Upravo u vrijeme kada je jučer američki državni tajnik Anthony Blinken stigao u Bruxelles u namjeri jačanja međuatlantskog partnerstva, poremećenog u vrijeme Donalda Trumpa, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov stigao je u Kinu na razgovor s tamošnjim državnim dužnosnicima o proširenju rusko-kineske suradnje. Signali i poruke i više su nego jasni, čak i za one koji se u geopolitiku malo razumiju
Vrlo loše američko-ruske odnose dodatno zaoštravaju i izjave najviših dužnosnika dviju zemalja iz sfera nacionalne sigurnosti.
Naime, 22. ožujka savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan izjavio je u intervjuu za MSNBC kako “pred Rusijom predstoje teški dani, budući da postoje problemi oko kojih se duboko ne slažemo, postoje radnje oko kojih treba dati odlučan odgovor “. Pritom je kazao kako ipak „ vjerujemo da s Rusijom možemo surađivati u ključnim područjima, uključujući nuklearno područje, gdje smo prije pet tjedana produžili novi Ugovor START“. Dodao je da “ti odnosi neće biti laki“ i da su „povezani su s ozbiljnim izazovima”. „… postoje područja u kojima Sjedinjene Države i Rusija mogu surađivati na stabilan i predvidljiv način u interesu obiju zemalja”, zaključio je Sullivan.
Na ove riječi Bidenovog savjetnika za nacionalnu sigurnost danas je reagirao tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaj Petrušev – jedan od najbližih suradnika predsjednika Vladimira Putina.
„Budući da oni (SAD) predviđaju, onda planiraju. A ako planiraju, mogu to i učiniti. Ali tada će oni snositi odgovornost za radnje koje mogu izvršiti”, naglasio je tajnik ruskog Vijeća sigurnosti u svom komentaru novinarima.
Skrenuo je pozornost na činjenicu da ovo nije prva izjava američkih dužnosnika u svezi budućih namjera Washingtona u odnosu na Moskvu.
“Predani smo konstruktivnoj suradnji, koja bi uzimala u obzir interese svake od strane”, dodao je Patrušev. “Želim naglasiti kako nismo počinili nikakve neprijateljske akcije protiv Sjedinjenih Država, ne činimo ih sada i ne planiramo ih počiniti u budućnosti”, izjavio je Patrušev.
Odmah upada u oči kako obojica spomenutih visokopozicioniranih dužnosnika ostavljaju mogućnost za nastavak razgovora – štoviše, ukazuju i na njihovu nužnost, ali to nikako ne umanjuje težinu izgovorenog. Naprotiv, samo naglašava nastalu ozbiljnost odnosa dviju globalnih nuklearnih velesila, prema čijim nuklearnim potencijalima isti potencijali svih drugih zemalja, zajedno gledano, nisu vrijedni spomena. Naime, SAD i Rusija zajednički raspolažu s 90% svjetskog nuklearnog naoružanja, pri čemu su po tom su pitanju u međusobnom paritetu tj. ravnoteži.
Ovdje je bitno naglasiti nešto drugo: nova američka administracija na čelu s Joe Bidenom, koja je u nepuna tri mjeseca mandata uspjela odnose dviju zemalja svesti na potpuno neprijateljske a svijet dovesti do ruba kaosa, sada optužuje Moskvu za miješanje u američke predsjedničke izbore 2020. godine i za hakerske napade na američke institucije. Zbog toga se, sada već posve javno, od strane američke administracije najavljuju protumjere koje će se SAD poduzeti protiv Rusije, uključno i cyber-napade na ruske ciljeve.
Naime, napadi ovakve vrste nisu uključeni ni u kakve konvencije ili sporazume o zabrani primjene, međutim, njihovo se korištenje sve glasnije smatra kao oružje na koje je nužno odgovoriti vojnim sredstvima protiv onoga tko ga primjenjuje. Dakle, ako SAD Rusiju optužuju za njegovu primjenu (hakerski napadi) protiv američkih institucija i interesa, to logički znači kako Washington sebi ostavlja pravo na obranu odnosno protuodgovor – u ovom slučaju identičnim sredstvima. Problem je u tome što Rusija optužbe o svom „pogubnom djelovanju“ protiv SAD-a sustavno odbija i smatra ih „proturuskom histerijom“ i „propagandom“. Dakle, Moskva je također, slijedeći navedenu logiku, spremna američke hakerske napade smatrati svojevrsnom objavom rata.
Podsjećam kako je i Velika Britanija u svojoj, u ponedjeljak objavljenoj novoj strategiji, osim što je najavila povećanje broja svojih nuklearnih bojevih glava te Rusiju definirala kao glavnog neprijatelja, objavila i kako će na cyber napade na svom teritoriju odgovoriti vojnim sredstvima protiv onih koji ih primjenjuju.
U kontekstu spomenute namjere britanskog povećanja nuklearnog arsenala (takve ideje, inače vrlo skupe za provedbu, nailaze i na oštre kritike unutar same Velike Britanije – duboko zahvaćene pandemijskom krizom sa svim svojim posljedicama) bitno je kazati kako izazivaju i prve reakcije ruske strane. I to vrlo ozbiljne. Naime, zbog njih se ovih dana u Moskvi čuju prve najave o potrebi revidiranja nedavno produljenog Ugovora START između Rusije i SAD-a, o kojem je govorio spomenuti Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost – kao o prostoru oko kojeg dvije strane moraju i dalje surađivati. Moskva će, nedvojbeno, britanske namjere spomenutog tipa okarakterizirati kao prijetnje uperene protiv Rusije, tim prije što je nova strategija premijera Borisa Johnsona, kao što sam već rekao, Rusiju i definirala kao neprijatelja, ali i zbog činjenice o potpuno sinkroniziranoj američko-britanskoj vanjskoj i obrambenoj politici. Što to sve može značiti nije teško predvidjeti. Pojedini medijski i analitički krugovi u Moskvi sada govore i o mogućem ruskom povlačenju iz sporazuma START ako se Britanija „ne disciplinira“.
Kada svemu ovome pridodamo i jučer, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO saveza objavljen strateški plan NATO 2030 u kojem se jasno daje do znanja želja za njegovim proširenjem na istok, slanje dodatnih vojnih efektiva na ruske granice, kao i nadzor i zaštita demokratskih procesa u svijetu – jasno je kako se nad Europom sve brže i jače nadvija sjena novog hladnog rata.
A kako NATO namjerava osnovati i svoje filijale u drugim dijelovima svijeta – poput Indijsko-tihooceanske regije kroz tzv. koaliciju QUAD (obuhvaća SAD, Australiju, Japan i Indiju + Francusku) za sprječavanje kineskih vanjskopolitičkih projekcija u tom dijelu svijeta, jasno je kako se između „dvaju“ NATO-a nalaze „stiješnjene“ Rusija i Kina. Takav položaj i otvorena proturuska i protukineska politika od strane Zapada, ove će dvije zemlje dodatno zbližiti i tjerati na daljnju koordinaciju u prostoru političkog i vojno-sigurnosnog djelovanja. O tome najbolje svjedoči i slijedeća činjenica, koja sasvim sigurno nije bila slučajna:
upravo u vrijeme kada je jučer američki državni tajnik Anthony Blinken stigao u Bruxelles u namjeri jačanja međuatlantskog partnerstva, poremećenog u vrijeme Donalda Trumpa, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov stigao je u Kinu na razgovor s tamošnjim državnim dužnosnicima o proširenju rusko-kineske suradnje.
Signali i poruke i više su nego jasni, čak i za one koji se u geopolitiku malo razumiju.
Pitanje svih pitanja sada je samo ono, koliko daleko je u svemu ovome spremna ići EU: hoće li u potpunosti slijediti SAD ili će se samo zadržavati na demonstraciji euroatlantske solidarnosti?
