Zoran Meter: Turska prepuštena sebi: NATO traži da se Turska dogovori s Rusijom o Idlibu

Foto: eu.greekreporter.com

Na nedavno održanom sastanku ministara obrane zemalja NATO saveza u Bruxellesu pitanje mogućeg pružanja potpore Turskoj oko nastalog, krajnje zaoštrenog stanja u sirijskoj sjevero-zapadnoj regiji Idlib, nije bilo niti postavljeno na dnevni red, a time niti služebeno razmatrano. Sukladno tome, može se slobodno reći kako je prevladalo mišljenje da pogibija turskih vojnika u Siriji nije povod za aktiviranje čuvenog članka 5 statuta te vojno-političke organizacije o zajedničkom pružanju vojne pomoći bilo kojoj državi-članici koja je vojno napadnuta – po načelu „svi za jednog – jedan za sve“.

Naravno da su suprotan stav ovomu mogli očekivati samo politički i analitički diletanti, jer je jasno kako bi pružanje vojne pomoći turskoj vojsci na sirijskom terenu de facto značilo i stupanje NATO saveza u rat s ruskom vojskom a što se nikada neće dogoditi. Jer u sirijskoj vojsci, to svi dobro znaju, kao instruktori i savjetnici aktivno, čak i na prvim borbenim linijama sudjeluju i ruski vojnici. A da se ne govori i o ruskoj političkoj potpori vladi u Damasku te vojno-tehničkoj potpori Moskve i njezinoj obuci službene sirijske vojske (SAA).

Drugim riječima, primarne pomoći (one vojne) NATO saveza Turskoj neće biti. Ostaje, ali i tu samo uvjetno, mogućnost samo one sekundarne pomoći, kroz uvođenje novih proturuskih sankcija i sankcija protiv vlade u Damasku zbog njihovih ofanzivnih aktivnosti u Idlibu, u kojima „stradava civilno stanovništvo“. Nešto od toga upravo se moglo čuti i u Njemačkoj, kroz riječi predsjednika vanjskopolitičkog odbora Bundestaga Norberta Rottgena u jučer objavljenom intervjuu tamošnjem mediju „Bild“, koji je pozvao na uvođenje sankcija protiv Rusije ako ova ne prekine s „odvratnim bombardiranjem civila“, što je sramota za Zapad.

Ali neovisno o takvim individualnim zahtjevima, pa čak i u slučaju da oni poluče uspjeh i institucionaliziraju se i da se protiv Rusije na Zapadu stvarno uvedu zajedničke nove sankcije dok traju njezine (i sirijske) vojne operacije u Idlibu,  za Tursku je to slaba utjeha. Njoj NATO-ove sekundarne proturuske mjere, kao i one političko-propagandnog karaktera koje Zapad protiv Moskve može voditi (to već i čini) kroz različite međunarodne političke platforme i širokorasprostranjene utjecajne medije, ne znače baš ništa kada je primorana sama vojno stati pred drugom najjačom vojnom velesilom svijeta. Upravo je zato Ankara i nastavila s pregovorima u Moskvi, a oštra retorika i nakon njihovog sinoćnjeg neuspjeha se stišala, i sa snažne proturuske, kakva je bila proteklih dana i tjedana, prešla na onu u kojoj dominira želja za pronalaskom kompromisnog riješenja (o uspjehu s nekim novim velikim bilateralnim sporazumom više nema niti govora) s Moskvom. Tako je i sinoć tursko MVP izjavilo kako Turska teži pronalasku riješenja i nastavku rada s Rusijom po Siriji i da će se već danas u Moskvi nastaviti jučerašnji razgovori na razini Ministarstava vanjskih poslova.



Naravno Turska, paralelno s razgovorima, i dalje nastavlja s prebacivanjem svojih vojnika i vojne tehnike preko sirijske granice, u zone sjeverno od grada Idliba, baš kao što i sirijska vojska nastavlja sa svojim „čišćenjem terena“ južno od grada Idliba i u regiji Aleppo. Ankara to čini iz dva razloga: prvi je očuvanje obraza turskog predsjednika Erdogana nakon danog ultimatuma da se sirijska vojska do kraja veljače mora povući iz Idliba na početne položaje, definirane rusko-turskim sporazumom iz Sočija iz listopada 2018.g., a dovlačenje novih snaga treba dokazati njegovu odlučnost i snažiti pregovaračke pozicije Ankare s Moskvom; i drugo, stvara realnu šansu na terenu za, zapravo, i jedino mogući kompromis kojega ja po ovom pitanju vidim – podjele Idliba na dvije zone – one, južno od grada Idliba, koja je pod vlašću Damaska nakon oslobodilačkih akcija od prosinca do sada, i grada Idliba i sjevernog dijela te regije uz granicu s Turskom, u kojoj bi se zadržale turske vojne snage, koje bi, onda, i de facto nadzirale tu zonu umjesto radikalnih islamističkih snaga koje su to činile prije pokretanja sirijske ofanzive. Dakle, zamrznulo bi se stanje na terenu kakvo će se zateći u trenutku postizanja rusko-turskog sporazuma (kompromisa). Jer Ankara jako dobro zna, poglavito sada kada je od Zapada ostavljena „jedan na jedan“ s Moskvom (bez obzira na političko pružanje potpore Erdoganu od strane američkog predsjednika Trumpa), da se Rusija ne može povući iz ove „igre“ tj. da se sirijska vojska nikada neće povući na prijašnje položaje kakvi su bili uoči ofanzive, bez obzira na glasne Erdoganove „ultimatume“. Jer to bi, prije svega, imalo snažne negativne posljedice po ugled Rusije u čitavoj bliskoistočnoj regiji, a on se stvarao dugo, uporno i odlučno, najviše zahvaljujući upravo njenim vojnim repozicioniranjem i aktivnim učešćem u borbama na tlu Sirije protiv terorističkih i radikalnih islamističkih organizacija, koje, kao takve, definiraju i zemlje Zapada. A kao i svaki drugi, mukotrpno građen i stjecan ugled, on se može srušiti za samo jedan dan, samo jednim pogrešnim potezom. Zato Moskva, kojoj Turska, za razliku od pojedinih analitičkih promišljanja nije ključan partner čije bi joj okretanje leđa nanijelo nekakve nepopravljive štete, iako je u izgradnju tih odnosa Moskva nesumnjivo uložila puno truda (jer Rusija je, paralelno, gradila svoje odnose i s drugim ključnim bliskoistočnim igračima, poput Egipta, UAE, Saudijske Arabije, Izraela, Palestinske samouprave i, naravno, Irana), popustiti pod Erdoganovim pritiscima sigurno neće, a što je vidljivo i kroz službene izjave njezinog MVP svih proteklih dana i tjedana nakon zaoštravanja odnosa s Ankarom i u kojima se pruža puna potpora ofanzivnim akcijama sirijske vojske „koje se bore protiv terorizma“.

I sada dolazimo do slijedeće bitne stvari, koja govori kako se vanjska politika ne smije voditi emocijama, već samo strpljivošću i dubinskim analitičkim promišljanjem. Barem se te emocije ne smiju javno prikazivati kroz davanje nekakvih ultimatuma i obećanja koja se kasnije teško mogu ispuniti, a što onda utječe na ugled onoga koji ih daje. A upravo je to bio učinio turski vođa Erdogan prije desetak dana kroz svoj objavljeni ultimatum sirijskoj vojsci o povlačenju iz Idliba do kraja veljače, jer će, uprotivnom, to učiniti turska vojska. Zato je on ovih dana tu izjavu ublažio novom, prema kojoj se sirijska vojska mora iz Idliba povući „žurno“. Naravno, sa semantičkog gledišta izraz „žurno“ vjerojatno bi značio raniji rok od onog 29. veljače. Ali s političkog gledišta riječ „žurno“ ipak ne precizira nikakve konkretne rokove te je ona, zapravo, rastezljiva onoliko dugo koliko to onome koji ju je izrekao u konačnici i treba.

Još je nešto u svemu ovome bitno naglasiti: rusko-turski odnosi svih su proteklih godina ovisili isključivo o stavovima liderima dviju zemalja – Putinu i Erdoganu – i oni su se de facto svodili na režim njihovog „ručnog upravljanja“. Oni nisu bili izraz nikakvih sustavnih i dubinskih razgovora i dogovora na nižim političkim i gospodarskim razinama, već su ove jednostavno slijedile smijer na koji su upućivala dvojica neprikosnovenih vođa dviju država. Takav stil vođenja vanjske politike i inače je svojstven Istoku.

Dakle, i u ovoj velikoj krizi odnosa između Moskve i Ankare, drugoj nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 u Siriji u studenom 2015. i brutalne javne likvidacije ruskog veleposlanika u Ankari 2016.g. na otvaranju jedne izložbe u tijeku njegovog govora, na kraju će se sve svesti na ono što će „amenovati“ Putin i Erdogan. A oni još uvijek čekaju da se na nižim pregovaračkim razinama iscrtaju obrisi mogućeg kompromisnog izlaska iz sadašnje situacije u Idlibu, gdje bi obje strane na neki način izišle kao pobjednici ili barem ne poraženi (a dok toga obrisa nema, dvojici državnika ne preostaje ništa drugo nego čekati i do tada ustrajavati na svojim stavovima), iako je jasno kako je stvarni pobjednik u tom slučaju Bashar el-Assad koji čišćenjem islamističkih radikala iz Idliba i uspostavom nadzora nad čitavom regijom Aleppo i njezinim prometnim povezivanjem s Damaskom i ostatkom zemlje ostvaruje i formalnu pobjedu u sirijskom građanskom ratu. To će onda omogućiti i stvarno pokretanje političkog pregovaračkog procesa o konačnom riješenju sirijskog sukoba iako do njega, vjerojatno, neće tako brzo doći. Međutim, ukoliko dođe do pacifikacije Idliba kroz neki novi rusko-turski sporazum, de facto završavaju sve klasične, frontalne vojne operacije na sirijskom tlu i definiraju se zone utjecaja, kao startna pregovaračka polazišta svih ključnih igrača za neku „Novu Siriju“.

Zoran Meter: Velika analiza: ŠTO OSTAJE OD RUSKO-TURSKOG „SAVEZNIŠTVA“?

Komentari

komentar

loading...

You may also like