Dana 24. kolovoza, turska vojska je uz potporu zrakoplova međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a počela vojnu operaciju (pod nazivom „Štit Eufrata“) za oslobođenje sirijskog pograničnog grada Džarablusa, smještenog na obali rijeke Eufrat, koji se nalazi pod okupacijom snaga „Islamske države“.
Formalni cilj operacije je „potpuno oslobađanje Džarablusa iz ruku boraca „Islamske države“ i proboj prema Rakki“, ali je svima jasno kako njezin glavni cilj nije borba protiv „IS“-a i da operacija nema lokalni, već strateški karakter koji uključuje: 1) uspostavu sigurnosti na 90-kilometarskom dijelu granice – posljednjeg koridora koji Tursku povezuje s arapskim svijetom Bliskog istoka; 2) sprječavanje ujedinjenja triju kurdskih kantona na sjeveru Sirije u jednu cjelinu pod vodstvom Radničke stranke Kurdistana; 3) sprječavanje ulaska u Tursku novog izbjegličkog vala stvaranjem zaštićene zone na sirijskoj strani granice i 4) pružanje potpore oporbenoj Sirijskoj slobodnoj vojsci.
Kada je uoči turske intervencije čelnik glavne turske oporbene Narodno-republikanske stranke (engl. Republican People’s Party (CHP)) Kemal Kılıçdaroğlu, posjetivši pogranični grad Gaziantep, javno kritizirao slabost turskih sigurnosnih službi i ukazivao na „vakuum vlasti“, on se kategorički usprotivio početku kopnene vojne operacije u Siriji. Upozorio je na „visoku cijenu“ koju Turska može platiti jer „Sirija nije obična država – tamo su SAD, Rusija i Iran“.
Mlake reakcije
Naravno, turski oporbeni čelnik griješi: nikakvog „vakuuma“ u toj priči nema, kao što nema ni „plaćanja visoke cijene“. Ta je akcija dobro isplanirana, ozbiljna i, po svemu sudeći, dugotrajna. Na to ukazuju brojni koraci turskog vrhovništva: od žurnog izmirenja s Izraelom i Rusijom, intenzivne diplomatske aktivnosti između Ankare i Teherana, sastanka rusko-turske komisije u Moskvi po pitanju Sirije, nedavnog dolaska zapovjednika Združenih snaga NATO-a za Europu u Ankaru, do dolaska američkog potpredsjednika Joea Bidena u posjet Turskoj, upravo na dan početka vojne intervencije i td.
Zato ne može biti govora o tome da je riječ o pukom turskom hiru i avanturi, već je riječ o pomno isplaniranoj akciji (prije svega iskoordiniranoj politički, jer vojno ona i nije toliko zahtjevna s obzirom na odnos snaga), a nedvojbeno je kako je Ankara polučila sva potrebna jamstva glavnih igrača na sirijskom bojnom polju.
Izostanak bilo kakve oštre reakcije iz Moskve (do pisanja ovog teksta samo je pristiglo priopćenje ruskog MVP u kojem se „izražava duboka zabrinutost“, a što prevedeno s diplomatskog govora znači – „nastavi dalje, ali oprezno“) ukazuje da se radi o prvim usuglašenim potezima dviju strana nakon nedavnog sastanka Putin-Erdogan u Sankt Petersburgu.
Međutim, i iz službenog Damaska stigla je prilično mlaka reakcija, sročena u anonimnoj i jednostavnoj izjavi sirijskog MVP-a o tome kako se turskom vojnom akcijom narušava sirijski suverenitet. Dalje od nje nije se išlo. Ukoliko se uistinu radi o agresiji na susjednu zemlju, za očekivati bi bilo žurno obraćanje domaćoj i svjetskoj javnosti šefa države – u ovom slučaju Bashara al-Asada, do čega, međutim, nije došlo.
Damask je vjerojatno dobio jamstva kako se turska vojna neće usmjeriti prema Aleppu i da je ona ograničena na rješavanje „kurdskog problema“. Ankara je postala svjesna kako je pad Aleppa u vladine ruke nemoguće spriječiti i da tamo Rusi „kolo vode“, te sada svoje primarne interese (blokada Kurda) usmjerava na suradnju s Rusima i Damaskom, a nesumnjivo će ih ostvariti i uz blagoslov SAD-a, neovisno o tome koliko njemu to u ovom trenutku ide u prilog.
Biden u Ankaru donio zakašnjele isprike
Prvi posjet jednog visokog američkog državnog dužnosnika Turskoj nakon neuspjelog puča 15. srpnja (i to na dan početka operacije „Štit Eufrata“), mnogi promatraju kao idealnu mogućnost skretanja pozornosti s poremećenih odnosa dviju zemalja i problema oko pitanja deportacije oporbenog disidenta Fetullaha Gulena. Međutim, nije sve baš tako jednostavno.
Već i sama činjenica da je u zračnoj luci Ankare američkog potpredsjednika dočekao ni manje ni više nego pomoćnik guvernera glavnog grada Turske, sve je prije nego li javna demonstracija strateškog saveza dviju zemalja. To se može shvatiti i kao turski revanš za „doček“ predsjednika Erdogana prije par mjeseci, vezano uz njegov dolazak u SAD na komemoraciju preminuloj boksačkoj legendi Muhamedu Aliju, kada turskog čelnika u zračnoj luci nije dočekao – nitko!
Turski mediji Bidenov dolazak ne prikazuju u svjetlu posjeta važnog gosta, već gosta koji se ispričava, pa redom citiraju njegovu izjavu: „Mi ne uzmičemo pred teroristima. Mi ćemo produžiti naše rasprave. Zajedno ćemo probati zaustaviti te bezumne terorističke akcije po čitavom svijetu. Amerikanci su uz vas. Obama – on je jedan od onih koji vas je nazvao. Molim ispriku za mene. Žao mi je što ja nisam došao ovdje ranije. Mi smo simpatizeri vašega naroda“. Komunikološki eksperti takav govor svrstavaju u sferu okajavanja grijeha.
Međutim, turska strana nipošto ne odustaje od svojih stavova po pitanju Fetullaha Gulena, a još ih manje želi prikriti započetom vojnom operacijom. Štoviše, Ankara taj problem i zaoštrava, a predsjednik Erdogan pred Bidenom kaže: „Za nas je najvažniji prioritet – izručenje našoj državi rukovoditelja tog prevrata i terorističke organizacije FETO – i to u najkraćem roku“.
Ono na što je Geopolitika.news upozoravala odmah nakon neuspjelog puča i prvih turskih optužbi u smjeru F. Gulena navodeći kako će ga SAD morati izručiti (ako mu se u međuvremenu ne dogodi kakva „nezgoda“) ukoliko ne želi u potpunosti izgubiti Tursku kao svoju najvažniju vojnu saveznicu, upravo se ostvaruje. Gulen je već dugo američki igrač i poluga za njezine obavještajne aktivnosti diljem Bliskog istoka i Srednje Azije kroz njegov pokret i mrežu „Hizmet“. Gulenovo izručenje, osim po ugled, puno više može štetiti američkim interesima u smislu mogućeg rasvjetljavanja agenturne mreže, obavještajnih aktivnosti i operativnih akcija CIA-e na tim prostorima, koje nisu uvijek kompatibilne turskim interesima, naprotiv.
Kurdi – vječito ‘žrtveno janje’
Osim Gulena, kamen spoticanja američko-turskih odnosa i dalje ostaju sirijski Kurdi i njihove postrojbe, koje na sirijskom terenu jedine u određenoj mjeri ostvaruju američke interese. Međutim, Biden mijenja politiku i u Ankari kaže, kako Kurdi neće dobiti američku potporu ukoliko se budu opirali turskim zahtjevima, a istog dana i državni tajnik John Kerry izjavljuje kako će se Kurdi povući istočno od Eufrata. Štoviše, on je 26. kolovoza, tijekom razgovora s ruskim kolegom Lavrovom izjavio, kako Amerikanci neće podržati nezavisnost sirijskih Kurda i da SAD podupire jedinstvenu Siriju.
Jedna od strana unutar „trija“ Turska-SAD-Kurdi u ovoj će igri izvući deblji kraj u smislu ostvarivanja svojih strateških ciljeva, a to sigurno neće biti Turska. Ona u rukavu ima najjači adut – ključnu ulogu u NATO-ovoj sigurnosnoj strukturi, ali i dobivenu potporu Moskve i Damaska za svoje primarne nacionalne ciljeve. Evo i nekih najnovijih elemenata vezanih uz sirijske Kurde koji samo potvrđuju složenost američko-turskih odnosa:
Prvo: nakon nedavnog kurdskog zauzimanja grada Manjiba (zapadno od Eufrata) Amerikanci i Turci su postigli dogovor o ubrzanom povlačenju Kurda iz tog grada, što se nije dogodilo. Naravno, postavlja se pitanje, koliko je uopće moralno od nekoga zahtijevati da svojom krvlju oslobađa neki prostor iz kojeg će se potom morati povući na račun tuđih interesa, k tome još i toliko suprotstavljenih svojim vlastitim.
Ali u teškoj kurdskoj povijesti to ne bi bilo prvi put, a vjerojatno niti posljednji, jer se identičan scenarij od Kurda očekuje i po pitanju oslobađanja grada Rakke u koji potom moraju ući nejake lokalne arapske, a ne kurdske postrojbe koje će ju i oslobađati – kako se barem planiralo prije započete turske intervencije.
Drugo: po prvi put u posljednjih pet godina od kada traje sirijski građanski rat došlo je do ozbiljnog vojnog sukoba između kurdskih snaga i službene sirijske vojske, a dogodio se na krajnjem sjeveroistoku zemlje, u regiji Hasaka. Nakon što 17. kolovoza kurdske postrojbe nisu propustile u grad dio snaga sirijske vojske (vladine snage stacionirane su u samom središtu grada, a ostali dio je pod nadzorom kurdske milicije „Asaish“), sirijski zrakoplovi su tri dana bombardirali tamošnje kurdske položaje.
Reakcija vlade u Damasku je razumljiva s obzirom da se u tom dijelu zemlje nalaze, za sirijske prilike velika nalazišta nafte, koja su u uvjetima razrušenog gospodarstva sirijskoj državi itekako nužna, a kurdski ih borci ne žele dijeliti s ostatkom sirijskog naroda.
Taj incident prvi je iskoristio Pentagon, koji je upozorio Asada, da će Amerikanci tamo rušiti sirijske zrakoplove jer se u toj zoni nalaze razmješteni američki specijalci i vojni instruktori koji obučavaju tamošnje kurdske snage za borbu protiv „Islamske države“.
I treći element koji uključuje Kurde je taj, da kontakte s njima sada, navodno, uspostavlja i Saudijska Arabija obećavajući im financijsku potporu (info: libanonski medij „Al-Safir“).
Turski pragmatizam superioran tuđim strategijama
Uz tursku vojnu intervenciju, najveća promjena trenutačne sirijske paradigme nedvojbeno su političke izjave turskog vrhovništva o zabrinutosti za sirijski narod i o nužnosti očuvanja teritorijalne cjelovitosti Sirije. Upravo se u njima ogleda višestoljetni osmanlijski politički pragmatizam koji je sadržan i u temeljima suvremene turske politike.
Jer, da je Turskoj od početka stalo do sirijskog suvereniteta i sudbine njezinog naroda, ne bi podupirala i raspirivala građanski rat sponzoriranjem različitih islamističkih grupacija i inzistirala na izvaninstitucionalnoj (oružanoj) smjeni vlasti u Damasku (što joj se umalo i samoj nije vratilo poput bumeranga). Međutim, vanjsko-politički pragmatizam je legalan i legitiman oblik ostvarivanja nacionalnih interesa (sasvim druga stvar je njegova moralnost) i on danas Ankari daje stratešku prednost u odnosu na ostale igrače – čvrsto ukopane u svojim rovovima i strategijama od kojih teško odstupaju, nerijetko zbog pukog prestiža ili egoizma.
Međutim, možda najdramatičnija izjava, koja puno govori o onome što se ovih dana događa u Siriji, ali i u Turskoj i oko nje, jest ona turskog premijera Binalija Yildirima od 20. kolovoza. U njoj premijer po prvi put s dozom uvažavanja govori o sirijskom predsjedniku Asadu, izjavivši, kako je on „sudionik sukoba“ i kako je Ankara spremna na pregovore s Asadom i očuvati ga kao čelnika države „u prijelaznom razdoblju“.
Kasnije je on izjavio kako u sirijskoj budućnosti „nema mjesta ni Asadu, ni ‘Islamskoj državi’, ni Sirijskim demokratskim snagama (čine je većinski kurdske vojne postrojbe, op. ZM.)“, ali to je već taktiziranje za potrebe šire javnosti jer je donedavno turska vlada Asada javno nazivala „tiraninom, koji uništava svoj narod“. Paralelno, premijer Yildirim je potvrdio tursku namjeru za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije i osiguranje ravnopravnosti etničkih i religijskih grupa u budućem političkom ustroju zemlje.
Proces okretanja turske „političke ploče“ započeo je i prije pokušaja vojnog puča, što je vjerojatno i bio njegov, ako ne uzrok, ono sigurno katalizator koji ga je ubrzao. Promjena smjera politike Ankare ogledala se ponajprije u smjeni ideološkog tvorca turske agresivne vanjske politike zacrtane unutar famozne neoosmanske doktrine – bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, na kojeg je onda bačena i sva krivica turskih vanjskopolitičkih provala koje su se ogledale u skoro pa otvorenom započinjanju rata sa svim susjedima, bez ikakvih popratnih benifita po turske nacionalne interese. Davutogluova smjena otvorila je kanale za uspostavu kontakata i sa sirijskim vodstvom u Damasku, pri čemu ne treba biti posebno educiran, a da se u tim procesima ne uoči i ruka Moskve i Teherana.
Kako se sada čini, riječ je o čistoj pobjedi turskog pragmatizma, ali i u suvremenoj politici rijetko viđenoj hrabrosti, snalažljivosti i mudrosti, poput one karizmatičnog turskog čelnika Erdogana. On je bio u stanju Rusima srušiti zrakoplov, okrenuti Amerikancima leđa i postavljati im ultimativne zahtjeve, ucjenjivati EU izbjeglicama i opet iznova sa svima njima sjesti za pregovarački stol i pritom osigurati turske nacionalne interese.
To ipak mogu samo veliki vođe, ma što o njima mislili razno-razni „provjereni“ demokrati i zaštitnici ovih ili onih prava u „uljuđenom“ dijelu svijeta, čije dugoročne i skupe strategije Erdogan ovih dana briše kao da se radi o običnim uratcima pučkoškolske djece.
0 komentara