TOP TEMA: Zoran Meter: Izrael puca po šavovima

Kada je netko iz užeg kruga administracije predsjednika Trumana pitao Davida Ben-Guriona („oca“ moderne izraelske države), je li u sklopu projekta formiranja izraelske države odredio njezine buduće granice, odgovor je glasio kako niti Sjedinjene Države, proglašujući svoju Deklaraciju o nezavisnosti, nisu pri tom definirale svoje državne granice. Od jezgre novostvorene države na sjevernoameričkom kontinentu, kroz godine, njezine su se granice širile na Teksas, Novi Meksiko, Kaliforniju, Aljasku, prekomorske teritorije. Pitanje je, je li proces formiranja američkih granica uopće i završen? Tako je i s Izraelom

Izraelske obrambene snage – IDF, od 11. svibnja provode protuterorističku operaciju protiv palestinskog Hamasa i Islamskog džihada-IJ (dvije međusobno konkurentne terorističke organizacije u pojasu Gaze, koje ujedinjuje jedino sukob s Izraelom). Ta je operacija, koja se u vrijeme pisanja ovog teksta ne izvodi kopnenim postrojbama odnosno klasičnom invazijom kojom se fizički prodire u dubinu neprijateljskog prostora, već s distance – uporabom zrakoplova i raketnih, tenkovskih i topničkih oruđa, je reakcija na masovne raketne napade na izraelski teritorij iz pojasa Gaze, a koji su pak reakcija na izraelski pokušaj deložacije 20-ak palestinskih obitelji iz istočnog Jeruzalema i posljedičnog sukoba tamošnjih stanovnika s izraelskom policijom na platou ispred džamije Al-Aqsa, trećem najvećem svetom mjestu za muslimanske vjernike nakon Meke i Medine – i tako u nedogled. U beskonačni krug izraelsko-palestinskih i izraelsko arapskih sukoba i nasilja, koji su posljedica formiranja moderne izraelske države na prostoru Palestine 1948. g pod okriljem UN-a.

I upravo u tome leži geneza čitavog problema s obzirom kako je uz formiranje izraelske države bilo određeno i formiranje palestinske države do čega nikad nije došlo, a palestinski narod je od tada prošao istinsku kalvariju. To je ono što se dobro zna i što nitko u međunarodnoj zajednici ne negira niti dovodi u pitanje, međutim na samom terenu, bez obzira na to, već više od 70 godina nema nikakvog značajnijeg pomaka u tom smjeru. Štoviše, čini se kako je želje za konačnim dogovorom Izraelaca (Židova) i Palestinaca sve manje, a mržnje i želje za uništenjem onog drugog svakim danom sve više.

Osim gore navedenih uzroka izbijanja prošlotjednog oružanog sukoba, treba dodati i još jedan, o kojemu se u hrvatskim medijima ništa ne govori, a vjerojatno ništa niti ne zna: Mahmut Abas, predsjednik Palestinske samouprave čije je sjedište u Ramallahu, na Zapadnoj obali (rijeke Jordana), i u kojoj glavnu riječ vodi Hamasu suprotstavljena politička snaga FATAH (ranije također radikalni pokret, koji je s vremenom, nakon izraelsko-palestinskog sporazuma o uspostavi Palestinske samouprave kao prve faze do konačnog stvaranja njihove države zauzeo znatno pomirljiviju politiku prema Izraelu i teži političkom dogovoru a ne nasilnim metodama), odgodio je izbore koji su se trebali održati u dvjema palestinskim enklavama koje čine Palestinsku samoupravu (pojas Gaze i Zapadna obala) i na kojima bi, prema svim predviđanjima pobjedu odnio radikalni Hamas. Takav scenarij, naravno, nije bio prihvatljiv niti izraelskom državnom vrhu, koji već godinama čini sve da ne dođe do političkog jedinstva unutar palestinskog nacionalnog korpusa.

Dakle, što god bio stvarni uzrok sukoba, Hamas i Islamski džihad (IJ) su u noći 12. svibnja lansirali više od 1.000 projektila različite snage i dometa na izraelski teritorij. Istodobno mediji primjećuju da Islamski džihad, u usporedbi s Hamasom, ima naprednije raketno oružje, s velikim radijusom djelovanja i neusporedivo preciznijim pogađanjem predviđenih ciljeva.

“Iron Dome” opasno “šupalj”




Najveća novost, odnosno neugodno iznenađenje po izraelski vojni vrh, neovisno o tome što je većinu raketa uspješno presreo i uništio proturaketni štit „Iron Dome“, je ta, da se značajan broj Hamasovih i  raketa IJ uspješno probio kroz višeslojni zračni “oklop”(o tome uskoro više u zasebnoj analizi). i što su one po prvi put dosegle središnji izraelski teritorij, uključno i Jeruzalem i Tel Aviv, a Hamas je koristio i bespilotne letjelice (dronove). Zbog toga je razaranja i žrtava bilo i na izraelskoj strani, iako, naravno, neusporedivo manje nego u zračnim i kopnenim raketnim napadima i granatiranjima Gaze od strane izraelske vojske. Taj grad, i općenito čitav pojas Gaze jedno je od najgušće naseljenih područja svijeta, gdje se na vrlo malom prostoru, dugom svega 41 a širokom od 2 do 12 kilometara, koncentriralo više od 2 milijuna Palestinaca. U takvim okolnostima gotovo da svaka ispaljena raketa sa sobom potencijalno nosi i ljudske žrtve pa makar se to i željelo izbjeći.

I još jedna bitna novost i neugodnost po Izrael:  po prvi put su se zbog izraelsko-palestinskog (preciznije Hamasovog, jer je druga, od Gaze teritorijalno odijeljena sastavnica Palestinske samouprave – Zapadna obala, ostala izvan  djelokruga vojnih zbivanja) sukoba, na ulicama gradova s miješanim izraelskim i arapskim stanovništvom (ne Palestinskim) fizički sukobili Židovi i Arapi, kojih u Izraelu ima oko 2 milijuna i koje zastupaju dvije političke stranke, od kojih je jedna gotovo čisto religioznog karaktera i neslužbeno podupire ideologiju Hamasa koji je u Izraelu proglašen terorističkom organizacijom. Bilo je masovnih nereda, nevjerojatnih prizora vandalizma koje nismo navikli gledati u izraelskim gradovima, gaženja ljudi automobilima, pucnjave, a policija je često u potpunosti izgledala nemoćno i gubila nadzor nad situacijom. Izrael je, kada se promatraju te slike, izgledao uistinu kao država koja „puca po šavovima“ usprkos svojoj velikoj vojnoj snazi i organiziranosti (a da ovo drugo baš i nije tako, više u nastavku teksta).





Politička nestabilnost, korupcija, kriminal…

Sada bih izdvojio neke manje poznate podatke o Izraelu, koji će pokazati kako je sadašnja stvarna slika te zemlje daleko od idealizirane, kakvom se često prikazuje u većini hrvatskih medija koji iz nekog razloga vrlo proizvoljno i nekritički govore o sadašnjem stanju u izraelskom društvu. Kao da postoji neki povijesni kompleks, ili da se eto, iz ovih ili onih razloga – nekoga ne bi  uvrijedilo i sl.

Ali prije toga bih želio podsjetiti na jednu zgodnu anegdotu, iz samog osvita stvaranja izraelske države, koja kao da je u startu slutila na loš razvojni scenarij tog političkog procesa: netko iz užeg kruga administracije tadašnjeg američkog predsjednika Trumana pitao je Davida Ben-Guriona (jednog od čelnika cionističkog pokreta i „oca“ moderne izraelske države) je li, u sklopu projekta formiranja izraelske države odredio njezine buduće granice?  Odgovor je začudio jer je bio negativan, a Ben-Gurion je ukazao na činjenicu kako niti Sjedinjene Države, proglašujući svoju Deklaraciju o nezavisnosti, nisu pri tom definirale svoje državne granice. Od jezgre novostvorene države na sjevernoameričkom kontinentu, kroz godine, njezine su se granice širile na Teksas, Novi Meksiko, Kaliforniju, Aljasku, prekomorske teritorije. Pitanje je, je li proces formiranja američkih granica uopće i završen? Dovoljno se sjetiti prethodnog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove želje da SAD od Danske kupe Grenland. Ništa čudno po SAD i mentalitet tamošnjih ljudi gdje je novac mjerilo za sve, za bilo čiju ljudsku vrijednost, i gdje se s novcem baš sve može kupiti.

Dakle, osim što je današnje izraelsko društvo politički i ideološki unutar sebe duboko podijeljeno (pred vratima su čak 5. prijevremeni izbori zbog nemogućnosti formiranja parlamentarne većine, potrebne za formiranje vlade), postoje i brojne opasnije dubioze: korupcija (čak je i premijer Netanjahu, prema navodima državnog tužiteljstva, u istu duboko involviran i morat će sudski dokazivati svoju nevinost); kriminal je dosegnuo opasne razmjere kao nikada do sada, oružje je dostupno svima i svugdje a krijumčare ga uglavnom mlađi i nezaposleni pripadnici arapskog stanovništva (zanimljivo je kako je to često i oružje čije je porijeklo izraelske proizvodnje); Arapi i tamošnji pripadnici beduinskih plemena su najčešće i krijumčari opojnih droga koje su također sveprisutne na ulicama; bande se međusobno razračunavaju i po selima i  u siromašnim gradskim četvrtima: i po klanskoj i po rodbinskoj i po konkurentskoj osnovi; policije je nedovoljno, a nije dovoljno niti učinkovita da se nosi s ovom vrstom problema. Štoviše, ona niti ne zalazi u arapske četvrti niti se miješa u njihova međusobna kriminalna razračunavanja. Slike koje ovih dana pristižu s ulica stanovništvom miješanih gradova potvrđuju nedjelotvornost policije, što onda i kod običnih građana dovodi do potrebe uvođenja reda svojim rukama kako bi se zaštitili od napada drugih. Na ulicama Izraela se Ilegalno i lako kupuje oružje i sve skupa tako tužno podsjeća na nedavna zbivanja na ulicama brojnih američkih gradova i tamošnjih sukoba na rasnoj ili ideološkoj osnovi. Samo što je to po Izrael puno opasnije nego po SAD s obzirom na njegov mali državni teritorij i neprijateljsko okružje.




Amerikanizacija izraelske politike i opasno “upravljanje krizom”

Štoviše, pojedini izraelski analitičari danas otvoreno ukazuju kako je i izraelska politika poprimila identičan obrazac one američke (što je i u EU već itekako slučaj). Drugim riječima, više sliči na veliki show s pomno određenim glumcima i njihovim ulogama koje uveseljavaju javnost, a od nje skrivaju bit onoga što politika omogućava kada ju se zloupotrebljava u smislu osiguranja stranačkih, korporacijskih ili individualnih interesa. Tj. i izraelska politika i političari učinili su otklon od tradicionalne, primarne brige za narod čije bi interese trebali zastupati, ali i kvalitetne brige za državu i njenu opstojnost u krajnje složenim uvjetima u kakvima se rađala i stalno nalazi država Izrael. I izraelski političari i njegove političke stranke već se odavno rukovode parcijalnim interesima i željom za održavanjem na vlasti pod svaku cijenu. To pak rezultira različitim političkim kompromisima i neprirodnim savezima, što samo slabi unutarnju koheziju društva.

I još jedna američka umotvorina, možda i najvažnija, i po Izrael i njegovu budućnost najopasnija, zavladala je u zadnjih 20-ak godina izraelskom politikom. Radi se o tzv. metodi upravljanja krizom, umjesto njenog konačnog rješavanja na ovaj ili onaj način da više nikada ne predstavlja problem. To se najviše ogleda upravo po pitanju radikalnog Hamasa i načina na koji su izraelski političari zamislili da mogu upravljati krizom tj. samim Hamasom. Taj pokret potreban je zadnja dva desetljeća svakoj izraelskoj vladi kao izgovor za brojne unutarnje probleme ili „nestašluke“ samih političara, koji vrlo lako prebacuju kako krivnju, tako i pozornost javnosti na „svemoćni“ Hamas koji baš sve destabilizira, kada god on to hoće. Naravno, taj Hamas – s točke gledišta izraelske politike, ne smije biti prejak da ugrozi izraelsku sigurnost, ali niti preslab da ga nadvlada suprotna politička struja oko spomenutog Fataha i središta Palestinske samouprave u Ramallahu.

Izraelskoj politici puno je draže pregovarati s „dvije Palestine“ zasebno, netko će reći i tri, ako im se pridoda i istočni Jeruzalem kojeg Palestinci žele za prijestolnicu svoje buduće države i koji je od šestodnevnog rata iz 1967. g.  pod izraelskim suverenitetom. Ali, zanimljivo, do dan danas tamošnjim palestinskim građanima, koji imaju izraelsko državljanstvo, ne daje se i pravo glasa na izborima za državna ili lokalna tijela vlasti, niti imaju pravo u njih biti birani (što bi sve bilo kada bi i Hrvatska tako postupala prema svojim državljanima jedne druge nacionalnosti, također povijesno nesklonoj hrvatskoj državi, nije potrebno niti govoriti).

Dakle, izraelskoj državnoj politici lakše je pregovarati s razdijeljenom nego jedinstvenom palestinskom političkom strukturom kojom se onda ne može manipulirati. Takva je bila u doba Jasera Arafata i njegovog FATAH-a prije potpisivanja izraelsko-palestinskog sporazuma o stvaranju Palestinske samouprave, koji je i doveo do raskola u FATAH-u i do pojave radikalnog Hamasa koji je ubrzo i osvojio vlast u Gazi i, osim, već ranije teritorijalno, dvije palestinske enklave podijelio i u političkom smislu.

Ali tzv. upravljanje krizom samo odgađa neminovno i obično se, poput bumeranga vraća kroz još razornije posljedice. Upravljati neupravljivim, barem ne dugoročno, jednostavno nije moguće. To se upravo prošlog tjedna najbolje i vidjelo na ulicama Izraela i Gaze, jer Hamas nitko nije pitao o tome, slaže li se on da ostane nejak ili barem nedovoljno snažan da ugrozi interese svog zakletog neprijatelja – Izraela.

Od “Abrahamovog sporazuma” ostaju fotografije za lijepe uspomene

Drugim riječima, Izrael se, usprkos neprikosnovenoj vojnoj moći i višestrukoj i neusporedivoj nadmoći u odnosu na sve palestinske službene vojne i paravojne organizacije zajedno, ili na vojske drugih bliskoistočnih država, jednostavno sve teže nosi s izazovima unutar svog društva, a što njegovu budućnost ipak čini neizvjesnom ma koliko se to nekima činilo čudnim s obzirom na gore navedene hvalospjeve i promatranje Izraela isključivo kroz „ružičaste naočale“. Ne samo zbog Hamasa, kojemu svaki sukob s Izraelom odgovara u smislu jačanja ugleda unutar samih Palestinaca i u široj regiji, i osigurava mu stalan dotok novih članova i boraca. Što se tiče golemih materijalnih šteta po svoju infrastrukturu koje u takvim prilikama pretrpi, kao što je i sada slučaj, Hamas ionako vrlo brzo dobije novac od Katara, a posljednjih godina i od Irana koji od njega zauzvrat traži informacije o razmještaju izraelskih raketnih sustava, potencijalnih spremišta atomskih bombi, baziranja izraelskih novih podmornica njemačke proizvodnje naoružanih nuklearnim projektilima i sl.. Osim Hamasa po Izrael je ne manje opasan problem i demografsko bujanje arapskog i palestinskog stanovništva i, naravno, sve veća mržnja i netrpeljivost kod mladih ljudi, što sve skupa stvara pravu eksplozivnu smjesu koja prije ili kasnije može eksplodirati s razornim i naravno, neupravljivim posljedicama.

I još nešto vrlo bitno: najnovija eskalacija sukoba Izraelaca i Palestinaca izazvala je novi žestoki val protuizraelskih prosvjeda diljem Bliskog istoka i muslimanskog svijeta uopće. Sada vrlo lako može doći do toga, da od Trumpovog prošlogodišnjeg „Abrahamovog sporazuma“ (zbog kojeg su ga pojedinci predlagali i za Nobelovu nagradu za mir) između Izraela i ključnih arapskih država o normalizaciji odnosa i međusobnom priznanju – na kraju ostanu samo fotografije za lijepo i dugo sjećanje.

 

Komentari

komentar

You may also like