Američki analitičari u afganistanskoj dugogodišnjoj političkoj i sigurnosnoj agoniji pronalaze neke pozitivne momente i to neovisno o započetoj talibanskoj „proljetnoj ofanzivi“. Ono smatraju kako se trenutačno može govoriti o 4 nova elementa razvoja stanja u toj srednjoazijskoj državi, koji mogu utjecati na bojevi potencijal talibana i njihovu sposobnost za vojni pritisak na glavni grad Kabul.
1. Jedinstven stav 14 država, između kojih su i one najvažnije – SAD, Rusija, Kina, Indija, Saudijska Arabija i Pakistan, koje su se sastale u New Delhiju zbog razmatranja daljnje perspektive afganistanskog sukoba. U tom smislu, razmatrali su se i veliki investicijski projekti u Afganistanu, donatorska pomoć i td.
2. Jedan od važnijih elemenata je svakako i „proljetna ofanziva“ talibana. Talibani sada osjećaju potrebu za konstantni pritisak na opće stanje u zemlji, u svezi raskola u njihovom rukovodstvu nakon smrti (i njezine puno kasnije potvrde) njihovog karizmatičnog vođe mule Omara još prije dvije godine. Na taj način talibani demonstriraju kako je unutarnji raskol u njihovom pokretu prevladan, a stanje i u političkom i u organizacijskom smislu konsolidirano do te mjere da taj radikalni pokret ponovo može biti ozbiljan vojni (a time i politički) čimbenik u zemlji, na kojeg se može i mora računati u svim projekcijama afganistanske budućnosti, do kojih će prije ili kasnije doći.
Tako je 19. travnja u Kabulu izvršen samoubilački teroristički napad, u kojem su poginule čak 64 osobe, čime je postao najrazorniji teroristički čin u posljednjih pet godina. U tom je smislu vrlo zanimljivo to, što su talibani odmah nakon tog napada poslali priopćenje u kojemu su izrazili žaljenje zbog pogibije nedužnih civila, a cilj napada bilo je nanošenje maksimalne štete državnim strukturama. U priopćenju je primjetno kako se intencija stavlja na borbu protiv korupcije i u financijsku zlouporabu ogrezlu državnu birokraciju i vladin aparat, a što odgovara istini jer tamošnja korupcija i financijski kriminal nadilazi čak i standarde Istoka. Upravo ta činjenica čini potpuno besmislenim i financiranje Kabula sa strane međunarodne zajednice, odnosno sponzora, u smislu operativne realizacije bilo kakvih krupnih infrastrukturnih projekata o kojima je riječ kada se spominju investicije u tu zemlju. U prvom redu se misli na izgradnju transdržavnih plinovoda i prometne infrastrukture.
3. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani sudjelovao je 25. travnja na zasjedanju Nacionalnog parlamenta, gdje je naznačio neke nove smjernice u vladinoj strategiji u odnosu na talibanski pokret. Pojednostavljeno rečeno, Kabul prelazi s formata dijaloga s talibanima na potpuni rat s njima, u okviru petogodišnjeg plana. To će činiti uz pomoć država NATO saveza, a što afganistanski predsjednik namjerava zatražiti na sljedećem samitu NATO-a u Varšavi, u srpnju o.g. Takav nagli obrat k oštrom smjeru, uz kritiku destruktivne uloge Pakistana, o kojoj je također govorio u svojoj riječi 25.travnja, analitičari su procjenili nuždom predsjednika Ghanija usmjerenoj k neutraliziranju sve većeg nezadovoljstva afganistanskih građana pogoršanjem stanja u gospodarskoj i sigurnosnoj sferi, ali i formiranjem „portfelja molbi“ za međunarodne sponzore, a što će predsjednik obznaniti na spomenutom samitu u Varšavi, te u Bruxellessu, u listopadu ove godine.
4. Tri člana „katarskog“ krila talibana došli su 27. travnja u pakistansku prijestolnicu Islamabad s ciljem „izučavanja mogućnosti za provođenje pregovora“. Pojedini analitičari taj su čin ocijenili kao potvrdu teze o ključnoj ulozi Pakistana za riješavanje unutar-afganistanske krize i udar na samog afganistanskog predsjednika. Inače, predsjednik Ghani otvoreno izražava skepticizam kada je u pitanju potencijal Islamabada za organizaciju općih mirovnih pregovora.
Međutim, puno prije se čini kako je Doha posredstvom aktiviranja struktura „Islamske države“ u Afganistanu jasno dala do znanja Pakistanu tko može u stvarnosti utjecati na stanje na terenu, kao i to, da su vremena pakistanskog monopola na pravo utjecaja na talibane stvar prošlosti. Realno govoreći, u Afganistanu nikakve „Islamske države“ još uvjek nema. Postoji samo grupa lokalnih zapovjednika pro-katarskog krila talibana koji koriste taj naziv. Međutim, nastojanja pro-pakistanskog krila talibana da vojnim putom slomi svoju „odmetnutu“ frakciju nije polučila uspjeh te je došlo do spoznaje o nužnosti kompromisa. A upravo to i znači da je unutar pokreta došlo do rskola i da pakistanska struja više nema puni nadzor i nadmoć, kako u političkom tako i u vojnom smislu. Ukoliko se, uz nastalo nejedinstvo talibana, uzme u obzir i naprijed navedena odluka Kabula da krene u vojni obračun s njima, nije baš jasna ocjena američkih analitičara s početka teksta o nekim pozitivnim momentima u afganistanskoj krizi jer se pregovarati u opisanoj konstelaciji snaga i upravo obznanjenoj novoj državnoj strategiji nema s kime niti o čemu.
Trenutačni razvoj stanja u Afganistanu realno umanjuje islamističku ekspanziju na srednjoazijsko prostranstvo jer unutarnji raskol talibana, uz borbu sa središnjom vlašću u Kabulu, ne ostavlja previše prostora za „eksport“ boraca u susjedne zemlje. Njihovo djelovanje na šire okružje Afganistana sada se svodi isključivo na šverc oružja i droge, a što je, realno govoreći, ipak nedovoljno za destabilizaciju tamošnjih državnih struktura i vlasti.
Srednjoazijske države puno prije mogu destabilizirati njihova politička i gospodarska stvarnost. Naime, u državama postsovjetskog doba (tzv. stanovima) u velikoj mjeri na vlasti se nalaze okoštale strukture iznikle upravo iz sovjetske političke škole, bilo da je riječ o političarima direktno izniklim iz nje, bilo o njihovim potomcima, obično sinovima. U stvari, u tim se društvima na vlasti nalazi pomalo čudan konglomerat sovjetskog komunizma i istočnjačkog despotizma, tako svojstvenog azijskim društvima. U takvim uvjetima prostora za slobodno djelovanje oporbe baš i nema previše te zato ne treba sumnjati kako će se ona pokušati okoristiti islamskim čimbenikom. Veliki demografski prirast i porast broja mladog stanovništva, uz teško gospodarsko stanje u tim državama, stvara idealne uvjete za radikalizaciju mladih ljudi, o čemu svjedoči i pojačan broj njihovog odlaska u sirijsku ratnu „avanturu“, uglavnom na strani „Islamske države“ ili pojedinih pro-turskih ekstremističkih organizacija u regiji Idlib i sjeveru regije Latakija. A njihov povratak u države Srednje Azije tamošnjim vlastima i društvima neće donesti ništa dobrog osim daljnje radikalizacije stanja i porasta islamističkog ekstremizma i terorizma (pored ionako tamo već postojećih „lokalnih“ ekstremističkih pokreta). Ali to je već jedna sasvim druga priča, koja nema previše dodira sa stanjem u samom Afganistanu.
A što se Afganistana tiče, produljenje nestabilnosti učinit će nemogućim da se u srednjoročnom razdoblju započme s bilo kakvim zajedničkim kinesko-pakistanskim infrastrukturnim projektima kojima se od te zemlje nastoji stvoriti logističko središte za kineski Gospodarski pojas „Put svile“, ili izgradnju trans-državnog plinovoda. Iz toga je posve jasno, kako daljnja destabilizacija Afganistana u širem geopolitičkom smislu najviše šteti kineskim i ruskim gospodarskim i geopolitičkim interesima jer anulira dio njihovih nastojanja koja su uključivala i Afganistan kada je bila riječ o prijamu Indije i Pakistana u, uvjetno rečeno, kinesko-rusku Šangajsku organizaciju o suradnji (ŠOS), u ljeto prošle godine. Već se tada na samitu ŠOS-a (u čijem predvorju u svojstvu promatrača već duže vrijeme stoji i Afganistan) otvoreno govorilo o mogućnosti postizanja mira u Afganistanu upravo posredstvom velikih investicija i infrastrukturne izgradnje od kojih bi čitava zemlja (a time i njezine, sada zavađene političke strukture) imale koristi.
Potpuno je jasno kako takav razvoj stanja ne ide u prilog Washingtonu i njegovim interesima koji se na azijskom prostoru direktno sučeljavaju s ruskim i kineskim. SAD zato ne namjerava ispustiti iz ruku središnju azijsku državu čijom krizom kroz svoju (NATO-vu) vojnu nazočnost vrlo lako može manipulirati, već prema potrebi. Katar je tu samo „produžena ruka“ koja je dobrodošla umjesto „odbjeglog“ Pakistana, čije se zbližavanje s Iranom, Kinom i Rusijom ipak nije moglo mirno promatrati.
0 komentara