TOP ANALIZA: Zoran Meter: Američki izbori ili put u kaos!

Pobjeda Bidenovih fantazista iz „duboke države“ po svijet je puno opasnija s obzirom na njihovu ljubav prema pokretanju ratova, smjenama vlada i sl. Oni sada pogrešno misle, što je vrlo opasno, kako ispravljanjem Obamine „mekoće“ i uklanjanja odsustva Trumpovog „stvarnog liderstva“ , svojim ranije prokušanim metodama opet mogu dosegnuti po SAD onu ulogu u svijetu koju je ta zemlja imala  od kraja hladnog rata do 2012. ili 2013. godine, kada je „vedrila i oblačila“ svijetom kao jedina supersila, kojoj se nitko nije usudio suprotstaviti. Washington je do tada diljem svijeta mahnito tražio „nepokorene“ države, koje je onda, kao „djeve u nevolji“ odlučno spašavao od zlih diktatora, a ako se „djeve ne bi pokorile princu-spasitelju“ odlučno bi ih uništavao

Povijesni karakter ovih izbora

Mnogi analitičari ove američke izbore smatraju povijesnima tj. onima koji će odrediti sudbinu te zemlje u idućih, najmanje nekoliko desetljeća.

Jesu li izbori povijesni ili ne najbolje određuje izlaznost birača na birališta. Ako je vjerovati vijestima, čak je 100 milijuna Amerikanaca navodno već ranije glasalo dopisno (u što osobno ne vjerujem jer je to više od 60% biračkoga tijela što je teško moguće s obzirom na sva dosadašnja iskustva i u SAD-u i u svijetu i neovisno o pandemiji, i što sigurno ima svoj razlog koji uključuje nedovoljno transparentne provjere tko i kako glasuje, tko broji te glasove, koje su to izborne komisije koje sve to nadziru i sl., što ostavlja prostor za goleme makinacije), što uz one koji su to učinili tradicionalnom metodom čekanja u redovima, predstavlja najveću izlaznost još od 1908. godine tj. u više od posljednjih 100 godina, što ih samo po sebi svrstava u povijesne. Ali to nikako ne znači da će povijesni biti u onom pozitivnom smislu. Evo i zašto:

Sigurnosno stanje i njegova perspektiva

Kada umire višedesetljetni globalni hegemon, a to se sada događa sa SAD-om, pucaju i karike globalnog lanaca sigurnosti. Pojavljuju se brojne snage i igrači koje u nastalom kaosu vide svoju šansu. Zato, danas, u čitavom svijetu, kao nikada ranije, i vidimo izdizanje na površinu svih mogućih problema koji su eksplodirali I opsegom i intenzitetom i koji će teško biti upravljivI: posrnula demokracija ili njezin lažni uspjeh (kao i prije toga propast fašizma, nacizma, komunizma),  problemi geopolitičke, političke, sigurnosne, socijalne, ekonomske, ideološke, religiozne, moralne, vrijednosne i svake druge prirode, a za kojih na vidiku nema učinkovitoga lijeka (namjerno nisam spomenuo pandemiju Covid-19, koja je samo katalizator čitavog procesa globalne destrukcije) zbog čega su katastrofične posljedice itekako moguće i realne.





Glavni hegemon, dakle, puca po šavovima a alternative njemu u svijetu nema ili se tek naslućuje. Američki kaos, u koji ta zemlja lako može ući, neće samo iz temelja potresti SAD, već i čitavi svijet. I tu nikako nije krivica isključivo na Donaldu Trumpu, kako je to sada moderno govoriti na tragu njegovog mogućeg poraza pa su se svi mediji i analitičari propeli na noge u njegovu blaćenju, (slično kako je bilo i na prošlim izborima), već su uzroci podjela unutar američkog društva puno dublji i složeniji, i puno duži od 4 godine Trumpova mandata, makar i posve ekscentičnog.

SAD je, neovisno o friziranim slikama od strane politike ili romantičnih uspješnica Holiwooda, u stvarnosti zemlja nasilja i golemih i dijametralnih razlika i suprotnosti – ekstremno bogate manjine i golemog broja ekstremne sirotinje koja se broji i do nevjerojatnih 100 milijuna građana, uz preostali tzv. srednji sloj koji čini stabilnost društva, a koji je danas i sam sve prije samo ne stabilan. Nasilje je sastavni dio američke svakodnevice na koju su već svi „otupili“. Primjerice, američki je zatvorski sustav uistinu golem i po glavi stanovnika ta zemlja u svijetu prednjači ili je u samom vrhu prema broju zatvorenika na ukupan broj stanovnika, a da povratnog pozitivnog učinka u smislu preodgoja (težih) prijestupnika gotovo i nema. SAD imaju oko 500 milijuna komada registriranog oružja u rukama svojih građana, koji su odgajani u „duhu Colta“, mnogi aktivno vježbaju gađanje ne samo iz rekreativnih razloga, već i iz stvarnog uvjerenja kako će doći vrijeme kada će ga morati uporabiti u stvarnom životu.

Znate, kada se kao predizborni slogan, ili čak inkorporirano u strateškim programima stranaka najavljuje  borba protiv desetljećima ukorijenjenog rasizma u američkom društvu – što to onda, zapravo znači? Da su nas više od 40 godina lažno uvjeravali kako su SAD uzor demokracije i ljudskih prava, koje svima u svijetu po tim pitanjima imaju pravo davati lekcije, smjenjivati tuđe vlade koje krše prava svojih građana? Sada taj veo velike laži i obmane o američkoj isključivosti i globalnom uzoru ubrzano pada s očiju onih koji su bili i njegove najveće žrtve.





Kako dalje?

U tom višedesetljetnom unutarnjem sukobu, prema vani vješto medijski prikrivanom, u SAD-u oni koji donose ključne odluke više zapravo ne znaju na koji način ključne probleme pravilno rješavati (bili oni demokrati ili republikanci). Ako se kreće „čvrstom rukom“ protiv izgrednika, nasilnika, ekstremista bilo koje vrste i boje kože (a što je, zapravo, logična odluka jer protiv nasilja i barbarizma država treba pokazati još veće nasilje), zbog izopačenosti i licemjerja medija, oporbenih političara željnih vlasti pod svaku cijenu i sl. onima koji se na takav pristup djelovanja odluče automatski se lijepe stigme i etikete diktatora, kršitelja ustava, građanskih prava i sloboda i što sve ne.

S druge strane, ako se u turbulentnim uvjetima unutar-društvenih podjela i sukoba  u SAD-u, kakva su sada otvoreno izišla na vidjelo (a u biti permanentno, više ili manje prigušeno traju ili tinjaju već desetljećima) država počme štititi liberalnim metodama i parolama tipa onih o jednakosti sviju, toleranciji i sl. kaos će se samo još više širiti. Jer što tolerancija znači za netolerantne ljude? Medicinskom terminologijom rečeno, tolerancija predstavlja gubitak imuniteta. To se itekako može prenijeti i na društvo i njegovo funkcioniranje. Jer  sve posljedice dugogodišnje političke „zlouporabe“ ili „zaigranosti“ tom famoznom riječju  upravo sada najbolje osjećamo i u američkom društvu i na Zapadu u cjelini, kroz eksploziju nasilja i  terorizma u onim oazama mira i stabilnosti kakve su do ne tako davno bili, primjerice,  francuski gradovi poput Pariza i Nice, jedan Beč ili europski mediteranski civilizacijski krug. Ovo kažem ne zato što sam možda protiv tolerancije, to nikako. Za nju svakako jesam ali u realnim okolnostima i isto takvim okvirima, a ne u sveopćem, politikantskom ili ideologijskom smislu. Zlouporaba tolerancije i njeno nasilno nametanje prema svemu, u konačnici dovodi do njezine suprotnosti – do jačanja mržnje, što se najbolje ogleda u europskoj imigracijskoj politici koja zbog svojih promašaja sada budi negativne osjećaje prema čitavim narodima i kulturama koje nama nisu slične.

Jer nema dobrih i loših naroda, pa su primjerice migranti koji dolaze u Europu samo loši ljudi. Postoje samo civilizacijski ili kulturološki drukčiji narodi, koji su navikli živjeti prema svojim pravilima i zakonima i kojima je teško prihvatiti nešto posve drugo, u ovom slučaju, ono, na što smo navikli mi u našim društvima i našoj tradiciji. Na prihvaćanje toga migrante se primorava, o čemu im prvotno, pri wilkommen politici, kada su kretali na taj dalek i opasan put, nitko nije govorio. I sada mi očekujemo od njih da budu tolerantni prema svojim novim domaćinima usvajanjem našeg načina života – sada i odmah, i da će nam taj pokrenuti lažno-humani proces donijeti blagodat i stabilnost? To je demagogija i laž, a oni koji su sve ovo pokrenuli i posljedice čijih lažnih obećanja – i migrantima i nama, umotana u celofan „tolerancije“ sada upravo osjećamo na našim ulicama kroz strah da će nam pomahnitali ubojica mačem odrubiti glavu ili na nas baciti bombu – za ovo što su učinili trebaju odgovarati. Ali naravno da se to neće dogoditi i da ćemo posljedice svega ovog kaosa – i u SAD-u i u Europi na kraju snositi mi – obični i mali ljudi.

Tko će pobijediti i kakve će biti posljedice?

Dok pišem ovaj tekst, u vrijeme američke izborne noći, ne znam još tko će pobijediti – Trump ili Biden. Ali sigurno je jedno: ako Trump izgubi, u opisanim uvjetima američke društvene zbilje bit će dostatno onih koji će u nastaviti hod njegovim političkim diskursom, jer veliki broj američkih građana Trumpa nedvojbeno potpuno podržava, a što onda jamči i nastavak pa i produbljenje unutar-američkih podjela i sukoba. S druge strane Bidenova mi pobjeda ne ulijeva baš nikakvu nadu da će se demokrati uspjeti othrvati svim postojećim dubiozama i izazovima na domaćem i globalnom planu – i sociološkim i gospodarskim i sigurnosnim.

Možda bih to sažeo kroz slijedeću sintagmu: pred Amerikom (i svima nama) je bitka između ambicioznih realista – Trumpista, i histeričnih revanšista – moćne ekipe iz kruga demokratske stranke i tzv. duboke države unutar washingtonskih think-tankova, State Departmenta i pojedinih dijelova sigurnosnog sustava, koji, osim svojih fantazija i uhu ugodnih slogana i parola nemaju jasan recept za hvatanje u koštac s gore navedenim nagomilanim problemima koji su isplivali na površinu SAD-a i čitavoga svijeta. Jer njihova se receptura, temeljena na američkoj isključivosti, a zapravo na osobnoj koristi društvene elite ili establišmenta, toliko ofucala i istrošila, da više ne može konkretno utjecati na bilo što.

Zato vjerujem kako u slučaju Bidenove pobjede ta elita neće dirati ni u kakve Trumpove poteze koje je on vukao do korona-krize u veljači ove godine i koji su SAD-u donijele veliki gospodarski  uspjeh i porast broja novih radnih mjesta, jer u zamjenu za to oni i nemaju ništa bolje. Teško je da će ukidati i po SAD sada povoljnije trgovinske sporazume s primjerice Meksikom i Kanadom (bivši sporazum NAFTA), ili prvu fazu trgovinskog sporazuma s Kinom, da će odustati od unosnih ugovora koje je Trump sklopio s brojnim zemljama vezano za izvoz američkog oružja. Neće odustati niti od ekspanzije američkog energetskog sektora, prije svega jačanja izvoza američkog ukapljenog plina (LNG) diljem svijeta i EU, što je Trumpova zasluga. On je taj koji je snažno poticao taj – jedan od ključnih segmenata američkog gospodarstva i širenja utjecaja SAD-a u svijetu i u vrijeme najveće korona-krize. On je sukreirao, skupa s Putinom i Muhammedom bin Salmanom spasonosni sporazum OPEC+ o naftnoj proizvodnji čime je spasio američki energetski sektor i td. i td. Ono gdje bi demokrati mogli skrenuti s Trumpovoga puta je iranski nuklearni sporazum, kroz postupno omekšavanje politike prema Teheranu, ali i odnosu prema Izraelu, poglavito ako na njegovom čelu i dalje ostane Benjamin Netanjahu – nedvojbeno Trumov najveći saveznik u svijetu. Također će, to je posve sigurno, Ameriku vratiti i u Pariški klimatski sporazum i u WHO.

Međutim, pobjeda Bidenovih fantazista po svijet je puno opasnija s obzirom na njihovu ljubav prema pokretanju ratova, smjenama vlada i sl. Oni sada pogrešno misle, što je vrlo opasno, kako ispravljanjem Obamine „mekoće“ i uklanjanja odsustva Trumpovog „stvarnog liderstva“ , svojim ranije prokušanim metodama opet mogu dosegnuti po SAD onu ulogu u svijetu koju je ta zemlja imala  od kraja hladnog rata do 2012. ili 2013. godine, kada je „vedrila i oblačila“ svijetom kao jedina supersila, kojoj se nitko nije usudio suprotstaviti. Washington je do tada diljem svijeta mahnito tražio „nepokorene“ države, koje je onda, kao „djeve u nevolji“ odlučno spašavao od zlih diktatora, a ako se „djeve ne bi pokorile princu-spasitelju“ odlučno bi ih uništavao.

S druge strane Trumpov realizam, za razliku od fantazista u demokratskoj stranci, neovisno o njegovim pojedinim egzotičnim idejama tipa kupovine Grenlanda i sl., sastoji se u spoznaji da je „zlatno doba“ američke globalne  hegemonije jednostavno završilo i da se SAD, umjesto globalizma, moraju okrenuti spašavanju onih elemenata Pax Americana koji se još možda mogu spasiti, a odnose se na Europu, dio Bliskog i Dalekog istoka. To nedvojbeno znači i nastavak konfrontacije s Kinom, možda i Rusijom, ali ne na način da se kreće u vojne pohode i razračunavanja s Moskvom i Pekingom, već korištenjem američke političko-diplomatske, gospodarske i financijske snage. To sasvim sigurno neće dovesti do sloma Kine, ali će usporiti njene ambicije za globalno liderstvo do kojega će prije ili kasnije doći barem čistom igrom brojki. Međutim SAD-u bi to trebalo omogućiti nužni predah i razdoblje za prilagodbu neminovnom novom ustroju svijeta koji je već započeo i kojeg više nitko ne može zaustaviti, pa ni Biden i nova ekipa u Bijeloj kući ako u nju zasjednu.

Ali sve to skupa najviše će ovisiti o tome, hoće li Amerika uopće uspjeti pronaći izlaz iz vlastitih dubioza i opasnih podjela koje prijete njenoj stabilnosti.

 

 

Komentari

komentar

You may also like