TOP VIJEST I KOMENTAR: Iran napao baze SAD-a! Poginulo 80 američkih vojnika? Kaos može početi!

Foto: You tube

Vlada u Teheranu sačekala je kraj trodnevne žalosti u zemlji za Qassemom Soleimanijem. Njegov ispraćaj u Teheranu i jučerašnji sprovod u rodnom gradu Karmanu pokazali su, u pravom smislu tih riječi, svu dimenziju ljudske tuge za izgubljenom ljubljenom osobom,  koja je vrlo brzo prerasla u ekstazu i istinski bijes. Prerasla je ne u želju, već u ultimativni zahtjev za osvetom Americi. Iranska vlada zato i nije imala drugoga izbora. Ona je rizik napada na američku vojsku preuzela svjesno (pa i s olakšanjem), dobro znajući da ga dijeli sa svojim narodom koji od nje to traži – spreman ići na žrtvu do kraja. I nije bez razloga Iran sinoćnju vojnu oparaciju nazvalo „Mučenik Soleimani“! Ovih dana broj iranskih šehida – spremnih na samožrtvovanje, možda je usporediv jedino s tzv. pazderanima (božjim studentima) koji su, praktički goloruki i sa smješkom na licu jurišali na vojnike Saddama Husseina u iračko-iranskom ratu od 1980.-1988.g., kojega je irački diktator pokrenuo nedugo nakon islamske revolucijue u Iranu, želeći isokristiti nastali kaos u susjednoj zemlji i domoći se novih teritorija (naravno, i nafte).

Da se Iran priprema osvetiti Americi zbog svog ubijenog generala Qassema Soleimanija bilo je svima jasno. Država je to koja ionako nema odstupnice: nakon dolaska na vlast predsjednika SAD-a Donalda Trumpa izložena je snažnim američkim diplomatskim, gospodarskim i financijskim sankcijama koje udaraju na same temelje iranskog društva , a prije nekoliko dana doživjela je i poniženje američkim ubojstvom svoga najmoćnijeg, najutjecajnijeg i najomiljenijeg generala kojega su mnogi vidjeli na čelu Irana za koju godinu. Međutim, usprkos svemu malo je bilo onih (među njima sam i ja) koji su očekivali da će iranska vojska direktno udariti na američku vojsku i njihove ciljeve u regiji, već se pretpostavljalo da će to činiti tzv. proxy-warom, posredstvom šijtskih paravojnih organizacija diljem regije. Ali za Iran je, očito, zbog svega gore navedenoga počela „majka svih bitaka“ i posve je jasno kako je spreman preuzeti sve rizike svoga krajnje oštrog odgovora (pa tko bi se to u svijetu danas usudio vojno napasti američke baze?!)

Krenimo redom!

U noći 8. siječnja Iran je raketama napao dvije američke vojne baze u Iraku: bazu „Ain al-Assad (u regiji Anbar), koju je u prosincu 2018. godine osobno posjetio i predsjednik SAD-a Donald Trump, a u studenom 2019. g. potpredsjednik M. Pence); i bazu u Erbilu, na teritoriju autonomne regije Irački Kurdistan. Napade je potvrdio i službeni Washington. Prema informacijama CNN-a na bazu u Anbaru ispaljeno je najmanje 10 raketa. Prema informacijama Reutersa vijesti o žrtvama i materjalnoj šteti još nema, a ista je agencija, pozivajući se na libanonsku televiziju Al Mayadeen (iz Bejruta), priopćila o ponovnom iranskom raketnom napadu. Iranski mediji objavili su kako je Korpus straže islamske revolucije „napao američku bazu „Ain al-Assad“ u Iraku desecima raketa“, a upozorio je SAD o „još razornijim odgovorima u slučaju nove agresije“. Korpus straže je izjavio o mogućim napadima u smijeru bilo koje bliskoistočne države, koja će postati „platforma za agresiju sa strane SAD-a“. Iranski izvori, za razliku od Zapadnih, govore o pogibiji čak 80 američkih vojnika! (info: Press TV, koji donosi i video o lansiranju iranskih raketa, a snimke lansiranja objavljuje i Global News i možete ih vidjeti na dnu teksta).

Američki predsjednik Donald Trump obećao je kako će u srijedu ujutro dati izjavu, a iranski napad prokomentirao je riječima: „Sve u redu! Iz Irana su bile lansirane rakete na dvije baze, smještene u Iraku. Sada se obavlja procjena žrtava i šteta. Sve ide normalno! Mi na današnji dan imamo najmoćniju i najjaču vojsku od bilo koga u svijetu. Dat ću izjavu sutra ujutro.“





U Bijeloj kući odmah nakon iranskog napada počeo je hitan sastanak predsjednika Trumpa, državnog tajnika Mike Pompea i šefa Pentagona – ministra obrane Marka Espera.

Ovo je vijest razarajućeg potencijala i jedna je od onih koje iz temelja potresaju svijet. Ona može (i ne mora ako diplomacija ipak nadvlada ludilo i sukobljene strane se zadovolje nekakvim unaprijed zadanim vojnim odgovorima i protuodgovorima nakon kojih bi nastupila deeskalacija) oblikovati budući svijet – kako njegovu geopolitičku konfiguraciju tako i moguće apokaliptične scenarije. U deeskalaciju malo vjerujem. A zašto i bih: u svojoj nedavnoj analizi (pogledaj link ispod teksta), odmah nakon Trumpovog ubojstva generala Soleimanija, napisao sam kako je Trumpov „pucanj“ u Soleimanija sličan „Sarajevskom pucnju“ u praskozorje Prvog svjetskog rata, kao i to da je Trump „otvorio Pandorinu kutiju“. On je likvidacijom najmoćnijeg iranskog generala (mnogi su ga vidjeli i kao skorog nasljednika samog ostarjelog ajatolaha Hameneija koji ga je tretirao kao sina i već ga ranije prozvao „živim mučenikom“, koji je eto, sada postao „istinski mučenik“) i američki i iranski državni vrh doveo u situaciju da niti jedna strana više ne može popustiti, a to je onda i najopasnije.

Trump ne može popustiti ukoliko ne želi izgubiti izbore i u teškoj je situaciji s obzirom da američka javnost ne želi rat s Iranom (čini mi se kako Trump previše sluša ratoborne idiote u svome okružju koji su izgubili bilo kakve veze s realnošću u svijetu). Naravno, i  ta se percepcija javnosti  medijskom mašinerijom brzo može promijeniti, ali sada će to ovisiti ne toliko o Trumpu koliko o demokratima i njihovoj želji da stanu uz Trumpa „u obrani Domovine“, ili da ga, suprotno, nastave napadati u smislu kako je zemlju „svojom suludom politikom“ doveo na rub velikoga rata – dugoga i skupoga u svakome smislu, uključno i po američki ugled u svijetu koji je Trumpovom „nekonvencionalnom“ vanjskom politikom ionako snažno narušen. Naravno, i demokrati u tom sučaju preuzimaju rizik da ih američki birači dožive kao „izdajice“ – koji ne žele stati na „branik Domovine“. Hoće li kod demokrata prevagnuti borba za vlast ili tradicionalna vanjskopolitička ratobornost (tada bi stali uz Trumpa, u što ne vjerujem) doznat ćemo vrlo brzo.





S druge strane Iran uopće nema izbora. Američko, javno demonstrirano ubojstvo njegovog generala direktan je „šamar“ vladi u Teheranu koja je zbog toga suočena s mogućnošću ozbiljnog gubitka utjecaja u regiji i mogućnošću da joj polako svi počmu okretati leđa, smatrajući Iran preslabom državom, koja samo prijeti (iako Iran uopće  nije samo prijetio: sjetimo se samo obaranja američkoga drona u ljeto ove godine, kao i zarobljavanje britanskog naftnog tankera „Stena Impero“). Time bi Iran izgubio status regionalne države kakav ima sada i postao izolirana zemlja bez utjecaja na svijet oko sebe. A on si to ne može dopustiti, ne samo s obzirom na svoj golemi unutarnji potencijal, već i zbog prebogatog i snažnog povijesnog nasljeđa kojega se nemoguće odreći bilo kojoj iranskoj vladi – i sada i ubuduće.

Vlada u Teheranu sačekala je kraj trodnevne žalosti u zemlji za Qassemom Soleimanijem. Njegov ispraćaj u Teheranu i jučerašnji sprovod u rodnom gradu Karmanu pokazali su, u pravom smislu tih riječi, svu dimenziju ljudske tuge za izgubljenom ljubljenom osobom,  koja je vrlo brzo prerasla u ekstazu i istinski bijes. Prerasla je ne u želju, već u ultimativni zahtjev za osvetom Americi. Iranska vlada zato i nije imala drugoga izbora. Ona je rizik napada na američku vojsku preuzela svjesno (pa i s olakšanjem), dobro znajući da ga dijeli sa svojim narodom koji od nje to traži – spreman ići na žrtvu do kraja. I nije bez razloga Iran sinoćnju vojnu oparaciju nazvalo „Mučenik Soleimani“! Ovih dana broj iranskih šehida – spremnih na samožrtvovanje, možda je usporediv jedino s tzv. pazderanima (božjim studentima) koji su, praktički goloruki i sa smješkom na licu jurišali na vojnike Saddama Husseina u iračko-iranskom ratu od 1980.-1988.g., kojega je irački diktator pokrenuo nedugo nakon islamske revolucijue u Iranu, želeći isokristiti nastali kaos u susjednoj zemlji i domoći se novih teritorija (naravno, i nafte).

Trump je zaigrao krajnje opasnu igru koju konvencionalnim ratovanjem ne može dobiti, barem ne kada je u pitanju fizička okupacija Irana. On visoko-sofisticiranim američkim oružjem može uništiti i sravniti sa zemljom iranske ključne vojne, gospodarske i infrastrukturne objekte (možda i podzemne objekte za nuklearna istraživanja i strateške raketne potencijale). Ali postavlja se pitanje, što nakon toga? Time se Iran za sve vremena predaje u ruke Rusiji i Kini. Osim toga Trump time definitivno „ubija“ i zadnje ostatke međunarodnoga prava i daje odriješene ruke za identične poteze na tuđim terenima i Rusiji i Kini u„zaštiti njihovih nacionalnih interesa“ i njiihove „borbe protiv terorizma“. A to prije ili kasnije dovodi do kataklizmičkog sukoba na relaciji Istok-Zapad u kojemu neće biti pobjednika usprkos Trumpovoj „najsnažnijoj i najmoćnijoj vojsci današnjice“.

I zadnja vijest, koja samo potvrđuje navedeno: dok u Washingtonu sada vijećaju i traže adekvatan odgovor na sinoćnje iranske napade, iranski ministar obrane Amir Hatami izjavio je kako će na mogući američki protuodgovor tj. napad na Iran odgovoriti proporcionalno. Kazao je slijedeće: „Mi smo koristili rakete maloga dometa… Ja se nadam kako će to biti lekcija sjećanja Americi. Reakcija Irana bit će proporcionalna onome što učini Amerika.“ Dodao je i kako je predsjednik SAD-a Donald Trump pretvorio američku administraciju u „terorističku organizaciju“.

Bilo kako bilo ta američka administracija morat će snažno odgovoriti jer je dobila „šamar“ kakvoga nije doživjela još od Vijetnamskog rata. I to u vrijeme dok ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan upravo danas u Istanbulu slavodobitno puštaju u pogon novi ruski plinovod „Turski tok“. To kažem najmerno, jer i o Rusiji i Turskoj će u svemu ovome jako puno ovisiti, a u tijeku je i završna bitka za Libiju u kojoj te dvije zemlje imaju značajnu ulogu. A Putinu za koji dan u posjet dolazi i njemačka kancelarka Angekla Merkel. Ona ne ide u Washington jer jako dobro zna u čijim su rukama možda i najvažnije karte za svjetko sutra – u doslovnom smislu te riječi. Zna, tko jedini može zaustaviti nastalo ludilo, ako već i nije prekasno. Jer kaos samo što nije počeo!

Zoran Meter: VELIKA ANALIZA! Ratoborni Trump u izbornu 2020. ušao likvidacijom iranskog generala. Taktički uspjeh ali strateška pogreška

 

Komentari

komentar

You may also like