Zoran Meter: Trump ukida trgovinske povlastice za Indiju i Tursku! Koja je pozadina?

Američki predsjednik Donald Trump namjerava ukinuti trgovinske povlastice za Indiju i Tursku. Svoj je prijedlog o tome proslijedio Kongresu. Trump je svoju odluku obrazložio time, da New Delhi nije dao jamstva za ravnopravan i razuman pristup svojim tržištima za američke tvrtke, dok se turska ekonomija  u vrijeme djelovanja povlstica značajno učvrstila, a razina prihoda stanovništva porasla.

Navodi se kako obustava povlastica može ozbiljno utjecati na indijski izvoz za koji su SAD ključno tržište (15% ukupnih indijskih izvoznih proizvoda završava u SAD-u). S druge strane, prema podacima američkog sveučilišta MIT, američki izvoz u Indiju iznosi svega 2% od ukupnog američkog izvoza.

Iako u znatno manjoj mjeri, Trumpova odluka imat će negativni  učinak i na turski izvoz. Analitičari navode kako Turska u SAD izvozi 5,3% svojih proizvoda (prve dvije zemlje su Njemačka i Kina, dok su SAD tek na šestom mjestu za izvoz turskih roba). Istodobno, uvoz turskih proizvoda po SAD čini svega 0,4% njihovog ukupnog uvoza.

Iako se to izrijekom nigdje ne spominje, usudio bih se ukazati i na (geo)politički, a ne samo ekonomski karakter navedenog Trumpovog poteza. Naime, i Turska i Indija iskaču izvan okvira zacrtanih američkih vanjskopolitičkih planova po nizu ključnih tema: od Sirije i američkih sankcija protiv Irana, do Venezuele. Podsjetio bih kako je Ankara po pitanju ove posljednje otovreno stala na stranu Rusije, Kine, Irana (i manje bitno Sirije) i snažno podržala  venezuelenskog predsjednika Nicolasa Madura, dok je Indija, u vrijeme kada SAD snažno stežu omču sankcija protiv Caracasa (prije svega po pitanju naftne tvrtke PDVSA), u veljači enormno povećala uvoz nafte upravo iz Venezuele i time s drugog, izbila na prvo mjesto u svijetu po pitanju uvoza nafte iz te latinskoameričke zemlje, preskočivši do sada neprikosnovene SAD. Osim toga Indija je krajem prošle godine sklopila konačni ugovor o isporukama ruskih PRO i PZO sustava S-400 usprkos američkom protivljenju i njihovom nastojanju blokiranja ruskog izvoza naoružanja (koje im je i najveća konkurencija i po kvaliteti, a da se i ne govori po cijeni) bilo gdje u svijetu. Identičnu stvar čini i Turska, kojoj bi prva isporuka tih ruskih sustava trebala stići već do kraja ove godine. SAD i NATO već dugo vrše snažan pritisak na Ankaru da od toga posla s Moskvom odustane, ali za Tursku je to već svršena stvar. Sada Ankara s Washingtonom vodi pregovore samo oko toga, da osim ruskih, eventualno nabavi i američke sustave „Patriot“ ali i ti se pregovori odvijaju vrlo sporo i teško. Dakle, u tim i takvim okolnostima Trump možda smatra, zašto stimulirati nečije ekonomije, kada one žele samostalno donositi odluke o čemu će i s kim trgovati, bez da se o tome prethodno konzultiraju s Washingtonom. Toliko o proklamiranom zalaganju za slobodu tržišta i ravnopravnu konkurenciju!

S druge strane, osim najave ukidanja povlastica protiv dviju spomenutih država, predsjednik Trump je od samog početka svoje vladavine zauzeo čvrst stav oko zaštite američkog gospodarstva i interesa domaćih tvrtki. Podsjetio bih na uvođenje carina na uvoz čelika i aluminija iz EU (i Turske), sankcije protiv iranskog energetskog sektora, pokretanje trgovinskog rata s Kinom koji utječe na gospodarske tijekove čitavoga svijeta. A upravo su pregovori Washingtona i Pekinga već duže vrijeme u fokusu čitave svjetske ekonomije, a tržišta pozitivno reagiraju nakon najava da se dvije zemlje približavaju postizanju konačnog trgovinskog sporazuma. Međutim, naglasio bih kako je još uvijek prerano govoriti o uspjehu tih pregovora, iako je napredak po brojnim pitanjima koji opterećuje trgovinu između dviju mega-ekonomija nedvojbeno ostvaren. Pa iako američki mediji, čak i oni vrlo utjecajni poput Wall Street Journala posljednjih dana učestalo najvaljuju kako bi se trgovinski sporazum mogao  uskoro potpisati na sastanku Donalda Trumpa i kineskog čelnika Xi Jinpinga 27. ožujka na Floridi, u stvarnosti još ništa nije konačno dogovoreno. I dalje postoje opterećujuća pitanja oko kojih još nema kompromisa, a danas stižu i prve najave kineskog Ministarstva vanjskih poslova o tome da je do potpisivanja sporazuma još uvijek  prilično dalek i vremenski nepoznat put. Pozitivne najave od strane SAD-a oko postizanja sporazuma prije su samo signal usmjeren na oporavak tržišta, ustrašenog novim mogućim valom carina i kontra-carina.

U svakom slučaju američko-kineski trgovinski sporazum, ukoliko bude potpisan, definitivno će značiti i daljnje održavanje američke gospodarske, ali i ne samo gospodarske dominacije u svijetu. I Peking to jako dobro zna pa zato sada pažljivo važe sve njegove „plusove i minuse“, u ovoj velikoj igri ili utrci na duge staze, koju Kina jako dobro zna igrati. Naime, strpljenje je jedna od glavnih odlika kineske politike, ali i duhovne komponente tamošnjih ljudi. To se vidjelo i po pitanju reintegracije Hong Konga u ustavno-pravni poredak NR Kine i završetak britanske kolonijalne vlasti nad njim 1997. g. nakon isteka ugovra o britanskoj vladavini (iako je Peking, u stvarnosti, to bez problema mogao riješiti vojnim putem i puno prije). To se i sada vidi kroz strpljivost Pekinga po pitanju Tajvana, čiju „nezavisnost“ upravo posljednjih mjeseci sve više odbacuje i ono malo zemalja svijeta koje su je priznale i time razorile odnose s „kopnenom“ Kinom.

U tom kontekstu i dimenziji njezine „strateške strpljivosti“ Kina je definitivno spremna na ustupke SAD-u, ali mora biti krajnje oprezna da ti ustupci ne dovedu do kroničnog disbalansa u međusobnim odnosima, nakon kojeg bi i dugoročno gledano Kina pretrpila poraz. I to je sada najveće pitanje oko kojeg u Pekingu razglabaju kineski ekonomski i politički stratezi i mudraci.

Naravno, ostatak svijeta će s oduševljenjem dočekati bilo kakav trgovinski sporazum dviju mega-država jer u protivnom ozbiljno prijeti još veća globalna i ne samo ekonomska kriza. Nisam uvjeren da je i Trumpova administracija zainteresirana za takav scenarij jer su i SAD-u gospodarski odnosi s Kinom daleko najvažniji, a Kina je uvijek bila spremna, u uvjetima kada bi SAD upadale u krize i recesije kupovati američke obveznice, ma koliko u dato vrijeme one bile bezvrijedne, i tako pomagala američki oporavak. Ali neovisno o obliku i uvjetima sporazuma koji bude potpisan, američka protukineska strategija (uz onu rusku) još će dugo godina ostati prioritet američke vanjske politike. Jer Kina je jedina zemlja koja u stvarnosti, a ne fikciji, već u bliže vrijeme može od SAD-a preuzeti vodeću ulogu u svijetu u brojnim ključnim sferama, poput onih visoko-tehnološkim, a do 2040.-ih i u onoj vojnoj – što u Sjedinjenim Državama izaziva istinski užas s obzirom na američku „svetu misiju“ globalnog predvodništva koju su sami sebi zadali. I budimo realni, tom predvodništvu bili tako blizu, jer ozbiljnih pritivnika nakon hladnog rata na vidiku više i nije bilo.

0 komentara

You may also like