Z. Meter: Indijska strateška autonomija: Između „demokracija i autokracija“

Zoran Meter

SAD se upustio u vrlo zamršene igre i odnose koji vladaju u „središtu svijeta“ – golemoj euroazijskoj kopnenoj masi s velikim brojem velikih i važnih igrača koji svi imaju svoje interese a koji vrlo često nisu u skladu s onim američkim. … Pojedini američki političari, stratezi i pojedinci iz Pentagona, tražili su da Amerika vojno intervenira na strani Gruzije u ratu s Rusijom, odnosno da izvrši bombardiranje tj rušenje jedinog cestovnog tunela kojim su ruski tenkovi mogli proći u Južnu Osetiju i dalje u Gruziju. To je, kao opciju, odbacio tadašnji predsjednik George Bush kazavši kako zbog Saakashvilija neće pokrenuti Treći svjetski rat

Na iznenađenje mnogih, Indija nije željela sudjelovati na nedavnom, medijski dugo najavljivanom virtualnom Summitu za demokraciju u organizaciji Bidenove administracije. Iznenađenje – s obzirom kako američki državni vrh već godinama tepa Indiji kao „najvećoj svjetskoj demokraciji“, što, naravno, nije slučajno. Naime Washington već dugo radi na strategiji prema kojoj Indiji treba pripasti važna uloga u sprječavanju širenja kineskog utjecaja u Indo-tihooceanskoj regiji i šire, pa je u tom smislu ta zemlja prije nekoliko godina postala i članica vojnog formata QUAD (SAD, Australija, Japan, Indija) – kolokvijalno nazvanog i „azijski NATO“ – neskrivenog protukineskog karaktera.

Štoviše, samo dva dana uoči spomenutog virtualnog summita, u New Delhi je stigao Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije – zemlje, koja je uz Kinu i glavna „meta“ spomenutog summita i njegovog budućeg djelovanja prema kojemu je objema državama dodijeljena „uloga“ da na međunarodnoj sceni predstavljaju tzv. autoritarne režime protiv kojih se demokratski i slobodarski svijet treba zajednički boriti.

Zanimljivo je, pritom, podsjetiti, kako su se u zapadnim političkim i medijskim krugovima „grijesi“ indijske demokracije, kojih itekako ima (a gdje ih nema), godinama redovito prešućivali i ignorirali, vjerojatno iz gore navedenog razloga. Međutim, ovih se dana, sigurno ne slučajno, dogodila iznimka. Tako britanski BBC 24. prosinca piše kako su 17. i 19. prosinca hinduistički čelnici na sastanku vjerskih vođa u Haridwaru, svetom gradu za hinduse, pozvali na nasilje nad muslimanima, kao i da je 200 milijuna indijskih muslimana sve više izloženo svakodnevnom nasilju i ekonomskim pritiscima o čemu indijska vladajuća stranka Bharatiya Janata (BJP) premijera Narendre Modija šuti.




Dakle, slijedi li to jačanje političkog pritiska Washingtona na „odmetnuti“ New Delhi i, ako da, koliko on, uopće, za tako nešto ima prostora s obzirom na golemu važnost Indije – zemlje s brzorastućim gospodarskim i vojnim potencijalom? Indija ulaže ogromna sredstva i u obrazovanje svog stanovništva. Ona sada ima oko 25 milijuna studenata, trostruko više od čitavog zapada zajedno. Danas je teško govoriti o bilo kojoj značajnijoj svjetskoj IT tvrtci u kojoj važnu ulogu ne igraju i stručnjaci iz zemlje. Osim toga, gubitak Indije u slučaju prejakog pritiska Washingtona može u potpunosti obezvrijediti sve američke strategije vezane uz Indo-tihoocensku regiju ali i azijski kopneni masiv kojim dominiraju Rusija i Kina i kojima jedino u određenoj mjeri može parirati upravo golema Indija sa svojim rastućim potencijalom.

Što bi se dogodilo, hipotetski gledano, da se na euroazijskom kontinentu formira trojni savez Rusija-Kina-Indija nije potrebno niti govoriti. Za sada je on nemoguć zbog kinesko-indijskih graničnih napetosti na prostoru Himalaja, ali ne treba zanemariti činjenicu da i Kina i Indija, skupa s Rusijom, zajednički sudjeluju u važnim političkim, sigurnosnim i ekonomskim formatima, poput Šangajske organizacije (ŠO), RIC (tročlani forum Rusija, Indija, Kina) i BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR). Nedavno su, nakon kraljevskog prijama Vladimira Putina u New Delhiju kod premijera Modija, iz Rusije stigle vijesti i o mogućem budućem pokušaju organizacije summita na vrhu triju država, što sve skupa ukazuje na dubinske globalne geopolitičke poremećaje koji iz temelja mijenjaju svijet. Upravo u tom kontekstu, i nikako drukčije, treba promatrati i nedavno, zbog umjetno stvorenih velikih vojnih napetosti na Istoku Europe, inicirane američko-ruske pregovore (koji će 10. siječnja početi u Ženevi) o osiguranju međusobne strateške sigurnosti na tlu Europe i koji sada trebaju objema državama. SAD-u, da se slobodno može fokusirati na borbu protiv Kine, a Rusiji, da se snažnije okrene unutarnjem razvoju – bez straha od opasnog izbijanja vojnog sukoba na njenim zapadnim granicama.





Indija razmjestila prvi puk ruskog S-400 na granici s Pakistanom

I to se konačno dogodilo! Nedugo nakon 7. prosinca održanog  sastanka na vrhu u New Delhiju između indijskog premijera Modija i ruskog predsjednika Putina, uz brojnu vojno-sigurnosnu i poslovnu delegaciju pristiglu iz Moskve, Indija je 20. prosinca izvijestila o svom razmještaju prvog puka ruskog protuzračnog sustava S-400 Triumf na teritoriju svoje zapadne države Punjab, koja graniči sa suparničkim Pakistanom. To je učinila s ciljem, kako je navedeno, odbijanja prijetnji iz zraka iz Kine i Pakistana (info: agencija ANI). “Prva baterija S-400 raspoređena je u sektoru Punjaba. Ovaj sustav protuzračne obrane bit će sposoban odbiti zračne prijetnje iz Pakistana i Kine”, citira agencija svoje izvore.
Nešto ranije ovog mjeseca zamjenik indijskog ministra vanjskih poslova Harsh Shringla izjavio je kako je Rusija počela isporuke raketnog sustava S-400 Indiji, čemu se Washington oštro protivi, slično kako se protivio i Turskoj kada je učinila to isto, i zbog čega je Ankaru izbacio iz programa zajedničke proizvodnje svojih nevidljivih zrakoplova F-35 i odbio joj isporučiti već kupljene zrakoplove toga tipa (njih 4 od ukupno 100 koliko ih je namjeravalo nabaviti tursko vojno zrakoplovstvo).

Dana 20. prosinca, Vladimir Putin i Narendra Modi razgovarali su telefonski i ponovo naglasili svoje namjere za daljnji razvoj „posebnog privilegiranog strateškog partnerstva između dviju zemalja“, priopćeno je iz Putinove administracije. Također su, kazano je dalje, razmijenili mišljenja o pitanjima međunarodne stabilnosti i sigurnosti, uključujući i stanje u Azijsko-tihooceanskoj regiji.

Dakle, Modi i Putin opet su zadali politički „šamar“ Bidenu i njegovom summitu za demokraciju, pokazujući spremnost za prihvat izazova prema kojem će, kako stvari sada stoje, i Indija biti barem dijelom izložena američkoj borbi protiv autokracija. Kako će ta borba (ukupno gledano, ne samo eventualno protiv Indije što još nije niti sigurno) izgledati i koliko će ona biti uspješna ne znam, ali ne vjerujem u dugoročnu ispravnost tog američkog poteza.




Globalni geopolitički poremećaj i savez Rusija-Kina-Indija

Možemo samo pretpostaviti koliki bi geopolitički šok u svijetu nastao spomenutim hipotetskim stvaranjem strateškog azijskog partnerstva u trokutu Rusija-Kina-Indija. Definitivno bi značio nepovratnu prekretnicu koja bi anulirala bilo kakve američke strateške projekcije, sadašnje i buduće, koje se temelje na očuvanju američke dominacije ne samo u tom dijelu svijeta. Savez Rusija-Kina-Indija za mnoge je svjetske analitičare još dugo neostvariva ideja upravo zbog nepredvidljivog razvoja kinesko-indijskih odnosa.

Međutim svijet se ubrzano mijenja i to dramatičnom brzinom, pa se ono što je još donedavno svima izgledalo kao nemoguće sada uzima kao realnost i zadanost. Dovoljno se osvrnuti samo malo u natrag i vidjeti u što se i kojom brzinom pretvorila EU, kada je u svega nekoliko godina od oaze blagodati i sigurnosti pretvorena u gotovo kaotičan prostor, razdiran unutarnjim proturječjima, migrantskom krizom, terorističkim prijetnjama i na kraju – dovođenjem do stupnja kada uopće nije nerealno očekivati i veliki ratni sukob s vojnom supersilom – Rusijom! Tko je sve ovo mogao zamisliti još samo prije desetak godina? One koji bi tako nešto tvrdili sigurno bi tada u najmanju ruku proglasili neozbiljnima, a vjerojatnije potpunim idiotima.

Takvih je primjera pretvaranja geopolitički nemogućeg u moguće posljednjih godina bilo ne samo na tlu Europe – a okidač istih bila su, prema mom mišljenju – tri ključna događaja:

  1. „arapsko proljeće“ u američkoj režiji koje je rezultiralo potpunim fijaskom i u konačnici dovelo do ruske vojne i političke penetracije u bliskoistočnu regiju iz koje je ta zemlja nakon raspada SSSR-a de facto bila izbačena;
  2. dolaskom Donalda Trumpa (potpuno nezamisliv događaj kojeg su svi poricali kao moguć) na vlast u SAD-u sa svim svojim dubiozama i posljedicama i po SAD i po EU;
  3. i konačno, suluda odluka Washingtona, da, umjesto pokušaja iznalaska kompromisa s velikima, „zaigra na sve ili ništa“ i otvori istodobno dva geopolitička fronta – s Rusijom i nedugo poslije s Kinom. Ta rizična odluka, ne samo po te tri zemlje već i čitavi svijet, koči države koje se još usuđuju misliti svojom glavom na donošenje ishitrenih odluka i a priori svrstavanje uz američke rizične geopolitičke strategije pokrenute isključivo s ciljem zadržavanja svoje globalne ekonomske dominacije i ničeg drugog, a najmanje zbog brige za demokraciju.

Bush nije želio ući u Treći svjetski rat zbog Gruzije

Te dominacije više ionako nema ili barem nema u onom obliku kako je to bilo nakon sloma SSSR-a i Varšavskog ugovora, odnosno pobjede SAD-a (Zapada) u hladnom ratu pa sve negdje do 2010. godine. Tada je Kina već izrasla u globalnog gospodarskog diva, a Rusija prodemonstrirala svoj veliki povratak na globalnu scenu jačanjem svojih vojnih snaga i političkom odlučnošću koja je prikazana najprije u trodnevnom rusko-gruzijskom ratu u ljeto 2008. godine. Za one koji to ne znaju, pojedini američki političari i stratezi, pa čak i pojedinci iz Pentagona, tada su tražili da Amerika vojno intervenira na strani Gruzije odnosno da izvrši bombardiranje tj rušenje jedinog cestovnog tunela kroz koji su ruski tenkovi i druga vojna tehnika tada mogli proći u Južnu Osetiju i dalje u Gruziju. To je, kao opciju, osobno odbacio tadašnji predsjednik George Bush Jr. kazavši kako ne želi zbog Saakashvilija (tadašnji gruzijski predsjednik koji je i pokrenuo operaciju gruzijske vojske tj. zapovjedio masivni raketni napad na administrativno središte Južne Osetije – grad Chinvali, i kada je, osim velikog broja civila poginulo i desetak ruskih vojnika iz sastava mirovnih snaga na granici između te odmetnute regije i Gruzije što je Rusiju, htjela to ili ne – primoralo na tu intervenciju) „pokrenuti Treći svjetski rat“.

Indijski „presedan“

Jedna od rijetko preostalih, svojom glavom mislećih svjetskih država svakako je Indija koja sada to upravo u praksi i demonstrira kroz gore opisane poteze koji se Washingtonu sigurno ne mogu svidjeti ali ih teško može spriječiti. Nekakva kompenzacija eventualnog potpunog „gubitka Indije“ koje bi nastalo zbog hipotetskog i nepromišljenog uvođenja oštrih sankcija (bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj stanja oko toga s obzirom da američku administraciju na takvu mjeru obvezuje spomenuti zakon CAATSA prema zemljama koje kupuju suvremeno rusko oružje) kroz nedavno formiranje trojnog pakta AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) bila bi vrlo neozbiljna s gledišta političke i vojne strategije. Relativno mala i vojno ne previše moćna Australija, a još manje daleka i odavno više vojno ne pretjerano moćna i utjecajna Velika Britanija – ni u kom slučaju ne mogu nadomjestiti eventualni potpuni američki gubitak Indije. To si Washington neće smjeti dozvoliti i on to zna. Ali koja korist ako SAD na Indiju ne mogu računati u slučaju izbijanja eventualnog američkog sukoba s Kinom u Južnom kineskom moru ili hipotetskoj bitci za Tajvan koja nema nikakve veze s Indijom i njihovim nacionalnim interesima orijentiranim južnije na Indijski ocean kao i Iran (što je opet neugodno po Washington jer jača iranske pozicije u regiji).

Dakle SAD se upustio u vrlo zamršene igre i odnose koji vladaju u „središtu svijeta“ – golemoj euroazijskoj kopnenoj masi s velikim brojem velikih i važnih igrača koji svi imaju svoje interese a koji vrlo često nisu u skladu s onim američkim. Štoviše, nerijetko im se i otvoreno protive jer dobro znaju da ih vode u međusobne krvave sukobe koji će ih baciti godine pa i desetljeća u prošlost i definitivno ih izbaciti s pozornice novog svijeta koji se upravo formira.

S obzirom kako je vrijeme kada je Washington svima mogao prijetiti ili stvari samostalno rješavati vojnom silom definitivno prošlo, taj će svijet dobiti posve novi izgled. To neće ići brzo, ali se njegove konture svakim danom sve više naziru. Ono što je pri tom sigurno je da svijet više definitivno neće biti unipolaran.  Čak je i zapovjednik združenog stožera američkih oružanih snaga general Mark Milley nedavno kazao kako u svijetu sada postoje tri ključna središta moći – što je realnost s kojom će se Amerika morati nositi (naravno, mislio je na Washington, Moskvu i Peking).

Indija je svjesna svoje veličine i važnosti

I za kraj, vratimo se još na malo na indijsku nabavu ruskog protuzračnog sustava S-400 Triumf. New Delhi je svoju namjeru kupnje istog najavio 2015. godine, a ugovor o nabavi pet pukovnijskih sustava S-400 Triumf vrijedan 5,43 milijarde dolara potpisan je tijekom posjeta ruskog predsjednika Putina Indiji u listopadu 2018.

Ovaj potez izazvao je veliko nezadovoljstvo Washingtona i tadašnje Trumpove administracije s obzirom na nešto ranije od strane iste uveden zakon o protivljenju američkim protivnicima kroz sankcije – CAATSA iz 2017. g. Njime se prijeti američkim sankcijama državama koje kupuju moderno oružje i vojnu opremu od Rusije. Zbog tog je zakona, kako je gore već rečeno, stradala i Turska.

Neuvođenje američkih sankcija Indiji sprječava isključivo važnost te zemlje i njeno članstvo u spomenutom vojnom formatu QUAD. Kroz njega se izvode zajedničke pomorske vježbe zemalja koje ga čine, a po svojoj je vokaciji otvoreno protukineskog karaktera.

Međutim indijski državni vrh više je puta dao do znanja kako ne želi biti instrument za ostvarivanje tuđih geopolitičkih interesa i zbog njih ulaziti u sukob s Kinom. Zato i nije čudo kada je ove godine indijsko Ministarstvo obrane oštro prosvjedovalo zbog nenajavljene povrede svojih morskih granica od strane izvjesnog američkog vojnog broda, navodeći kako su takvi potezi po Indiju neprihvatljivi. Sve to ukazuje kako je ta zemlja svjesna svoje važnosti, svoje veličine i snage i da definitivno odabire smjer strateške autonomije odnosno suradnje sa svim ključnim i ostalim – manje važnim igračima koji to žele. Vojna suradnja s SAD-om (uključno i kupnja suvremenog američkog naoružanja) Indiji je u prvom redu važna kao svojevrsno jamstvo sigurnosti u slučaju eventualnog vojnog sukoba s Kinom kojeg nitko i nikada ne može isključiti. Nedvojbeno je, međutim, kako New Delhi ipak primarno polazi od pretpostavke da je nužno tražiti političke modele rješenja graničnih problema s Pekingom, a ako mu itko u tome može pomoći i odigrati presudnu posredničku ulogu – to je Moskva, koja ima strateške i relaksirane odnose s obje zemlje. A ona tu komotnu poziciju sigurno neće htjeti ispustiti iz ruku.

Komentari

komentar

You may also like