TURSKA I IRAN NA MARGINI DOGOVORA VELIKIH SILA: Osjećaj zajedničke izigranosti od strane SAD-a i Rusije

Nakon što se američko-ruski sporazum o primirju u Siriji održava već iznenađujuće dugo, uz zadovoljavajuću razinu poštivanja dogovorenog (primirje je startalo 27. veljače, a ne odnosi se na postrojbe „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre), pojavile su se i prve otvorene sumnje u pojedinim medijima regionalnih država, o političkoj trgovini između dviju vojnih superslila i dogovoru o modelu budućeg sirijskog i šireg bliskoistočnog ustroja.

Što se tiče Sirije, o nečem sličnom sam i osobno pisao još u vrijeme dok se o bilo kakvom primirju nije niti sanjalo. Konkretno: glede sirijske krize na kraju će se dogovariti Moskva i Washington, pri čemu će svi ostali morati šutjeti, a rezultate dogovora prihvatiti. Eksplicite sam, kao najveću „kolateralnu žrtvu“ tada naveo Tursku i njezine geostrateške ambicije na tragu neoosmanske politike, koju promoviraju predsjednik Erdogan i premijer Davutoglu (jednu od nekoliko ranijih upozorenja na ovakav razvoj stanja možete vidjeti na poveznici).

Dvije regionalne sile, Turska i Iran, od samog početka sirijske krize u većem su ili manjem stupnju umješane u unutarnje vojne i političke stvari te zemlje i to na potpuno suprotnim pozicijama i s različitim uspjehom. I dok bi iranski interesi u Siriji u potpunosti bili zadovoljeni tek ostankom na vlasti Assada i njegove alavitske političke elite, turski su interesi, nakon ruske vojne intervencije i „sakaćenja“ proturske „umjerene“ oporbe, ostali prikovani i umrtvljeni uz uski pogranični pojas između dviju zemalja, a vremena za njihovu reanimaciju sve je manje.

Osjećaj izigranosti od strane vanjskih velesila i strah da su one prekrojile sudbinu Sirije sukladno vlastitim interesima, sve je jače zamjetan u obje zemlje, ali ipak puno više u Turskoj. Taj strah u Ankari raste i sukladno porastu unutarturskog sukoba s Kurdima, neovisno i o tome što unutarsirijski pregovarački proces u Ženevi još nije došao ni blizu faze u kojoj bi se postigao značajniji kompromis, a kamo li konačni dogovor.

Na netom održanom washingtonskom samitu o atomskoj sigurnosti, na kojem su sudjelovale vođe ili visoki dužnosnici 51 države svijeta, američki predsjednik Barak Obama jedva je smogao odvojiti 10-ak minuta za susret s turskim predsjednikom Erdoganom, i to tek nakon što su prethodno s Erdoganom zategnute odnose „smekšavali“ potpredsjednik Joe Biden i državni tajnik John Carry (već danima ranije, od kada je Erdogan stigao u Washington na otvaranje turske džamije, u medijima se provlačila priča kako Obama ne želi susret s Erdoganom na marginama samita).

Naime, američko-turski odnosi daleko su od razine koju bi zahtjevao njihov status zemalja – vojnih saveznica, još od Erdoganovog dolaska na vlast i zauzimanja smjera vođenja samostalne turske vanjske politike. Trenutačno su ti odnosi na najnižoj razini još od Drugog svjetskog rata. Najviše su se pogoršali u drugoj fazi sirijskog sukoba, po pitanju odnosa prema Kurdima, koje Amerikanci smatraju saveznicima koji se uspješno bore protiv „Islamske države“, a Turci neprijateljima broj 1 i sirijskoj podružnici zabranjene Kurdske radničke stranke.





Na stupanj poremećenosti odnosa dviju država najbolje ukazuje pitanje turske vojne baze Injirlik. Početkom srpnja 2015. godine (dva mjeseca prije početka ruske zračne intervencije), Ankara je dopustila dolazak američkih vojnih zrakoplova u tu bazu, a već u veljači ove godine američki zrakoplovi su se s nje morali povući. Još i danas u Washingtonu odjekuju riječi službene Ankare od 19. veljače, prema kojima ona zatvara vojnu bazu za američke lovce, zato što Washington podupire kurdski „Demokratski savez“, stranku koju je Erdogan optužio za teroristički napad u Ankari. A neovisno o nastavku borbe međunarodne koalicije s terorizmom, turska baza je i do dan danas zatvorena za Amerikance.

Prije nekoliko tjedana, stariji savjetnik predsjednika Erdogana Šaraf Malkudž izjavio je, ni manje ni više: „SAD surađuje s Rusijom i Sirijom protiv Turske. I mi ćemo se suprostaviti tim zlodjelima, u nas za to ima dovoljno mogućnosti.“ Također je kazao i sljedeće: “Prvi svjetski rat , cilj kojega je bilo uništenje Otomanskog carstva, produžuje se do sada. SAD s pomoću Kurda žele podijeliti Tursku. A Rusija i Iran im u tome pomažu.“

Gotovo nestvarne riječi starijeg savjetnika turskog predsjednika, nakon kojih nije čudno da se susret dvojice državnika u Washingtonu odvija u lošoj atmosferi. Naravno, ni američki dužnosnici turskim kolegama nisu ostajali dužni, pa je tako, ne tako davno, i predsjednik Obama Erdogana nazvao „autoritarnim i neodgovornim političarem“.





Pokušaj reanimacije tursko-iranskih odnosa

Slučajno ili ne, posljednjih mjesec dana primjetno je pokretanje umrtvljenih tursko-iranskih odnosa kao i namjera za njihovim izdizanjem na kvalitativno novu razinu. Tako je 5. ožujka, u posjet Teheranu otišao sam turski premijer Ahmet Davutoglu. Navedenu tendenciju teško je promatrati izvan kardinalno izmjenjenog stanja u Siriji za koje mnogi analitičari kažu kako je ušlo u odlučujuću fazu, pričemu će se konačni oblik sirijskog ustroja iskristalizirati već u narednih nekoliko mjeseci.

Sjedanje za pregovarački stol „nepomirljivih“ sirijskih političkih snaga, kao i postignuti američko-ruski konsenzus – prvi nakon posljednjih pet godina, novi su elementi koji izazivaju nervozu i u Ankari i Teheranu.

I zato riječi turskog premijera nakon teheranskog susreta (koje bi do nedavno izazvale šok i nevjericu), sada ne zvuče toliko čudno. Davutoglu je izjavio, kako su Turska i Iran postigli suglasnost oko sirijske krize. „Mi ne želimo da Sirija bude razdjeljena na male državice i postigli smo suglasnost s iranskim rukovodstvom o tome da se takva dezintegracija ne dogodi, a Sirija produži svoj život kao snažna država“, rekao je Davatoglu u Teheranu.

Vrlo čudna izjava (pitanje i koliko iskrena) s obzirom da je isto tursko političko vodstvo gotovo pet godina činilo sve suprotno jačanju sirijske države. Osim toga turski premijer je pozvao na razvoj dvostranih odnosa Irana i Turske (prije svega na području gospodarstva), ali i onih na regionalnoj razini, usmjerenih na „riješavanje krize u Siriji“ (info: iranska novinska agencija IRNA).

Novina „Teheran Times“ neizravno implicira i druge razloge Davutogluove posjete, navodeći tako i problem rusko-turskih odnosa, odnose Irana i Saudijske Arabije, kao i borbu protiv terorizma i ekstremizma.

Dvije države jedna stvar nedvojbeno čini bliskima, a to su Kurdi. Bilo kakav oblik kurdske autonomije na sjevero-istoku Sirije za njih je neprihvatljiv jer izaziva domino-efekt kod njih doma. Ali dok je kurdski „terorizam“ (za Kurde je to borba za veći stupanj neovisnosti, uključno u perspektivi i samu državnost) za Ankaru primaran problem, za Teheran je prioritet u borbi s terorizmom ipak usmjeren prema „Islamskoj državi“ i drugim salafitskim učenjima sunitskog smjera islama. Kurdski separatizam po Iran ipak još nije toliko opasan (iako u perspektivi to svakako jest) jer su iranski Kurdi još relativno suzdržani po pitanju iznalaženja vlastitog puta u odnosu na iransku državu. Osim toga, Ankara se upravo islamistima (protiv kojih se bori Iran) služi za „mekšanje“ i usporavanje kurdskog separatističkog pokreta. Dakle, stanje je prilično zamršeno.

Drugi cilj posjete turskog premijera Iranu tiče se vrlo loših odnosa Turske i Rusije, zbog čega Turska trpi velike financijske štete. Propast međusobne trgovine, zamrzavanje investicija, porast nezaposlenosti, robni i poljoprivredni viškovi, neki su od problema s kojima se Ankara suočava zbog ruskih sankcija. Samo turski turistički sektor ove će godine zbog nedolaska ruskih gostiju izgubiti golemih 6 milijardi dolara, a u pitanje se dovode i mnogi energetski projekti koji bi Tursku učvrstili na poziciji nezaobilaznog tranzitera međukontinentalnih razmjera.

Takvo stanje Ankari je dugoročno neizdrživo i sasvim je sigurno da ona nastoji pronaći put prema kakvoj-takvoj normalizaciji odnosa s Moskvom. Za pretpostaviti je, da bi uloga Teherana kao posrednika u smirivanju uzavrelih strasti bila vrlo korisna. A Ankara, sa svoje strane, Teheranu zauzvrat može ponuditi posredništvo u smanjenju napetosti između Irana i Saudijske Arabije.

Da se odnosi dviju povijesnih antagonista, Irana i Turske, pokušavaju normalizirati, govori i informacija o posjeti iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zafiria Ankari, 19. ožujka, kada je predsjedniku Erdoganu rekao kako Iran i Turska moraju ujediniti napore za riješenje bliskoistočne krize.

Ovome se mora nadodati i informacija o predstojećem samitu Organizacije islamskih zemalja, koji će se od 10.-15. travnja održati u Istambulu, i na kojem se očekuje i susret iranskog predsjednika Hasana Rohanija i saudijskog kralja Salmana bin Abdel Aziza. Tom prigodom oni će razgovarati i o smirivanju međusobnih napetih odnosa. Jedna od prilika za to bit će i katarski sastanak najvećih država-proizvođača nafte 17. ovog mjeseca, gdje će se pokušati pronaći dogovor o zamrzavanju proizvodnje nafte na sječanjskoj razini (Iran to sada ne želi, ali je moguće da se za nj ugovori izdvojeni status jer je njegova dnevna proizvodnja, zbog nedavnog ukidanja sankcija, još uvjek daleko iza njegovih glavnih konkurenata – Rusije i Saudijske Arabije). U svezi spomenutog samita, iranski zamjenik ministra vanjskih poslova Ibrahim Rahmipur izjavio je, da, ukoliko Saudijci na dnevni red samita u Istambulu budu postavljali „svoje pretenzije“ prema Iranu, iranski predsjednik u tome neće sudjelovati.

Inače, treba nadodati kako Iran nije uvjeren niti u budućnost strateškog partnerstva Ankare i Rijada jer dvije zemlje imaju različite regionalne projekte (turska islamsku verziju demokracije u regiji zasniva na širokom sunitskom pokretu „Muslimanska braća“, a upravo taj pokret Rijad smatra svojim glavnim neprijateljem), a njihovo sadašnje partnerstvo je izazvano nuždom, prije svega neočekivanim ruskim ulaskom u „igru“ (koja, osim toga, dugoročno nije u korist niti iranskim interesima, osim po pitanju zaštite trenutačne sirijske vlasti). Osim toga, u Teheranu smatraju kako i u turskoj inteligenciji i društvenoj eliti postoji znatan otpor čvrstom vezivanju Turske uz Saudijsku Arabiju.

Inače, Iran se, osim Turskoj, približava i drugom strateškom partneru Saudijske Arabije – Pakistanu. Za sada ćemo spomenuti samo to, da je nakon gotovo 15 godina jedan iranski čelnik posjetio Islamabad. Bio je to predsjednik Rohani, 25. i 26. ožujka ove godine. O razvoju odnosa dviju zemalja u svjetlu kineskih gospodarskih projekata, kao i onih političkih – unutar Šangajske organizacije, uskoro ćemo pisati opširnije.

Zaključak:

Obje zemlje, i Turska i Iran, imaju kompleksne odnose i s Washingtonom i s Moskvom. Obje imaju i međusobno složene odnose koji korijen vuku iz doba srednjovjekovnih ratova i neprijateljstava između Perzijskog i Otomanskog carstva, u kojem je ovo zadnje često izvlačilo deblji kraj.

Od tada pa do danas odnosi Turske i Irana nisu previše evoluirali iako u sebi sadrže puno političkog i gospodarskog potencijala ukoliko bi ih dvije strane umjele, i prije svega, željele pravilno posložiti. Međutim, u doba kada se u regiji isprepliću odnosi i puno jačih svjetskih sila i drugih regionalnih igrača (a od pamtivjeka je bilo tako), teško je vjerovati kako će svi oni mirno stajati po strani i promatrati zbližavanje dvaju regionalnih divova, koje bi mnogima poremetilo planove.

Međutim, za strateško partnerstvo, izuzev zajedničkih suparnika nužni su i zajednički ciljevi, a oni su danas još daleko izvan dosega političkog obzora Ankare i Teherana.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like