Z. Meter: Dok o miru u Ukrajini govori još samo papa, svijet ubrzano klizi u ponor pakla

Zoran Meter

Prije nekoliko tjedana ovaj je svijet napustilo dvoje gorljivih pobornika „tvrde“ vanjske i obrambene politike „vječitih“ ljutih rivala – SAD-a i Rusije: Madeleine Albright i Vladimir Žirinovski. Time nisu doživjeli ono za što su se tijekom svoje političke karijere (svjesno ili nesvjesno) svojim potezima zalagali ili samo predviđali da će se dogoditi – potpuni kolaps međusobnih odnosa, gotovo pa rat dviju najvećih velesila do uništenja. Naime, umrli su upravo na početku ruske vojne kampanje u Ukrajini, koju je, zanimljivo, Žirinovski predvidio s gotovo točnim datumom njezinog početka još prije 20-ak godina.

Ali silaskom sa „životne scene“ spomenutog dvojca sigurno nije nestalo i političko  tvrdolinijaštvo na obje strane. Štoviše! Ono postojano dobiva na snazi i dinamici – i nikad nije bilo jače i utjecajnije. Svojim krutim stavovima, bez imalo želje za razumijevanjem interesa i strahova druge strane – razorno djeluje na ukupno stanje američko-ruskih odnosa, koje je sada, po mom mišljenju – prema stupnju opasnosti koju predstavlja na globalnoj razini veće i od čuvene Kubanske krize iz vremena hladnog rata i suparništva SAD-a i SSSR-a. Jer tada su barem postojali međunarodni mehanizmi koji su omogućavali dijalog suprotstavljenih divova s ciljem sprječavanja eskalacije kriza. Međutim, oni su posljednjih godina potpuno uništeni, kao što su jedan za drugim jednostrano uništavani i brojni bilateralni sporazumi koji su se odnosili na međusobna (a time i globalna) važna sigurnosna pitanja dviju strana.

Akcelerator sadašnjeg kraha američko-ruskih odnosa svakako je Putinov pokrenuti rat u Ukrajini. Međutim, on je samo casus belli za početak nečeg puno opasnijeg, čiji su uzroci puno dublji i nemaju baš nikakve veze s Ukrajinom: do sad neviđenog sukoba kolektivnog Zapada predvođenog SAD-om i Rusije – kao ključnog ne samo za njihove odnose i interese, već i za čitav svijet.

I dok o miru u Ukrajini govori još samo papa, sve je spremno za veliki globalni „obračun stoljeća“, o kojem će ovisiti izgled budućeg svijeta – ako ga uopće i bude. Na žalost, postavke su takve da je potpuno izvjesno kako će upravo ukrajinski rat u tome imati presudnu ulogu i da je ukrajinski narod velika „kolateralna“ žrtva (o tome tko je pogriješio tj. kakva je uloga ukrajinskih elita po tom pitanju, sada više uopće nije važno jer je „kotač zamašnjak pokrenut“ i nemoguće ga je zaustaviti na po Ukrajinu zadovoljavajući način). Na ukrajinskim bojišnicama pobjednik dobiva sve, a poraženi se „vraća kući pognute glave“. SAD „slamanjem“ Rusije može slobodno krenuti u obračun s glavnim globalnim konkurentom – Kinom, a Rusija pobjedom jača svoj položaj u svijetu i daje primjer ostalim zemljama izvan Zapadnog kruga da je mogu slijediti „na putu slobode“ i izbaviti se „iz ralja vječnog zapadnog imperijalizma i licemjerja“.

Drugim riječima, u Ukrajini više ne ratuju samo Rusi i Ukrajinci, nego Rusija i Zapad. Ovaj posljednji, ukrajinski sukob smatra proxy ratom za svoje interese, i na sreću, još uvijek koliko-toliko dozira svoje miješanje u sam vojni sukob da ne bi prešao „crvenu crtu“ koja označava njegov neposredni vojni sraz s Rusijom (Zapad Kijevu, za sada, isporučuje onoliko i one vrste oružja za koje smatra da može a da to ne dovede do eskalacije i prelijevanja sukoba izvan ukrajinskih granica). No po Zapad je najveći problem tzv. reputacija tj, ugled, u smislu, kako da zbog Ukrajine (u koju se, logično – ne želi neposredno vojno miješati) na kraju ne ostane poražen u očima svijeta. Zbog toga jačaju sankcije, pojačava se isporuka oružja, a proturuska politička i medijska retorika usijava atmosferu u EU, Velikoj Britaniji i u SAD-u na maksimum – do te mjere da se čini kako Zapad zapravo već sada otvoreno ratuje protiv Rusije. U tome i leži opasnost jer to može pobuditi političare na povlačenje još radikalnijih poteza – s puno većim rizicima (o tome više u drugom dijelu teksta).

Time ukrajinska „crna rupa“ prijeti usisavanjem, prije svega čitave EU, koja, skupa sa svojom ekonomijom – može tako snažno tresnuti o pod da od nje više ništa neće ostati. EU, kao takva, kada je u pitanju ekonomska konkurencija, u biti ne odgovara niti V. Britaniji (sjetimo se Brexita i tvrdih pregovora Londona i Bruxellesa) niti SAD-u, prije svega republikancima. U Trumpovoj eri SAD su uvodile i oštre carine protiv čitavih pojedinih industrijskih sektora EU ili njenih ključnih država – proizvodnje čelika, automobila, …




Sadašnja garnitura avanturistički nastrojene političke vrhuške EU i njenih ključnih članica svjesno je preuzela krajnje opasnu ulogu američke isturene formacije na otvorenom istočnom frontu s Rusijom. Od te su se „igre“ već ranije distancirali svi ozbiljni  europski političari „staroga kova“ čiji se glas posljednjih godina sustavno nije želio čuti, a koji dobro znaju kuda sve to može, a ako se brzo nešto ne promjeni –  i hoće dovesti. Jedna od takvih je i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, koja sada u čudu, odmaknuta od političkog odlučivanja i politike u cijelosti – promatra što se sve ovo događa i kako se poput „kule od pijeska“ urušava sve ono što je ona godinama činila za njemačke interese i interese EU tijekom svog upravljanja „lokomotivom“ Europe. A ta „lokomotiva“ EU sve više usporava i posrće.

U Njemačkoj se, osim rasta ekonomskih i socijalnih, sada naziru i veliki unutarnji politički problemi. I to, ni manje ni više – opet zbog Ukrajine, zbog koje je Berlin već ranije odsjekao svoje – treba naglasiti – vrlo razvijene i unosne gospodarske odnose (ne samo iz sfere energetike) koje je desetljećima strpljivo i uspješno gradio. Naime, nakon što je savezni kancelar Olaf Scholz prije dva tjedna izjavio kako Njemačka neće Kijevu isporučivati teško naoružanje, a ukrajinski spisak zahtjeva s vrstama potrebnog naoružanja skratio s 40-ak stranica na njih 20-ak, CDU i CSU najavile su ofanzivu na Scholza i njegovu vladu u Bundestagu. Naime, obje ključne bavarske  političke stranke zalažu se za najveću moguću njemačku vojnu pomoć Ukrajini. Nije isključeno da će tražiti i glasovanje o povjerenju i zapravo kancelara proglasiti svojevrsnim „izdajnikom“ interesa Njemačke i Zapada u cjelini, i tako izazvati političku krizu i nove izbore. I sve to, neovisno što je Scholz prošlog tjedna izjavio kako se ne smije dozvoliti ruska vojna pobjeda u Ukrajini, i nakon što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno skandalozno odbio primiti njemačkog predsjednika Frank-Walter Steinmeiera u Kijevu što je nezapamćen „šamar“ ključnoj članici EU. Zapravo, najbolje i simbolizira stupanj sadašnjih prilika i u Njemačkoj i u EU.





Dramaturgija europskog kaosa

Koliko je stanje u EU i tzv. kolektivnom Zapadu sve kaotičnije svjedoče i slijedeće dramatične vijesti:

  1. Nevjerojatni tekst britanskog medija The Telegraph od 19. travnja, u kojem autor optužuje Njemačku da odbijanjem uvođenja embarga na rusku naftu i plin ona pomaže Putinov rat, i da bi Velika Britanija zbog toga mogla uvesti – ni manje ni više nego – sankcije protiv Njemačke. Tako se u tekstu navodi da bi Velika Britanija u tom smislu mogla, umjesto iz Njemačke, kupovati strojeve iz Francuske, Japana i td.

Ovakvi i slični tekstovi i politička retorika koja se koristi protiv Berlina, do jučer potpuno nezamislivi – ukazuju da one koji se njima služe uopće ne zanimaju niti opravdana njemačka zabrinutost za svoju ekonomiju i socijalnu sigurnost, a kamoli njeni vanjskopolitički interesi. Njemačka, prema mišljenju Londona, mora slušati i predvoditi EU u sprječavanju Rusije pod svaku cijenu. Bila ona po Berlin preskupa ili ne – uopće nije važno. S druge strane, čak je i Pierre-Olivier Gourinchas, glavni ekonomist MMF-a, izjavio u četvrtak da je glavni rizik za eskalaciju sankcija, posebno embarga na ruski plin, taj – što bi to u kratkom roku izazvalo “prilično ozbiljno” usporavanje u zemljama poput Njemačke.

  1. 2. Sve konfuznije stanje u EU po pitanju preuzete uloge „isturenog američkog igraća“ prema Rusiji potvrđuje i intervju visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borella od 21. travnja, kada je priznao kao će (što se tiče pripreme šestog sankcijskog paketa protiv Rusije) pitanje uvođenja embarga na isporuke ruskih energenata (nafte i plina), što traže Washington i London, biti odgođeno kao centralizirana odluka s obzirom da se pojedine zemlje tome otvoreno protive (Njemačka, Mađarska, Austrija). “Imidž cijepanja bloka zbog pooštravanja sankcija ne bi uvjerio Europljane, ali bi se svidio Moskvi”.
  2. S druge strane, američka ministrica financija i oštra zagovornica proturuskih sankcija (koja je još prije desetak dana upozorila sve zemlje svijeta koje se odbijaju pridružiti zapadnim proturuskim sankcijama da SAD neće dozvoliti njihovo takvo ponašanje i želju da njihove tvrtke ispune nastali vakuum na ruskom tržištu zbog povlačenja zapadnih kompanija), Janet Yellen, 21. travnja daje izjavu posve drugog karaktera: upozorava da bi europska zabrana uvoza ruske energije mogla naštetiti gospodarstvima i imati neželjene ekonomske posljedice (vidi poveznicu https://www.channelnewsasia.com/business/yellen-warns-european-ban-russian-energy-could-harm-economies-2639561).

Obraćajući se novinarima nakon sastanka s ukrajinskim premijerom Denysom Shmyhalom i ministrom financija Sergiyem Marchenkom u Washingtonu, Yellen je rekla da bi takva zabrana u konačnici mogla uzrokovati više štete nego koristi. “Europa očito mora smanjiti svoju ovisnost o Rusiji u pogledu energije. Ali moramo biti oprezni kada razmišljamo o potpunoj europskoj zabrani, recimo, uvoza nafte”, rekla je Yellen. Europska zabrana energije povisila bi globalne cijene nafte “i, suprotno intenciji, zapravo bi mogla imati vrlo mali negativan utjecaj na Rusiju, jer iako bi Rusija mogla izvoziti manje, njezina bi cijena koju dobiva za svoj izvoz porasla.”




  1. Dramatično upozorenje MMF-a, koji u izviješću od 20. travnja, između ostalog govori i o nikad većoj opasnosti u posljednjih 75 godina za globalni financijski i gospodarski poredak. Taj je poredak ugrožen stvaranjem zajedničkog rusko-kineskog monetarnog i platnog sustava koji „bježi“ od dolara i može dovesti do „fragmentacije“ međunarodnog monetarnog sustava i golemih problema oko nadzora opskrbnih lanaca i globalne ekonomije u cjelini.

„Ubrzana inflacija postala je … opasnost za mnoge zemlje. Rastuće cijene hrane i goriva opterećuju proračune običnih obitelji do točke prijeloma. Financijsko stezanje zbog potrebe suzbijanja inflacije, najviše pogađa zemlje s visokim dugom. … To su dodatni mračni oblaci koji opterećuju globalnu ekonomiju, a nad glavom nam visi još jedan: rizik geopolitičke fragmentacije, koji bi mogao ugroziti razvojne pomake u posljednjih 75 godina, ali i ostaviti nas nesposobnim nositi se s aktualnom krizom“, navodi se, između ostalog, u tekstu kojeg možete pogledati na slijedećoj poveznici: (https://www.imf.org/en/News/Articles/2022/04/20/042022-md-press-briefing-spring-meetings)

Prema pojedinim analitičarima, taj bi kaos, nastao spomenutom fragmentacijom – mogao početi već krajem ove godine. Zanimljivo je kako pojedini ruski financijski stručnjaci, kada su komentirali ovo upozorenje MMF-a, navode da Rusija u tom smislu postaje svojevrsna „mirna luka“ ili „oaza“ s obzirom da ju je sam Zapad isključio iz svog financijskog sustava i modela globalne ekonomije koji je pod njegovim nadzorom, zbog čega je Rusija bila primorana izgraditi svoje vlastite modele. Time Rusiju, prema njihovom mišljenju, veliki dio problema, o kojima sada upozorava MMF – zaobilaze. Jer Rusija sada teži, a to sve češće ostvaruje i u praksi – bilateralnoj trgovini s globalnim Istokom i Jugom u nacionalnim valutama i kroz vlastite bankovne sustave platnog poravnavanja (izvan SWIFT-a).

Ukrajinska kriza prijeti kaosom

Vratimo se opet Ukrajini – kao gravitacijskoj točci koja će odrediti budući međunarodni poredak i odnose snaga među ključnim globalnim igračima.

U večer, 19. travnja, američki predsjednik Joe Biden sudjelovao je na virtualnom sastanku s vođama ključnih američkih saveznika na kojemu se, u kontekstu druge faze ruske vojne operacije u Ukrajini, razgovaralo o jačanju proturuskih sankcija i novim isporukama oružja Kijevu.

Već idućeg dana Washington je uveo novi paket sankcija protiv Moskve. A što se tiče isporuka oružja Kijevu, najavio je novi kontingent u vrijednosti od čak 800 milijuna dolara, koji uključuje sve teže, ofanzivnije i suvremenije vrste naoružanja (iako i prethodni nije bio ništa manje upečatljiv, a uključivao je helikoptere, oklopne transportere i streljivo). Nova isporuka, između ostalog, uključivat će 155 mm haubice (modele M177 ili M198 koje vuče vozilo) i bespilotne letjelice Phoenix Ghost, a kako je isti dan kazala visoka službenica State Departmenta Victoria Nuland, novi bi paket uključivo i raketne sustave dalekog dometa i protubrodske rakete.

To je već bio ozbiljni signal za uzbunu u Moskvi, te je rusko MVP, ne slučajno, upravo posredstvom čelnika odjela zaduženog za Sjevernu Ameriku izdalo javno upozorenje da će sve oružje koje Ukrajini isporuče SAD i NATO postati legitimne mete ruske vojske. 

Ali ne manje važno, i sigurno ne slučajno što se tajminga tiče: upravo na dan uvođenja novih američkih sankcija ruska vojska obavila je vijest i video o uspješnom testnom lansiranju najubojitije interkontinentalne nuklearne rakete svih vremena, RS-28 Sarmat, dometa od čak 18 000 kilometara, koja može letjeti i preko Južnog pola i gađati bilo koju točku svijeta izbjegavajući sve postojeće najsuvremenije proturaketne sustave. Može nositi do 15 nuklearnih bojevih glava snage do 750 kilotona svaka. Za usporedbu, američka atomska bomba bačena na Hirošimu imala je snagu od 13 kilotona. Američki analitičar Paul Craig Roberts kaže kako pet do šest takvih projektila može s lica zemlje izbrisati cijelu istočnu obalu SAD-a. Istodobno britanski The Sun piše kako samo jedna raketa Sarmat s 12 nuklearnih bojevih glava može uništiti čitavu Veliku Britaniju, Francusku ili Teksas.

Drugim riječima – novim američkim potezima i ruskim protuodgovorima podiže se razina rizika na stupanj koji prijeti ozbiljnoj eskalaciji ukrajinske krize. Ako tome pridodamo, a moramo, i retoriku pojedinih europskih lidera, poput njemačkog kancelara Scholza koji je prije dva tjedna izjavio kako se ne smije dozvoliti da Rusija pobjedi u ratu u Ukrajini – jasno je koliko je stanje sve opasnije. Za razliku od Scholza, američki i britanski čelnici, očito osokoljeni aljkavo provedenom prvom fazom ruske vojne operacije, sada idu još i dalje pa govore čak i da će Ukrajina pobijediti Rusiju u ratu.

Očito je da smo došli do one točke kada rakete i topništvo govore jače od diplomacije tj. kada se smatra da će moć oružja biti ona koja će osigurati političke ciljeve.

Apsurd je, međutim, u tome, da svi ozbiljni vojni analitičari i na Zapadu i u Rusiji znaju kako Rusija ovaj rat ne može izgubiti, ne samo zbog posjedovanja golemog nuklearnog potencijala (kojeg bi sigurno uporabila kada bi bila ugrožena njena nacionalna sigurnost i opstojnost, što je Putin i posve otvoreno kazao (može li se, i smije li se uopće to ignorirati odnosno riskirati u smislu oslanjanja na mišljenja da Putin blefira i da se na takav potez ne bi odlučio ni pod koju cijenu?!). A ruska nacionalna sigurnost i opstojnost, gubitkom ovog rata sigurno bi bila ugrožena. Rusija ovaj rat ne može izgubiti niti zbog svoje goleme premoći u konvencionalnom naoružanju u odnosu na Ukrajinu, kako količinski tako i po pitanju suvremenosti istoga. Vojni resursi i ljudska pričuva toliko su višestruko na ruskoj strani da je o tome bespredmetno govoriti u ozbiljnim analitičkim krugovima, dok mediji, naravno – „žvaču“ sve i pri tom izvršavaju zadanu im ulogu od strane politike.

Washington i London sada jednostavno žele samo to, da rat u Ukrajini što duže traje i da tako iscrpljuje Rusiju i dalje negativno utječe na njen imidž u svijetu – izvan zapadnog kruga gdje je on već ionako nepovratno uništen – bez obzira na ratni ishod, čak i pod pretpostavkom da Moskva s Kijevom može postići sporazum o završetku istog. Koliko će i do koje točke s tim ciljem Zapad biti spreman jačati svoju vojnu potporu Kijevu i ako ruska vojska počne ostvarivati svoje ciljeve zapadno od rijeke Dnjepra (istočni dio Ukrajine iz sadašnje se perspektive po Kijev čini vojno izgubljen makar borbe mogu trajati još tjednima pa i mjesecima) sada ne zna nitko. Ali ono što se zna je to, da će ubacivanje u Ukrajinu suvremenih NATO-ovih vojnih sustava, koji mogu ugrožavati ne samo rusku vojsku na terenu, već i ciljeve na teritoriju same Rusije – za Moskvu definitivno biti neprihvatljivo i da će ih ruska vojska uništavati ne vodeći pri tom previše brige o bilo kakvim rizicima.

Zato ću za sam kraj opet ponoviti pitanje koje često postavljam još od početka ruske vojne invazije. Što je za Zapad bilo lakše: reći Ukrajini da ne može ući u NATO u ime stabilnosti Europe i svijeta i time joj osigurati mir, ili se naći u položaju u kojem je sada – politički ujedinjen, ali i sam ošamućen proturuskim sankcijama koje mu se poput bumeranga vraćaju i izložen nikad većem riziku od rata s Rusijom?

Smatram kako se varaju svi oni koji misle da je Putinovim vojnim ulaskom u Ukrajinu velika globalna geopolitička igra završena i da je Zapad u njoj zbog Putinove navodne gluposti automatski pobijedio. Ta je „igra“ sada tek ušla u svoju kulminaciju (Putin je samo slomio već odavno – po želji Washingtona napukli međunarodni poredak), a kako će ona završiti to ne zna baš nitko. Sjedinjene Države krenule su „va bank“ s ciljem zadržavanja globalne hegemonije, EU je s tim ciljem pristala na žrtvu,, a Rusija je krenula „va bank“ svjesna da se više nema kamo povlačiti i da joj u protivnom slijedi polagana agonija jer ju je Zapad „otpisao“ kao partnera i proglasio neprijateljem već davno prije ukrajinskog rata.

Ovakve postavke, ako ne dođe do iznenadnog „bljeska mudrosti“ kod onih koji o svemu odlučuju, popločale su put svijetu prema paklenom bezdanu odakle nema povratka i gdje se „čuje još samo škrgut zubi“ – odnosno grmljavina oružja „sudnjega dana“.

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like