T. Stojanov: Vječna dvojba Europe: Zna li „ruski medvjed“ zagrliti a da te ne zgnječi?

Trajče Stojanov

Oba povijesna događaja naučila su Ruse dvije vrijedne lekcije: pobjedom nad Napoleonom oslobodili su Europu, ali i da ih ova oslobođena Europa ne želi kao ravnopravne partnere, što su dokazali odmah nakon te pobjede – Krimskim ratom protiv Turske! Sličnu poruku Rusi su dobili i nakon Drugog svjetskog rata

Kada sam najavio seriju članaka o aktualnim rusko-ukrajinskim zbivanjima iz geopolitičke, ali i šire filozofske, kulturno-povijesne perspektive, kazao sam kako ću posljednje tekstove posvetiti ruskoj misli i njenom svjetonazoru u ideološkom, političkom, geopolitičkom i kulturno-povijesnom smislu. I evo, vrijeme je za to! U nekoliko idućih analiza pod nazivom “Ruska ideja”, nastojat ću objasniti ono što se u teoriji podrazumijeva pod “ruskom idejom” – dakle,  skupom teorijsko-filozofskih, povijesnih, političkih i geopolitičkih ideja o mjestu i ulozi Rusije i ruske civilizacije u međunarodnim odnosima.

U ovoj kolumni osvrnut ću se samo na povijesni kontekst nastanka triju ruskih perspektiva ili tri ruska pristupa, pogleda na povijest, politiku i geopolitiku (slavenofilstvo, zapadnjaštvo i euroazijanizam), a u drugom nastavku objasnit ću ih detaljnije, i na kraju, u posljednjem, pokušati “primijeniti” te teorijske pristupe na aktualnu rusku politiku i trenutačno stanje, ili je barem pokušati razumjeti kroz te pristupe.

Kako bismo uopće razumjeli što su “slavenofilstvo”, “zapadnjaštvo” i “euroazijanizam”, moramo ukratko ocrtati povijesni kontekst, jer ideje imaju svoj kontekst, odnosno svoje “vrijeme” i svoj “prostor” u kojem niču. Ruska civilizacija, u općem smislu, relativno je “nova”. Iako ima dugu povijest, mnogo prije događaja o kojima ćemo govoriti  – Kijevska Rus, kršćanstvo, mongolsko-tatarsko ropstvo…), ipak iz današnje političke perspektive i suvremenog političkog konteksta, treba kazati da se Rusija, kao važan akter na europskoj povijesnoj i političkoj sceni, pojavljuje tek sredinom XIX. stoljeća.




Za formiranja ruske samosvijesti u tom su razdoblju ključna dva povijesna događaja: tzv. Domovinski rat s Napoleonom i Krimski rat. Zašto su ti događaji ključni? Jer po prvi put izlažu Ruse potrebi da o sebi misle kao o kulturi i civilizaciji, ali i kao moćnom geopolitičkom akteru. Poglavito u odnosu na Europu. Ova dva povijesna događaja, s dijametralno suprotnim ishodima, rađaju dvije dijametralno suprotne geopolitičke ideje: slavenofilstvo i zapadnjaštvo. Stoga, rasvijetlimo ove događaje!

Pod vodstvom slavnog generala Mihaila Kutuzova, 1812. godine, samo stotinjak kilometara od glavnog grada Moskve, vodila se poznata bitka kod Borodina protiv Napoleonove vojske, u kojoj su gubici s obje strane ogromni. Bila je to Pirova pobjeda i Napoleona i ruskog cara Aleksandra I (1801-1825). No ubrzo nakon ove bitke bliži se kraj Napoleona, zbog čega ugled Rusije raste, a Aleksandar I. postaje ključni igrač na međunarodnoj sceni. Od tog trenutka u europskim političkim i geopolitičkim strategijama bit će potrebno ne samo kalkulirati s novim “svjetskim čimbenikom”, nego i osluškivati ​​glas Rusije. Ovim povijesnim događajem Rusija konačno ulazi na europsku političku scenu i postaje igrač s kojim treba računati. Rat s Napoleonom, u tom smislu, ključni je događaj za buđenje ruske nacionalne samosvijesti, s tim ratom prvi put u svojoj povijesti Rusija je ozbiljno zakoračila na moderno europsko političko i kulturno tlo. Nakon toga, u tzv. Domovinskom ratu, Rusija je stekla vodeći međunarodni položaj te je u savezu s Austrijom i Pruskom sudjelovala u svim aktivnostima tadašnjih država usmjerenim protiv revolucija i narodnooslobodilačkih pokreta u Europi.





Sljedeći ruski car Nikola I (1825–1855), osobno je bio inicijator intervencija za suzbijanje revolucionarnih aktivnosti u Francuskoj, Belgiji, Poljskoj, Mađarskoj… Također je poticao stvaranje tzv. Svjetskog saveza između vodećih zapadnih zemalja, u obrani tradicionalnih monarhističkih režima i protiv sve većeg utjecaja revolucionarnih i nacionalnih pokreta. Jednom riječju, Rusija je u to vrijeme u međunarodnim odnosima bila ono što su Sjedinjene Države danas: “policajac na dužnosti” – to je vrhunac ruske vanjske politike u XIX. stoljeću. Ovakva uloga Rusije na međunarodnoj političkoj sceni vjerojatno je najveće postignuće koje se do danas gotovo nije ponovilo u takvom obliku i intenzitetu; Rusija nikada nije bila toliko prisutna kao europska i svjetska sila na međunarodnom planu kao u tom razdoblju.

Naravno, takva situacija traje sve dok snažna međunarodna uloga Rusije ne počne ozbiljno potkopavati pozicije njezinih bivših saveznika. Ogromna moć Rusije počinje plašiti dojučerašnje europske velesile – neprikosnovene u svojoj dominaciji, prije dolaska Rusije. Dakle, zbog sve veće ekspanzije Rusije i širenja njezina teritorija i tržišta prema Crnom moru i Zakavkazju, bivši ruski saveznici sada sklapaju savez sa svojim bivšim neprijateljima. Tako se Engleska brzo pomirila sa svojim bivšim smrtnim neprijateljem, Francuskom, i stala na stranu Turske u Krimskom ratu (1853-1856), u kojem je Rusija doživjela ponižavajući poraz, a Rusija je Pariškim sporazumom bila prisiljena ustupiti teritorij. Tako dominantna uloga Rusije na međunarodnoj sceni počinje polako slabiti, a kao rezultat tog poraza, u unutarnjoj politici jačaju autokratske tendencije i nastaju ozbiljni ekonomski problemi.

Zašto smo napravili ovu povijesnu analizu? Da vidimo kako se iz ova dva povijesna događaja rodilo drukčije samopoštovanje i samovrednovanje među Rusima koje traje do danas. U ovom razdoblju javlja se i „problem Rusije“, tj. postavljaju se pitanja: što je Rusija, gdje je njezino mjesto i uloga u svijetu, je li europska država ili nije, kakvu politiku i geopolitičku orijentaciju treba zauzeti…? Posebno provokativna razmišljanja o ovim političkim, ali i povijesnim pitanjima bila su ruskog filozofa Pyotra Chaadayeva (1794–1856), koji se – poput ostalih Rusa tog vremena koji su se nakon pobjede nad Napoleonom suočili s novim i drukčijim svijetom oličenim u Europi – zapitao: koja je vrijednost Rusije i Rusa u europskoj i svjetskoj civilizaciji? A odgovor koji je dao u tom pismu bio je krajnje negativan i pesimističan. Za njega je Rusija “nenapisani list papira” na kojem je jedino vrijedne civilizacijske stvari ispisao Zapad. Sav razvoj, ako ga ima, rezultat je zapadnog utjecaja. Sama Rusija je bezvrijedna. Samo mi – kaže on – „ništa svijetu nismo dali, ništa nismo naučili; “Nismo uveli nikakvu ideju u masu ljudskih ideja, nismo ni na koji način pomogli napredak ljudskog razuma i uništili smo sve što smo tim napretkom dobili.”

Od ovog će pisma početi jasna podjela ruskog mentaliteta na “slavenofile” i “zapadnjake“. Kroz otvaranje rasprave o “problemu Rusije” izdvojit će se dvije skupine koje se ističu kao najvažnije, što će ostaviti neizbrisiv trag na cjelokupno buduće razmišljanje ruskih teoretičara: slavenofila i zapadnjaka. Ove dvije skupine temelj su budućeg filozofskog, kulturnog, političkog i povijesnog razvoja u Rusiji.




Slavenofilima dominira želja za izgradnjom samostalne ruske misli, kulture i politike, dok su zapadnjaci na tragu njemačke, a poglavito francuske društvene misli zainteresirani za europski smjer razvoja. Njih, u većoj mjeri nego slavenofile, zanimaju društveno-političke teme i zato u praksi idu u politički radikalizam u pokušaju da nešto promijene u toj društveno-političkoj stvarnosti. Zapadnjaštvo promiče sekularizam kao temelj razvoja društva, a etički humanizam ustoličuje kao temeljno načelo tog sekularizma. Zapadna linija dovodi nas izravno do socijalističke revolucije 1917!

Vidimo da su Rusi Borodinskom bitkom i ratom za Krim od samog početka svog izlaska na europsku i svjetsku političku scenu spoznali dvije kontradiktorne stvari: da su i europski i neeuropski narod. Da su kao ogromna država i civilizacija, s jedne strane, dužni razvijati se i slijediti svoj povijesni put, ali s druge strane trebaju biti dio europske i svjetske civilizacije. Slavenofili su inzistirali prije svega na tom samostalnom putu, zapadnjaci su inzistirali na potpunom uključivanju u europske tokove. Oba povijesna događaja naučila su Ruse dvije vrijedne lekcije: pobjedom nad Napoleonom oslobodili su Europu, ali i da ih ova oslobođena Europa ne želi kao ravnopravne partnere, što su dokazali odmah nakon pobjede nad Napoleonom, Krimskim ratom protiv Turske! Sličnu poruku Rusi su dobili nakon Drugog svjetskog rata! Tu bol nosi Rusija od početka svoje političke povijesti. I od tada je ta bol ili problem stalno prisutan u Europi – kako primiti Rusiju u Europi, a da ta Rusija ne proguta Europu!? Zna li se “ruski medvjed” zagrliti, a da se ne zgnječi!?

(Napomenaautor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu, u Sjevernoj Makedoniji, i kolumnist tamošnjeg medija „Nova Makedonija“).

Trajče Stojanov: Smrt “Drang nach Osten” – smrt Europe!

Komentari

komentar

You may also like