Ukidanje daytonske i stvaranje federalne republike BIH: Može li hrvatsko-bošnjački savez preporoditi BIH

Matija Šerić

Bosna i Hercegovina već je tri desetljeća međunarodno krizno žarište i jedno od političkih najtrusnijih područja na ionako nestabilnom (Zapadnom) Balkanu. Poslije krvavog rata, od 1996. do danas uslijedio je novi rat tri etničke zajednice ali ovaj puta, srećom – samo politički. Neki analitičari to stanje nazivaju hladnim ratom. Naime, sve tri strane Daytonski mirovni sporazum doživjele su kao privremeno rješenje koje će rezultirati drukčijim ishodom od formalno potpisanog. To nije iznenađujuće budući da su sami Amerikanci, kao glavni kreatori političkog uređenja BIH u studenom 1995.,svim stranama tumačili daytonsku BIH onako kako su one to željele čuti. Srbima je obećana čvrsta autonomija Republike Srpske unutar BIH i možda čak odcjepljenje u budućnosti, Bošnjacima BIH koja će s vremenom postati centralizirana i unitarna, a Hrvatima potpuna ravnopravnost s Bošnjacima u FBIH i specijalne veze s Republikom Hrvatskom.

Kako je vrijeme prolazilo stranci su preko Ureda visokog predstavnika uistinu mijenjali daytonsku BIH (koja je međunarodni protektorat)većinom prema željama bošnjačkih političara ali ne i na korist naroda. Međutim, usprkos ubrizgavanju milijardi dolara u sektor(ne)vladinih organizacija i određenim strukturalnim promjenama, BIH nije postala ništa stabilnija na početku 2020-ih nego što je bila krajem 1990-ih. Štoviše, može se reći kako se stanje promijenilo nagore. U prvim poslijeratnim godinama u državi je vladao umjereni optimizam i građani su gledali u budućnost bez sukoba da bi se s vremenom upalo u stanje apatije i besperspektivnosti i to u velikoj mjeri zahvaljujući upravo intervencijama protektora. Da stanje bude gore, na početku 2020-ih pozivi na rat, mobilizaciju i odcjepljenje dijelova države postali su realnost na koju se javnost naviknula.

Najaktualniji pokušaj „sređivanja“ bosanske države je promjena izbornog zakona kako bi sva tri politička naroda mogla birati svoje legitimne predstavnike. Ako je vjerovati lokalnim i stranim dužnosnicima, očekivanja su da će nakon toga dogovora uslijediti praktički „renesansa“ BIH. Međutim, i da se izborni zakon uredi tako da bude načelno prihvatljiv predstavnicima Srba, Hrvata i Bošnjaka, on neće stabilizirati BIH sve dok se ona i nadalje temelji na daytonskim načelima i načelima strane intervencije. Dobar primjer toga je tzv. Mostarski sporazum iz 2020. u kojem su se HDZ BIH i SDA dogovorili o izbornom sustavu u gradu Mostaru. Zahvaljujući tom sporazumu izbori su uistinu održani poslije 12 godina ali što se u praksi promijenilo? Osim činjenice da se izbori održavaju, ništa novo. Izbori su se pokazali kao žestoka politička bitka, ali ne zbog programa o boljem životu nego zato što su svojevrsni politički popis stanovništva. Hrvati i Bošnjaci mahnito glasuju za svoje kandidate samo kako bi neki od njihovih sunarodnjaka sjeo u gradonačelničku fotelju. Građani Mostara ne žive ništa kvalitetnije danas nego prije pet godina. Možda čak i gore. Iz toga proizlazi kako BIH treba temeljitu rekonstrukciju koja se ne temelji na nacionalnim sukobima nego na nacionalnim kompromisima i iznad svega, nacionalnom pomirenju.

Ako BIH želi postati stabilna i održiva država treba odbaciti daytonski okvir i pronaći svoj novi put. Rješenje sigurno nije stvaranje „građanske“ iliti unitarističko-centralističke BIH koja bi se ustrojila bi modelu jedan čovjek jedan glas zato što bi to dovelo do dominacije bošnjačkog naroda. To podsjeća na Miloševićevu retoriku iz 1980-ih ili na Kraljevinu Jugoslaviju 1930-ih u kojoj su dominirali Srbi. Rješenje nije ni samostalnost RS-a i njegovo pripojenje Srbiji jer bi to rezultiralo jačanjem nesigurnosti na prostoru Zapadnog Balkana te bi ojačalo separatizme u okolnim državama. Srbija do Šipova i Istočnog Drvara snažno bi uzdrmala Republiku Hrvatsku i stvorila osnovu za daljnje sukobe. Rješenje ne može biti niti uspostava Herceg-Bosne jer bi ona u stvarnosti spala samo na prostor proširene Zapadne Hercegovine (od Livna do Ravnog).To bi značio kraj za Hrvate u ostatku BIH i kraj hrvatskog utjecaja na povijesnim područjima u Bosni gdje Hrvati žive stoljećima.




Jedno od eventualnih rješenja koje može stvoriti funkcionalnu i dugoročno održivu bosansko-hercegovačku državu prvenstveno je čvrst savez između Hrvata i Bošnjaka, ujedno Hrvatske i BIH kao dvije neraskidivo povezane političke cjeline. Kasnije bi uslijedilo pridobivanje BIH Srba za bosansku stvar, a u nekoj dalekoj budućnosti i Srbije. Prvo i osnovno, treba odbaciti aktualne entitete Federaciju BIH i Republiku Srpsku. Oba entiteta pokazala su se kao politički nestabilna i disfunkcionalna, gospodarski su zaglibili su siromaštvu i bijedi, demografski suslomljeni, kulturno zapušteni, a prometno nelogični i neodrživi. Samo postojanje dva entiteta RS i FBIH nije politički mudro zbog postojanja tri konstitutivna naroda te naglašavanja nacionalnog karaktera u prvom, a geografskog u drugom entitetu.

Potrebno je BIH urediti na federalnim osnovama na njenom cjelokupnom teritoriju. Pritom se u obzir mora uzimati povijesne, kulturne, geografske i prometne čimbenike a ne crte razdvajanja tri vojske u posljednjem ratu. Bosna i Hercegovina treba biti federalna republika koja će jamčiti ravnopravnost svih triju naroda ali i nesmetano svakodnevno funkcioniranje – što u praksi znači brzo i efikasno donošenje odluka od strane institucija. To se može postići tako da se stvori čvrsta središnja vlast u Sarajevu s jednom vladom, jednim premijerom i jednim predsjednikom. Preciznije, BIH se treba sastojati od regija (kantona, distrikata) koji u obzir uzimaju ne samo nacionalnost tamošnjih žitelja već i druge važne čimbenike poput gospodarstva, prometa, prirodnih čimbenika, kulture, povijesti.





Dobar primjer ustrojstva regija (kantona) je prijedlog Biskupske konferencije BIH iz 2005. Rješenje za unutarnje uređenje države treba barem u osnovnim postavkama slijediti taj prijedlog. Idealno rješenje je BIH ustrojena u četiri regije: Sarajevsku, Tuzlansku, Banjalučku i Mostarsku. Pritom je važno pripaziti kako niti jedan od konstitutivnih naroda nema apsolutnu većinu, tj. zastupljenost preko 50% u pojedinoj regiji. Zastupljenost većinskog naroda trebala bi maksimalno iznositi između 40-49%. Bošnjaci bi bili relativna većina u Sarajevskoj i Tuzlanskoj, Srbi u Banjalučkoj, a Hrvati u Mostarskoj regiji. Vlada i predsjednik birali bi se na općim izborima a granice regija bile bi ujedno i izborne jedinice. Predsjednik bi se birao putom elektorskih glasova. Naime, dominacija bilo kojeg naroda može se spriječiti tako da se na predsjedničkim izborima ne gleda ukupan broj glasova nego se uvede sustav izbornog kolegija. Elektorske izborne jedinice bile bi usklađene prema granicama regija. Kandidat koji skupi najveći broj elektorskih glasova postao bi predsjednik. Pritom nacionalnost predsjednika ne bi bila uvjetovana. U svakoj regiji mogli bi se kandidirati kandidati svih nacionalnosti. Tako bi i pripadnici nacionalnih manjina mogli postati predsjednici.

Vlada BIH sastavljala bi se na paritetu tri nacionalne skupine, npr. podjela ministarstava u omjeru 5:5:5 Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Barem jedno mjesto svaka bi nacionalna skupina trebala prepustiti kategoriji nacionalnih manjina. Svaka nacionalna skupina imala bi pravo stavljati veto na odluke vlade BIH kroz Dom naroda parlamenta BIH. Istovremeno, u svakoj regiji (kantonu) postojao bi Dom naroda parlamenta regije u kojem bi postojao nacionalni veto na odluke vlade. Dok bi u vladama regije trebao postojati minimum od 30% ministara svake nacionalne skupine. Tako bi se osigurala ravnopravnost konstitutivnih naroda. Regionalne vlade bi se birale na parlamentarnim izborima, dok bi svaka regija imala i svojeg predsjednika koji bi se birao na posebnim predsjedničkim izborima. Uloga predsjednika bila bi uglavnom proceduralnog karaktera a važnije odluke mogao bi donositi uz potporu regionalnog parlamenta. BIH tako ne bi imala 14 nego pet vlada. Doduše, broj predsjednika bi se povećao s tri na pet ali od toga bi samo jedan bio predsjednik cijele države. Svaka regija imala bi značajnu autonomiju u svrhu lakšeg donošenja odluka na korist građana, poglavito u područjima kao što su financije, komunalna infrastruktura, obrazovanje, zdravstvo, kultura, sport. Ipak, decentralizacija ne bi rastakala nego jačala državu a to se može napraviti kroz ustavne odredbe koje mogu sprečavati da regije prerastaju u države.

Kakvu ulogu u ovoj ideji rekonstrukcije BIH ima hrvatsko-bošnjački savez i partnerstvo s Hrvatskom? Iznesene ideje mogu zaživjeti isključivo ako ih prihvate hrvatske i bošnjačke političke stranke u BIH te potom Republika Hrvatska kao dio Europske unije i NATO saveza. Hrvatska može poslužiti Bošnjacima i BIH kao čimbenik koji će ih integrirati u euroatlantske asocijacije i zapadni tabor. Srpski politički predstavnici u BIH se, naravno, protive takvim idejama budući da je njihova ideja razgradnja države. Međutim, ako bi predstavnici dva od tri naroda prihvatili ideju stvaranja federalne republike BIH i uz to imali potporu Republike Hrvatske, mogli bi krenuti u diplomatsku ofenzivu u međunarodnoj zajednici kako bi SAD i EU odbacili Daytonski sporazum i stvorili uvjete za stvaranje nove i uspješnije BIH. S obzirom na protivljenje Srba u BIH, Srbije i Rusije ovakvo rješenje može zaživjeti samo uz snažno pokroviteljstvo Bruxellesa i Washingtona a u konačnici i Turske. Nakon reforme, BIH bi trebala početi funkcionirati kao suverena država a ne protektorat te bi trebala biti u kratkom roku primljena u EU, NATO te eurozonu. Protivljenje Srba u BIH i Srbije moguće je suzbiti kroz raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i/ili NATO-a na terenu te mogućim uvođenjem sankcija Srbiji ako pokuša intervenirati u BIH. Bosansko-hercegovački Srbi bi s vremenom morali prihvatiti reformu BIH zato što bi im donijela gospodarski napredak te bi se uvjerili da nacionalna ravnopravnost može postojati u multinacionalnoj državi.

Takva BIH kao federalna republika trebala bi stvoriti politički savez s Hrvatskom u vidu partnerstva dvije države nalik na Višegradsku skupinu. Hrvatska i BIH ostale bi dvije neovisne i suverene države, ali bi stvorile savez na političkim, gospodarskim, prometnim i kulturnim osnovama. Takav savez predstavljao bi protutežu potencijalnim velikosrpskim tendencijama koje bi učinkovito obuzdao te bi bio jamstvo funkcionalne države BIH. Istovremeno, eliminirale bi se i velikohrvatske i islamističke tendencije u BIH. Labava granica između dvije države olakšala bi prometne koridore i gospodarske tokove u Jugoistočnoj Europi jer BIH i Hrvatska prostorno čine jednu zemljopisnu cjelinu koja spajanjem dobiva idealan oblik. U takvim okolnostima, Hrvatska bi u BIH mogla pokrenuti velike investicije kroz otvaranje novih škola, bolnica i tvornica. Dok bi radna snaga iz BIH mogla lakše dobiti radne dozvole za trajni boravak u Hrvatskoj što je posebice važno zbog hrvatskih demografskih problema i nedostatka radne snage na Jadranu.




I još važnije, obje države bi zbog svoje stabilnosti i uređenosti mogle postati žarište međunarodnih gospodarskih investicija koje bi revitalizirale oba gospodarstva. Kad bi BIH zaživjela kao funkcionalna i stabilna federalna država triju konstitutivnih naroda na cjelokupnom njezinom teritoriju, to bi zatvorilo jedno krizno geopolitičko žarište na jugoistoku Europe i dalo snažan zamašnjak cijelom Zapadnom Balkanu. Stvorio bi se uzoran model za rješavanje drugih problema u višenacionalnim državama kao što su Kosovo i Cipar. Nažalost, ovakvo rješenje trenutno nije na stolu ali će se morati početi razmatrati ako bosansko-hercegovački politički akteri žele sačuvati državu i ostvariti prosperitet za svoje državljane.

 

Komentari

komentar

You may also like