Ugledni izraelski stručnjak: TEŠKO VRIJEME ZA SAUDIJSKU ARABIJU

Nedavno sam, u analizi najnovijih zbivanja u i oko Sirije u svjetlu pokrenutih pregovaračkih procesa pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana (u kazahstanskoj prijestolnici Astani), spomenuo složeno vanjsko-političko stanje u kojem se našla Saudijska Arabija u odnosu na svog najvećeg regionalnog suparnika – Iran. To stanje, zapravo, prijeti potpunim saudijskim  porazom.

Naravno, totalni poraz svog ponajvažnijeg  bliskoistočnog partnera od strane opasnog Irana neće dozvoliti Sjedinjene Američke Države. Međutim, od prvopostavljenih ciljeva Rijada, koji se odnose na njegovu punu regionalnu (pa i globalnu, u odnosu na islamski svijet) supramaciju, čija je razrada trajala desetljećima, a operativna provedba pokrenuta prije pet godina, neće ostati previše. Nešto je u čitavoj toj priči krenulo u pogrešnom smjeru, a o čemu se radi, možda će nam najbolje razjasniti riječi uglednog izraelskog analitičkog stručnjaka Mordechai Kedara, profesora na katedri arabistike na Sveučilištu Bar-Ilan, znanstvenog suradnika u Centru za strateške studije Begin-Sadat istog Sveučilišta, bivšeg djelatnika izraelske vojne obavještajne službe i stručnjaka za islamske organizacije.  On je u intervjuu izraelskoj novini Israel Hayom dao vlastitu procjenu bliskoistočnog kaosa i projekciju njegovog daljnjeg razvoja, poglavito onog vezanog uz Saudijsku Arabiju. A s obzirom na tajnu suradnju izraelskih i saudijskih obavještajnih službi (iako te dvije zemlje formalno nemaju diplomatske odnose zbog spornog palestinskog pitanja), teško bi se moglo reći kako g. Kader nije dovoljno informiran.

Prema riječima profesora Kedara, Saudijska Arabija doživljava krah svoje regionalne strategije: osim Sirije, u kojoj nije dalek trenutak kada će predsjednik Bashal al-Asad moći proglasiti pobjedu nad svojim protivnicima, Iran, posredstvom prošijtskih organizacija, vodi uspješnu borbu protiv svojih sunitskih oponenata i u Jemenu i u Iraku, a u Libanonu je još i ojačao svoje pozicije. Na taj način, kaže profesor, Iran je osnažio svoj utjecaj svugdje gdje prosaudijske snage trpe gubitke i odstupaju. Čini se, smatra g. Kedar, kako način na koji smo pet godina promatrali i doživljavali Saudijsku Arabiju, geopolitički postaje „neostvaren“.

Islamisti koje u Siriji podupire Rijad, nakon oslobođenja istočnog Aleppa zapravo drže još samo Rakku. Istodobno, u skoro vrijeme započet će i oslobađajuća akcija u zapadnom Mosulu, u Iraku, nakon čega će biti očišćene regije južne i središnje Sirije. To je neizbježno, smatra Mordechai Kedar, označujući kraj svemu što je podržavala Saudijska Arabija.

Najvažnije što se dogodilo zapravo je povratak uvjerenja o vlastitoj snazi sirijske vojske i vraćanje  njezine nade u konačnu pobjedu kroz stvarnu želju za borbom protiv neprijatelja, kaže g. Kedar. Istodobno, islamističke organizacije međusobno konkuriraju i svakim danom sve više slabe, započinjući i sve intenzivnije oružane sukobe između samih sebe. Sirijski predsjednik Bashar al-Asad u takvim će se uvjetima kroz nekoliko mjeseci uspjeti razračunati i s „Jaish al-Islamom“, „Jabhat Fath ash-Shamom“ (bivša „Jabhat al-Nusra“ ili „Fronta al-Nusra“) i drugim ekstremističkim organizacijama, uključujući, naravno, i „Islamsku državu“.

U Iraku vladine snage, šijtske postrojbe i postrojbe iračkih Kurda stežu obruč oko Mosula, a svoje uspjehe mogu zahvaliti najviše upravo šijtskim snagama koje podupire i naoružava Iran. Tim istim brigadama koje su puno više odane Teheranu nego Bagdadu, navodi prof. Kedar. Njih se, s obzirom na njihov prodor prema sjeveru, sve češće proziva punopravnim iračkim oružanim snagama i nastoji ih se objediniti s ostalim vojnim formacijama unutar službene iračke vojske.





U Libanonu je proiranska šijtska organizacija „Hezbollah“ postala glavna politička snaga zemlje, bez čijeg odobrenja Mishel Aoun (kršćanski Maronit, op. ZM.) nikada ne bi mogao postati predsjednik države. U Jemenu huti (šijti, op. ZM.) i njihovi saveznici na terenu, opet uz potporu Irana, vode snažnu borbu protiv prosaudijske vojne koalicije. Posvuda, na sjeveru i jugu, na zapadu i istoku, iza svih tih grupa stoji Iran, naoružavajući ih i podupirući u vrijeme, kada Saudijska Arabija podržava veći dio sunitskih postrojbi i organizacija. Sve će to, prije ili kasnije, završiti „neposrednim sukobom dviju država, koje jedna drugoj osporavaju regionalno vodstvo“.

Izraelski analitički stručnjak smatra, kako, s obzirom na sveukupne čimbenike koji strjelicu na vagi pomiču u smjeru Irana, treba ukazati na posrednu ali vrlo važnu ulogu Rusije koja sada nastupa u ulozi iranskog saveznika, postignuti dogovor oko iranskog nuklearnog programa i posljedično ukidanje međunarodnih sankcija, kao i stav država Europske unije koje pragmatično odlučuju o tome, u što i koliko će investirati kada je u pitanju iransko gospodarstvo.

Što se tiče Saudijske Arabije, Rijad je već nekoliko puta bio primoran odustati od vlastitih planova vezanih uz naoružavanje sirijske oporbe, u glavnom, suvremenim sredstvima protuzračne obrane i protutenkovskim sustavima, nikako ne uspjevajući formirati učinkovitu koaliciju iz sunitskih država. Taj neuspjeh se odvija u uvjetima produbljavanja gospodarske i dinastijske krize koja može završiti bankrotom kraljevstva.





Profesor Kedar osvrnuo se i na uloge ostalih važnih regionalnih država u bliskoistočnim procesima. Tako se, navodi on dalje, Turska nakon dogovora s Rusijom okrenula od Saudijske Arabije, a to isto je učinio i Egipat, koji se odlučio na korisniju osovinu: Moskva-Bagdad-Istanbul-Teheran. Na taj način Rijad polako ali sigurno gubi utrku za regionalno vodstvo s Teheranom. Na kraju se izraelski stručnjak pita, na koji će se način sve  to odraziti na Izrael?

Pritom navodi kako se ključ odgovora na to pitanje krije u američko-ruskim odnosima i za sada nije poznat. Ali, kaže dalje, pri bilo kojem scenariju Sjedinjene Američke Države će učiniti najvažnije – neće dopustiti iransku regionalnu hegemoniju, u savezu s Moskvom ili bez nje.

U tom smislu profesor Kedar vjerojatno je u pravu. Iran je po interese SAD-a previše nepouzdan i nepredvidljiv, a da bi Washington mogao dozvoliti regionalnu supramaciju Teherana, čak i u uvjetima nekog ranijeg ili kasnijeg zatopljavanja njihovih političkih odnosa, do čega, pretpostavljam, ipak neće doći u srednjoročnom razdoblju. Jedan od glavnih jamaca da se to neće dogoditi zapravo je i sam  Izrael – kao ipak najvjerniji američki bliskoistočni saveznik, čiji utjecaj na kreiranje službene američke politike po pitanju Bliskog istoka osigurava tamošnji moćni židovski lobij. Upravo je on bio najglasniji protivnik potpisivanja sporazuma oko iranskog nuklearnog programa, kojeg sada tako žestoko kritizira nova administracija na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom. Naravno, g. Trump neće jednostrano raskinuti taj sporazum jer (osim što to u pravnom smislu nije moguće) bi ga samostalne protuiranske akcije još više izložile kritici od strane Europske unije (ali i Rusije) kao supotpisnice sporazuma, koja ima velike investicijske i energetske planove s Iranom nakon ukidanja međunarodnih sankcija. Smatram kako nova američka administracija samo želi testirati reakcije Teherana na njezine prijetnje, u istoj mjeri, kao što iransko političko vodstvo lansiranjem balističkih raketa u sklopu svog obrambenog programa testira američke reakcije. I jedno i drugo neće završiti nikakvim radikalnim potezima koji bi vodili u smjeru međusobnog rata tj. američke vojne intervencije.

S druge strane, Izrael vodi višesmjernu politiku koja uključuje aktivno i intenzivno održavnje kontakata na najvišoj političkoj i diplomatskoj razini s Rusijom. Tel Aviv također ubrzano nastoji normalizirati svoje odnose s Turskom, ali i ojačati svoj utjecaj na iračke Kurde koje vidi kao svojevrsnu branu još snažnijem iranskom utjecaju na iračkom prostoru. U tom smislu Izrael je vrlo blizak turskoj poziciji čija borba s Iranom za „duše“ iračkih Kurda upravo doživljava svoj vrhunac.

Međutim, sve ovo ne znači kako će Saudijskoj Arabiji postati lakše. Njezin primarni strateški cilj bila je regionalna  dominacija kroz „bacanje Irana na koljena“, a do čega sasvim sigurno neće doći. A to će značiti, ili daljnje beskonačno i rizično međusobno iscrpljivanje i sijanje sektaške mržnje između sunita i šijta (isključivo iz geopolitičkih, a ne vjerskih razloga), ili, u najoptimističnijoj ali i najmanje realnoj varijanti, sjedanje za pregovarački stol i pronalazak dogovora i riješenja koja bi zadovoljila obje strane. Ali poznavajući istočnjački mentalitet, koji polazi od teze da neprijatelja treba uništiti i „pretvoriti u pepeo milijunima za to spremnih raketa“ (kako se doslovno pred svojim narodima i podanicima vole izražavati njihove autokratske vođe ili monarsi, muftije ili mule, simbolizirajući na taj način „beskonačnu“ snagu njihovih „carstava“, ili ispravnost baš njihovog smjera islama), šansa za to je ravna nuli. To bi se moglo ostvariti jedino u slučaju kada jedna strana više ne bi osjećala nadmoć nad drugom u bilo kojem segmentu, ili, kada bi se obje zemlje zbog takvih politika istodobno našle pred stvarnom opasnošću od vlastite dezintegracije ili propasti.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like