Zoran Meter
Quo vadis, Europa, ili zbogom pameti!
Naravno da su za svoju nuklearnu vojnu prednost tada znali i američki vojni obavještajci. Međutim, u razrješenju Kubanske krize na kraju je ipak bilo ključno samo jedno jedino pitanje predsjednika Kennedyja, koje je „razoružalo“ pobornike vojnog odgovora na sovjetske prijetnje s Kube. Pitao je svoje glavne generale slijedeće: „Možete li mi jamčiti kako u slučaju američkog vojnog odgovora niti jedna sovjetska nuklearna raketa neće pogoditi američki teritorij?“ Naravno, dobio je negativni odgovor
Rusija samo što nije napala Ukrajinu! Napad na Ukrajinu će se izvršiti u zimu jer je tada zamrznuto ukrajinsko blato pogodno za prolaz ruskih tenkova! Putin steže vojni obruč oko Ukrajine s juga, istoka i sjevera – preko Bjelorusije, i udarit će svaki čas! Rusija se priprema na invaziju Švedske! (O pribaltičkim državama i Poljskoj nepotrebno je i govoriti – one su u ratnoj psihozi još od 2014.)
Ovo je samo dio političkog i medijskog repertuara koji se svjetskoj javnosti svakodnevno plasira još od početka studenog prošle godine. Međutim – „problem“ je u jednom – do ruskog napada na Ukrajinu nikako ne dolazi, a već je prošlo gotovo pola zime!
Paradoks u navedenim izjavama je i u tome da i State Department i Pentagon, (ovih dana i Josep Borrel) pri tom stalno ponavljaju kako nemaju dokaza da se Putin sprema napasti Ukrajinu ili, čak, da je vjerojatnije kako je napasti niti neće! Ali zato se na sve strane Rusiji prijeti „paklenim sankcijama“, sankcijama koje će „osakatiti rusko gospodarstvo“ (Blinken, 19. siječnja) iako Moskva svojim prijedlogom sigurnosnih jamstava ama baš nikome nije zaprijetila, neovisno što su oni strogog pa i ultimativnog karaktera (Ukrajina je spomenuta skupa s Gruzijom i Moldavijom samo jednom, u kontekstu zahtjeva da one nikada ne postanu članice NATO saveza).
Osim toga dobro je poznato da je Putin na proširenom kolegiju ruskog MVP u studenom izjavio kako je dao nalog da Ministarstvo obrane i dalje pokreće vojne snage na zapadu Rusije – tek toliko, kako je kazao, da Zapad i dalje drže u napetosti tj. da Rusiju shvate ozbiljno a ne da stalno ignoriraju njene prijedloge, dok je istovremeno ruskim diplomatima dao zadaću da ulože maksimalne napore da se sa zapadnim partnerima postigne prihvatljiv sporazum o međusobnoj sigurnosti.
Namjerni fokus na Ukrajinu umjesto na bit problema
Fokus svjetske javnosti namjerno je pogrešno kanaliziran na Ukrajinu, koja je samo sredstvo koje se koristi s ciljem rješavanja puno važnijih pitanja. Ono što želi Moskva nešto je posve drugo: zaustaviti širenje NATO-a na svoje granice i to je kazala više nego jasno kroz objavljene i dostavljene dokumente.
U emisiji Otvoreno HRT-a od 11. siječnja na temu odnosa Rusija-Zapad, pojedini naši analitičari također su u prvi plan stavljali rusko-ukrajinske odnose, što je potpuno pogrešno. Ali to nije bilo sve, pa je jedan od njih tako izjavio i da je NATO isključivo obrambeni savez i da zato Rusija ne treba od njega strahovati. Naravno da NATO ima puno širu zadaću od obrane svojih članica, što dokazuju i njegove vojne operacije – od Libije, Afganistana, … Njegova je zadaća proširena i na uvođenje demokracije nepodobnim državama – ma što to značilo. Kako bi, prema logici navedenog stava u spomenutoj emisiji, onda Rusi npr. trebali reagirati na proširenje zračne luke pokraj estonskog glavnog grada koje se radi za prihvat američkih strateških bombardera (strateški bombarderi nisu defanzivno oružje!), kada znamo da je udaljenost te zemlje do ruske granice (a tako i do drugog najvažnijeg grada Sankt Peterburga) svega oko 170 kilometara i da za zrakoplov koji može nositi nuklearno naoružanje taj razmak predstavlja minute leta? Ili kako bi se Moskovljani morali osjećati kada bi NATO, poput u Rumunjskoj i Poljskoj, i na sjeveroistoku Ukrajine instalirao svoje lansere za obaranje ruskih raketa (oni u Rumunjskoj i Poljskoj prvotno su Moskvi bili tumačeni kao zaštita Europe od iranskih raketa, kao da bi one letjele preko Poljske, a osim toga Iran ih još niti sada nema!) a koji se za vrlo kratko vrijeme mogu osposobiti i prenamijeniti u ofanzivno oruđe za lansiranje američkih krstarećih raketa Tomahawk, a da ne govorimo o hiperzvučnim raketama čiji bi let, prema navodima vojnih stručnjaka, do Moskve u tom slučaju trajao manje od 5 minuta? Ovo sve nije moja fantazija, već činjenice koje znaju svi i u ruskom Glavnom stožeru i u američkom Pentagonu, a na političarima je da se prestanu igrati gluhih, slijepih ili maloumnih – jer za to ih građani nisu birali .
Strateška sigurnost – pitanje koje je sada pokrenula Moskva – nema veze s formalnim karakterom NATO saveza, ovom ili onom državom. Ona je svojevrsno pravo na koje su mogli računati i SAD i SSSR još u hladnom ratu i ono je bilo nedjeljivo. Drugom riječima obje su zemlje prihvaćale kako i ona druga ima pravo na određeni sigurnosni perimetar kada je u pitanju raspoređivanje ubojitog raketnog naoružanja usmjerenog protiv njenog teritorija – čime se protivniku ostavljalo neko razumno vrijeme za protureakciju. O tome je najbolje svjedočila Kubanska raketna kriza kada je, nakon što su SAD instalirale svoje balističke rakete Jupiter na teritoriju Turske i Italije, SSSR na Kubi instalirao svoje rakete kao protuodgovor.
Hruščov svjesno riskirao s Kubanskom krizom, Putin nema rizika
Pri tom je zgodno ukazati na malo poznati podatak kako je tadašnji sovjetski vođa Nikita Hrušćov snažno riskirao s obzirom da je SSSR u to vrijeme po pitanju nuklearnog oružja zaostajao za SAD-om čak za desetak i više puta. Zbog toga je njegov prijedlog za pokretanje te goleme sovjetske operacije, koja je uključivala prebacivanje preko 200 tisuća tona tereta brodovima, dviju divizija i nekoliko balističkih nuklearnih raketa koje nisu imale mogućnost dosegnuti čitav teritorij SAD-a ali jesu 20-ak ključnih gradova na njegovom istočnom dijelu – naišao i na otpor pojedinih članova politbiroa. Međutim prevladala je Hruščovljeva koncepcija prema kojoj raspored američkih raketa predstavlja smrtonosnu opasnost po SSSR zbog koje se riskirati mora.
Naravno da su za svoju nuklearnu vojnu prednost (vjerojatno ne u tolikom omjeru) tada znali i američki vojni obavještajci. Međutim, u razrješenju Kubanske krize na kraju je ipak bilo ključno samo jedno jedino pitanje, postavljeno od predsjednika Johna Kennedyja, koje je „razoružalo“ pobornike vojnog odgovora na sovjetske prijetnje s Kube. Pitao je svoje glavne generale slijedeće: „Možete li mi jamčiti kako u slučaju američkog vojnog odgovora niti jedna sovjetska nuklearna raketa neće pogoditi američki teritorij?“ Naravno, dobio je negativni odgovor.
Ovo navodim isključivo kao primjer onima koji ne razumiju što za dvije vojne supersile znači pitanje strateške sigurnosti i da u svemu tome Ukrajina ne igra baš nikakvu ključnu ulogu (ona je samo dio nje) koju joj posljednjih mjeseci pridaju zapadni političari i ključni mediji. Glavo je pitanje, onda, zašto to rade?
Putin je slomio međunarodni poredak
Spomenuta „nedjeljivost sigurnosti“ jedna je od glavnih teza koje sada zastupa Moskva tražeći dijalog sa Zapadom (čitaj SAD-om). Drugim riječima Moskva zahtjeva da se sigurnost mora osigurati za sve, a ne samo za grupu zemalja ili neki vojni savez. U tom smislu „dvojnim standardima“ naziva zahtjeve Zapada Rusiji da povuče u vojarne svoje snage koje se nalaze na ruskom teritoriju dok istodobno ignorira ruske zahtjeve koji se protive premještaju NATO snaga na teritoriju Rusiji bliskih članica tog saveza, ili pak govori kako se to tiče isključivo sigurnosti NATO saveza i nikog drugog. Dakle, Moskva želi da se u buduće sluša i njen glas oko onog što ona smatra važnim po rusku sigurnost i tu nema previše filozofije. Drugim riječima traži isto ono što je vrijedilo i u doba hladnog rata. S jednom velikom razlikom: Rusija ovog puta niti riskira niti blefira s obzirom da ne samo kako sada postoji američko-ruski nuklearni paritet, već je Rusija preuzela i vodstvo po pitanju novih visokotehnoloških oružja – prije svega onih hiperzvučnih koja se već aktivno uvode u oružane sustave ruske vojske. Njima za sada ne raspolaže niti jedna druga vojska svijeta. Putin je u svom prošlogodišnjem govoru kazao kako je Rusija svjesna da će u dogledno vrijeme, čak i brzo, i pojedine druge vojske doći u posjed hiperzvučnog oružja, prije svega SAD i Kina, ali da će Rusija do tada već imati i protu-oružje za njihovo hiperzvučno naoružanje. Drugim riječima, dao je do znanja da će Rusija u pogledu nuklearnog i hiperzvučnog oružja još duže vrijeme biti u strateškoj prednosti. A kada je to tako, Putin očito smatra kako je došlo vrijeme za „poravnavanje računa“ – prije svega sa SAD-om. Jer budimo realni – da sada nema ruskog modernog oružja nitko se ozbiljno ne bi niti bavio spomenutim ruskim zahtjevima.
Neću pogriješiti ako kažem slijedeće: Sjedinjene Države su te koje su pokrenule proces raspada dosadašnjeg međunarodnog poretka (kroz više strateških programa, poput onog o „Americi za 21. stoljeće“, ali i praktičnih poteza poput uvođenja jednostranih carina – protivno WTO-u, jednostranih sankcija (bez prethodnog odobrenja VS UN-a), samostalnog povlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom koji je međunarodnog karaktera, jednostranim povlačenjem iz sporazuma s Moskvom o raketama malog i srednjeg dometa u Europi), ali je Rusija ta koja ga upravo sada i konačno lomi ali ne na način koji je u interesu Washingtona.
U svakom slučaju, nakon spomenutih ruskih zahtjeva svijet više nikada neće biti isti – ma kako god pregovori završili.
Zapravo, da stvar nije toliko ozbiljna izgledala bi komično: „izolirana“ i snažnim zapadnim sankcijama (od 2014.g.) izložena i „oslabljena“ Rusija uspjela je ne samo modernizirati svoje strateško i klasično naoružanje, već stvoriti i stratešku prednost. Sada je tako „oslabljena“ Rusija, prepuna unutarnjih problema (kakvom su je politički i medijski na Zapadu uvijek prikazivali), izazvala pravu pomutnju na Zapadu. Jedna jedina država protiv 30 članica NATO saveza na čelu s moćnim SAD-om!
Eto što znači snaga oružja! Badava EU svi novci, mega-projekti, moćne financijske institucije i isto takvi politički utjecaji. Sve to, poput snijega na proljetnom suncu sada kopni pred snagom ubojitog oružja suparnika do te mjere da Europsku uniju niti jedna od suprotstavljenih strana (ni SAD ni Rusija) ne uključuju u pregovore.
Reganovo proročanstvo
Pretprošli sam tjedan pratio međunarodni Valdajski debatni klub (sjedište mu je u Sočiju ali se zbog pandemijskih razloga i ove godine održava u video formatu) gdje je na panelu o temi ove analize govorilo niz zanimljivih govornika – između ostalih bivši britanski ministar vanjskih poslova Sir Malcolm Rifkind, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova i šef pregovaračkog tima sa SAD-om Sergej Rjabkov, kao i izvjesni američki profesor sa Sveučilišta u Chichagu. Upravo on kaže kako ne vidi mogućnost na koju bi SAD sada mogle pozitivno odgovoriti na ruske zahtjeve za zaustavljanjem širenja NATO-a, što zbog unutarnjih političkih razloga, što zbog onih međunarodnih, ali pri tom apostrofira da je problem nastao još 1998. kada je Washington donio odluku da Ukrajinu uključi u sferu Zapada i od nje napravi američko uporište na ruskim granicama. Pri tom je naglasio kako, sukladno Monroevoj doktrini SAD takvu situaciju ne bi trpjele na svojoj granici, ali da su zaboravile kako i Rusija ima svoju „Monroevu doktrinu“ u kojoj središnje mjesto pripada upravo Ukrajini. Podsjeća pri tom na riječi bivšeg utjecajnog američkog diplomata i ključnog arhitekta hladnog rata i poznavatelja SSSR-a Georgea Kennana iz 1998. g. kada je rekao da je odluka o širenju NATO-a na istok najveća greška američke politike koja će Zapad skupo koštati. Profesor je zaključio kako je Kennan najvjerojatnije i bio u pravu.
Upravo bih ovdje, a kako bih ukazao na složenu američku poziciju, podsjetio na velika američka unutarnja politička i ideološka previranja između neoliberalizma i konzervativizma, kao i vrlo nisku Bidenovu popularnost uz ubrzani rast popularnosti Donalda Trumpa, a sve to u ozračju jesenskih izbora za Kongres što dodatno otežava Bidenovo nošenje sa snažnim i samouvjerenim Putinom koji iza sebe, osim moći ruskog oružja ima i Kinu, Iran, Indiju…., kao ključne partnere, ali ima i energente. A europska plinska skladišta sada imaju plina za svega još dva tjedna!
U ovom ću kontekstu podsjetiti i na gotovo proročanske riječi velikog američkog predsjednika Ronalda Regana, stvarnog pobjednika hladnog rata sa SSSR-om, koji je kazao slijedeće: „Ako fašizam bilo kada dođe u Ameriku, doći će pod imenom liberalizma.“ Koliko je Regan bio prorok ostavljam svakome na prosudbu.
Macronov strah za Francusku i Europu
Da stanje nije dobro svjedoči i prošlotjedni govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Europskom parlamentu. U strahu od izbacivanja EU iz sadašnje „igre“ dviju velesila, zatražio je uključivanje „izbačene“ EU u pregovarački proces s Rusijom, ali, što je još i važnije – kazao, kako Francuska jest u NATO savezu ali ona je i suverena država sa svojim nacionalnim interesima.
Pouka je to, naravno, i za Hrvatsku. Njen politički diskurs vjerojatno još nije zreo za ozbiljnu raspravu o velikim problemima u odnosima Zapada i Rusije, već se Zagreb radije stavlja u položaj „aktivnog promatrača“ i onoga koji se prilagođava (na stranu sukobi Milanović-Plenković koji nisu izraz suprotstavljenih strategija, već puno više međusobno poremećenih osobnih odnosa). Međutim, puno veći su problem od toga naši mediji koji se o ovim sudbonosnim pitanjima (nije nam valjda svejedno hoće li se naši vojnici sutra ponovo boriti na istočnom frontu ili će u Europi vladati mir!) ne usuđuju govoriti otvoreno i kritički jer smatraju da im je lakše servilno prenositi ono što se kao dominantno plasira iz „tvornica istine“ – poput CNN-a i mnogih drugih koji „uvijek sve znaju“ pa onda nije potrebno ni misliti svojom glavom. Problem je, međutim, u tome, da to što oni „znaju“ nije baš uvijek u interesu same Europe a time i Hrvatske.
Uostalom, Putinu ili Lavrovu ovih dana ponovo hodočasti sve veći broj europskih političara: pretprošli je tjedan to bila njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Bearbock, nakon nje iranski predsjednik Ibrahim Raisi, uskoro će doćii i njemački kancelar Olaf Scholz, a niti Macron nije daleko. Naravno, ako osvoji novi mandat na izborima u travnju ove godine (a možda baš i zbog toga). Glavno je pitanje, međutim, koliko će Pariz i Berlin imati hrabrosti ne samo u zaštiti europskih, već i interesa svojih zemalja pred američkim proturuskim nastupom po matrici američkih interesa.
Zaključak:
Stvaranjem paranoje, građane Europe se možda i može lakše „držati na uzdi“ i provoditi zacrtane politike bez prevelikog propitkivanja i kritike. Međutim, isto tako, paranoja može dovesti do incidenata koji su, u ovako napetim okolnostima kakve su sada, u stanju poput ljetnog požara u tren oka zapaliti čitav kontinent. Ako netko misli da u svemu tome može ostati po strani odnosno mirno promatrati čitav kaos zbog geografske udaljenosti od vječno nestabilnog europskog istoka (koji je to opet zbog nezasitnih geopolitičkih apetita) itekako se vara.
Jer stanje je sada takvo: bez sigurne Rusije više nema niti sigurnog svijeta! Čim se prije to shvati i krene u iskreni dijalog po svih će biti bolje.
