Nastavlja se živa politička interakcija između aktera integrirajućeg projekta Europe i MENA-e pretežito preko institucije Europske unije, Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) ali i preko famozne Sredozemne unije.
Tako se početkom srpnja Federica Mogherini, visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, u pauzi učestalih sastanaka s ministrima i visokim dužnosnicima država GCC-a sastala s glavnim tajnikom Sredozemne unije koja obuhvaća i 43 države EU-a i MENA-e, Fathallahom Sijilmassijem, kako bi u cilju revitalizacije uloge Unije pripremili sljedeću konferenciju ministara vanjskih poslova zemlja članica u studenome ove godine.
Sijilmassi je izvjestio, prema službenoj stranici Europske službe za vanjsko djelovanje ( European External Action Service – EEAS) visoku predstavnicu EU-a o „pripremi ključnog strateškog dokumenta Sredozemne unije koji će objediniti zajedničko operativno djelovanje u rješavanju izazova u sredozemnoj regiji.” Kako je ipak, GCC temeljni oslonac europske i američke politike u regiji u posljednjih nekoliko mjeseci, Mogherini je gotovo na tjednoj bazi održavala kontakte s visokim dužnosnicima država članica GCC-a.
U pripremi sastanka zajedničkoga ministarskog vijeća za suradnju EU-a i GCC-a, Mogherini se krajem svibnja u Džedi sastala sa saudijskim ministrom vanjskih poslova Adel bin Ahmed Al-Jubeirom, kojom prigodom je, prema službenoj stranici EEAS-a, na zajedničkoj konferenciji za tisak izjavila: “Odnos između Europske unije i Saudijske Arabije je vrlo blizak i duboko razvijen u različitim područjima , a posebice je usmjeren na ekonomske i trgovinske odnose i bilateralnu suradnju na tehnološkom području.”
Visoka predstavnica EU-a je navela da su “kao i uvijek, razgovarali i o ljudskim pravima i mogućnosti produbljivanja naše kordinacije u protuterorističkom i antiradikalizacijskom djelovanju. Vi vrlo dobro znate da smo u Europi kao i u drugim djelovima svijeta suočeni s izazovima u tom pogledu. Oni su zajednički i za nas i za Saudijsku Arabiju, pa bi to moglo biti područje zajedničkog rada u budućnosti.”
Da njene izjave ulagivanja saudijskim partnerima na samoj granici shizofrene percepcije stvarnosti nisu duboko žalosne i groteskne, bile bi smiješne, a ovako samo jasno ocrtavaju svu licemjernost Europske unije i njene političke elite koja je sposobna takve političke formulacije izreći nakon sastanka s čelništvom države koja je sinonim za opresiju i koja je istinski pokretač, financijer, organizator i kontrolor globalnog holdinga islamističkog terora.
Zametak euroarapske integracije
Uostalom, u prosincu prošle godine, njemačka vanjska obavještajna služba BND (Bundesnachrichtendienst), u svom izvješću o ulozi Saudijske Arabije u širenju islamističkog radikalizma, upozorila je na saudijsko financiranje i obavještajnu podršku radikalnom vehabizmu u Njemačkoj i ostalim državama EU-a. No, europskim i američkim liberalnim intervencionistima i „Supermanima demokracije“ ne pada na pamet uvoditi demokratski poredak u Saudijsku Arabiju i ostale despocije iz GCC-a, kao što su to činili u Iraku, Libiji i Siriji.
I to jednostavno zato što nikakva demokratizacija prostora nije stvarni cilj njihovog bliskoistočnog političkog i vojnog angažmana i zato što im GCC partneri trebaju upravo takvi kakvi jesu. Samo takvi represivni, okrutni i agresivni režimi mogu silom osigurati europske i savezničke regionalne interese i postati oslonac europske moći i interesa na bliskoistočnom dijelu buduće euro-arapske integracije.
Već su sada sporazumom između EU i GCC-a (Cooperation Agreement ) predviđeni redoviti godišnji sastanci na različitim razinama – od ministarskih do sastanka Zajedničkog odbora za suradnju (EU-GCC Joint Cooperation Committee ) na razini visokih dužnosnika. Tako je Zajednički odbor za suradnju održan 4. travnja 2016. godine u Rijadu, a godišnji sastanak visokih dužnosnika EU-a i GCC-a (Senior Officials Meeting) održan je u Bruxellesu 14. travnja ove godine.
Prema sporazumu, osnovana je i stalna delegacija Europske unije sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji za diplomatske aktivnosti u zemlji domaćinu i GCC članicama – Bahreinu, Kuvajtu, Omanu i Kataru – a 2013. godine u Abu Dhabiju otvoreno je novo izaslanstvo EU-a za Ujedinjene Arapske Emirate. Inače, GCC je, prema službenim stranicama EU-a, četvrto izvozno tržište EU-a sa 155 milijardi dolara trgovinske razmjene i godišnjim porastom od 15 posto.
Već samo ove brojke i masivna ulaganja iz država GCC-a u europsko gospodarstvo pokazuju bliskost i uvezanost gospodarske i financijske strukture Europske unije i GCC-a, kao temelja buduće euroarapske integracije.
Prije nego što su se arapski šeici i emiri razišli u svoje europske ljetnje rezidencije, u Bruxellesu je 18. srpnja održan 25. zajednički ministarski sastanak Europske unije i GCC-a na kojem su, prema “Qatar News Agency”, “ministri vanjskih poslova GCC-a i EU-a naglasili važnost daljnjeg jačanja zajedničkog nastupa prema regionalnim izazovima i potrebi uspostavljanja čvrstog i učinkovitog temelja regionalne i međunarodne stabilnosti i suradnje.”
Prema službenoj stranici Europskog vijeća, ministri EU-a i GCC-a “identificirali su zajedničke interese i prioritete u regiji, posebice s obzirom na situaciju u Jemenu, Iranu, Libiji, Siriji, Iraku i Libanonu, te ukupnom bliskoistočnom mirovnom procesu. Istaknuli su strateški značaj zajedničkog usklađenog djelovanja EU-a i GCC-a.”
Jasno je vidljivo da političke elite Europske unije i GCC-a već u ovom trenutku operiraju s pojmom zajedničke regije i zajedničkog usklađenog djelovanja. U pozadini hladno i pažljivo sročenih diplomatskih izjava i zajedničkih priopćenja krije se nešto mnogo više od uobičajenih međunarodnih odnosa – zametak buduće planirane euroarapske integracije.
‘Dobronamjernost’ Federice Mogherini
Uostalom, takva agenda se može iščitati i iz govora koji je Federica Mogherini u studenom 2015. održala na sveučilištu u Kairu i objavila na svome blogu pod naslovom – „Europa i arapski svijet: zajednička povijest, zajednička budućnost“. Na samom vrhuncu imigracijske navale na Europu i pratećeg islamističkog terora, Mogherini u Kairu prvi put otvoreno govori o „našoj regiji“, kao jedinstvenoj regiji Europe i arapskog svijeta.
Europa se tako prvi put nakon izbijanja bliskoistočnih islamskih revolucija, tzv. “arapskog proljeća“ i to baš izrijekom najvišeg dužnosnika Europske unije za vanjsku politiku i baš u Kairu, srcu arapskog svijeta, pozicionira u istu regiju kao i Bliski istok(!). Mogherini, nakon pozdrava na arapskom i uvoda kaže:
“Ovo nisu laka vremena za ovu regiju – za našu regiju – i za svijet. Još jednom smo suočeni sa snagama koje nas pokušavaju podijeliti. Neki nam govore da traje rat između islama i ostatka svijeta. Oni govore da su Europa, Rim ili tzv. Zapad neprijatelji islama i Arapa. A isti ljudi govore i da su islam i Arapi neprijatelji Europi i ostatku svijeta. Oni lažu svima nama. Oni lažu Arapima i Europljanima jednako…
Europa i arapski svijet imaju isti interes. Želimo miran Bliski istok. Želimo okončati užas i živjeti bez straha. Imamo iste noćne more i iste snove. Imamo prave razloge stati rame uz rame i zajedno se suočiti s trenutnom krizom, jer od Libije, preko Jemena do Sirije opasna vremena vladaju Srednjim istokim, Sjevernom Afrikom i Sredozemljem , našom regijom. Ako pogledate našu povijest, naše vrijednosti i našu budućnost, vidjet ćete toliko stvari koje nas ujedinjuju…
Hoćemo li se fokusirati na ono što nas razdvaja ili na ono što nas drži zajedno? U kolikoj mjeri će neke naše razlike definirati naš odnos? Koliko bi naših zajedničkih interesa uskratila jednostavna, ali i lažna retorika o sukobu civilizacija dok nas toliko toga u našoj povijesti i našoj budućnosti ujedinjuje? Uistinu postoji mnogo toga što nam je zajedničko. To je ono što me inspirira i pokreće danas ovdje – nada u zajedničku budućnost Europe i arapskog svijeta…
Naravno, povijest Sredozemlja je povijest ratova koji su se vodili ne samo između dvije obale Sredozemlja, nego i unutar same Europe, ali i unutar istočne i južne obale Sredozemlja. Čak i po tim unutarnjim sukobima smo slični, stoga ne trebamo samo dijeliti dugu povijest. Mi također možemo dijeliti i zajedničku budućnost. Budućnost koja će biti uspješna ako je uspijemo oblikovati zajedno.”
Federica Mogherini je u, naizgled dobronamjernom i mirotvornom govoru, više puta izrekla termine „naša regija“, „zajednička budućnost“ i time nedvojbeno potpuno svjesno naznačila smjer politike Europske unije. Pritom nema dvojbe da „naša regija“ u kontekstu govora, ne predstavlja samo zemljopisni pojam, jer Mogherini je politički dužnosnik, a obraćanje prisutnima na kairskom sveučilištu imalo je politički sadržaj i ciljeve.
Riječ je o geostrateškoj viziji Europske unije i njenih američkih saveznika na stvaranju nove regije s Europom i MENA-om (Sjeverna Afrika i Srednji istok), radi dugoročnog osiguranja europskih i zapadnih interesa na prostorima s ogromnim tržišnim i demografski potencijalom, energetskim izvorima i pogodnim pravcima njihova transporta prema Europskoj uniji.
Stvoriti ljepšu sliku Katara
Usporedo s političkom i vojnom integracijom europskog i MENA dijela buduće euroarapske geopolitičke cjeline, nevjerojatno mnoštvo organizacija, think-tankova i građanskih udruga financiranih direktno iz institucija EU-a, intenzivno rade na socijalnom i kulturološkom uvezivanju europskih, sjevernoafričkih i bliskoistočnih prostora i promjeni negativne percepcije europske javnosti prema Saudijskoj Arabiji i ostalim državama GCC-a , kao ključnim europskim integracijskim partnerima.
Pokušavaju, zapravo, stvoriti lažnu sliku o tobožnjim demokratskom procesima u tim državama i njihovoj političkoj i kulturološkoj kompatibilnosti s europskim političkim i kulturološkim krugom. Opseg djelovanja na tom planu kreće se od studija i programa ozbiljnih institucija pod političkim i financijskim pokroviteljstvom EU-a, kao što je MEDEA ili EuroMeSCo, think-tankova kao što je Dahrendorf Forum, do organiziranja pojedinačnih kulturnih manifestacija po prijestolnicama monarhija GCC-a , koje bi trebale povezati europsku i arapsku kulturu.
Tako Europski institut za istraživanje euroarapaske suradnje (European Institute for Reasearch on Euro-Arab Cooperation – MEDEA), osnovan 1995. godine i kojeg financira Europska komisija, na svojim internetskim stranicama objavljuje da je njegov “primarni cilj izgraditi odnose povjerenja, suradnje i uzajamnog razumijevanja između država EU-a i njihovih sredozemnih i arapskih susjeda” kroz, kako navode, „programe interkulturalnog dijaloga, promicanja međusobnog razumijevanja i uzajamne tolerancije, uspostavljanja mreže kontakata dužnosnika u političkim, gospodarskim, znanstvenim i kulturnim sferama, širenje objektivnih i višestranih informacija u javnosti i osiguranja direktnog pristupa arapskih partnera u europske institucije u Bruxellesu.”
MEDEA također sudjeluje u pružanju konzultanskih usluga europskim i arapskim partnerima kroz “prezentacije u medijima, istraživanja i analize, uspostavljanje kontakata različitih aktera sredozemnih i euroarapskih odnosa, te stavljanje uspostavljene mreže kontakata na raspolaganje europskim i arapskim korisnicima.” Vijeće Europe, pak, financira i politički kontrolira Europsko- mediteransku studijsku komisiju (The Euro-Mediterranean Study Commission- EuroMeSCo) kao polugu provođenja aktivnosti iz Barcelonskog procesa, koji obuhvaća države Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. EuroMeSCo obuhvaća 106 institucija s područja politike i kulture i 32 države članice Sredozemne unije nastale temeljem Barcelonskog procesa
Ugledni think-tank, Dahrendorf Forum, kojeg su osnovali berlinska Hertie School of Governance, London School of Economics i zaklada Stiftung Mercatora, pokušava pak,u svojoj nedavnoj studiji, na tragu promicanja suradnje s diktaturama iz GCC-a, stvoriti ljepšu sliku Katara i pojačati dojam o njegovom, navodno, strateškom značaju za europsku politiku. Dahrandorfova studija, autora Nicolasa Fromma sa sveučilišta njemačkih oružnih snaga „Helmut Schmidt“ u Hamburgu, tvrdi da je Katar tijekom vladavine emira Hamada bin Khalifa Thania (1995.-2013.) započeo „politiku otvorenosti prema vanjskom svijetu i izgradnju liberalne ekonomske i društvene strukture ”, čime se, tobože, približio europskom društvenom i ekonomskom modelu.
Nakon bizarnog oslikavanja Katara, kao čudnovatog kljunaša liberalne demokracije s emirom na čelu države, studija zaključuje da Europska unija mora još snažnije razvijati odnose s Katarom i ostalim državama GCC-a kako bi postigla svoje vlastite dugoročne, ekonomske i sigurnosne interese:
„To vrijedi danas više nego ikad, u svijetlu sve veće važnosti sredozemne dimenzije za europsku politiku pri čemu je Katar ključna poveznica EU-a prema ostalim državama GCC-a.” Stoga, prema autoru studije – “Europa treba usvojiti konstruktivniji pristup prema svojim zaljevskim partnerima iz GCC-a. Trebalo bi se odmaknuti od paradigme koja Katar, ali i ostale države GCC-a, prikazuje isključivo kao prekršitelje ljudskih prava, pri čemu se ignorira meritum katarske vanjske politike.”
Bliska suradnja s notornim diktaturama
Umjesto nametanja krivnje za ljudska prava, Fromm tvrdi da bi se s Katarom i drugim državama iz GCC-a, uključujući Saudijsku Arabiju, trebao stvoriti nekakav odnos povjerenja koji bi ih mudrim posredovanjem Europske unije vodio daljnjoj unutarnjoj demokratizaciji. Dakako, riječ je o najobičnijoj bedastoći kojom se pokušava politički i moralno opravdati bliska suradnja s notornim diktaturama koje se koriste u provođenju strateškog integracijskog procesa Europe i Bliskog istoka.
Stoga je mnogo važnija odrednica Katara i drugih diktatura iz GCC-a prikazana u nastavku studije, gdje Fromm navodi da je “Katar snažno uključen u interakciju s državama NATO-a, pri čemu se Doha uspjela postaviti kao primarni arapski sugovornik koji je konstruktivo pridonio jačanju veza GCC-a s NATO-om. Tijekom 2011. godine, Katar je pokazao svoju spremnost slijediti Zapad i preuzeti odgovornost rušenjem Gaddafija u Libiji“.
Upravo ova posljednja citirana rečenica je suština američkog i europskog odnosa prema arapskim državama i savršena definicija uloge arapskih autoritativnih monarhija iz GCC-a u zapadnoj regionalnoj strategiji. To je istodobno i istinski kriteriji vrednovanja arapskih partnera – koliko je tko bezpogovorno spreman slijediti Zapad i rušiti vlade drugih suverenih država, kakve god one bile, na trasi realizacije zapadnih strateških agendi.Treba li uopće išta više dodati nakon ovih teza iz Dahrendofove studije?
Europske institucije u cilju uvezivanja europskih, sjevernoafričkih i bliskoistočnih prostora na kulturološkom i socijalnom planu, u suradnji s veleposlanstvima država članica EU-a, redovito organiziraju raznolike kulturne evente u Saudijskoj Arabiji i ostalim satrapijama iz GCC-a, koji zbog svoje neprikladnosti mjestu i vremenu, postaju – groteskne manifestacije. Tako je primjerice, u jeku po civile tragičnog rata koji Saudijska Arabija i društvo iz GCC-a, unatoč američkoj i europskoj opskrbi najmodernijim naoružanjem, neuspješno vodi u Jemenu i u trenucima jačanja unutarnje represije u samoj Saudijskoj Arabiji, talijansko veleposlanstvo u Rijadu u operetnom stilu organiziralo koncerte i filmske večeri koje bi saudijskoj publici, tobože, trebali približiti europsku kulturu. Sve u skopu manifestacije “Europskog mjeseca” koju je u svibnju organiziralo EU diplomatsko predstavništvo u Saudijskoj Arabiji.
Prema službenoj stranici talijanskog veleposlanstva u Saudijskoj Arabiji, u Nacionalnom muzeju u Rijadu talijanski glazbenici Gianfranco Bortolato i Giovanni Dal Missier održali su 9. svibnja koncert s djelima svjetski poznatog talijanskog skladatelja Ennija Morriconea, kao “glazbene podloge na večeri otvaranja izložbe fotografija o islamskoj umjetnosti”. Inače, Morricone je svjetsku slavu stekao glazbom za talijanske špageti-vesterne, a proslavio se glazbom za film “Za šaku dolara”, što je uistinu sasvim primjerena glazba bliskoistočnoj stvarnosti i mračnoj ekipi europskih i saudijskih strateških partnera.
Uz taktove Ennija Morriconea i za šaku dolara, cijeli Bliski istok i dalje gori u ratovima pokrenutim prema komplementarnim agendama američkog prekrajanja regionalnih granica uspostavljenjih prije jednog stoljeća – Sykes-Picotovim sporazumom i stvaranja „Novog Bliskog istoka“ i europske imperijalne vizije stvaranja jedinstvene geopolitičke cjeline Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
Štoviše, u jugoistočnoj Europi , na poveznici svjetova, na vječnom koridoru projekcije europske strategije prema Bliskom istoku i sponi europskog i bliskoistočnog dijela buduće zamišljene cjeline, otvara se novo krizno i moguće ratno žarište.
Što kažu Jugoistočna Europa i Turska?
Bez kontrole jugoistočne Europe i Turske, nemoguće je uvezati Europu i Bliski istok u jedinstvenu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu, prema Europskoj uniji postaviti planirane trase plinovoda iz Katara i osigurati stabilnu isporuku energenata iz ostalih partnerskih država GCC-a.
Upravo na toj najslabijoj i slučajno ili namjerno zapostavljenoj točki europskog i zapadnog rasporeda, ruska je politika preko srpskog posrednika, u cilju pritiska na eurokoridor prema Bliskom istoku, pokrenula masivnu ofenzivu u čijem je središtu BiH i pri čemu se već čuje repetiranje oružja.
Istodobno je, nimalo slučajno, propalim državnim udarom sa slabo prikrivenom američkom i europskom obavještajnom pozadinom, u Turskoj pokušana zamjena vladajuće garniture na čelu s predsjednikom Erdoganom, drugim podatnijim i pouzdanijim čuvarima strateškog koridora euroarapskih integracija, koji bi istodobno i turske ambicije prema bliskoistočnim prostorima uskladili s europskim i američkim planovima.
U svakom slučaju, dok se bliskoistočni ratovi za geopolitičku prilagodbu regije budućoj euroarapskoj integraciji nastavljaju nesmiljenom žestinom, na europskoj strani počela je velika, zasad samo politička, bitka za koridor – jugoistočnu Europu.
Na kraju ostaje neporeciva činjenica da su europskim i američkim obavještajnim, asimetričnim i direktnim vojnim intervencijama, pod izlikom rušenja bliskoistočnih diktatorskih režima i otvaranja regionalne demokratizacije, udarene i srušene isključivo one države koje nisu pristupile ni jednom od navedenih integracijskih modela s EU-om – od famozne Sredozemne unije, do vojnih oblika povezivanja, kao što su Mediteranski dijalog i Istanbulska inicijativa, ili su se naknadno iz njih povukle .
To su istodobno bile, gle čuda(!), upravo one države koje su svojim političkim ili vojnim potencijalom imalo mogle ometati ili ugroziti interese izraelske politike. Pritom je uočljivo i krajnje je indikativno, da nisu rušeni samo režimi vlasti u Libiji ili Siriji, nego su identično kao ranije u Iraku, razarane cijele države i društvena struktura pod pritiskom islamističkog divljanja podržanog upravo iz Saudijske Arabije i ostalog društva iz EU-a i SAD-u savezničkog GCC-a. I ne bez razloga, jer bez takvog kolektivnog kažnjavanja arapskog korpusa, ne bi bilo moguće ostvariti kontrolirani kaos islamističkog terora i ratova i strateški motiviranu organiziranu migracijsku navalu prema Europi.
Politička elita Europe i njene Europske unije, iako u posljednje vrijeme u pogledu uloge u bliskoistočnom razaranju glumi zbunjenu mladu koja nije znala što se radi prve bračne noći, ipak jako dobro zna što je učinila i što čini i na djelu je upravo ono što je planirala – taljenje europskog društvenog tkiva, etničkih i vjerskih posebnosti, stvaranje centralizirane, federalne EU i njeno uklapanje u jedinstvenu cjelinu Europe i prethodno ratovima prerađenog Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, zapravo proširenu repliku geopolitičkog prostora nekadašnjeg moćnog Rimskog carstva.
Europska gospodarska i politička elita uklopljena u američku geoekonomsku i geopolitičku strategiju, na euroazijskim prostorima zaigrala je opasnu igru istodobnog maltretiranja vlastitih građana i europskih naroda i korištenja islamističkog ekstremizma za provođenje ciljeva velike strateške vizije prekrajanja i integracije Bliskog istoka i Europe. Ona je time uvela Europu u veliki svjetski imperijalni sukob za izvore bogatstava.
Između svih moćnih aktera koji u tome sudjeluju – SAD-a, Rusije, Kine, Japana, Europe i njene EU, upravo je Europa najranjivija. Takva je, nažalost, ušla u nepredvidive geostrateške procese na svom vlastitom tlu i najbližoj okolici. Za razliku od svih ostalih sudionika, ona je direktno izložena svim učincima tih procesa koji bi Europu i Europsku uniju, umjesto na tron i položaj dominacije, mogli dovesti do potpune disolucije i rata na europskom tlu, do sada neviđenih razmjera i modaliteta…
0 komentara