TOP TEMA: Z. Meter: Koliko je „šupalj“ izraelski štit „Iron Dome“?

U nedavno završenom izraelsko-palestinskom ratu (preciznije ratu između izraelske vojske i palestinske radikalne organizacije Hamas iz pojasa Gaze), Izrael se po prvi put suočio s dva problema s kojima se ranije nikad nije susretao: masovnim  raketnim napadima Hamasa i Islamskog džihada s teritorija Gaze na izraelske gradove i naselja u dubini teritorija; i drugo, unutarnjim neredima u urbanim sredinama s miješanim arapskim i židovskim stanovništvom.

I o jednom i o drugom već smo detaljno pisali u našoj velikoj analizi pod naslovom „Izrael puca po šavovima(vidi poveznicu ispod teksta), a sada smatram potrebitim ukazati na za jedne čuveni, a za druge zloglasni izraelski obrambeni proturaketni štit Iron Dome, koji je po prvi put, u odnosu na sve druge segmente snažne izraelske vojske, u navedenom 11-dnevnom ratu zauzeo ključnu ulogu u zaštiti zemlje i njenog stanovništva (što mu je, naravno, i zadaća). U tome je nedvojbeno uspio, ali su, neovisno o tome, istodobno uočeni i brojni problemi na koje, uostalom, ukazuju i uspješni pogoci raketa lansiranih iz pojasa Gaze na objekte u dubini Izraela. Neovisno o omjeru uništenih raketa u odnosu na one koje su dosegle svoj cilj (koji je nedvojbeno u korist izraelske strane tj. spomenutog proturaketnog štita), vrlo je bitno naglasiti kako se ovdje ipak radilo o primitivnim raketama „kućne izrade“, daleko od bilo kakvih suvremenih raketnih sustava. Radilo se uglavnom o nevođenim raketama kratkog dometa s vrlo oskudnom tehnologijom izradbe u uvjetima dugogodišnje potpune fizičke izolacije pojasa Gaze i strogo kontroliranih propusnih točaka, uključno i pristupa s morske (sredozemne) strane.

Koliko je ovaj kratki rat bio specifičan svjedoči i činjenica da je izraelski vojni vrh u isto vrijeme bio i začuđen i sretan što Hamas u njemu nije koristio dronove napunjene velikom količinom razornog eksploziva, koji bi, iako teški i kratkog dometa, ako bi dosegnuli cilj prouzročili vrlo ozbiljne štete i posljedice s obzirom da bi ih bilo vrlo teško obarati protuzračnim raketama.

Dakle, u Zapadnim medijima izraelski proturaketni obrambeni sustav Iron Dome dobio je brojne komplimente, dok su vijesti o navedenim problemima i nedostacima puno manje zastupljene. Ali nakon određenog vremenskog otklona od završetka posljednjih vojnih sukoba došlo je vrijeme za progovoriti ozbiljnije na ovu temu – izvan uvijek prisutne propagande i(li) navijačkih strasti.

Od početka navedenog sukoba, palestinske oružane organizacije ispalile su ne više od 3000 raketa na teritorij Izraela. Kako je već navedeno, radilo se uglavnom o nevođenim raketama, od kojih je, prema statistikama izraelskog proturaketnog sustava, on presreo i uništio njih oko 90%, a značajan dio raketa koje nije presrela Željezna kupola pao je na otvorena područjima daleko od gradskih naselja. Međutim, bilo je i smrtnih slučajeva, a do sada je priznato njih 10 sa strane Izraela, od čega su 9 bili žrtve raketnih projektila.




Izraelska strana navodi kako bi bez Željezne kupole broj poginulih bio puno veći, što je istina oko koje nema potrebe raspravljati.

Međutim, otvorenim ostaje pitanje koliko će taj sustav biti učinkovit u slučaju promjene algoritma samih napada tj. primjene modernih vrsta naoružanja: poput, primjerice, istodobnih višesmjernih masovnih napada modernih navođenih raketa, sposobnih manevrirati i izbjegavati proturakete (poput krstarećih i balističkih raketa)? I ono će ostati otvoreno sve do trenutka samog „bojevog krštenja“ u takvim uvjetima za koje se nadamo da neće nikada biti potrebno.

Međutim, ako već takva opasnost neće doći od strane Hamasa (barem ne u skoro vrijeme, jer mu je sada uništen značajan dio vojne infrastrukture – čega je on bio svjestan i prije pokretanja svojih prvih napada na Izrael, ali su mu primarne bile političke dividende koje će time ostvariti, nego one vojne, za koje je dobro znao da ih ne može polučiti s obzirom na potpuno neusporediv omjer snaga suprotstavljenih igrača), itekako mogu doći s nekih drugih strana – poput vojnih i paravojnih organizacija u izraelskom okružju (npr. libanonskog Hezbollaha koji je vrlo respektabilna vojna sila, neusporedivo jača od Hamasa, s kojom je Izrael imao velikih problema u posljednjem izraelsko-libanonskom ratu za koji nemali broj analitičara kaže kako ga je Hezbollah zapravo i dobio). Sam Hezbollah direktno se opskrbljuje naoružanjem iz Irana, čiji transportni zrakoplovi redovito i bez ikakvih problema slijeću na bejrutsku zračnu luku koja je pod nadzorom Hezbollaha, kao, uostalom, i mnogo toga drugog u toj zemlji.





I još važnije, opasnost po Izrael može stići i od strane Irana koji posljednjih godina aktivno razvija svoj raketni program. Upravo je taj program i najveći „kamen spoticanja“ u obnovljenim američko-iranskim pregovorima koji sada traju u Beču, o povratku SAD-a u nuklearni sporazum s Iranom. Washington, a u prvom redu Izrael, od Teherana zahtijeva da se u nuklearni sporazum iz 2015. g ugrade i obveze koje se tiču razvoja iranskog raketnog programa (čemu se Iran opire), kao i (manje važno) da Teheran prestane sponzorirati svoje šijitske „proxy“ organizacije diljem regije – poput spomenutog Hezbollaha.

Izrael, također, ne može isključiti niti eventualne sukobe s Turskom koja čvrsto podupire Hamas i ima vlastite nacionalne interese s pojasom Gaze, kao mogućim novim uporištem za daljnju projekciju turskih interesa u dubinu arapskog prostora, kao što ih je već dobila na sjeveru Sirije i Iraka na tamošnjim kurdskim prostorima, ili u Libiji i u sukobima u Nagorno Karabahu između armenske i azerbajdžanske vojske u rujnu i listopadu prošle godine.

Pa iako je sukob Izraela s Turskom (potonja je članica NATO saveza) malo vjerojatan, nikada se i ništa ne smije isključivati kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti Izraela (i ne samo njega), poglavito s obzirom na njegovo izrazito nepovoljno i neprijateljsko okruženje.

Ali vratimo se opet Iron Dome-u: radi se o sustavu koji koristi proturakete i radarsku tehnologiju. Radar hvata objekt koji se približava (raketa, dron, zrakoplov); dobivene informacije obrađuju se i dostavljaju u raketnu bateriju koja koristi podatke o brzini i putu leta da bi ih presrela prije dolaska na cilj, a očitava i druge varijable kao što su atmosferski uvjeti prije lansiranja projektila i td.. U tom smislu, Željezna kupola slična je ostalim proturaketnim sustavima, poput američkog sustava Patriot i ruskog S-400. Razlikuju se u dometu i vrsti ciljeva koje mogu oboriti. Iron Dome, za razliku od njih, sustav je kratkog dometa i može primiti signale o dolaznoj prijetnji udaljenoj od 4 do 70 km (primjerice ruski S-400 ima domet do 400 km).




Iron Dome ima svoju kopnenu i morsku komponentu. Osmislio ga je izraelski proizvođač oružja – tvrtka Rafael, koja je jedan od vodećih proizvođača oružja u toj zemlji i usko surađuje s izraelskim Ministarstvom obrane i u proizvodnji drugih vojnih sustava poput protuoklopnog oružja.

Ali neovisno o tome što je Iron Dome osmišljen u Izraelu, ključnu ulogu u njegovom stvaranju odigrale su Sjedinjene Države kao njegov glavni pokrovitelj. Još 2011. godine bivši predsjednik Barack Obama dodijelio je Izraelu više od 200 milijuna dolara za proizvodnju raketnih baterija za taj sustav. A kakvim se pokazao u spomenutom ratu s Hamasom pokušat ću pokazati kroz slijedeće podatke:

Izrael tvrdi (kako je već gore navedeno) da je stopa presretanja Iron Dome-a 90%, dok pojedini analitičari procjenjuju da je taj broj bliži 80%.

Ako kao referencu uzmemo gore spomenutih 3.000 lansiranih raketa iz Gaze, igrom aritmetike to bi značilo da je do 600 raketa ipak prošlo kroz taj proturaketni sustav. Dakle, nimalo ugodan broj kada se maknemo od statističkih podataka izraženih u postotcima koji djeluju i više nego respektabilno pa i impresivno. Ali to je tako sa statistikom – ona je često vrlo varljiva.

Što se tiče kvaliteta Hamasovih raketa i njihove preciznosti, o njima je sve već rečeno u gornjem dijelu teksta, pa sasvim sigurno nisu relevantne za prikaz stvarne učinkovitosti izraelskog sustava PRO, koji za uništenje protivničkih ciljeva koristi domaću raketu Tamir. Međutim, prema pojedinim navodima, te su rakete uspješne i pouzdane kao presretači ali ne i kao uništavači glavnog, tzv korisnog – ubojitog tereta nadolazeće rakete koji i dalje predstavlja određenu opasnost po teren i ili objekte na koje padne.

Izraelci su koristili tehnologije američkog Patriot-a, koji je također pokazao slične nedostatke pri obrani Saudijske Arabije od također relativno primitivnih balističkih raketa jemenskih huta.

Brojni izraelski partneri u svijetu, ali i na Bliskom istoku, zainteresirani su za nabavu i ugradnju Željezne kupole u vlastite proturaketne obrambene sustave. Čak je i Washington kupio njihov ograničeni broj za upotrebu unutar Sjedinjenih Država. Napominjem kako je i Azerbajdžan još 2016. g. najavio želju za nabavom Iron Dome-a ali to još nije učinio usprkos izvrsnoj vojnoj suradnji između dviju država. Izrael je bio i jedan od glavnih izvoznika bespilotnih letjelica (dronova) toj zemlji (još prije nego Turska sa svojim Bayraktarima), što je izazivalo otvoreno nezadovoljstvo koje je prema Bakuu iskazivao Teheran koji ne želi izraelsko oružje na svojim granicama. Slično kao što ne želi niti da ga dobiju UAE, koji su, također, poput Azerbajdžana, još 2017. godine razmišljali o kupnji izraelskog proturaketnog sustava. Tada je to još bilo u sferi znanstvene fantastike s obzirom da dvije zemlje nisu imale uspostavljene diplomatske odnose. Međutim Trumpova administracija je s čuvenim „Abrahamovim sporazumom“ i to preokrenula, pa više takvih prepreka nema.

Ali usprkos svemu (ako apstrahiramo SAD koje su ga i sponzorirale), za sada nitko od ozbiljnih stranih kupaca nije kupio ovaj izraelski sustav, iako sami Izraelci čine sve napore da ga prodaju. Čini se, upravo iz razloga što još uvijek nije dokazao svoju učinkovitost protiv ozbiljnih projektila, već je izvorno razvijen uglavnom za presretanje nevođenih raketa malog i srednjeg dometa. Ozbiljne kupce, naravno, prije svega zanima presretanje krstarećih i balističkih raketa.

Zato je teško vjerovati da će i ovaj posljednji izraelsko-palestinski rat u tome smislu nešto preokrenuti. Ali ono što može, je ukazati na uočene nedostatke u bojevim uvjetima i time, nakon detaljne analize, pripomoći njihovom uklanjanju.

I za sam kraj: i ovaj kratki rat najbolje potvrđuje stavove i upozorenja mnogih vojnih analitičara diljem svijeta, o tome, da niti jedan, ma kako razvikani proturaketni štit ili sustav nije sto posto učinkovit. To je itekako važno upozorenje svima onima koji su maštali o proturaketnim štitovima koji će stopostotno sprječavati udare interkontinentalnih ili taktičkih nuklearnih projektila. Jer što bi po protivnika i svijet u cjelini značilo i njihova, primjerice, 80%-tna učinkovitost u uništavanju nuklearnih raketa, kada bi se stotine njih u međuvremenu uspješno provukle kroz „neprobojne kupole“ – nije teško zaključiti.

Ali i ovdje se, kao uostalom uvijek kada je riječ o suvremenoj vojnoj tehnologiji i naoružanju, radi prije svega o biznisu tj. profitu. „Kupi i bit ćeš siguran“ – jedna je od glavnih deviza proizvođača oružja i čitave političke, diplomatske i medijske mašinerije koje iza njih stoji.

TOP TEMA: Zoran Meter: Izrael puca po šavovima

 

Komentari

komentar

You may also like