti jasna sudbina Makedonije, a bugarski komunist Georgij Dimitrov, inače čelnik Komunističke internacionale (Kominterna) prigovorio je Titu što su na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu bila dva makedonska komunista – Dimitar Vlahov i Vladimir Poptomov (prvi će ostati djeovati u Jugoslaviji, a drugi će biti ministar vanjskih poslova komunističke Bugarske). Dimitrov, čiji su roditelji bili iz Pirinske Makedonije, iznosio je različite stavove o statusu Makedonije – jednom bi prilikom govorio o ujedinjenju Makedonije s Bugarskom, da bi naposljetku ipak zaključio kako su Makedonci nacija koja ima pravo na samoodređenje, što je KPJ ustanovio još u Kraljevini Jugoslaviji.

Pošto se Dimitrov zalagao za federaciju svih južnih Slavena, u kojoj bi dakako važnu ulogu imala i Bugarska, makedonsko je pitanje u toj formi moglo biti lako riješivo. Naime, Makedonija bi (Vardarska, Pirinska i Egejska) u toj balkanskoj federaciji bila posebna jedinica. Naime, na strani komunista u Grčkom građanskom ratu, velik su udio boraca činili upravo Slaveni iz Egejske Makedonije, koji su do danas uvelike grecizirani.

Međutim, stvaranju federacije Staljin se oštro protivio, smatrajući da će Tito time previše ojačati kao glavni faktor na Balkanu. K tomu je Tito pomagao grčke komuniste, iako je Staljin dogovorio sa zapadnim saveznicima da Grčka spada u njihovu sferu, što je i jedan od glavnih razloga raskida Tito-Staljin.

Nakon raskida Tito-Staljin makedonsko pitanje ponovno se pojavljuje u bugarsko-jugoslavenskom sporu. Dok je Dimitrov priznao makedonsku naciju, kasniji lideri od toga odustaju te se Makedonci, kao nacionalna kategorija, brišu u bugarskim popisima stanovništva od 1965. Bugarsko je rukovodstvo 1963. poručilo kako ne postoji “povijesna makedonska nacija”.

Zašto su Makedonci usamljeni u sporu?

Bugarski premijer Bojko Borisov, čiji je GERB član Europske pučke stranke (EPP), poznat je kao jedan od najkooperativnih čelnika novih članica EU-a. Njemačka, odnosno kancelarka Merkel kao najvažnija političarka EU-a, tolerira Borisovljev nacionalizam prema Makedoncima pošto ima u njemu snažan oslonac na istoku Europe, ali i zato što je socijaldemokratska oporba (za razliku od socijaldemokrata u zemljama bivše Jugoslavije, izuzev Srbije) proruska. To je i jedan od glavnih razloga zašto Borisov nije dobio “packu” zbog velikih prosvjeda protiv korupcije vladajućih ove godine. Druga najvažnija zemlja EU-a, odnosno njen lider Emmanuel Macron, neće se sigurno zauzeti za Sjevernu Makedoniju. Macron je naime vrlo skeptičan prema proširenju EU-a. On drži da se EU treba prvo postaviti na čvršće temelje, a prethodno je blokirao europski put Sjeverne Makedonije i Albanije.

Iako je Macron znao u nekim situacijama “solirati” u odnosu na Njemačku – primjerice kada je osujetio plan Angele Merkel da šef Europske komisije postane drugorazredni birokrat iz sestrinskog CSU-a u sklopu poravnavanja računa unutar njemačke vladajuće koalicije. Merkel je samo poručila Zaevu i Borisovu prošloga tjedna da se moraju dogovoriti. Naravno, nije podržala makedonsku poziciju – Bugarska je puno važnija kao saveznik. Naposljetku će usamljena Sjeverna Makedonija, smatraju analitičari, vjerojatno pristati na dio bugarskih zahtjeva, uz određenu Borisovljevu koncesiju kako bi se Zaev mogao “oprati” kod svoje javnosti i predstaviti novi ustupak kao pobjedu.

Bilo kako bilo, iako su bugarski razlozi neopravdani i njima Sofija ništa ne postiže – Makedonci sigurno neće izgubiti svoju nacionalnu svijest i postati Bugari, već samo takvim bullyingom antagoniziraju i od sebe udaljavaju Sjevernu Makedoniju, bez da od toga imaju konkretnu korist –  Hrvatska iz tog slučaja može puno naučiti. Naime, korištenjem svog položaja (unutar EU-a) mogu se izvući znatne koncesije. Tako bi Hrvatska morala ustrajati (ako do promjene u međuvremenu ne dođe) na promjeni diskriminatornog i protuustavnog izbornog zakona u BiH koji omogućuje majorizaciju Hrvata.

Komentari

komentar

loading...

You may also like