Z. Meter: Svijet u raljama Zla! Kako su nam ukrali mir i prodali kaos?

Zoran Meter

„Kocka je bačena!“, „Rubikon je prijeđen!“, samo su neke od čuvenih izreka iz drevnih, navodno primitivnih vremena, koje upućuju na dolazak neke  isprovocirane reakcije koja u sebi nosi elemente prijelomnog karaktera – nečeg krajnje ozbiljnog, što će prouzročiti velike posljedice. Međutim, iako drevne, te i takve izreke najbolje oslikavaju i stanje u kojem se zatekao suvremeni svijet.

Upravo smo, kao čovječanstvo, prešli onu crtu do koje je još bio moguć povratak ne više samo na „staro i normalno“, već na mir u doslovnom smislu te riječi – kao najveće vrijednosti uopće (na mir nas, ne bez razloga, pozivaju i sve ključne svjetske religije). Drugim riječima, od sada mira više nema za nikoga i neće ga još dugo biti.

Punine pojma „mir“  ljudi, na žalost, postaju svjesni tek kada je prekasno tj. kada ga zamjene zaglušujuća buka ratnih bubnjeva,  borbenih zrakoplova, tenkovskih gusjenica i neizostavna golema ljudska patnja i stradavanja. Tek se tada čovjeku „otvaraju oči“ i počinje shvaćati koliko je mali, slab, beznačajan, prolazan pod zvijezdama, dok njegov nagomilani ego ubrzano izgara i pretvara se u prah i pepeo skupa s lažnim materijalnim vrijednostima u koje je uzaludno polagao svoje nade i u kojima je, poput luđaka, gledao zalog svoje sigurne budućnosti – potpuno izvan duhovne dimenzije.

Friedrich Nietzsche i njegov „Bog je mrtav!“




Nije čuveni njemački filozof Friedrich Nietzche bez razloga uzviknuo „Bog je mrtav!“. Time, kako to reče drugi poznati filozof Heidegger, Nietzsche izriče usud čitave zapadne civilizacije i odnos čovjeka spram istine bitka. Njegov govor o Bogu nije potvrda banalnog ateizma, nego odraz stanja modernog čovjeka.

Ovome bih dodao slijedeće: na Zapadu bi već odavno „ubijenog Boga“ uskoro mogli slijediti i ljudi. Njihov put u propast zajamčen je i popločan bezgraničnom količinom iracionalnosti, laži, prevare, manipulacije, nemorala, hedonizma, lažnog humanizma u svrhu veličanja samog sebe ili „pranja svog prljavog veša“ u očima javnosti, … Sve su to sada dominantni elementi ljudskog djelovanja, koja su kao obrazac i normu ponašanja preuzele i prosvijetljene društvene elite – isključivo s ciljem osiguranja vlastitih interesa.





Zato se uopće ne slažem kada svijet antičkoga Rima i njemu slične nazivaju primitivnim. On je djelovao i funkcionirao svojom logikom i zadanošću svoga vremena, dosegnutom razinom društvenog razvoja i stanja ljudske svijesti. Postojale su isključivo premise: „život“ ili „smrt“, „mi“ ili „oni“, „civilizirani“ ili „barbari“ – bez mogućnosti šireg sagledavanja stanja stvari i pokušaja razumijevanja drugih i drugačijih. Zato se i konkluzija tada u pravilu svodila na potrebu vječne borbe za goli opstanak odnosno životni prostor, prirodne resurse i td.

Međutim, ako je sve to bilo logično za neuke drevne svjetove, ne bi li onda bilo logično da današnje „napredno“ čovječanstvo – poučeno i spomenutim primjerima – djeluje i živi po nekim drukčijim i uzvišenijim normama? Paradoks je, međutim, u tome, da je novovjeko „civilizirano“ čovječanstvo tehnološki evoluiralo do nezamislivih razmjera ali je na psihološkoj i moralnoj razini potpuno degradiralo (uopće ne bez pomoći tog istog tehnološkog napretka, kojeg nije pratio napredak u duhovnoj sferi). To je dovelo do toga, da sada ono racionalno ubrzano ustupa mjesto iracionalnom; da ludost elita potiskuje mudrost i logiku; da najprimitivnija mržnja određuje diskurs općeg djelovanja, dok plemenite vrijednosti (poput ljubavi, praštanja) postaju arhaične, znak slabosti pa čak i psihičke bolesti.

Ali sada se iz sfere filozofskog spustimo na ono praktično, tj. pogledajmo što se događa „na terenu“ i kuda nas to sve skupa vodi. Pri tom ću se u analizi koristiti isključivo poznatim i faktografski potvrđenim podacima i činjenicama iz kojih je moguće izvesti i relevantne zaključke.

Probuđeni „uspavani divovi“




Ruska vojna intervencija u Ukrajini, pokrenuta 24. veljače, bez mogućnosti za pogrešku može se okarakterizirati kao prekretnica koja nas je i službeno uvela u novi svjetski poredak (koji je još daleko od konačnog izgleda, međutim, onaj dosadašnji sada je definitivno dokinut). U tom bih smislu ponovio svoju nedavnu tezu, da je Putin „slomio međunarodni poredak“.

Međutim vrlo je bitno naglasiti slijedeće: ruska invazija na Ukrajinu samo je „casus belli“  tj. povod za rat (za globalnu dominaciju), a ne njegov uzrok, koji je puno dublji i kompleksniji. Drugim riječima, Putin je definitivno „slomio“ dosadašnji svijet, ali su ga slamati počeli već davno prije neki drugi – ključni igrači na međunarodnoj sceni koji su određivali i sva dosadašnja „pravila igre“. Naravno, tu se prije svega misli na Sjedinjene Države. Zašto?

Razlog je jednostavan i svi ga dobro znaju: SAD su nakon raspada SSSR-a i pobjede u hladnom ratu postale ne samo dominantna, već i jedina globalna velesila, klasični hegemon, koji je od tada svijetom upravljao po svojim pravilima, vješto utkanim u sve ključne međunarodne političke i financijske institucije, dok je sigurnosnim krizama upravljao po načelu Pax Americana. Oni koji su se tome pokorili i prilagodili prolazili su više-manje dobro (iako bi se i oko toga itekako moglo razgovarati), a oni koji nisu, vrlo brzo su odstranjeni s bitne političke, gotovo i geografske karte svijeta (Irak, Afganistan, Libija, Sirija, Jemen).

Međutim, u svijetu je stalna jedino mijena, pa i takav poredak, kakav je uspostavljen od strane hladnoratovskog pobjednika, nije mogao trajati vječno iako su ga neki otvoreno nazivali „krajem povijesti“ tj. „zacementiranim“ stanjem stvari (Francis Fukuyama američki filozof, politolog i ekonomist, 1992.).

Naznake buđenja „uspavanih divova“ – Kine i Rusije – stigle su već s početkom novog milenija. Odmah nakon preuzimanja vlasti u Moskvi (2000.g.) od „grogiranog“ Borisa Jeljcina, Vladimir Putin počeo je vući dalekovidne i dalekosežne poteze geostrateške i geopolitičke važnosti. S Kinom već 2001. potpisuje sporazum o dobrosusjedstvu i suradnji, kojim rješava najvažnije pitanje koje je dugo desetljeća opterećivalo odnose dviju azijskih mega-država (ranije SSSR-a) – ono granično. Dogovorno se povlače konačne demarkacijske linije čime je stvoren prostor za neometanu i svestranu suradnju. Moskva i Peking jednako su shvatili svu glupost svađa oko suvereniteta nad nekoliko riječnih ada zbog čega je, svojedobno, nedugo nakon Drugog svjetskog rata izbio čak i sovjetsko-kineski rat.

Nakon sređivanja najvažnijeg problema s ključnim ruskim susjedom, Putin se okrenuo sređivanju potpuno devastiranog unutarnjeg političkog, gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji tj. ostavštinom Borisa Jeljcina, dok je Peking 2005. i službeno najavio početak novog razvoja i modernizacije svoje vojno-pomorske flote, jasno dajući do znanja kako njezina zadaća više neće biti ograničena samo na uski morski pojas ispred kineskog državnog teritorija, već će imati i globalni karakter.

Je li Washington, uljuljkan u novodosegnutoj svemoći tj. plodovima hladnoratovske pobjede primijetio ove odaslane signale – koji nisu bili ništa drugo nego javna najava povratka Rusije i Kine na globalnu scenu, ne znam, jer takvih informacija nemam. Međutim, ono što sigurno znam je to, da je i tada Putin, u prvim godinama svoje vlasti, bio spreman za nastavak suradnje sa Zapadom, čak i na predvodništvo SAD-a u ukupnim globalnim procesima tj. na spomenuti Pax Americana. Govorio je da svijet pod vodstvom SAD-a može ići u dobrom smjeru kako po pitanju razvoja samih država, tako i po pitanju njihove međusobne suradnje. Mi, nešto stariji, lako se možemo sjetiti Putinovog poziva tada još novom američkom predsjedniku Georgeu Bushu Jr., kada ga je kao prvi svjetski državnik nazvao i ponudio mu svu moguću pomoć, uključujući i onu globalno-sigurnosnu i protuterorističku, nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. g. Nakon toga Putin i Bush imali su niz osobnih kontakata i  otvoreno se govorilo kako između njih dvojice „postoji kemija“ tj. da jedan drugoga uvažavaju i razumiju, barem u prvom Bushevom mandatu (za razliku od „ere“ Baracka Obame gdje je ta „kemija“ vrlo brzo nestala i prerasla u potpuno nepovjerenje).

Putinov minhenski govor

Ako Washington i nije zamijetio spomenute poteze Moskve i Pekinga, odnosno okarakterizirao ih kao prijetnju svojim globalnim interesima, sigurno ih zamijetio i takvima označio nakon jednog drugog ključnog događaja – opet u režiji Vladimira Putina. Riječ je o čuvenom  Putinovom govoru iz 2007. g. na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji, kada je po prvi put – pred zabezeknutim licima brojnih ključnih i utjecajnih američkih službenika i njihovih europskih kolega i struktura NATO saveza – jasno progovorio o nedopustivosti da samo jedna svjetska sila govori svima drugima što i kako moraju raditi; da Rusija, kao velika država bogate povijesti ima pravo na svoje nacionalne interese i da će s tim u svezi pokrenuti reviziju događaja na europskom tlu nastalu nakon raspada SSSR-a, što se najprije odnosi na širenje NATO saveza na istok. Dakle, gotovo ništa drugo od onoga što je Putin 15 godina kasnije tj. u prosincu prošle godine diplomatskim putom uručio Washingtonu i NATO savezu kao ruske sigurnosne zahtjeve oko kojih se mora postići dogovor u sklopu sporazuma o međusobnoj sigurnosti na tlu Europe. Upravo ta činjenica jasno potvrđuje kako Putin uopće nije bio nepredvidljiv političar i državnik, koji vuče ad hoc poteze, koji je postao „psihički nestabilan i iracionalan“, kako ga danas vole prikazivati mnogi koji nemaju ama baš nikakvog dodira s psihologijom, a kamo ili psihijatrijskom znanošću.

Nakon spomenutih Putinovih riječi iz Minchena na Zapadu je i službeno otvoren medijski „linč“ na Putina tj. dano „zeleno svjetlo“ za njegovu demonizaciju. Ispravno je shvaćeno kako upravo Putin postaje glavna smetnja i prijetnja zapadnim (čitaj američkim) nacionalnim interesima.

Već iduće, 2008. godine, nakon blago rečeno nespretne odluke tadašnjeg gruzijskog predsjednika Saakashvilija da silom vrati nadzor nad odmetnutom regijom Južnom Osetijom i kada pogiba desetak ruskih vojnika u službi operacije razdvajanja snaga, Putin je po prvi put i u praksi demonstrirao svoju odlučnost pokrenuvši vojnu operaciju protiv gruzijskih snaga i slomivši ih u roku od tjedan dana. Pa iako je odmah uslijedila oštra američka i europska reakcija tog ruskog poteza, ona je relativno brzo i utihnula, ne mogavši izdržati teret činjenica uz njega vezanih. Dovoljno je spomenuti kako u zaključcima ubrzo formirane međunarodne komisije za utvrđivanje okolnosti oko tog rata Rusija nije proglašena krivcem (druga je stvar što je za medije ona to i dalje bila i još jest).

Događaji, koji su na globalnoj sceni uslijedili idućih godina, samo su dinamizirali rascjep u američko-ruskim odnosima:

  1. arapsko proljeće, američki projekt prekrajanja Bliskog istoka tj. slamanja „nepoćudnih“ država poput Libije, Iraka, Sirije, … i gdje je Rusija, opet na sveopće iznenađenje i protivno američkim interesima vojno intervenirala u listopadu 2015. na strani sirijskog predsjednika Assada i spasila ga od sigurne propasti od hordi džihadista iz tzv. Islamske države koje su već opsjedale zidine Damaska, dok je ostatak Sirije već skoro potpuno bio u njihovim rukama, a valovi izbjeglica stizali na tlo Europe;
  2. Velika afera s američkim vrhunskim obavještajcem Edwardom Snowdenom koji je razotkrio brojne projekte neovlaštenog prisluškivanja globalnih razmjera i koji je zbog toga na kraju zatražio i dobio azil u Moskvi nakon što je prethodno (2013.g.) pobjegao u Hong Kong gdje se ipak nije mogao osjećati sigurno. Na zahtjeve Washingtona da im Snowdena izruči Moskva se oglušila. Ovaj potez Moskve vjerojatno je bio i „kap koja je prelila čašu strpljenja“ Washingtona koji je odlučio reagirati oštro, i priječi ključnu „crvenu liniju“ po pitanju Rusije i njenih nacionalnih interesa;
  3. Naravno, riječ je o Ukrajini i njenoj revoluciji iz 2014. g. iza koje je otvoreno stajao Washington. Njome je pokrenut proces nepovratnog slamanja ne samo američko-ruskih odnosa, već i onih međunarodnih – do tada važećih. Nakon ukrajinske revolucije svijet više nije bio isti ali je još uvijek formalno vrijedilo međunarodno pravo, održavali su se službeni kontakti tj. dijalog između Moskve i Washingtona iako je on puno više sličio dijalogu gluhog i nijemog. Dvije se strane nisu htjele ili mogle čuti i razumjeti, a svaki pokušaj smislenog i logičnog definiranja problema i mogućih modaliteta njihovog rješavanja odmah bi se, poput morskog vala razbio o hrid iracionalnosti, odnosno vječno prisutne dominantne kategorije nacionalnih interesa.

Ukrajinska „crna rupa“

Oni koji duže prate moj rad lako mogu uočiti kako se temom postrevolucionarne Ukrajine gotovo nikada nisam bavio. To nisam želio činiti jer je stanje u tom društvu od tada postalo upravo onako kako je opisano na početku ovog teksta: prepuno iracionalnog, zasićeno lažima, manipulacijama i mnogo čime drugim što u ovim okolnostima ne želim spominjati. Nastala ukrajinska „crna rupa“, kako sam to napisao krajem ljeta prošle godine, uskoro bi mogla usisati čitavi svijet – što se upravo događa. Za Rusiju je „preotimanje“ Ukrajine na način kako je to bilo izvedeno bio i ostao američki demonstrativni prijelaz „crvene crte“ ključnih ruskih interesa, pa je već odmah bilo jasno kako se sve kreće upravo u smjeru koji se sada i dogodio i koji se, očito, nije mogao izbjeći.

Amerikanci su pri tom imali dvije opcije, obje dobitne (barem kratkoročno):

  1. dominantna, koja nije željela rusku vojnu intervenciju već Ukrajinu kao vječnu proturusku platformu za njeno iscrpljivanje i fokusiranost Moskve na (kako sama naziva sadašnju Ukrajinu) Anti-Rusiju. U tom je smislu Washington u Ukrajinu uložio golema financijska sredstva, kao i ona vojna i materijalna. Ta opcija osiguravala je postupno uvođenje novih i novih proturuskih sankcija (razlozi bi se uvijek lako pronalazili) i rusko postupno odsijecanje od EU;
  2. ona pričuvna (koja se ostvarila), prema kojoj će u slučaju ruske vojne intervencije u Ukrajini biti isključeno direktno vojno uključivanje SAD-a i NATO saveza u taj rat, ali će zato dovesti do automatskog uvođenja najvećih mogućih proturuskih sankcija i ubrzanog formiranja novog zapadnog jedinstva i podizanja nove „željezne zavjese“ prema Rusiji. Pri tom je želja da Ukrajinci što duže pružaju otpor ruskim snagama, što će olakšavati dodatnu demonizaciju Rusije i Putina zbog očekivanog jačanja intenziteta njihove vojne operacije što bi nesumnjivo dovelo do još većih civilnih žrtava i materijalnih razaranja.

Ova pričuvna opcija (koja je Putinovom voljom postala i operativna), za razliku od prve, po SAD je sadržavala rizik da nakon nje izgubi mogućnost bilo kakvog utjecaja na  rusku vanjsku politiku tj. poteze Moskve koji mogu uslijediti. U prvoj opciji (američka želja za opstankom Ukrajine kao Anti-Rusije), zadržavao bi se prostor za vječna nadmudrivanja, „suhe“ pregovaračke procese bez mogućnosti stvarnog dogovora, kočila bi se operacionalizacija ruskih strateških interesa u nedogled – sve do očekivane ili iscrpljenosti Moskve ili do smjene vlasti koja prije ili kasnije mora doći (iako smjena vlasti nikako ne znači i smjenu strateške politike).

Dakle, sada su SAD ne skalpelom precizno, već sjekirom i grubo odsjekli Rusiju od zapadnog svijeta, ali su je pri tom definitivno izgubile kao mogućeg i poželjnog partnera (koliko je samo cinična prošlotjedna odluka SAD-a i EU da Rusiju isključe iz spiska „privilegiranih trgovinskih partnera“, kada znamo kolike i kakve su sve sankcije protiv Moskve u međuvremenu bile uvedene – puno prije ove invazije).

Uludo građena europska sigurnosna arhitektura

Izgradnja europske sigurnosne arhitekture bez sudjelovanja Rusije jednostavno nije moguća, za što je dovoljno pogledati na geografsku kartu. Moguće je jedino podizanje bedema i pretvaranje EU u utvrdu prepunu vojnika i vojne tehnike što bi je moglo jako skupo koštati. Ironija je u tome da ti novoizgrađeni bedemi vrlo lako mogu postati „kule od karata“ u slučaju, više uopće ne isključujućeg nuklearnog sukoba – za početak „samo“ s taktičkim nuklearnim oružjem.

Oni koji misle da je to nemoguće ignoriraju lako shvatljivu činjenicu: Rusija ne blefira. Nada u ruski blef samo je hranjenje vlastite hrabrosti i samouvjerenosti što je vrlo opasno, a gotovo je sigurno pogrešno. Ovakav razvoj događaja po pitanju Ukrajine i svega onog što poslije slijedi rezultat je isključivo odluke Moskve temeljene na procjeni da je Rusija dovedena pred zid, da bi se razarajuće sankcije protiv nje ionako nastavile uvoditi, samo postupno, i da bi Ukrajina vrlo brzo postala ono što joj je Washington i namijenio –  stvarna prijetnja ruskoj sigurnosti, čak i neovisno o tome bi li ili ne u perspektivi ušla u NATO.

U ruskom društvu upravo se sada odvijaju procesi koji vode i do formalnog i do praktičnog  „brakorazvoda“ sa Zapadom. U svom velikom obraćanju naciji od 16. ožujka Putin je jasno označio koji su ruski ciljevi (o tome možda više neki drugi put, a grubo rečeno, više ni u čemu nisu vezani uz Zapad), pri čemu je uspješni završetak vojne operacije u Ukrajini s ostvarenjem svih zacrtanih ciljeva nazvao prioritetnim i nedvojbenim. Taj rat Rusija ne može izgubiti i to dobro znaju svi oni koji to moraju znati. U suprotnom, Rusiju bi očekivala revolucionarna zbivanja slična onima iz 1917., koja bi prije ili kasnije dovela do građanskog rata i raspada ove višenacionalne i multikonfesionalne zemlje. Ne treba gajiti iluzije da to ključni ruski stratezi ne vide i da će to dozvoliti. Protivnik, stiješnjen uza zid, pred borbom na život i smrt (upravo je s takvim opisom sadašnjeg stanja po Rusiju prošlog tjedna istupio njen šef diplomacije Sergej Lavrov na diplomatskom forumu u turskoj Antaliji), sigurno je spreman na sve. Je li na to spreman i sadašnji ruski glavni protivnik – SAD, koji ima alternativu reterirati (Rusija je nema) i preživjeti – prosudite sami.

Skupa je i riskantna ova politika Washingtona, u kojoj on samo prividno vlada situacijom, i to još dok neko vrijeme u svjetskim medijima i javnosti (prije svega na prostoru tzv. kolektivnog Zapada) bude dominantna proturuska histerija nastala invazijom na Ukrajinu. Ona će prije ili kasnije splasnuti (pritom će Rusija i dalje ostati od Zapada izolirana) ali stari, i nagomilani novi – još opasniji problemi neće nestati s dnevnog reda.

S eshatološkog gledišta, a s obzirom na sadašnji mračni izgled svijeta i njegovu perspektivu, možemo reći slijedeće: odlučujuća bitka dobra i zla počela je. Hoćemo li nakon nje i dalje živjeti u laži Kneza ovoga svijeta ili ćemo konačno spoznati tko je jedini Gospodar i prapočelo svega? Odgovora ne znamo, jer pisano je: „Nitko ne zna ni dana ni časa“.

Komentari

komentar

You may also like