U neizvjesnoj regionalnoj geopolitičkoj situaciji Turska promišlja nove varijante svoje taktike u Siriji. Naime, niz analitičara svjedoči o pojavi ozbiljnih informacija o tome, da se Turska obratila alžirskim vlastima s ciljem njihovog posredništva za uspostavu dijaloga sa službenim Damaskom. Prioritet Ankare pritom je usmjeren na zajedničku raspravu o kurdskoj problematici i koordinaciju napora za obuzdavanje ambicija sirijskih Kurda usmjerenih k uspostavi vlastite teritorijalne jedinice, prije svega kroz sprječavanje sudjelovanja njihovog posebnog predstavnika na pregovorima u Ženevi.
Tom pitanju vratit ćemo se nešto kasnije, a sada ćemo proanalizirati aktualne političke procese u samom sirijskom Kurdistanu kako bismo lakše shvatili turski potez.
Podsjetimo – 17. ožujka, na zasjedanju glavnih političkih snaga sirijskog Kurdistana u Ramalanu, potpisana je deklaracija o osnivanju Rožave – federativne regije na sjeveru Sirije s dominantnim kurdskim stanovništvom. Glavnu političku stranku predstavljala je kurdska Stranka demokratskog saveza na čelu s Salehom Muslimom, a saboru je nazočilo oko 200 predstavnika različitih etničkih i vjerskih zajednica (Arapi, Kurdi, Asirci, Čečeni, kršćani, …) pristiglih iz tri kurdska kantona: Jazira, Kobani i Afrin, a također i izaslanstva iz gradova Aleppa, Tel-Abyadia, Ash-Shadada i Shahba. Na saboru je izabrano Federalno vijeće Rožave na čelu s dva supresjedatelja – Mansurom al-Salimom (iz redova Arapa) i kurdskom predstavnicom Hadijom Jusuf.
Tekst usvojene deklaracije sadrži 10 temeljnih točaka o planiranom ustroju demokratskog federativnog sustava. On predpostavlja sudjelovanje u vlasti svih slojeva društva i jamči kako će u sirijskoj budućnosti svi njezini državljani imati jednaka prava. U deklaraciji je navedeno kako će se osnovati i Organizacijsko vijeće sa zadaćom, da u narednih 6 mjeseci razradi normativno-pravnu bazu i političku platformu buduće federalne demokratske Rožave. Posebna pozornost pridaje se ženskim pravima (pravo na sudjelovanju u javnom i političkom životu i u procesima donošenja političkih odluka). Također se daju prava narodima i zajednicama unutar Rožave za uspostavu gospodarskih, političkih, socijalnih i kulturnih odnosa s regionalnim i međunarodnim čimbenicima, pod uvjetom da oni ne proturječe načelima federalizacije.
Što se tiče ciljeva iz šireg regionalnog konteksta, Rožava teži demokratskom savezu svih naroda koji žive na Bliskom istoku u političkoj, gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj sferi, pričemu rušenje granica nacionalnih država može dovesti do izgradnje sigurnosti za sve.
Dakle, u vanjsko-političkim elementima kurdske deklaracije prisutne su radikalne ljevičarsko-liberalne ideje, puno više svojstvene današnjim političkim elitama iz Bruxellessa nego arhaičnim i islamskim ekstremizmom prilično zatrovanim društvima bliskoistočne regije.
Posljednja točka deklaracije odnosi se na proglašenje izgradnje federalnog demokratskog sustava Rožave u okviru suverene Sirije.
Ali planovi o budućoj federativnoj Rožavi imaju još puno nerješenih pitanja. Prvo, nije riješen problem demarkacije granica, a pretpostavlja se kako bi teritorij obuhvaćao one djelove zemlje koji su pod nadzorom Postrojbi narodne samozaštite koje nadzire navedena Stranka demokratskog saveza. Tu su još i problemi međusobne geografske odjeljenosti pojedinih sastavnica Rožave, kao i upitna prijamčljivost njihovih ideja za lokalno arapsko sunitsko stanovništvo, koje je, k tome, još uvijek u priličnoj mjeri aktivno i u oružanim postrojbama raznih terorističkih islamističkih grupacija. Među lokalnim ne-kurdskim stanovništvom sve se češće čuju i optužbe o etničkom čišćenju od strane Postrojbi narodne samozaštite pri oslobađanju teritorija od islamističkih snaga.
Ozbiljni problemi po Rožavu ogledaju se i u sirijskom unutarkurdskom pokretu. Važno je naglasiti kako deklaraciju o Rožavi nisu potpisale stranka EKITI i Demokratska stranka Sirijskog Kurdistana (podružnica iračke Demokratske stranke Kurdistana na čijem je čelu predsjednik autonomije Irački Kurdistan Masud Barzani). Jedna od vodećih stranaka Sirijskog Kurdistana – Kurdsko nacionalno vijeće (KNV, hrv.) – podupire ideju o federalizaciji ali njezine vođe budućnost Sirijskog Kurdistana (Rožave) vide u modelu Iračkog Kurdistana, u kojemu predstavnici drugih etničkih i vjerskih zajednica nisu uključeni u procese donošenja odluka.
KNV, inače suglasan sa Strankom demokratskog saveza kada je riječ o kurdskoj federaciji, uglavnom optužuje tu stranku za suradnju s Basharom Asadom, što priječi normalni međusobni dijalog. Iz tog razloga, u kurdskim kantonima ustrojen sustav samouprave nema predstavnika KNV-a, a što je za čitav projekt veliki hendikep jer onemogućava istinsko jedinstvo koje bi u ionako teškim ratnim uvjetima lakše dovelo do zajedničkog cilja.
Tako, naprimjer, osim složenih međunarodnih odnosa koji sada ne idu u prilog priznanju kurdske federacije, proces usložnjava i teško gospodarsko stanje uvjetovano blokadom kurdske regije sjeverne Sirije sa strane Turske ali, djelomično, i sa strane Iračkog Kurdistana.
Erdoganovi problemi
Vratimo se početnom dijelu teksta i turskoj molbi za alžirskim posredovanjem za uspostavu dijaloga s Asadovom vladom u Damasku. Osim gore navedenih kurdskih političkih aktivnosti koje provociraju Ankaru, pojavila se još jedna kurdska snaga koja ima ozbiljne ambicije objediniti kurdske političke stranke, prije svih one s ljevog ideološkog spektra koje među Kurdima i jesu najdominantnije, ali i turske ljevičarske stranke. Riječ je o u prošlom mjesecu u sirijskoj Latakiji(!) osnovanoj NSRP pod okriljem turske Radničke stranke Kurdistana (poveznica), o čemu nešto više kasnije u tekstu.
Sve to podiže nervozu Erdoganove Turske kojoj ne preostaje drugo nego pokušati tražiti zajedničke interese s Damaskom oko obuzdavanja Kurda jer i Asadovi alaviti i sirijski arapi-suniti imaju gotovo identičan stav kada je u pitanju jedinstvena kurdska država – ona nije prihvatljiva.
Međutim, Turska u traženju dijaloga s Damaskom ne spominje druge probleme, poput smjene predsjednika Asada i potpore pro-turskim islamističkim elementima u Siriji, uključno i one džihadističke – ISIL i „Jabhat al-Nusru“, šverca nafte i sl.. A bez stavljanja na dnevni red i tih (po tursku politiku „škakljivih“ tema), a poglavito odustajanja Ankare od Asadove smjene (to je temeljni preduvjet za bilo kakav eventualni dogovor), teško je pretpostaviti da Asad ima posebnog interesa pregovarati s Ankarom, makar to bilo i posrednim kanalima, jer njemu kurdsko pitanje ne prestavlja egzistencijalni problem. Štoviše, sirijska vlada i Kurdi drže se prešutnog dogovora o međusobnom ne sukobljavanju. Ponegdje, kada je to u obostranom interesu, aktivno i surađuju i koordiniraju svoje akcije. Iako sirijske vlasti i arapsko stanovništvo (ali i ostale etničke zajednice) Kurde ne vole i ne podržavaju njihove ideje o osnivanju „Velikog Kurdistana“, političko i vojno stanje u i oko Sirije je takvo da se animoziteti ostavljaju po strani, a traže zajedničke uporišne točke na kojima se onda i grade odnosi – što je potpuno ispravan pristup.
On je i rezultirao odlučnim odgovorom Damaska na održanim prvim alžirsko-sirijskim kontaktima, kada je rečeno kako je osnovni preduvjet za susret (s turskom delegacijom, op.ZM) „žurno limitiranje miješanja Turske u unutar-sirijski sukob“. Drugim riječima, Asad je predložio Erdoganu prekinuti financiranje i opskrbu lokalnih sirijskih oružanih grupacija iz redova tzv. oporbe.
Damasku ne pada na pamet zaoštravati odnose s Kurdima iz više razloga:
Prvi je taj, što sirijska vojska aktivno koristi kurdski čimbenik za minimizaciju deficita svoje žive sile. To je najviše vidljivo kroz čuvanje sirijsko-turske granice od strane kurdskih vojnika, preko koje idu glavni opskrbni kanali za protuvladine islamističke oružane formacije. Tursko-kurdsko neprijateljstvo Damask je uspješno iskoristio omogućujući logistiku (uključno i sirijske sigurnosno-obavještajne službe) za osnivanje gore spomenutog „svekurdskog“ nacionalnog pokreta NSRP (Narodni savez revolucionarnog pokreta) u Latakiji, ni manje ni više nego pod pokroviteljstvom turskog „smrtnog neprijatelja“ Radničke stranke Kurdistana. NSRP je već počeo bojna djelovanja po čitavom perimetru sirijsko-turske granice i nizu velikih turskih gradova, i čini se da je upravo to ponukalo Ankaru na uspostavu (posredničkog) kontakta s Damaskom. Tim prije što turske sigurnosne službe mogućim drže kako iza čitavog tog projekta stoji i sama Moskva, što stvar dodatno usložnjava i izdiže na, po Ankaru krajnje zabrinjavajuću razinu. Jedan od Erdoganovih odgovora Moskvi bio je neuspješan pokušaj aktiviranja južno-kavkaške krize kroz otvaranje armensko-azerbajdžanske bojišnice u Nagorno-Karabahu, kojim se Rusiju željelo fokusirati na novi sigurnosni problem na svojim granicama i odmaknuti dalje od Sirije. Sukob dviju kavkaških država spriječile su ruska i iranska diplomacija s određenim ustupcima Bakuu (koji ispočetka nisu dobro primljeni u Erevanu, ali i tamo su shvatili o čemu je riječ i o kakvoj se globalnoj geopolitičkoj igri radi, u kojoj su najmanje bitni sami Baku i Erevan).
Jedan od glavnih turskih problema s NSRP jest njihova odluka o napadima na strance, a što destruktivno djeluje po turistički sektor ionako već snažno uzdrman otkazima bukinga brojnih europskih i gotovo svih ruskih agencija. Turski turizam 2016. godine zabilježit će pad zarade ispod 20 milijardi dolara, što ga vraća na razinu iz 2008. godine.
Veliki problem Ankare je i nastavak pružanja američke potpore sirijskim kurdskim postrojbama pod nadzorom Stranke demokratskog saveza na sjeveru zemlje. Taj čimbenik, uz nazočnost ruskih zračnih snaga, praktički onemogućuje bilo kakvu tursku vojnu intervenciju u sirijskim pograničnim regijama (kako je to učinjeno na sjeveru Iraka pod agendom borbe protiv „Islamske države“ i obuke kurdskih peshmerga) radi uspostave „sigurnosne zone“ za sirijske izbjeglice. A složeni odnosi po Ankaru javljaju se i u Iračkom Kurdistanu koji je pod sve većim pritiskom Bagdada glede uvjeta izvoza kurdske nafte. Sada se tamo otvaraju i nove mogućnosti njezinog eksporta preko iranskih naftnih terminala (čemu se Bagdad u ime dobrih odnosa s Teheranom ne bi toliko opirao), a što predstavlja veliki udarac Turskoj koja trenutačno diktira sve uvjete oko transporta i izvoza kurdske nafte preko svojih terminala, uključno i financijski nadzor i kontakte s inozemnim naftnim partnerima (o tome ću opširnije izvjestiti u posebnoj analizi).
Geopolitika.news posjeduje saznanja i o tome, da je turski premijer Davatoglu u vrijeme svoje posjete Teheranu početkom ožujka ove godine (vidi poveznicu) izrazio želju o početku neformalnog dijaloga sa sirijskom vladom po kurdskoj problematici, ali iranske vlasti su odgovorile negativno te se Ankara odlučila za alžirsko posredništvo.
Po tko zna koji put sve više dolaze do izražaja one analitičke prosudbe koje su upozoravale Erdogana da ne prekida primirje s Kurdskom radničkom strankom jer će u tom slučaju otvoriti front s čitavim kurdskim narodom. Jer geopolitička situacija se potpuno izmjenila u odnosu na onu, kada su se bliskoistočni režimi (Bagdad, Ankara, Damask) parcijalno i slobodno razračunavali sa „svojim“ Kurdima koji su bili (iako su to donekle još i danas) plemenski i klanovski razjedinjeni, sa samo nekom podsvjesnom zajedničkom težnjom za stvaranjam jedinstvenog Kurdistana. Sadašnju šansu za ostvarivanjem barem dijela svojih stoljetnih snova, sve više homogeni i dobro naoružani Kurdi ne žele propustiti. A čini se, barem za sada, kako potporu u tome imaju i sa strane najvećih svjetskih sila, dok neuspjeh projekta od vanjskih silnica puno više može ugroziti unutar-kurdsko političko nejedinstvo.
0 komentara