T. Stojanov: Euroazija i interesi „anglosaksonske rase“

Trajče Stojanov

Nakon prve dvije kolumne (vidi poveznicu ispod teksta) u kojima smo rasvijetlili geopolitičke ideje oca geopolitike Sir Halforda Mackindera i njegove teorije Heartlanda, kao i njemačku geopolitičku misao Karla Haushofera s njegovim idejama Lebensrauma i Drang nach Osten, besmisleni sukob na prostoru Ukrajine nastavljamo analizirati u kontekstu američkog geopolitičkog pristupa.

Povijesne, političke, a osobito prostorno-geografske prilike, dugo su držale SAD podalje od svjetskih turbulentnih zbivanja. (Geo)politika izolacionizma bila je dominantna paradigma u američkoj politici do početka dvadesetog stoljeća. Sjedinjene Američke Države, zaštićene s istoka Atlantikom, sa zapada Pacifikom, bez ozbiljnih prijetnji sa sjevera i juga, oslonile su se na stav izolacionista – Amerika je sama sebi dovoljma i nema potrebu miješati se u poslove “starog svijeta” (Europe kao kontinenta).

Od inauguracije (1789.) prvog predsjednika Georgea Washingtona, američka varijanta poznate britanske samodostatnosti i izolacije od europskog kontinenta do razine “splendid isolation“, postala je temelj geopolitičkog promišljanja SAD-a. Sve dok povijesne, političke, ali i geografske okolnosti nisu “natjerale” Sjedinjene Države na intervenciju u europska zbivanja početkom dvadesetog stoljeća, odnosno tijekom dva svjetska rata, poglavito u drugom i definitivno nakon njega. Ili dok se nisu pojavile ideje utemeljitelja američke geopolitike Alfreda Thayera Mahana (1840-1914).

Ovaj pomorski časnik, povjesničar i teoretičar s kraja devetnaestog stoljeća (baš toliko da simbolično najavi kraj američkog izolacionizma početkom dvadesetog stoljeća) napisao je knjigu „Influence of Sea Power on History“, nakon čega su njegove ideje uz male varijacije postale i ostale temelj svih strateških doktrina američke vanjske i sigurnosne politike.




Geopolitika je zanimljiva – vjerojatno zato što se temelji na geografskom determinizmu kao središnjoj pretpostavci. Ova disciplina nema gotovo nikakvih promjena u svojim temeljnim idejama, ona se samo mijenja i prilagođava potrebama država i njihovih politika koje tumači, uvijek prema aktualnim povijesnim konstalacijama. Dakle, od Mackindera, preko Haushofera i Mahana, do ruskih Euroazijanista, središnje pretpostavke o telurokraciji (vladavina kopnom) i talasokraciji (prevlast nad oceanima / morima), zatim o Heartlandu i dominantnoj ulozi Euroazije, potrebi njenog okruživanja (Rimland i strategija „anakonde“), uopće se ne napuštaju, već se samo drukčije tumače kako bi odgovarale trenutačnim potrebama velikih sila i njihovim trenutnim imperijalnim interesima. Stoga su ideje Mahana i drugih američkih geopolitičara u srži i suvremenih pogleda Kissingera i Brzezinskog.





Slika: Heartland i Rimland; izvor; Wikipedia

Pojednostavljeno, Mahanova ideja je uspostaviti američku nadmoć i dominaciju na temelju njezinog potencijala za pomorsku nadmoć. Vjerovao je da su se “pomorske sile” povijesno pokazale dominantnima – od Španjolske, Portugala, Nizozemske do Britanije – i to ga je potaknulo da isto primijeni na Sjedinjene Države. Ako žele postati svjetski dominantna sila, Sjedinjene Države moraju prekinuti svoju politiku izolacionizma i ući na svjetsku pozornicu kao imperijalna sila izgradnjom snažne trgovačke i ratne mornarice koja je sposobna kontrolirati važne pomorske pravce. Mahanovu inspiraciju slijedi Nicholas Spikeman (1893.-1943.) koji je postavio temelje suvremene američke geopolitike, a time i vanjske politike.

U svojoj knjizi „American Strategy in World Politics“, objavljenoj 1942., nedugo nakon što su Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat, formulirao je teoriju Rimlanda. Spykman smatra da sprječavanje formiranja euroazijskog kopnenog bloka zahtijeva aktivno sudjelovanje Sjedinjenih Država u svjetskoj politici i održavanje Euroazije u stanju političke i strateške podijeljenosti. Prema Spykmanu velika koncentrična tampon zona koja se nalazi između euroazijske kopnene mase (Heartlanda) i maritimnih pravaca obuhvaća Zapadnu Europu, Bliski istok, Tursku, Iran, Afganistan, Tibet, Kinu, Arabiju, Indiju i Burmu Sijam  te kao takva predstavlja Rimland (obodnu, rubnu zemlju), stoga onaj „tko kontrolira Rimland vlada Euroazijom; tko vlada Euroazijom kontrolira sudbinu svijeta“. Današnja želja za američkom kontrolom euroazijskih obalnih područja izravan je rezultat te strategije. Obalna Europa, Bliski istok i Jugoistočna Azija središnji su prioriteti geopolitičke strategije SAD-a, koja ne samo da kontrolira, već i sprječava širenje unutarnjih snaga.

Uglavnom, bez obzira na razlike u pristupu Mahana, Mackindera i Spykmana, razlike su više metodološke nego suštinske. Naime, bez obzira je li riječ o kontroli kopna ili mora, ipak se radi o kontroli euroazijskog prostora, poglavito!




Tako su slične teze još jednog zanimljivog autora, teorijskog geopolitičara Homera Leeja, koji u svojoj knjizi „The Days of the Saxons“ otkriva tri opasnosti za “anglosaksonsku rasu” (koristi izraz “rasa”, definiran u XIX. stoljeću od strane britanskih i američkih teoretičara, koje smo zbog stilskog učinka odlučili staviti u naš naslov) – Njemačka, Rusija i Japan. Ako bi se prema ovom autoru stvorio  “fatalni” savez između “Slavena” (Rusa), Nijemaca i Japanaca, to bi značilo kraj anglosaksonske prevlasti. On to naziva “smrtni trostruki savez” koji se ne smije dozvoliti. Znamo tko je danas najveći američki saveznik u Aziji, a u prošlim kolumnama već smo spominjali da Njemačka ima vojnu bazu Rammstein na svom teritoriju od 1953. godine.

Naravno, ove geopolitičke projekcije nisu egzaktna matematička znanost i ne ostvaruju se uvijek sa stopostotnom točnošću, poglavito zato što u tim „šahovskim partijama“ uvijek imate drugog igrača nasuprot sebi. Dakle, nakon Drugog svjetskog rata svi su bili osupnuti i iznenađeni neočekivanim, pa čak i nevjerojatnim uspjehom Crvene armije i njezinim ulaskom u Berlin. S više od 20 milijuna žrtava Sovjetskog Saveza, bilo je jednostavno nemoguće ograničiti utjecaj ove velike sile i uspostaviti potpunu kontrolu nad Euroazijom – bilo kopnom ili vodom – kako je to zamišljala američka geopolitika. Jednostavno, nakon Drugoga svjetskog rata, SAD su bile prisiljene “kolač” podijeliti sa SSSR-om. I to, upravo u zoni Heartlanda – u velikoj mjeri i u korist SSSR-a koji je kontrolirao Istočnu Europu. Zato je Amerika slavila nakon raspada SSSR-a – kontrola nad srcem ili Heartlandom se može vratiti, Rusija se opet može kontrolirati! Putin je ovaj povijesni preokret nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća”.

Nakon raspada SSSR-a, nova realnost i nove okolnosti, dovode do novih tumačenja starih geopolitičkih obrazaca i strahova. Ogroman prostor u istočnoj Europi nakon pada Sovjetskog Carstva prilika je koju su Sjedinjene Države i njeni saveznici čekali i koju neće propustiti. U geopolitičkim igrama nema praznog prostora: napuštanje od strane jednog znači priliku za drugog. Stoga su se glavni stratezi hladnoratovske ere Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski obradovali ovoj “geopolitičkoj katastrofi”, uz odluku da ignoriraju sve zahtjeve Rusije. Kissinger će upozoriti da bez obzira tko vlada Rusijom, ta zemlja ima dugu imperijalnu tradiciju i da će uvijek biti “tvrda zemlja”. Baš kao što će Brzezinski kasnije reći da glavni cilj Sjedinjenih Država ostaje kontrola nad Euroazijom, a prednost stečena raspadom SSSR-a, ove neeuropske i neeuroazijske države, prednost koja joj omogućava da preuzme kontrolu nad ovim teritorijom, ne smije se propustiti. Njegova strategija predstavljena u “Velikoj šahovskoj ploči” prvenstveno je strategija za Euroaziju (tj. Rusiju), koja je, po njemu, “mega kontinent” koji “kumulativno premašuje moć američkog kontinenta”.

A ako je Euroazija zapravo Rusija (vidjet ćemo u jednoj od sljedećih kolumni, što je to prostor), kontrola tog dijela, kontrola srca – Heartlanda, zapravo je kontrola svijeta. Stoga je cijela knjiga Brzeinskog, „Velika šahovska ploča“, objavljena ubrzo nakon pada željezne zavjese, zapravo posvećena potiskivanju i kontroli Rusije. Iako sam ovih dana pročitao neke izjave Brzezinskog i Kissingera koji su jednom prilikom rekli da je NATO pogriješio u širenju na Istok, a posebno s eventualnim pristupom Ukrajini, ipak se cijela njihova koncepcija temelji na ideji potiskivanja Rusije (tzv. strategija containtmenta). Jedine su razlike u pristupima toj strategiji – bilo pomoći Kini (formalnim zbližavanjem kroz Nixonovu politiku, koji je smatrao da bi osvajanje Kine značilo ograničavanje Rusije), bilo poticanjem problema („obojenih revolucija“) u bivšim sovjetskim republikama, arapskom svijetu… , geopolitika je ista! Uostalom, ne treba zaboraviti legendarnu izjavu Poljaka Brzezinskog: „ne može se dovoljno naglasiti da je bez Ukrajine Rusija marginalna država, dok s podređenom Ukrajinom, Rusija postaje carstvo“! Iz ove perspektive, ovo je borba carstva, s carstvom u nastajanju!

Vidimo, u srcu svih dosad iznesenih teorija, glavni fokus ostaje Euroazija! A u sljedećim kolumnama vidjet ćemo ruske poglede na geopolitiku i posebno na ovaj euroazijski geopolitički prostor.

U ruskoj misli postoje tri škole mišljenja, ne samo geopolitičke, nego i općenito teorijske i filozofske: slavenofili, zapadnjaci i euroazijci. Zanimljivo je da možda prve jasno definirane ideje o jedinstvu euroazijskog prostora, koji je danas pod anglosaksonskom prevlašću, potječu od ruskih teoretičara. U međuvremenu, trenutna ruska politika uvelike slijedi putanju misli koju postavlja euroazijska doktrina. Zato je Rusija s Putinom odlučila “promjeniti igru“ i osporiti dominaciju “anglosaksonske rase” u ovom euroazijskom geopolitičkom prostoru, koji bi “prirodno”, barem geografski, trebao biti pod kontrolom onih koji na njemu žive. Trenutno su izgledi slabi – Rusija je za sada otišla u zagrljaj Kine, Europa pod kišobran Sjedinjenih Država (po tko zna koji put). Rusija to najmanje želi, a Europu nitko ne pita!

(Napomenaautor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu, u Sjevernoj Makedoniji, i kolumnist tamošnjeg medija „Nova Makedonija“).

Trajče Stojanov: Smrt “Drang nach Osten” – smrt Europe!

 

Komentari

komentar

You may also like