Serijal analize rusko-ukrajinskog rata iz geopolitičke perspektive: europske/kontinentalne, američke i ruske
Trajče Stojanov
Operacija Barbarossa poznati je kodni naziv nacističke Njemačke za uništenje Slavena ili “slavenskog plemena”! Uništenje Slavena, koje je Hitler mrzio koliko i Židove, usprkos svim stradanjima, ipak se nije dogodilo. Ključnu ulogu u tome imala je bitka za Staljingrad (današnji Volgograd), možda najveća kopnena bitka u ljudskoj povijesti, definitivno najkrvavija koju je čovječanstvo ikada doživjelo, a koja je trajala od 28. kolovoza 1942. do 2. veljače 1943. godine. Milijuni ruskih vojnika, tisuće minobacača, tenkova i zrakoplova vodili su nemilosrdnu bitku na 50 km dugoj bojišnici uz rijeku Volgu! Rusi su imali preko milijun žrtava u vojsci i tisuće civilnih žrtava, a Sile Osovine su izgubile preko 800.000 tisuća vojnika! Ova bitka označila je prekretnicu u Drugom svjetskom ratu i definitivno je razbila mit o nepobjedivosti nacističke vojske, utrvši put za pad Reicha.
Europa prije Operacije Barbarossa
Nakon objave rata od strane SSSR-a 1941. godine, nacisti su napredovali prema Rusiji iz tri smjera: preko Litve i Latvije sa sjevera, centralno kroz Bjelorusiju i na jugu kroz Ukrajinu. Dana 9. srpnja nacistička je vojska napredovala centralno kroz Bjelorusiju, a u kolovozu je osvojen Smolensk. Nacistička vojska, predvođena generalom Von Bockom, krenula je na jug u rujnu i udružila snage u Kijevu, pod Von Ranstedtom, nanijevši Sovjetima velike gubitke. Hitleru je od Kijeva do Staljingrada put bio širom otvoren kroz golemu istočnoeuropsku ravnicu. To je bila kompromisna taktika, nakon što nije uspio udariti izravno na Moskvu. Stoga je po Hitlerovoj naredbi 28. lipnja 1942. započela Operacija Fall Blau zauzimanjem industrijskog grada Staljingrada, koji je bio važna strateška točka za kontrolu naftnih polja Kavkaza, ali i točka kroz koju je izvršen pokušaj prekida opskrbe Rusije duž Volge. Time počinje legendarna bitka za Staljingrad! Drugo je povijest!
Radim ovu povijesnu reminiscenciju kako bismo sadašnje događaje oko Ukrajine pokušali sagledati u povijesnom kontekstu. Pokušajmo kroz povijesne lekcije shvatiti današnje muke. Pogledajmo posljednji, ali ne i jedini povijesni primjer, kako i odakle Rusija doživljava najveću prijetnju.
Rusija je ogromna, teritorijalno najveća zemlja. Geostrateški, zemljopisno i vojno njen najranjiviji dio teritorija je na spomenutoj Velikoj istočnoeuropskoj ravnici, kroz koju je ušla nacistička vojska. Ovaj geografski dio odvaja današnju Rusiju od zapadnih susjeda: Estonije na sjeveru, Latvije i Litve, preko Bjelorusije, do Ukrajine na jugu! Ujedno predstavlja i ruski “Heartland” – srce Rusije! Inače, teoriju Heartlanda – “jezgru” zemaljske kugle definira tvorac geopolitike, engleski geograf i geopolitičar Halford John Mackinder, koji je 1904. godine u svojoj studiji “The Geographical Pivot of History”, označio područje oko Volge i Volgograda kao rusko srce” ili ruski Heartland. To je upravo ono područjekoje je Hitler namjeravao osvojiti.
Mackinder, dijeleći geografsku kartu u političkom smislu, razlikuje: 1. “Svjetski otok” – Afro-Euroazija; 2. “Offshore Islands” – Britanija i Japan i 3. “Daleke otoke” – Sjeverna i Južna Amerika, Australija i Oceanija. Da zaključimo na temelju toga: „Tko kontrolira istočnu Europu, kontrolira Heartland – jezgru. Tko god kontrolira Heartland, kontrolira Afro Euraziju. Tko god kontrolira Afro Euraziju, kontrolira svijet!” Eto, geopolitika svijeta od početka 20. stoljeća nije se promijenila ni za milimetar! Radi se o kontroli srca svijeta!
Današnja događanja mogu se promatrati iz te perspektive. Ali i osvijetliti kroz novu percepciju. Zapravo, sve ovisi o percepciji! Pogotovo iz percepcije u glavama vođa. Mislim da je u Putinovoj glavi percepcija upravo takva – taj čin, odnosno želju Ukrajine da uđe u NATO, on ne doživljava kao suvereno pravo bilo koje neovisne države na sklapanje saveza, već kao svojevrsnu povijesnu reminiscenciju “Drang nach Osten” – proboj na Istok – strategiju njemačke (u ovom slučaju zapadne) geopolitike! Vjerojatno je percepcija na Zapadu slična – interesi Ukrajine su nebitni, sve dok se ostvaruju njihovi geostrateški planovi. U oba slučaja, Ukrajina nije ništa drugo do “kolateralna šteta”, poligon za ispitivanje utjecaja velikih sila. Nažalost!
Zato Putin raspad SSSR-a često naziva najvećom „geopolitičkom katastrofom“ 20. stoljeća! Spomenuo je to u određenoj varijanti u svom posljednjem govoru, neposredno prije napada na Ukrajinu. Jer padom SSSR-a i iracionalnom politikom tadašnjeg vodstva, Rusija je gubitkom baltičkih država i Ukrajine izgubila stratešku prednost obrane svoje zemlje. Tako golemi ruski teritorij, kojemu se može pristupiti samo iz njegovog “srca”, ostaje nebranjen! Putin želi koliko god može ispraviti tu „povijesnu grešku“ i „geopolitičku katastrofu“! Stoga je Ukrajina za njega “biti ili ne biti”!
U ovom trenutku Ukrajinu vidi kao geostratešku točku – otvorena vrata Moskve. Na sjeveru Rusija, iako graniči sa zemljama koje su sada pod zapadnim utjecajem – Estonijom, Latvijom i Litvom – još uvijek iza sebe ima Kalinjingrad (koji se proteže do Baltičkog mora na sjeveru i graniči s Poljskom i Litvom na sjeveroistoku). NATO je stoga vrlo ranjiv u baltičkim državama, upravo zbog strateškog položaja Kalinjingrada. Ovaj strateški lociran grad, nekadašnji Keninsberg, bio je rodno mjesto velikog filozofa Immanuela Kanta, nekada dio Pruskog Carstva. S Postdamskim sporazumom, 1945., postao je dio sovjetske države. Rusija je danas na prostoru Kaljiningrada razmjestila velik dio svog obrambenog naoružanja, a prema posljednjim informacijama, tijekom aktualnog sukoba s Ukrajinom na tom području razmješta i hiperzvučne projektile.
U središnjem dijelu spomenutog “Heartlanda” Rusije nalazi se Bjelorusija koja je pod ruskom kontrolom i time je otklonjena opasnost od ulaska kroz Minsk.
Jedina “vrata” koja ostaju otvorena prema “srcu Rusije” jesu kroz Ukrajinu. U geopolitičkom smislu, to je bit događaja! Često spominjana teza da će projektili NATO-a u Ukrajini biti u Moskvi za pet minuta je zapravo neutemeljena, jer im već sada treba isto toliko vremena s prostora Estonije, Litve i Latvije. Ili teza da Rusija sebi neće dopustiti da graniči s NATO-om, nema smisla, budući da već graniči. Jedini razlog je taj što Putin ne želi dopustiti još jednu zemlju pod kontrolom Zapada u svom (ruskom) srcu!
S Ukrajinom u NATO-u, s Rusijom je gotovo – to je Putinovo iskustvo! U nekim od izjava njegovih najbližih suradnika to je ocijenjeno kao “borba na život i smrt”! Zato je ovaj razvoj događaja sve zatekao. Putin to vidi kao povijesnu prekretnicu koju mora riješiti u svoju korist, u korist Rusije. Ali u korist Rusije kao nove svjetske sile. Naime, pitanje “života i smrti” uopće nije samo pitanje opstanka Rusije, nego pitanje hoće li Rusija biti velika sila ili ne! Nije pitanje postojanja ruske države, nego njezinog pozicioniranja od regionalne do globalne sile! Putin je odlučio Rusiju učiniti globalnom! On vidi otvorene mogućnosti nakon očitog pada američke unipolarne dominacije, stoga Rusiju nastoji vratiti na geopolitičku kartu i ispraviti “povijesnu pogrešku.” Bez Ukrajine Rusija neće “umrijeti”, već će “umrijeti” kao svjetska sila. A Putin je želi baš takvu.
No, bojim se da će nas sve skupo koštati ova bitka „na život i smrt“, ta preraspodjela svjetskih sila na geopolitičkoj karti. Previše! Uglavnom Europu, i naravno Ukrajinu. Ali ova geopolitika će i Ruse mnogo koštati. Cijelu svoju akademsku karijeru posvetio sam Rusiji, volim i rusku kulturu i ruski narod. No, uvjeren sam da će to skupo koštati Rusiju!
S političkog, gospodarskog i povijesnog gledišta:
1. Rusija je uspjela kao nikada prije ujediniti Zapad, posebno NATO. To će dovesti do monopolizacije neoliberalne ideologije, zapadne propagande, jedinstvenog globalnog narativa i “kraljevstva laži” protiv kojeg se Putin bori;
2. Ekonomske sankcije teško će pogoditi rusko gospodarstvo, iako su se za to pripremali (djelomično i za isključenje iz SWIFT sustava). Naime, ekonomski je Rusija jednako povezana s Europom, ako ne i više, nego s Kinom;
3. Rusija se ovim činom gurnula u zagrljaj Azije i u političkom, ali posebno u povijesnom smislu, dugoročno odvojena od civilizacije kojoj suštinski pripada – europske. Tako je klinu kulturnoj svijesti Rusije dodatno uronjen u njezino već podijeljeno nacionalno tkivo između Istoka i Zapada. A Rusija je ipak europska zemlja!
4. I konačno, s ovim je dugoročno, na vrlo dugi rok, Rusija izgubila ionako krhku podršku koju je imala u Ukrajini. Čak i ako dobije rat i u potpunosti “integrira” Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, nakon ovog čina trebala bi nekako živjeti sa stanovništvom tog teritorija.
U biti, ovo je bratoubilački rat, u kojem će najviše stradati Ukrajina, Rusija, a potom i Europa. Najveći pobjednik je, naravno, Kina. Mudra Kina! Jednom sam rekao, opet ću ponoviti – takve zemlje, “meke trbuščiće” većim državama, kao što je naša (autor je iz Sjeverne Makedonije), nitko nikada nije tretirao na bilo koji drugi način, osim kao poligon za ostvarivanje vlastitih imperijalnih interesa. I u tom smislu iskreno i najdublje žalim i Ukrajince. Užas me obuzima za svakim ljudskim životom koji će biti izgubljen u ovom ludilu. Nažalost, živimo u povijesnim vremenima kada svjedočimo “porođajnim mukama” novog multipolarnog svijeta. Bog s nama!
Autor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu i kolumnist sjevernomakedonskog medija „Nova Makedonija“.
